U svakom gradu postoje mjesta poput zagrebačke Gradske kavane, Cvjetnog ili Kvaternikovog trga: važni manji ili veći prostori koji zbog nečega ne prestaju “žuljati” grad i njegove stanovnike. U Splitu će to biti stara-nova Riva ili kavana Troccoli/Matić/Central, u nekom trećem gradu neki treći prostor. Sve redom neuralgične gradske točke koje nikako da postanu ono što bi po kritičarima i autoritetima trebale ili mogle biti.
Nezadovoljstvo najčešće nadilazi problem samog prostora, odnosno problem oblikovanja, arhitekture pa i urbanizma, i ustvari se tiče jedne šire teme kontinuiteta ali i samog identiteta grada. Što jedan grad želi biti i što, uslijed stvarnosti svojih ograničenja i resursa, uopće može biti. Frustraciju dakle izaziva raskorak između želja i mogućnosti, kao i spoznaja vlastite/kolektivne nesposobnosti ili nemoći upravljanja gradom i gradogradbenim procesima. Potragu za jasnom vizijom razvoja uvijek prati i nostalgija za nekim minulim vremenima, u pravilu ljepšim i boljim, u kojima žive i projekcije samih građana, ljepše i bolje, mlađe i imućnije. Idealizirana se prošlost potom pokušava vratiti, i nametnuti sadašnjosti.
*kavana Johann Franck, 2015. (Foto: Ivan Dorotić)
Gradska kavana na Trgu bana Jelačića je, poput Cvjetnog trga ili Kvatrića, čvrsto ugrađena u kolektivnu memoriju i identitet grada te dijeli sudbinu ova dva trga: sukcesivna preuređenja sva tri prostora bila su izvorom opetovanih razočaranja i negodovanja stručne i nestručne javnosti. A budući da se radi o mjestima prepunima povijesti, značenja i očekivanja, nije ni čudo da se oko njih lome koplja i srca.
Gradska kavana ili gradski kafić
Prije rasprave o novoj Gradskoj kavani, bilo bi uputno postaviti neka ključna pitanja. Što institucija gradske kavane – jer radi se upravo o instituciji – znači gradu poput Zagreba danas, 2015. godine? Je li to ugostiteljski koncept? Stvar turističke ponude? Kulturni projekt i kulturna baština? Ili je gradska kavana jednostavno – anakronizam? Divna uspomena i ništa više?
Općenito uzevši, Zagreb se ne može pohvaliti naročitom barskom kulturom ili uzbudljivim noćnim životom. Bar ne u zadnjih nekoliko desetljeća (nastranu i glorifikacija osamdesetih). Nije neobično vidjeti ovaj grad na drugom mjestu kakve liste najdosadnijih europskih metropola (odmah iza, čini se nedostižnog, Bruxellesa). Zagrebački kafići bili su – i još velikim dijelom jesu – mahom bezidejni interijeri, neukusno uređeni mramor-staklo-krom ansambli s groznim namještajem, skromnim izborom pića, lošom i glasnom muzikom i, nerijetko, neljubaznim osobljem. Kao da vlasnici i projektanti ovih prostora u životu nisu vidjeli ama baš ništa niti su ikamo putovali; u pravilu nedostaje ideje, atmosfere, nedostaje smisla i humora, nedostaje “duše” i duha. Kafići su donosili – i još uvijek donose – laku i brzu zaradu, i zato su se, uostalom, i otvarali.
Unatoč bezbroju kafića na baš svakom koraku, još uvijek nije lak zadatak neku grupu izgubljenih turista u 11 sati navečer uputiti u smjeru mjesta s garantirano dobrim provodom ili bar dobrom atmosferom. Koji disko klub, koji kafić? Stvari se u zadnje vrijeme ipak kreću nabolje, možda zahvaljujući upravo sve većem broju turista i njihovim apetitima. U središtu grada tako već postoji cijeli niz mjesta koji izgledaju tako…nezagrebački, gotovo svjetski. Od restorana do kafića, od slastičarnica do zalogajnica. Projekt preuređenja Gradske kavane i sam je vjerojatno gajio tu ambiciju, ali je pitanje koliko je u tome uspio.
Doduše, nekoć se znalo: kafić i kavana sasvim su različiti, i gotovo nespojivi koncepti. Više ne. Današnja Gradska kavana pokušava spojiti upravo jedno s drugim. Ne treba zaboraviti: radi se o privatnom kapitalu, a samim tim, i o imperativu profita i slobodi odstupanja od često iluzorne ideje “javnog interesa”. Na žalost mnogih, Gradska kavana ipak nije muzej – iako je teoretski mogla biti zaštićena i u vremenu zamrznuta poput kulturnog spomenika ili baštine – nego mjesto koje mora živjeti u ovom vremenu i u kojem privatni investitor svakako želi ostvariti profit i povrat uloženog novca.
