Radije bih bila kamen, novi filmski projekt umjetnice Ane Hušman, film je o prošlosti, ali i budućnosti krajolika Like kao i o ispreplitanju osobnih i kolektivnih narativa te sjećanja vezanih uz prostor. Nakon premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, u kategoriji Tiger Short, film je izabran za kandidata za Europsku filmsku nagradu, dok je u travnju prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox. Prema riječima žirija, riječ je o filmu u kojem “autorica pridaje lirsku i osjetilnu pozornost krajoliku ugroženom ekološkim i ekonomskim promjenama te donosi razoružavajuće brižnu perspektivu, spojenu majstorski poetskom naracijom…” Premijera novog filmskog ostvarenja Ane Hušman bila je povod za razgovor o stvaralačkom procesu, istraživanju, utjecajima kao i širem djelovanju poput onog u sklopu izdavačkog projekta nezavisne biblioteke 0 Općenito.
► Povod našem razgovoru tvoj je najnoviji film Radije bih bila kamen. Riječ je o osobnoj te iznimno poetičnoj posveti krajoliku Like u dokumentarno-eksperimentalnoj filmskoj formi. Kako je došlo do ideje za ovaj rad i zašto si odabrala Liku kao polazište istraživanja narativa i sjećanja vezanih uz taj prostor?
Ana Hušman: Filmom Radije bilh bila kamen željela sam pronaći načine kako misliti, prebroditi i uspostaviti veze koje su se rastakale tijekom stoljeća nebrige, zapuštenosti i zanemarivanja Like. Fokus filma je tako na materijalima, procesima, sedimentaciji, uslojavanju i posmatranju. Lokacije kojima sam se posebno bavila u filmu – Kosinjska dolina, Laudonov gaj, pećinski park Grabovača, bivša tvornica vapna na Ličkom Lešću – mjesta su na kojima su transformacije krajolika veće i vidljivije. Laudonov gaj i pećinski park Grabovača mjesta su od posebnog značaja za prirodu te postoji plan njihove zaštite. No to se odvija vrlo sporo i često zavisi od individualnih inicijativa. Nakon dvjesto godina uništavanja gaja koji je Laudon zasadio, šuma je napokon zaštićena. No sada se pri gradnji brane u Kosinskoj dolini ponovno ne misli ni o krajoliku ni o ljudima koji tamo žive. O brani se govori od 1966. godine. Zbog nje se iseljava stanovništvo, a poljoprivredna se zemlja otkupljuje po 1,50 EUR po m2. Ondje su sada ostali uglavnom stari ljudi. Informacije o tome što se i kada događa nije moguće doznati pa je tako moguće da se jednog dana odjednom pojave bageri i prekopaju groblje koje nije ekshumirano. Neko smo sjećanje već izgubili, senilni se plak proširio i nedostaju nam dijelovi priče.
Radeći film artikulirala sam teme koje me brinu: pejzaž i neregulirane politike upravljanja zemljom, gospodarenje šumom i bespravnu sječu, napuštenost, održavanje, samoću, grube zime, nemogućnost promjene, toplinu i izostanak brige, pitanje javnog prostora, zajedništva, zaštite. Zanimalo me kako to povezati s materijalnošću tijela, s promjenama gipkosti, pokretljivosti, krhkošću tijela, gubitku kalcija iz kostiju i veza među sinapsama. Starenju, održavanju i zaboravu. Lika je krajolik kroz koji to promatram – napuštena i ostavljena zemlja.
► Priča je ispripovjedana iz perspektive Male Jele, ženskog lika koji utjelovljuje narative nekoliko generacija žena iz tvoje obitelji. Kako je izgledao proces istraživanja obiteljske prošlosti i što se sve krije iza ženskog narativa koji je obitavao na prostoru Like?
Ana Hušman: Mala Jela fokalizatorica je koja nas usmjerava, vodi, pokazuje krajolik, a pritom ga i sama proživljava. Ona je ženski lik, ali ima i mogućnost transformacije tijela u krajolik. Njeno tijelo može samo sebe prevoditi i preoblikovati, zamisliti se i kao filmsku vrpcu i kao kamen i kao zemlju ili jezero. Time dobiva na pokretljivosti i slobodi. Ženski karakteri tog kraja, uključujuči i moju obitelji, tvrdi su i kruti kao taj kamen. Tako su odgojene, takvo je bilo vrijeme – o mnogim se stvarima nije govorilo. Riječi koje danas koristimo kako bismo nekome objasnile kako smo, one nisu izgovarale. Žene su često ostajale same s brojnom djecom i nisu imale ni prava ni vremena na usamljenost, dosadu ili depresiju. Strah i zebnja nisu postojale u njihovim riječnicima. One bi to deklarativno proglasile glupošću. Preostalo im je samo da budu jake i stroge, iako je ta strogoća prije svega brižna.
