Višegodišnje papagajsko ponavljanje i grintanje o nedostatnoj institucionalnoj financijskoj podršci jednoj od najznačajnijih kulturnih manifestacija u gradu pod Marjanom očito nije urodilo nikakvim plodom. Svoje jubilarno deseto izdanje Festival mediteranskog filma Split dočekao je u najnezahvalnijoj poziciji do sada. Naime, budući da za Grad Split još uvijek nije izglasan ovogodišnji proračun, organizatori FMFS-a ove su godine bili prisiljeni raditi bez budžeta. Također, Turistička zajednica grada Splita već poslovično izdašnije financira provincijske derneke na Rivi umjesto da gradski oci napokon shvate kako bi od jačeg FMFS-a profitirali doslovno svi.
Ipak, postoji netko tko nije ravnodušan prema Festivalu mediteranskog filma Split i tko mu se već, evo, desetu godinu zaredom vraća u sve većem broju. To su, naravno, Splićani koji su u prva tri dana ovogodišnjeg izdanja, pored uvijek krcatog ljetnog kina Bačvice, dupkom napunili i projekcije u kinoteci Zlatna vrata. U zemlji sa šezdesetak filmskih festivala, od kojih je u drugom najvećem gradu FMFS jedan od dva festivala s višegodišnjom tradicijom, takva hiperprodukcija srećom nije uzela maha i dojam je kako splitskoj publici FMFS naprosto nikada neće dosaditi.
Deseti FMFS na prepunim je Bačvicama otvoren projekcijom Meda i mlika mladog Splićanina Marka Jukića iz natjecateljskog programa hrvatskog kratkometražnog filma Ješke. Jukićev film simpatičan je, ali i u mnogočemu autentičan prikaz besperspektivnosti splitske mladosti koja je, u pauzi od bijednih najamničkih poslova, okrenuta ljetnom besposličarenju po kvartovskim punktovima.
*Med i mliko (M. Jukić); Zvir (M. Sikavica)
U konkurenciji Ješki publika je imala prigodu pogledati i Zvir Miroslava Sikavice, film koji je na Bačvice došao s posebnim priznanjem popratnog programa filmskog festivala u Cannesu i sjajnim kritikama. Sikavičin film ipak je mrvicu prehvaljeno, premda nesumnjivo sugestivno ostvarenje koje, tematizirajući problem deložacija i bespravne gradnje, ukazuje na neke od aktualnih neuralgičnih točaka i anomalija hrvatske svakodnevnice.
U filmu Po čovika koji je, prema kratkoj priči Maje Hrgović, snimila Kristina Kumrić radnja smještena u selo dalmatinskog zaleđa raspršava se na nekoliko perspektivnih planova što je svakako dokaz autoričinog nesvakidašnjeg umijeća kada je u pitanju kratki celuloidni metar. Izvrsno odglumljen, pogotovo od strane desetogodišnje Janje Avdagić, efektno raskadriranih scena i sjajno dočarane sumorne atmosfere po povratku vojnika koji je tri mjeseca proveo u srpskom koncentracijskom logoru, Po čovika još je jedan hvalevrijedan prinos inače potentnoj sceni domaćeg kratkometražnog filma.
*Po čovika (K. Kumrić); Partenza (R. Poljak)
Nastavak desetog izdanja Festivala mediteranskog filma Split obilježile su projekcije briljantne animirane ekranizacije dječjeg klasika Branka Čopića Ježeva kuća u režiji Eve Cvijanović i filma Partenza Renate Poljak koji se bavi pričom o odlasku muškaraca s otoka Brača, točnije iz Bola, u potragu za boljim životom. Takva migracijska kretanja s početka prošlog stoljeća u ovom veličanstveno snimljenom filmu redateljica sjedinjuje s aktualnom europskom migracijskom krizom.
Akt Tamare Bilankov moćna je kafkijanska kritika birokratskog sistema i svih onih proceduralnih komplikacija s kojima se prosječni građanin svakodnevno susreće pri obilasku državnih institucija.
