Hana Miletić je međunarodno renomirana mlada umjetnica hrvatskog porijekla koja već godinama živi i radi u Bruxellesu, u Belgiji. Rođena u Zagrebu 1982., u Bruxelles je prvi put došla s roditeljima još kao dijete i tako započinje njeno internacionalno te interkulturno životno iskustvo, koje je itekako utjecalo na njezin umjetnički rad. Studirala je na nekoliko fakulteta u Belgiji i Nizozemskoj, pa se može pohvaliti pohađanjem studija povijesti umjetnosti i rodnih studija Sveučilištu u Utrechtu (2004.), masterom iz povijesti umjetnosti i arheologije na Sveučilištu VUB ili Vrije Universiteit Brussel (2005.), te studiranjem na Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu (2005.), kao i masterom iz fotografije na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Antwerpu (2009.).
Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad, među kojima je u regiji najznačajniji odabir u finale Nagrade Radoslav Putar 2013., dok se među rezidencijalnim boravcima ističe onaj u poznatoj instituciji Jan Van Eyck Academie u Maastrichtu, Nizozemska. Od sredine dvijetisućitih do danas realizirala je niz različitih radova, te izlagala na brojnim grupnim izložbama i desetak samostalnih.
Polazište umjetničkog rada Hane Miletić prvenstveno je medij fotografije koju širi u najrazličitija polja, od instalacije do performansa, često kroz suradnju s drugim umjetnicima koji dijele njezino migrantsko iskustvo razmještenja iz zemlje svog porijekla. O tom iskustvu Miletić pripovijeda na originalan i rafiniran način, stvarajući radove pune političkih i intimnih referenci, ali bez obaveznog polemičkog grča tipičnog za neke vidove društveno angažirane umjetnosti. Nasuprot tome, njezini radovi nastaju logično i prirodno, duboko povezani s određenom tradicijom, ali i zagledani u budućnost. Njezina dva recentna zagrebačka nastupa, u sklopu kolektivne rujanske izložbe Ovo (ni)je moj svijet u Galeriji Klovićevi dvori (kustosice Sandra Križić Roban i Ana Opalić), te samostalno na izložbi Coif Mode u Galeriji Spot (Ured za fotografiju), bili su neposredan povod ovom zanimljivom razgovoru.
► Čini mi se da radovi koje ste predstavili na svojim recentnim zagrebačkim izlaganjima imaju obilježja etnografskog istraživanja putem fotografije. Možete li to komentirati? Što vas je potaknulo na istraživanja i s kojim ciljevima?
Hana Miletić: Mene načelno zanima fotografija ulice, odnosno “street photography“. Na temeljima tradicije takve fotografije ja smještam svoju praksu. Istodobno, upravo me unutar te tradicije nekoliko stvari smeta, npr. činjenica da fotograf često djeluje poskrivečki, bez participacije protagonista/ice fotografije, čime dolazi do svojevrsne objektivizacije. Na kraju, rad tj. fotografija postoji, ali on ne čini, ne dolazi zaista do razmjene. U radu nikad nisam svjesno kretala iz etnografske pozicije ili se bavila takvim istraživanjima, jer mislim da znam premalo o tom polju da bi se njime mogla koristiti. Prvenstveno me zanimaju društveni procesi koje mogu upoznati fotografirajući na ulici. Materijalizacija rada za mene je način upoznavanja i razumijevanja određene skupine ljudi, gradske četvrti, kvarta, itd. Pretpostavljam da takav način rada publici može sugerirati zanimanje za metodologiju etnografskog istraživanja, ali to nije konkretan slučaj.
► Tako se i meni učinilo dok sam promatrao vaše radove. No, sad shvaćam da je vaš pristup drugačiji. Koje vas teme najviše zanimaju s obzirom na grad i zemlju u kojima živite?