*kavana Johann Franck, 2015. (Foto: Ivan Dorotić)
Novo uređenje, novi identitet
Novouređena i nedavno ponovno otvorena Gradska kavana preimenovana je dakle u kavanu Johann Franck. Ime autora novog uređenja kavane (kipar i scenograf, “interijerist” Nedjeljko Mikac) rijetko se spominje u osvrtima na projekt; u prvom planu su postojeći koncesionar (Zubak), novi korporativni investitor (Franck, proizvođač kave i prehrambenih proizvoda, po čijem je osnivaču kavana i dobila novo ime) i “koncept majstori” iz Peperminta. Tko je tu i koliko sudjelovao u projektu i utjecao na konačni izgled, teško će biti razlučiti. Komplimenti oduševljenih posjetitelja zasad izostaju, ili su bar nadglasani glasovima kritičara s raznih krila i pozicija. To ionako ne iznenađuje: novi se projekti u Zagrebu uvijek dočekuju na nož, od MSU-a do najmanjeg komada urbane opreme.
Ukratko o samom prostoru. Prije svega, ono što mnogi pozdravljaju: novouređeni prostor tamniji je i intimniji od prijašnjeg, koji je svojim upitnim blještavilom i kičem odbijao mnoge zagrebačke goste i kavopije. O arhitektima i estetski tankoćutnijima da i ne govorimo. Sad je nestao mramor, nestali su lusteri, nestao je “bling” efekt i reflektirajuće površine. S druge strane, nestao je i osjećaj prostranosti i prostornosti; sadašnji se prostor čini zatrpanijim i zagušenijim, čemu svakako doprinosi i odabir tamnih boja podnih i zidnih ploha.
*Prethodni izgled Gradske kavane / (foto via inyourpocket.com)
Prijašnji dizajn interijera (autora Ante Vrbana) bio je dekorativan, površan i plošan, ali i skorojevićki “aspirativan”, odnosno odavao je dojam da želi biti nešto drugo, imitirati nešto negdje već viđeno, i to na jedan nezgrapan, neautentičan i – udvoran način. Stara priča: kad naraste, Zagreb će biti Beč. I to neki idealizirani, nepostojeći Beč, Beč kakvim ga mali Zagreb zamišlja kroz zakrivljenost svoje provincijske optike i vječni osjećaj manje vrijednosti. Nažalost, slične probleme moguće je uočiti i danas, u prostoru Johanna Francka.
Autor(i) Johanna Francka prijašnji su nedostatak autentičnosti pokušali nadoknaditi nasilu, prostornim kolažiranjem niza narativnih i često nepotrebno banalnih elemenata iz “zagrebačke povijesti”. U kavani je tako, uz glavni ulaz, cijela jedna prostorija posvećena Ferdinandu Budickom, s pravim pravcatim, stoljetnim motociklom. Posvuda su komadi namještaja i dekoracije koji žele sugerirati i potvrditi starost grada, tradiciju i (ne baš uvjerljivu) antikvitetsku vrijednost samih predmeta. Ima tu svega, od vizualnih dosjetki do replika i imitacija, od starih do novih stvari, i novih stvari koje tek izgledaju staro. Gradsku se kavanu željelo učiniti još starijom i ljepšom.
*kavana Johann Franck, 2015. (foto via Facebook Johann Franck)
Kao da to nije bilo dosta, po mnogim su zidovima porazbacani raznorodni citati, poruke i slogani, duboke i plitke misli, čas na hrvatskom, čas na engleskom. Posjetitelja tako dočekuje (sasvim suvišna!) vizualna buka fontova i rukopisa, poruka i glasova, patetika kojih uvelike umanjuje vrijednost prostora. Željelo se reći puno toga, ali se očito nije našla prava mjera niti pravi način. Previše je Las Vegasa, premalo Pariza.
Pokušalo se postići puno toga, i s puno toga. Kavana na kraju izgleda kao da pripada nekoj nepostojećoj, uvoznoj franšizi. Potencijalno dobre odluke – poput jasnog spoja industrijskih, low tech elemenata i zagasitih, sivih tonova interijera – obezvrjeđuju drugi detalji, primjerice odabir dvosjeda (“jeftini” izgled kože lagane za održavanje) i namještaja uopće, pretjerano šaroliki niz zidnih i podnih obloga i obrada, te već spomenuta vizualna kakofonija poruka, znakova, dosjetki i natuknica. I tako posvuda: svaku dobru odluku devalviraju dvije loše.
