Sutra, u srijedu 15. svibnja, u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu otvara se izložba Ane Hušman i Marka Tadića.
U nastavku pogledajte izvadak iz predgovora izložbe Leonide Kovač.
Izložba ostaje otvorena do 28. svibnja
*Marko Tadić – Borne by the birds
Zapitati se o sadržaju razglednice značilo bi možda krenuti u potragu za smislom riječi znamenitost. I za njezinim ishodištem. I za njezinom reprodukcijom. U riječima, u slikama, u mislima, u gestama, u tijelima. Za njezinim umnažanjem i za, ne samo gramatičkim, množinama. Za razlikom između ja i mi; ti i vi. Za pripadnošću i nepripadanjem.
Videofragmenti Ane Hušman i film Marka Tadića – refleksije o procesima spoznavanja i konstrukcijama smisla, o postajanjima i nestajanjima – dodiruju se u predodžbi razglednice. U Tadićevoj filmskoj fabulaciji razgledica je, doslovce, mise-en-scène; u fragmentima Ane Hušman inscenacija, performans za filmsku i video-kameru postaje mise-en-scène gdje metonimijski, paradoksalno, raščinjeni lanac generira motive s dobro poznatih razglednica. I pritom se ne radi o ekfrazi.
Dugo devetnaesto stoljeće izumilo je Povijest i Fotografiju. Tako barem Barthes kaže. Isto to stoljeće generiralo je nacionalnu državu i pustilo u optjecaj razglednicu. Film je stigao pri samom njegovom kraju, istodobno s jednako tako epohalnim otkrićem nesvjesnoga, za koje se kasnije ustvrilo da je strukturirano kao jezik. U tom devetnaestom stoljeću u kojemu je industrijska revolucija bila popraćena izumom masovnih,
reproducibilnih medija i masovnim migracijama stanovništva, nacionalna država uspostavlja monopol nad poštanskom službom, a prva tiskana razglednica sa slikovnim prikazom u funkciji suvenira pojavljuje se 1870. godine u Francuskoj: Camp de Conlie, logor za izobrazbu vojnika u francusko-pruskom ratu. Etimološki, suvenir je istodobno uspomena i sjećanje.
Radovi Ane Hušman i Marka Tadića fokusiraju teme naracije, sjećanja, uspomena, udaljenosti, čežnje i putovanja, ili možda preciznije, migracija. Jer, ta putovanja nemaju nikakve veze s također devetnaestostoljetnim izumom – turizmom. Rekla bih da je predmet njihova interesa proces fikcionalizacije unutar kojega sjećanje postaje održivo a pamćenje stvara simbole u smislu identitetnih odrednica. Oboje, nimalo slučajno, koriste
postupak animacije. Animirati znači učiniti nešto živim, pokrenuti nepokretno, ili doslovce opremiti nešto dušom.
*Ana Hušman – Razglednice