Hana Miletić: Zanima me pozicija migranta koji se nalazi među različitim tradicijama u urbanom kontekstu, što je ujedno i moja vlastita pozicija. Vjerujem da kroz suradnju s drugim migrantima pokušavam bolje i potpunije shvaćati moju poziciju izbivanja i pripadanja. K tome, zainteresirana sam spojiti taj moment i s pozicijom (mladog) umjetnika u društvu, koji se često nalazi unutar različitih terena. Smatram da su takve tekuće pozicije pune potencijala, kako u umjetnosti, tako i u sklopu društvenog dijaloga.
► Možete li govoriti baš o toj svojoj poziciji? Koliko sam shvatio pročitavši biografiju na vašem webu, dugi niz godina živite u Belgiji i Nizozemskoj, gdje ste i studirali. Na koji način je dislociranost iz zemlje porijekla odredila vaš umjetnički put?
Hana Miletić: Prvi put došla sam u Belgiju sa sedam godina, taman prije početka rata. Zajedno s roditeljima krenula sam u posjet rodbini tijekom ljeta. Još i danas se sjećam kako smo putem satelitske TV i radija pratili dramatična zbivanja oko Balvan revolucije i svega ostalog što se tada događalo. Iako sam bila jako mala, shvatila sam da je nešto ozbiljno posrijedi. Tako smo odlučili ostati u Belgiji dulje nego što je bilo planirano. Sam rat je svakako bio jedan od razloga, no bili su tu i drugi, privatni. Roditelji su se polako snašli, a ja sam tamo krenula u osnovnu školu. Međutim, nije bilo lako jer je tada u Belgiji bilo teško biti imigrant, a kad smo već kod toga, i danas je. Unatoč tome što sam vrlo brzo naučila strane jezike i stekla prijatelje, ostala sam odmalena svjesna svoje pozicije stranca. I to se nije promijenilo.
Ono što me još više formiralo bio je povratak u Hrvatsku na srednjoškolsko obrazovanje nakon završetka rata. S obitelji sam se vratila u novu, samostalnu državu na koju smo svi trebali biti ponosni, no ja ju nisam mogla baš dobro razumjeti. Promjene u različitim krugovima ljudi i rođaka, susjeda i drugih bile su frapantne, i to na bazi etničkih razlika – sudjed se odselio, stric se razveo… A zašto? Na to pitanje nitko nije mogao jasno odgovoriti. Uglavnom, kao tinejdžerica vratila sam se u Zagreb koji sam poznavala od djetinjstva, u grad kojim se znam kretati i čiji jezik govorim, no bila sam i zbunjena jer nisam razumijevala međuljudske odnose. Bilo je to krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, dakle društveno okruženje još uvijek je bilo veoma konzervativno i tradicionalno. Ključne vrijednosti bile su bog i vjera, obitelj i domovina, što je bilo vrlo daleko od mog svjetonazora. Ne želim ispasti negativna, ali tada je situacija naprosto bila takva. Država je bila premlada, kao da je trebala preboljeti prve dječje bolesti.
► Ne brinite, ovdje je uglavnom još uvijek tako. U nedostatku bolje riječi, mislite li da je svojevrsni “nomadski” život karakterističan za određen broj mladih umjetnika/ca danas, u Europi i drugdje? Što je razlog tome?
Hana Miletić: Mislim da je nomadizam umjetnika direktna posljedica europskih ekonomskih politika koje sve više određuju one kulturne. Čini mi se da “korporativna kultura” ili tzv. “entrepreneurship” od svih nas traže da stalno budemo fleksibilni i multipraktični, svugdje. Jedni od najvažnijih javnih izvora financiranja umjetničkog rada danas su natječaji za razne rezidencije i subvencije. Smatram da je takva struktura proizvela situaciju u kojoj se od mladih umjetnika bezuvjetno očekuje da u životopisu imaju zabilježene određene škole, rezidencije, usavršavanja i drugo bez čega navodno nisu uspješni. S druge strane, ako ne participiraš u tim programima teško je publiku zainteresirati za vlastiti rad i uopće doprijeti do nje. Ja sam također koristila sredstva nekoliko subvencija i boravila na rezidenciji u Jan Van Eyck Akademie u Maastrichtu, u Nizozemskoj. Kao umjetnica ne radim s komercijalnim galerijama. Predajem i radim kao znanstveni novak na katedri za fotografiju pri LUCA School of Arts na kampusu St. Lukas u Bruxellesu. Počela sam predavati odmah nakon svršetka studiranja na likovnoj akademiji.