Daleko od toga da za kavanu spasa nema: jednim temeljitim “editiranjem” i izbacivanjem suvišnog (prije svega spomenute vizualne buke) prostor bi učas bio kudikamo ugodniji i bolji. Posveti li se pažnja još i boljem izboru muzike i ugodnijoj rasvjeti u večernjem terminu, moglo bi ovo postati jedno sasvim pristojno mjesto za izlazak u centru grada.
*kavana Johann Franck, 2015. (Foto: Ivan Dorotić)
Gradska kavana za 21. stoljeće
Na Franckovoj službenoj web stranici kavana Johann Franck opisana je kao “gradska kavana 21. stoljeća”, koja “objedinjuje ponudu kavane, bistroa i lounge bara”. (I doista, kavana sada živi i navečer, a ne samo po danu, što je svakako dobro; DJ pult i puni stolovi u večernjim satima nisu nešto što se dosad viđalo u tom prostoru.)
No što bi to uopće bila “gradska kavana 21. stoljeća”? Gradske kavane odavno su prestale biti središtima društvenog i kulturnog života grada. U vremenu medijske, ideološke i društvene disperzije i fragmentizacije svake vrste naivno bi bilo očekivati da će se gradski intelektualci, umjetnici i uglednici okupljati na unaprijed dogovorenom ili očekivanom mjestu, jedan drugoga učtivo izazivajući na ideološki i polemički dvoboj. Danas se to ionako događa u medijima ili online, u kavani Facebook. Prednost – polemizirati se može bez imena, i bez odjeće.
*Gradska kavana 1980-ih godina, autor Ivo Eterović (foto: Facebook grupa Zagreb – Kakav je bio nekada)
Doduše, tragovi gradskih kavana i pripadajućeg ugođaja pa i dekora i danas postoje u mnogim našim gradovima. Ono što su nekad bile Gradska kavana, Kazališna kavana, kavana Corso ili Medulić, kao okupljališta kulturnih, bogatih, viđenijih ili glasnijih, danas ili već jučer izmješteno je u neka nova mjesta, od kavana hotela Dubrovnik, Esplanade ili Palace do kina Europe ili Velveta u Zagrebu, od neugledna Tri volta ili “Zanata” u Splitu do Cvajnera u Puli ili, danas nažalost zatvorenog, dubrovačkog Talira. Iz ovoga se vidi da koncentracija umova i glasnica danas rijetko koincidira s luksuznim ili profinjenim ambijentima; češći su razlog jefino pivo, dobra lokacija i “kućna” – čitaj zadimljena – atmosfera. Čast iznimkama.
*Gradska kavana, 1932. (fotografija via Facebook grupa Zagreb – Kakav je bio nekada)
Kava i kavana
Kada se govori o Johannu Francku (kojeg će svi ionako nastaviti zvati Gradskom kavanom) čuju se i glasovi koji oplakuju prijašnju inkarnaciju, s obrazloženjem da umirovljenici više nemaju gdje na miru popiti svoju jutarnju kavu i prolistati dnevne novine (pogotovo ne u novom, mračnom interijeru, tako nezgodnom za čitanje). Gradonačelnik je obećao postarati se za taj gorući problem, iako su tu i obližnje Mala kavana, austrijska Aida, pa i kavana hotela Dubrovnik.
No, je li to uopće osnovna funkcija jedne gradske kavane danas? Kava za građane “treće dobi”? (U središtu grada velik broj umirovljenika ionako ne može priuštiti kavu s mlijekom, koja je često između 10 i 15 kuna. Ali priča o gradovima uvijek je ionako priča o inkluzivnosti i ekskluzivnosti, o demokratičnosti i elitizmu, gentrifikaciji i zonama konflikta.) Ako gradska kavana ipak nije utočište za umirovljenike, što jest? Što bi uopće jednu kavanu trebalo činiti gradskom, središnjom, vrhunskom?
1) Vrhunska kava. Mjesta kao što su Velvet, Eli’s Café, Café u dvorištu, Torte i to, Time i njima slični odgojili su cijelu jednu novu generaciju zahtjevnih zagrebačkih kavopija i kavoznalaca. Letvica je poduignuta. Od Johanna Francka mora se stoga očekivati samo vrhunska kava.
2) Vrhunski uređen prostor. Johann Franck nipošto nije najbolje uređeni prostor u gradu, baš kao što to nije bila ni prijašnja Gradska kavana, pogotovo uz mjesta poput Velveta u Dežmanovom prolazu ili Timea u Petrinjskoj. Ali prilike za poboljšanje ima.
3) Vrhunska usluga. Središnju gradsku kavanu od konkurencije bi trebala odvajati i superiorna razina usluge. Kultura ophođenja, brzina, kvaliteta. Osmijeh i stručnost.