U radu na filmu koristila sam pisma, dokumente, snimljene razgovore i fotografske arhive nastale kroz godine u mojoj obitelji. Namjera i namjena tih fotografija, tekstova i filmova posve je drugačija od onoga što komuniciraju službeni arhivi, televizijski materijali ili dokumentarni filmovi. Oni su pisanje pisma dragoj osobi; kroz njih smo drugima govorili kako smo, kako živimo, spremali smo događaje za sjećanje, opisivali smo prostore ili pokazivali gdje smo bili. Namijenjeni su intimnim i bliskim pogledima, ali ono što je u njima ostalo slučajno zabilježeno govori puno o navikama, namjerama i razlozima događaja koje pokušavam razumjeti.
► Pejzaž koji promatramo u filmu i o kojem Mala Jela pripovjeda opustošen je i siromašan pa stoga rečenica Mala Jela stoji s kamerom u ruci nasred doline… i nikako ne može domisliti kako zabilježiti pejzaž koji nestaje zvuči simptomatično, dok istovremeno izražava istinsku potrebu za stvaranjem slike o sjećanju koje izmiče. Koje sve razine iščitavanja ličkog pejzaža ti je omogućio rad na ovom filmu?
Ana Hušman: Dosta sam se bavila zaboravom, a samim time i sjećanjem. Naša sjećanja su proteini koji nastaju u našim tijelima, stvaraju se kako doživljavamo neko iskustvo. Načini pohranjivanja informacija nisu do kraja jasni, ali postoje razne teorije. Prisjećanje je pak trenutak u kojem prizivamo te informacije kako bismo se orijentirali u prostoru, ispričali priču, prostrli veš. Tako u domenu sjećanja pripada većina onoga što radimo u životu, npr. jedenje, gutanje, vožnja biciklom, ali to znači da sve to možemo i zaboraviti, dezorijentirati se. Dezorijentacija je termin koji sam pokušala komunicirati kroz film. Dezorijentacija u prostoru, vremenu, sjećanju. Zaborav promatram kroz degradaciju tijela i krajolika. Dok na Kosinjsku dolinu pada mrak, razmišljam kako ćemo se uopće sjećati kad se krajolik toliko promijeni da ćemo o njemu moći govoriti samo prizivajući fragmente sjećanja. Takvo je i pripovijedanje naših vlastitih života – stalno pozicioniranje na mapi odnosa. U filmu pripovijedamo na isti način; zabilježene informacije prepričavamo, uslikane prizore prekadriravamo, kombiniramo iz knjiga iskopane povijesti, radimo neprimjetne skokove u vremenu, uvezujemo događaje u jedan narativ i slažemo slijed.
Pejzaž je trag povijesti upravljanja i gospodarenja. Gotovo je nemoguće gledati ga drugačije. Tragovi sadnje, brige, nebrige, održavanja, uništavanja, to mi se sve vrzma pred očima dok gledam hrastove Laudonova gaja ili drvorede koje je još Marija Terezija naredila zasaditi. U pejzažu je malo toga slučajno. Vrste su se ispremješale, metabolizam krajolika u tome stvara neki red, ali ja ga uvijek čitam kao političko pitanje. Neke od tih zajednica jako lako narušimo, uzrupiramo i uznemirimo. Vrlo brzo od drvoreda nastane ogrjev ili namještaj, od šuma livade, od livada i pašnjaka minsko polje. Jedna od pojava kojom sam se bavila u filmu je i paljenje polja, što je bila vojna strategija uništavanja nasada hrane. Ta metoda se i danas koristi kao proljetno “čišćenje” polja, iako se tako uništi mnogo iznimno korisnih mikroorganizama. Iako se pred našim očima ništa ne miče, ne znači da sve ne vrvi od života.