► Popričajmo sada o vašim konkretnim umjetničkim radovima. U radu Tenir paroles, na koji ste način (verbalni) jezik i geste hip-hop kulture i rap glazbe “transkribirali” u jezik fotografije? Što vam je bio prvenstveni cilj?
Hana Miletić: Putem rada Tenir paroles htjela sam provjeriti u kolikoj mjeri riječ moze funkcionirati kao slika. Na taj pomak me potaknula misao Hannah Arendt, koja je kazala da riječi sve više nisu samo medij u kojem mislimo već uistinu i medij u kojem živimo. La Frénétick (u prijevodu frenetično, bijesno) su kolektiv mladih rappera iz Bruxellesa s kojima već dugo surađujem te sam zajedno s njima odlučila istražiti eksperimentalni potencijal hip hop poezije, odnosno rap glazbe. Vokabular rapa očituje se u verbalnom govoru, ali i u gestama, govoru tijela. Kao i u prijašnjim radovima poput LP-a The Molem Collective, u suradnji s La Frénétick htjela sam razviti rad koji ne samo da postoji i prikazuje, nego i čini, odnosno aktivira. Na izložbi Ovo (ni)je moj svijet u Galeriji Klovićevi dvori izložila sam seriju fotografija ručnih gesti, tj. znakovnog jezika koji članovi La Frénéticka koriste u svojim nastupima. Fotografije su raznih dimenzija i otisnute su različitim tehnikama. Sve tehnike koje sam upotrijebila zasnovane su na klasičnom, analognom fotografskom principu razvijanja pozitiva od negativa (Riso i Lambda otisci, te fotopolimerne ploče). Cilj rada je potaknuti promatrača na kretanje kako bi mogao iščitati cjelokupnu sliku, pogotovo u slučaju fotografija otisnutih na fotopolimernim pločicama. Takvom instalacijom željela sam na suptilan način aktivirati ili izazvati pokrete tijela kod publike.
Pored umjetničkog, zanimao me je i politički potencijal poezije i hip hop glazbe, na što naslov rada i ukazuje. Naime, parole na francuskom jeziku znači govor, izražavanje, glas, zvuk, jezik, riječ i rečenicu, dok tenir sa parole znači održati zadanu riječ. Osim fotografija, rad Tenir paroles čini i knjiga umjetnika u formi zbirke poezije. Pri čitanju stihova postojećih pjesama La Frénétick (LINK) primijetila sam nekolicinu poetskih trenutaka. Osim jezičnog senzibiliteta, stihovi mladih rappera se često referiraju na lik klasičnog prokletog pjesnika (“le poète maudit“), umjetnika koji živi izvan društva, kao u slučaju Baudelairea, Mallarméa, Rimbauda ili Verlainea. Većina aktivnosti kolektiva La Frénétick odvija se online, putem YouTube kanala i Facebook stranica. Zbog želje da pisanje La Frénéticka slobodno cirkulira i u fizičkom obliku te da se može čitati izvan isključivo online univerzuma, montirala sam fragmente izvornih stihova u zbirku poezije. Jednostavno sam iznijela dijelove teksta na površinu, nakon čega su ti fragmenti sami od sebe počeli funkcionirati kao aforizmi i kratke crtice, odnosno pjesme. Redakcija teksta je nastala u bliskoj suradnji s kourednikom Ibrahimom Khayarom, koji je također djelovao u skupini Molem. Knjigu poezije Tenir paroles doživljavam kao plod višestrukih i dugoročnih odnosa sa skupinom mladih ljudi u Bruxellesu.