*Akt (T. Bilankov); Oni samo dolaze i odlaze (B. Poljak)
Oni samo dolaze i odlaze treći je redateljski rad jedinstvenog Borisa Poljaka, jednog od najboljih tuzemnih snimatelja, koji odskače od prosjeka čak i u svjetskim relacijama kada je u pitanju kratkometražni film. Dokumentarac u trajanju od 20 minuta meditativni je opservacijski esej o opjevanoj splitskoj plaži Bačvice u kojem su te iste Bačvice jedva prepoznatljive. Bačvice u ljetnim popodnevnim satima nakrcane kupačima i piciginašima i Poljakove Bačvice u ranojutarnjim satima funkcioniraju kao odvojeni svjetovi koji se na neki način međusobno nadopunjuju. Bačvice iz filma Oni samo dolaze i odlaze oko 5 ili 6 ujutro pohode mladi pijani turisti na povratku u svoje apartmane, a zajedno s njima i penzioneri koji dolaze po dnevnu dozu jutarnje tjelovježbe i hidroterapije. Poljakove Bačvice, jasno, nisu ništa manje živopisne od Bačvica kakve će biti kada nešto kasnije nagrnu majke s djecom, bekpekeri i školarci na praznicima. Split je, ako ništa drugo, jedno od živopisnijih mjesta na kugli zemaljskoj, a Bačvice su najživopisnija splitska plaža, čak i prije izlaska sunca; i autor je toga itekako svjestan. Stoga je njegova kamera perfektno voajerski koncentrirana na ono najbitnije – ljude. Nakon Autofocusa, Boris Poljak ponovno krči neistraženi teren i čini to besprijekorno.
Talentirani Igor Jelinović nedavno je izjavio kako bi teško mogao snimiti film koji nije splitski. I doista, šarmantna Morska pjena, film s kojim se predstavio na FMFS-u, definitivno ima splitski vonj, ali nema lucidnost iz redateljevih ranijih uradaka.
*Morska pjena (I. Jelinović); Oda mladosti (M. Zanki)
Tijekom ovogodišnjeg FMFS-a autori kratkometražnih igranih filmova dobili su priliku predstaviti svoje buduće projekte pred publikom i žirijem koji je odlučio kome će dodijeliti financijsku potporu u iznosu od 10.000 kuna. U ulozi članova žirija našli su se ugledna njemačka producentica Roshanak Behesht Nedjad, Martina Petrović, voditeljica Deska Kreativne Europe – Ureda MEDIA Hrvatske te Leopold Botteri iz splitske tvrtke Uje koja je i osigurala navedeni iznos. Odluka je pala na Njemački inat kojeg su u kinoteci Zlatna vrata predstavile mlade autorice Silva Ćapin i Rea Rajčić.
Deseti Festival mediteranskog filma Split u natjecateljskom programu hrvatskog kratkometražnog filma pod nazivom Ješke zavrtio je i sljedeće naslove: More Igora Šeregija, Ispred zastava Sanje Bistričić, BLINK Jakova Labrovića, Plan A Tome Luetića, Prije mraka Bojana Radanovića, Otok Tee Nucak, Fabijan Lovre Mrđena, Kako je Iva otišla 16.rujna 2016. Tomislava Šobana i Oda mladosti Marcelle Zanki, od kojih potpisnik ovih redova posebno ističe potonji, kao i intrigantnu Labrovićevu priču o shizofreniji.
Najboljim dugometražnim filmom po glasovima publike proglašen je dojmljivi sirijsko-danski dokumentarac Zadnji u Alepu redatelja Ferasa Fayyada. Najboljim u konkurenciji Ješke, u kojoj se prikazalo čak 16 domaćih kratkometražnih filmova, od strane međunarodnog žirija proglašen je film Po čovika redateljice Kristine Kumrić. Po ocjenama publike, najbolji kratkometražni film je Ježeva kuća.
Autor teksta: Miro Nikolić
Fotografije: FMFS press
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