► Pored osobnih priča i sjećanja vezanih uz prostor, nezanemarivo pitanje koje se nameće u filmu jest pitanje moći i čovjekova iskorištavanja prirode, u konkretnom smislu krškog krajolika. Zašto si odabrala upravo kamen kao okosnicu promišljanja i vizualiziranja izuzetno grubih eksploatacijskih procesa prisutnih na tom prostoru?
Ana Hušman: Muče me ti rasuti ostaci koje smo postavili i ostavili u pejzažu te način na koji tragovi naših akcija, zakona i promjena utječu na nas same, ali i na okoliš, mikroorganizme, na stvaranje i život lišajeva, na promjene i odnose ljudi i živih i neživih organizama. U tom kraju vapnenac je najraširenija vrsta kamena, resurs koji se može kapitalizirati i materijal koji se oduvijek koristio u svakodnevnom životu. Kamen se pekao u japlenicama, od njega se radilo vapno od kojeg se onda gašenjem dobivalo vapnenačko mlijeko za dezinfekciju i farbanje zidova, premazivanje voćki za zaštitu od štetnika i od sunca. Vapno se koristilo i kao vezivni element za zidanje kuća. Svaki kamen, sediment i stijena u kontinuiranom je procesu, ali ti procesi teku strašno sporo. Njihovo trajanje mi je zanimljivo, možda i zato jer ga ne mogu ni zamisliti.
► U filmu se isprepleću kadrovi snimljeni digitalnom kamerom s onima snimljenima na filmskoj vrpci te arhivskim fotografijama iz privatne arhive. Pored praktičnih/tehničkih odluka, smatraš li da slika snimljena na filmskoj vrpci u odnosu na onu digitalnu, ima još uvijek veću potentnost u odnosu na onu digitalnu?
Ana Hušman: Filmska vrpca je drugačija i omogućuje drugačiji tip manipulacije. Za ovaj film isprobavali smo rad s višestrukim ekspozicijama za koje je teško predvidjeti kako će ispasti i to nam je bilo izazovno i zanimljivo. Pretpostavka, uslojavanje i bilježenje teskture bila je misao koja nas je vodila i režim je koji puno bolje odgovara filmskoj traci. Digitalnu kameru smo u ovom filmu tretirali kao stablini element, čvrst oslonac i predvidljivo događanje. Važno nam je bilo naći odnos između te dvije vrste slike, pa onda i dva formata slike, a da ne remetimo čin gledanja.
► Do sada si snimila dvadesetak kratkometražnih filmova te realizirala niz izložbi, umjetničkih knjiga i instalacija, a kako navodiš u biografiji, u radovima redovito eksperimentiraš s elementima animiranog, dokumentarnog i igranog. Koja te umjetnička forma najviše intrigira i pruža najveću autorsku slobodu?
Ana Hušman: Nemam omiljenu formu, radim s temom koja me intrigira, zanima i o kojoj krenem čitati, istraživati i zatim sakupljati raznovrsni materijal. Snimam i sliku i zvuk i tako se nekakao projekt počne slagati, razvijati, širiti i dobije svoju formu u obliku filma, knjižice, instalacije ili fanzina. Slobodu nalazim u tome da mi vrijeme rada nije ograničeno i da ne moram raditi prema nekom roku.
► Pojedine radove razrađuješ i izlažeš u nekoliko oblika pa je tako primjerice kratkometražni film Skoro ništa, prikazan kao filmska projekcija, višekanalna instalacija u okviru izložbe, ali i kao knjiga. Možemo li očekivati da će najrecentniji film Radije bih bila kamen biti prikazan u još nekom obliku ili je zamišljen isključivo za jedinstveno kinoprikazivanje?
Ana Hušman: Ovaj se projekt razvijao prema filmu i nisam usput razvijala druge formate. Ne znači da neću, jer materijala ima još mnogo, ali zasad je ovako.
► Uz rad u području filma, pokretačica si i nezavisne biblioteke 0 Općenito koja uključuje važne teorijske naslove objavljene u već dvije edicije. Na koji način unutar izdavačkog kolektiva birate naslove koje potom objavljujete? Koja je uloga vaših javnih čitanja ulomaka iz različitih izdanja?