Istodobno, knjigu koristim kao valutu pomoću koje mogu organizirati razmjenu s institucijom koja izlaže knjigu ili gdje se uživo čita poezija. Primjerice, za izlaganje u sklopu izložbe Young Belgian Art Prize ljetos u BOZAR-u (Centru za lijepe umjetnosti) u Bruxellesu, organizirala sam čak 72 svakodnevna čitanja knjige uživo tijekom dva i pol mjeseca trajanja izložbe. Knjigu su svakog danač čitale osobe koje svjesno koriste jezik u svom radu, poput učiteljice, prevoditelja, itd. Dok su se u izložbenom prostoru odvijala čitanja, La Frénétick su snimali singl u glazbenom studiju BOZARA-a, koji je krajem programa bio predstavljen publici na koncertu. Slavni arhitekt Victor Horta je palaču u BOZAR-u koncipirao kao prostor za sve umjetničke discipline – za vizualne umjetnosti, film, glazbu, itd. Misija povijesne Hortine vizije i aktualnog programa centra je učiniti umjetnost demokratskom i dostupnom što većem broju ljudi. Ideja da centar doista želi biti dio društva može se prepoznati u urbanističkom planu zgrade. BOZAR se nalazi na padini između donjeg i gornjeg Bruxellesa. Ja sam htjela provjeriti u kolikoj je mjeri nominalna upravljačka politika centra zaista upotrebljiva.
► Jeste li se tijekom rada s La Frénétick osjećali dijelom kolektiva, tj. jeste li to doista i bili? Ili ste zbog pozicije umjetnice koja radi s njima na određenom projektu nužno imali odmak?
Hana Miletić: Nisam se nikad osjećala dijelom kolektiva, niti sam to ikad bila ili htjela biti. Moj odnos s La Frénétick, bez obzira na mnoge razlike, počiva na usporedivoj ulozi mladog umjetnika s migrantskim porijeklom koji živi i radi u Bruxellesu, gradu trenutno poznatom kao “the new arts capital of Europe”, i umjetnika koji se u svojem radu bavi urbanom kulturom. Budući da cjelokupni kreativni proces kolektiva počiva na razmjeni i suradnji – La Frénétick zajedno pišu tekstove, snimaju video klipove, itd. – bilo je sasvim moguće da mladi rapperi i ja počnemo raditi skupa.
Također, nikad nisam nužno tražila odmak kako bih mogla realizirati suradnju ili kako bih uspjela izvesti umjetnički projekt. U radu s La Frénétick iznad svega me je zanimao potencijal pozicija umjetnika i migranta u društvu, za koje mislim da su prepune potencijala. Zbog svoje interkulturne pozicije, i umjetnik i migrant u društvu mogu nastupiti kao katalizatori. Kako nisam ni glazbenica, ni spisateljica, a niti rapperica, svoju ulogu u odnosu s La Frénétick vidim kao onu učiteljice neznalice. Nalik je to konceptu “le maître ignorant” filozofa Jacques Rancièrea, koji govori o učitelju bez ikakvog znanja o predmetu svog poučavanja, a on baš zato može potaknuti proces emancipacije. Kroz suradnju s La Frénétick željela sam putem razmjene i stvaranja kreativne platforme podijeliti svoje znanje i iskustvo o samoorganizaciji (mladih) umjetnika danas.
► Jako me zaintrigirao i vaš rad Sint-Annabos izveden u Galeriji PM HDLU-a u Zagrebu, u kojem se bavite šumom Svete Ane u okolici grada Antwerpena u Belgiji. Fotografijom progovarate o nužnosti očuvanja prirodnog okoliša na vrlo inspirativan način, jer vaš pristup otvara cijele slojeve podsvjesnih značenja. Što za vas predstavlja ova tema i kako ste otkrivali sve njene razine?
