Putovanje prema entropiji

U Galeriji SC u Zagrebu u utorak, 12. prosinca u 20 sati otvara se izložba Strukture nereda Radovana Kunića, a izložba ostaje otvorenom do 22. prosinca.

Iz teksta Vane Gonić:

Radovan Kunić pripadnik je rastuće platforme mlađe generacije hrvatskih umjetnika posvećenih slikarstvu realizma temeljenog na mimesisu – oponašanju stvarnosti. I dok jedan dio umjetničke javnosti takve preokupacije smatra anakronima pod navodima slikarstva kao davno kompromitirane fronte za postizanje relevantne kritike i društvene progresije, drugi dio umjetničke javnosti spomenutoj pojavi prilazi s intuitivnim razumijevanjem. Naime, slikarstvo Novog hrvatskog realizma[1] gotovo pa da je očekivana reakcija na suvremenost ispunjenu simulacijama, simulakrumima, neiscrpnim reprezentacijama stvarnosti. U tom je smislu i prevladavajuća metoda rada karakteristična za slikarstvo realizma danas očekivana: slikar redovito kao predložak više ne koristi stvarnost nego njenu simulaciju – fotografiju, on posreduje već posredovanu zbilju. Možemo stoga reći da se u slikarstvu realizma danas ne oponaša stvarnost nego se oponašaju mehanizmi njena reproduciranja, ali i poimanja. Slikarstvo realizma jednim dijelom to čini zbog postizanja reverzibilnosti, zbog restauracije aure i značenja koji su, uslijed neiscrpnih simulacija, iscurili ne samo iz umjetnosti nego i iz stvarnosti. Kunić, kao i ostali slikari realizma danas, izvrće taj dominantni proces te mehanički reproduciranu zbilju pretvara u unikate. Sve to čini kako bi u naš vizualni prostor povratio autentičnost te jedinstvenost iskustva.

Drugi aspekt Kunićeva slikarstva odnosi se na gotovo apsolutnu prevlast dojma nad sadržajem kao ključne posljedice višestruko posredovane stvarnosti. A dojam, da bi bio poželjan i zavodljiv, mora pripadati nekoj od manifestacija reda – strukturi, simetriji, ljepoti, mladosti. Stanju reda i uređenosti svojstveno je i obećanje početka, neizmjerno uzbuđenje i neizvjesnost svega onog što može uslijediti. Slikarstvo Radovana Kunića našu ovisnost o novim počecima suočava s izvjesnošću kraja. Kunić bilježi fragmente pojavnosti u njihovu nezaustavljivom prelasku iz “uređenoga” u “neuređeno” stanje. Bilježi dotrajale ambijente s rashodovanim elementima mehanizacije, ambalažu odbačenu nakon uređenja novootvorenoga Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, ili zamršenost instalacija skrivenih iza površine knaufa. I općenito je ta zamršenost, nered, izostanak strukture, ponavljajuća karakteristika Kunićeva sižea, dodatno istaknuta besprijekornim slikarskim umijećem, u kojem je trag poteza jedva vidljiv te iluzija stvarnosti gotovo nepomućena. S određenim platnima Kunić odlazi i korak dalje. Uvodeći imaginarne elemente u zbiljske prizore,  on sugerira procese propadanja prije nego li su oni uopće primjetni i tako materijalizira kraj kao dio svakog početka. Često to čini u prijetećoj maniri, kao primjerice na slici s prikazom raslinja, gdje umeće metalne šiljke u organsko i vitalno tkivo biljke. Svako njegovo platno svojevrsno je putovanje prema nestrukturiranom kraju, prema entropiji. Svako njegovo platno podsjetnik je na omraženu stvarnost koju smo odlučili ignorirati, podsjetnik je na prirodu vlastite egzistencije koju smo odabrali zanijekati. Radovan Kunić slikar je epiloga.