4) Vrhunska ponuda. U večernjem izlasku razočarava spoznaja da se gostima nude samo tri (3!) vrste “konfekcijskog” uvoznog piva, i to u manjim bočicama, i samo dva (2!) sasvim bazična viskija, Johnny i Jack. Lounge bar na središnjem trgu jedne metropole?
5) Vrhunska atmosfera. Osim vrhunske muzike, kavana mora imati i savršenu rasvjetu, ventilaciju i klimatizaciju, te biti uzorno održavan prostor. Ostatak atmosfere ovisit će, između ostalog, i o samim gostima.
6) Vrhunski gosti. Kavana su njeni gosti. Imidž gradske kavane – kao i svake druge kavane – uvelike ovisi o gostima. Kao i na pariškim ili njujorškim pločnicima i terasama, nije isto sjedi li u kavani autobus turista umirovljenika u kratkim hlačama i tenisicama za hodanje, ili fino odjeveni gosti s novinama u rukama. Ali to je priča koja se gradi pažljivo, i s vremenom.
San o gradu
Intelektualci poput Makovića i Nenada Fabijanića s pravom su kritizirali novouređeni prostor. Pa ipak, ponekad se čini da ljudi poput njih imaju previsoko mišljenje o Zagrebu kao mjestu visoke kulture, profinjenosti i ambicije. Očekivanja su prevelika, pogotovo za grad ove veličine i s ovom kombinacijom ljudi i problema, s ovakvom politikom i ekonomijom. To je ujedno i dirljivo i naivno: očekivati od svog grada uvijek više, čak i više od onoga što on realno može dati i što realno može biti.
Niko Gamulin je za Večernji list pak izjavio da je Gradska kavana “davno prestala živjeti u duhu s gradom”. Doista? Nema li Zagreb možda kavanu upravo kakvu zaslužuje i kakva mu treba, i Zagrepčanima i posjetiteljima? Odnosno, nije li Gradska kavana ogledalo grada i vremena, i obratno?
* Gradska kavana, 1935. (fotografija via Facebook grupa Zagreb – Kakav je bio nekada)
Trgovi i kavane, gradovi i ljudi
Kritičare Cvjetnog trga, pa i pripadajućeg shopping centra, još i danas zbunjuje posjećenost i stalna gužva na tom neprežaljenom bojnom polju. A poput splitske Rive, i Cvjetni je ustvari neuništiv, i preživljava sve – uvijek i usprkos svemu je pun, uvijek popularan, među mladima i starima, turistima i domaćima. To je gradska šetnica, to je zagrebački korzo. Tu je subotnja “špica”, tu su lokalni paparazzi, kakvi god bili.
U čemu je onda problem? Što je tu izgubljeno, a što ostalo neizvojevano? Što bismo zapravo dobili nekim alternativnim, sofisticiranijim oblikovanjem? Kojoj – stručnoj ili nestručnoj – manjini sve to zapravo smeta i treba li se ta manjina, ta elita uopće truditi nadglasavati većinu? Pitanje svih pitanja: tko koristi grad, a tko grad treba graditi i tko gradom treba upravljati? Jesu li to isti ljudi?
Sve su to važna pitanja na koja postoje razni odgovori. Zagreb je konzervativan i inertan grad, nesklon promjenama i eksperimentima. Svaki gradski projekt, pogotovo u središtu grada, lako će pronaći svoje tisuće nezadovoljnika. Kritizirat će ga mnogi koji na ta mjesta neće zalaziti, mnogi koji s takvim prostorom nemaju ama baš nikakve veze. I svatko u sebi i za sebe zamišlja i priželjkuje uvijek neki drugi i drukčiji grad.
Nova Gradska kavana zasad nije neki kulturni pa ni ugostiteljski vrhunac, ali pravo pitanje možda glasi: može li jedan veliki grad danas uopće imati instituciju poput gradske kavane ili je to ipak jedna zastarjela i ustvari financijski neodrživa tlapnja? Tlapnja koja proizlazi iz podsvjesne fantazije Zagreba da postane Beč, iako nema tu količinu novca niti takvu građansku ili carsku tradiciju. Nema tu kavansku kulturu niti tu kavansku klijentelu. Čini se da Zagreb, na početku 21. stoljeća, podsvjesno priželjkuje jednu gradsku kavanu – s početka 20. stoljeća.
A istina vjerojatno jest da je Zagreb jednostavno prerastao tu mogućnost, i postao grad prevelik za gradsku kavanu. Institucija gradske kavane – u onom živom, nemuzejskom smislu – možda je moguća još jedino u manjim, “intimnijim” gradovima, poput Pule ili Dubrovnika.
fotografije: Ivan Dorotić (Vizkultura.hr), Facebook grupe Johann Franck te Zagreb – Kakav je bio nekada)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