Ana Hušman: Biblioteka 0 Općenito nastala je kao dio projekta Radna bilježnica: Pustijerna, koji još nismo završili. Trenutačno pripremamo publikaciju s materijalima, skenovima, tekstovima i fotografijama koje smo tijekom tog istraživanja prikupili i izradili. Eseje prve edicije birali smo u odnosu na tematski okvir kojima se bavi RB: Pustijerna, a to su materijali vezani uz renoviranje, stanovanje, prostor grada, javni prostor i pitanja kome on pripada, za koga je planiran, gdje su tu žene itd. Sve te tekstove grupno smo čitali tijekom rada i razmišljanja o materijalima koje proizvodimo za izložbu i publikaciju, o dizajnu, prijelomu, postavu i kako svatko od nas uključen u projekt može primjeniti te okvire na vlastito polje djelovanja. U toj grupi našle su se dizajnerica Ana Labudovic, kustosica Ivana Meštrov, vizualni umjetnik Marko Tadić, arhitektica Dubravka Sekulić. Od organizacija uključene su Art radionica Lazareti, gdje je projekt započeo istraživanjem arheološkog nalazišta Pustijerne, i galerija Prozori, koju je tada vodila Irena Bekić, a koja me pozvala da sudjelujem u programu Javna čitanja. S obzirom da nam je cijelokupni proces bio inspirativan, a i publika zadovoljna, odlučili smo nastaviti s drugom edicijom, manifestom Donne Haraway. U toj avanturi pridružio nam se i kustos Nikola Bojić. Pri predstavljanju projekta važno nam je istaknuti da nismo ni nakladnici ni izdavačka kuća te da nam je suradnja izbor i prostor zajedničkog učenja i dijeljenja znanja. Što se tiče javnog čitanja, pogotovo ovog zadnjeg prijevoda teksta Donne Haraway, Kiborškog manifesta, jasno nam je da je tekst dug, kompleksan i zahtjevan, ali nam se činilo izuzetno važno da ga čitamo naglas. Dosta publike je ostalo na čitanju od početka do kraja i nadamo da ta gesta barem nekome olakšala, otškrinula vrata ili ponudila misao kako pristupiti čitanju tog teksta. Dragocjen je bio i doprinos Biljane Kašić, koja nam je beskrajno puno pomogla s prijevodom i otvorila nam neka nova razumijevanja te učinila tekst prohodnijim.
► Studirala si na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj danas i predaješ, a jedna si od stalnih voditeljica Restartove škole dokumentarnog filma. Kakav je interes mlađih generacija spram eksperimentalnog filma i zamjećuješ li neke zanimljive promjene u poimanju ovog filmskog roda kroz njihove radove?
Ana Hušman: Nikad mi se nije činilo da je filmove nužno stavljati u kategorije i definirati jer se te granice pretapaju, šire i blijede. One su više kategorije financiranja, festivala ili pojedinih povjerenstava koja odobravaju financiranja. Tako ni Akademija ni Škola nisu primarno mjesta na kojima se radi eksperimentalni film, ali je moguć. Na Odsjeku za animirani film i nove medije studentima/cama ostavljamo otvoren izbor kojim će se medijem baviti, kojim će alatima izraziti najbolje svoje misli ideje ili stavove koje zagovaraju. Nove tehnologije su uvijek izazovne pa je to trenutno AI i mogućnosti stvaranja slike s čime eksperimentiraju.
► Koje bi autore, domaće i/ili inozemne, istaknula kao one koji su najviše utjecali na tvoj umjetnički opus?
Ana Hušman: Utjecaji se mijenjaju kroz vrijeme pa možda mogu reći što mi je bila inspiracija za Radije bih bila kamen. To je svakako dirljivost kamere u filmovima Jonasa Mekasa, trajanje i vrijeme u filmovima Victora Ericea, pojam šume u romanima Ursule LeGuin i struktura strofe pjesnikinje Inger Christensen. Razmišljam o tekstu Elizabeth A. Povinelli Geontologije – koncept i njegovi teritoriji i tri lika kasnoliberalnog upravljanja: Virusu, Pustinji, Animistu. O živom i neživom i prijetnji koja nastaje kao posljedica ljudskog obitavanja na Zemlji, o povratku planeta u izvornu beživotnost. Zanimaju me veze kakve u svojim filmovima uspostavlja Thomas Heise, odnose u koje dovodi naknadno snimljene materijale s osobnim narativima, obiteljskim pismima i dokumentima. Načini portretiranja mjesta Deborah Stratman u filmovima The Illinois Parables i Optimism, kao i ono što se iščitava iz kućnih videa, snimaka/arhiva s kojima radi Gustav Deutsch.
Razgovarala: Nika Petković
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
