Jedna od rijetkih vječnih ljudskih tema, koje nikada i nikome ne mogu dosaditi, jest erotika, odnosno seksualnost, to jest ljubav u širem ili užem smislu, kako je već tko shvaća i iskušava. Društvene i druge znanosti nas uče da je riječ o osjetljivoj temi kojom se na ovaj ili onaj način teško javno baviti, a da se nekome ne stane na žulj, pogotovo ako se ne radi o normativnim oblicima erotike prihvatljivima prosječnom pučanstvu. Da sada ne ulazimo opširno u razloge zbog kojih je seks na Zapadu dan-danas još uvijek kontroverzna tema, usprkos njegovoj sveprisutnosti u medijima masovne komunikacije i visokoj profitabilnosti na tržištima dobara i usluga, bit će dovoljno logično zaključiti da nije sva erotika pornografija niti je sva pornografija erotična dok se zdrav pristup ljubavi i seksu kao dvjema stranama istog novčića vjerojatno nalazi onkraj njihovih standardiziranih, pokretnih i nepokretnih slikovnih prikaza.
U slučaju ovog kratkog teksta, s jedne strane koristit ćemo riječ „erotika“, kako bismo označili sveukupnost seksualnih fenomena, uključujući i njihovu emotivnu komponentu bez koje se ionako ne mogu razumjeti, a s druge strane „erotika“ podrazumijeva i specifičan medijski žanr koji nije a priori pornografija, već to može postati pod određenim društvenim uvjetima. Ukratko, cilj je u lokalnom kontekstu i malenom mjerilu promotriti kako su se društveni fenomeni ogledavali u vizualnom komuniciranju erotskog i to u masovno proizvedenim i distribuiranim tiskovinama, pristupačnim svima. Budući da je masovna pristupačnost, ali i medijska prodornost jedan od osnovnih postulata pornografske erozije erotike, suha logika neumoljivo nalaže da se otisnuta erotika polako, ali sigurno povlači ili pretvara u neki hibridni lifestyle žanr u kojem će biti tek djelić artificijelne slike života na pragu 21. stoljeća.
U usporedbi s erotikom među umreženim elektronima, tiskani erotski časopisi danas ne samo da djeluju benigno, nego i pomalo romantično. Uzbudljivo, kao i uvijek, nije ono što pokazuju, već ono što skrivaju, a još je uzbudljivije da to „nešto“ nije odmah dostupno, već do toga treba doći. Čini mi se umjesnim po sjećanju citirati velikog filmskog redatelja Luisa Bunuela koji je u svojoj autobiografiji Moj posljednji uzdah napisao otprilike ovo: „Da bi se bilo koja ljepota dokučila, potrebno je da je priželjkuješ, da se boriš za nju i da je osvojiš“. Mada je Bunuel mislio na prikupljanje partitura uoči koncerta klasične glazbe, koja se nekada još nije mogla čuti samo pritiskom na dugme, njegova misao odgovara i otkrivanju seksualnosti.
Da ne duljim, nakon jednog od posljednjih projekata preostala mi je omanja zbirka zagrebačkih erotskih časopisa ili magazina s elementima seksualnosti – Erotike i Starta, ali i posebnih izdanja poput Sexy Erotike ili ljubavno-erotskih romana s arhetipskim naslovima kao što su Život, Eva itd. Vrlo je zanimljivo ove časopise stare i do trideset-četrdeset godina (godište Starta datira iz 1978., a Erotike s kraja osamdesetih) usporediti već i s hrvatskim izdanjem Playboya koje je kuća Europapress Holding počela objavljivati 1997. godine, s blagim uzorima u Erotici i Startu, ali ne toliko po pitanju dizajna časopisa, koliko njegove osnovne koncepcije. Premda se Playboy ni po čemu ne može nazvati pornografskim časopisom, pogotovo u usporedbi s pokušajem “domaće” varijante Penthousea, kao i nizom tvrđih pornografskih izdanja skromnih budžeta, koja se na kioscima i dan-danas prodaju „ispod pulta“, činjenica je da ga njegova srpska, slovenska i druga regionalna izdanja, sve u svemu identična, čine posljednjim značajnijim erotskim časopisom južnoslavenskog prostora prije doba dominacije interneta na tržištu seksualnih iskustava.
Međutim, značaj je relativan pojam. Izvorna koncepcija sadržaja hrvatskog Playboya temeljila se na licencnim rubrikama poput velikih i malih intervjua, središnje duplerice i tipiziranih humorističnih rubrika, pri čemu su periodični tekstovi u sferi edukacije o seksualnosti ostajali u sjeni kompilacija lifestyle člančića, novog novinarskog žanra u tranzicijskoj Hrvatskoj potkraj devedesetih. Predstavljanja novih modela automobila, luksuznih brodica i jahti, aktualnih brendova muških parfema i satova, kao i pregledi kulture površno filtrirani između glamuroznih fotki hrvatskih djevojaka u hrvatskom časopisu, sve su to bili suptilni orijentiri usmjeravanja potrošačkih navika stanovništva zemlje netom izašle iz rata u koju je okrljaštena verzija Zapadnog tržišta brzo ulazila na mala vrata. Indikativno je primijetiti koliko su se, unatoč određenim sličnostima, koncepcijski kostur i urednički kriteriji Starta i Erotike razlikovali od tranzicijskog Playboya, pri čemu je također zgodno što se njihovo sukcesivno pojavljivanje u južnoslavenskom medijskom prostoru može promatrati kao polagano pomicanje granica dopuštenog, u ekonomskom i intelektualnom smislu, da bi se granice naposljetku ponovno zatvorile, ako već ne prema svijetu, onda unutar regije. No na koji je način vizualna artikulacija sadržaja tih časopisa pratila društvena kretanja, kako ih je odražavala i je li na njih utjecala?