Hana Miletić: Seriju fotografija Sint-Annabos snimila sam prije nekoliko godina tijekom studija na akademiji u Antwerpenu. Tada ta mala šuma u neposrednoj blizini Antwerpena još nije bila ugrožena izgradnjom autoceste i vijadukta. Fotografirala sam šumska stabla izolirajući njihove oblike putem bljeskalice u noći. Htjela sam napraviti neku vrstu portreta stabala. Zbog tehničkih problema – velikih crnih površina i nezasićenih, blagih boja, dugo nisam znala kako prevesti te fotografije u tiskani oblik. S obzirom da je budućnost te šume u međuvremenu bila postala vrlo neizvjesna, počela sam svjesno tragati za načinom arhiviranja i svojevrsne konzervacije tih snimaka. Naposljetku sam naišla na tehniku Fresson, odnosno pigmentni tisak na bazi ugljika, koji je bio raširen u ranim danima fotografije. Osim što su izvrsne vizualne kvalitete, Fresson otisci su i dokazano arhivski trajni. U slučaju Sint-Annabos, socijalna problematika poslužila je kao nit vodilja tijekom materijalizacije rada.
► Za kraj, prokomentirajmo i rad s kojim ste nedavno samostalno nastupili u Zagrebu, u galeriji Ured za fotografiju. Coif Mode je svojevrsni citat ili ekstenzija rada Frizeri Mladena Stilinovića iz 1975., ali je u vašem radu kulturna komponenta drugačija – ponovno su u središtu zanimanja migranti i njihovo ispreplitanje s kulturom Zapadne Evrope. Što vam je ovaj put bio “okidač” za akciju?
Hana Miletić: Coif Mode vidim upravo kao hommage “Frizerima” Mladena Stilinovića. Njegova knjiga umjetnika u obliku harmonike i akcija izlaganja knjiga u javnom postoru s Grupom šestorice autora inspirirale su me pri redakciji moje vlastite knjige umjetnika i realizaciji akcije tijekom koje je nastala instalacija Coif Mode.
Svaki rad započinjem šetajući se gradskim ulicama, u svojevrsnoj tradiciji ulične fotografije. Prije nego što sam realizirala knjigu Coif Mode već sam neko vrijeme dokumentirala fotografije na izlozima i fasadama frizerskih radnji u multietničkim kvartovima Bruxellesa. Zanimali su me portreti anonimnih autora iz zapadnih reklama osamdesetih i devedesetih godina, bez bilo kakvih vremenskih i kulturoloških poveznica s frizerajima koje su i ne znajući dekorirali. Ti portreti nisu samo ukras, oni funkcioniraju i kao zaslon. U Stilinovićevim Frizerima primijetila sam sličan interes za vizualno oblikovanje ulice i prolaznost vremena. Oblik i sekvenca reizdanja njegove knjige umjetnika bili su parametri putem kojih sam uspjela organizirati i selektirati arhiv vlastitih fotografija. Nadalje, Stilinovićeva akcija izlaganja knjiga u javnom prostoru je funkcionirala kao okidač za moju vlastitu uličnu akciju. Naime, ja sam izložila leporelo Coif Modea u kvartovima gdje su fotografije nastale, pa sam tijekom ulične izložbe dokumentirala aktivnosti unutar okvira rada, što je rezultiralo instalacijom koja se sastoji od fotografija i kamenja aranžiranih na podu.
Demokratski princip produkcije i distribucije knjiga i edicija zauzima važno mjesto u mom umjetničkom radu. Svojevrsni “re-enactment” ove izložbe-akcije omogućio mi je da oživim knjigu u javnom prostoru. Rad Coif Mode je realiziran neposredno prije rada Tenir paroles, te je bio vrlo važan korak tijekom kojeg se kristalizirao moj interes za uličnu fotografiju predstavljenu u formi knjige umjetnika.
Više o Haninom radu pogledajte na hanamiletic.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