Start se 1978. već „naviknuo“ na prvu etapu svog redizajna u režiji slavnog poljskog dizajnera Romana Cieslewicza dvije godine ranije, što će se zaokružiti 1980. Časopis je tada resio prijelom relativno sofisticiran za publikaciju visoke naklade onoga vremena, s očekivanim naglaskom na fotografiju koja je polako postajala konstitutivnim elementom sadržaja u većini periodike, a našlo se mjesta i za ilustraciju, koja će postati relevantna pojava ipak nešto kasnije, dolaskom vrhunskih ilustratora Mirka Ilića, Milana Trenca i drugih. Prije kvalitativnog skoka ilustracije, najpotentniji pa čak i najrječitiji slikovni materijal pored fotografije u Startu bili su oglasi jugoslavenskih tvrtki za najrazličitije proizvode, od kozmetičkih i kuhinjskih preparata do kućanskih aparata.
Dakako, oglasi su svojom izvedbom svjedočili o tadašnjem nivou vizualne pismenosti i semantičke artikuliranosti najranijih domaćih marketinških agencija, no najzanimljivije od svega bilo je sljedeće – premda se erotika u Startu ograničavala na licencne fotografije golišavih djevojaka, dok su se goli muškarci pojavljivali samo u iznimnim slučajevima (primjerice, kod autorskih fotografija aktova u paru), ciljna publika oglasa uglavnom nije bila striktno spolno i rodno određena, a naravno ni klasno, čime se komuniciralo da je Start časopis namijenjen svima, a ne samo apstraktnoj intelektualnoj eliti. Ipak, da ne bismo mistificirali, treba istaknuti i pojavu bizarnih oglasa poput onog za sredstvo protiv komaraca jedne tvrtke iz Nove Gradiške koje je reklamirala plavokosa žena u tangama, leđima okrenuta promatraču. No unatoč takvim momentima, Start kasnih sedamdesetih doima se kao autentični kozmopolitski časopis, na kormilu s uredništvom sa sluhom za kompetentno pripovijedanje o najrazličitijim temama iz svih društveno-kulturnih područja. Kultura se pritom nije shvaćala kao grana industrije zabave marketinški upućena dobrostojećim malograđanima, već kao sveukupnost socijalnih kretanja u kojima se ogleda složenost kodova komunikacije raznovrsnih društvenih skupina, na lokalnom i globalnom terenu.
Inkluzivnost Starta, nasuprot ekskluzivnosti tranzicijskog Playboya, nastavila se desetak godina kasnije s Erotikom, objavljivanom u istoj izdavačkoj kući – Vjesniku, pod dugogodišnjom uredničkom palicom Milivoja Pašičeka, dok su članovi uredničkog kolegija bili i prekaljeni novinari, pisci i kritičari Pero Kvesić i Igor Mandić. Erotiku, kao vjerojatno prvi zaista relevantni erotski časopis u Hrvatskoj i Jugoslaviji, izdvaja prilično slobodno shvaćanje seksualnosti koje se ponajmanje očitovalo u brojnim eksplicitnim fotografijama na rubu pornografije, a mnogo više u cijelom nizu tekstova o raznovrsnim seksualnim fenomenima, s trezvenim analitičkim pristupom i bez trunke senzacionalizma, a takvi su bili i relativno opširni intervjui. Pregledavanje pisama čitatelja iz broja u broj potvrđuje sjećanja suvremenika – Erotika je bila itekako pažljivo čitana te je postupno, čini se, postala svojevrsni seksualni forum regionalnog medijskog prostora koji se prema svojim čitateljima odnosio sasvim odgovorno.
Najbolje se to vidi kad se zaviri u nisku anonimnih malih oglasa u kojima partnere/ice za ispunjenje svih mogućih vrsta erotskih želja traže nebrojeni stanovnici kako urbanih centara, tako i svih jugoslavenskih provincija koji su u vrijeme prije široke uporabe VHS-a, kabelske televizije, interneta i uopće ikakvog spominjanja službenog seksualnog odgoja u školama, informacije o seksu dobivali čitajući časopise poput Erotike. Također, listanje stranica Erotike otkriva zanimljiv kontrapunkt fetišiziranih ili sofisticiranih prikaza erotike u slikama, podjednako ženske i muške, i svakodnevne seksualnosti građana koji takve prikaze istodobno upijaju i u njih projiciraju svoje vlastite porive, mijenjajući tako i vlastiti identitet. Mnogo putenija od Starta i znatno erotičnija od Playboya, Erotika se danas čita gotovo kao panorama seksualnosti za proletere, društvenu klasu koja je u međuvremenu izgubila nominalnu ulogu protagonista u razmjeni društvenih dobara i popularnom diskursu o seksualnosti, u ovom slučaju.
Balans između glamurozne, a komercijalizirane seksualnosti Zapada i prizemnije, no realnije seksualnosti lokalne sredine, u vizualnom jeziku Erotike postignut je prije svega odmjerenim uređivanjem koje je objekt seksualne žudnje držalo naoko uvijek u blizini promatrača. Dok se proleter prema tranzicijskom Playboyu mogao odnositi samo voajerski, povijest nas, eto, uči da je svojedobno postojala osnova da učini korak prema sebi kao (seksualnom) subjektu.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
