Svatko od nas je sastavljen od raznih nijansi. Neke su tamnije i te, nažalost, prekrivamo, dok su neke su svjetlije, vedrije te u našem poimanju društvenog života puno cjenjenije. No smatram da, kao i kod cvijeća, bez loše vremenske fronte i kiše, pupanja nema. Previše sunca isprži sve. Tako ja kopam po tom, recimo, kišnom danu čovjeka i pokušavam u njega uvaliti što ljepši kišobran. Ako i tamnu stranu ljudskosti osvijetlimo s nekog drugog aspekta, možda uvidimo njenu ljepotu i shvatimo da je sastavni dio ljudskog bivanja i njene kompleksnosti.
Ovo je svojevrsni statement multimedijske umjetnice Dragane Sapanjoš, možda poznatije u inozemstvu nego u njezinoj zemlji. Premda je rođena u istarskom Novigradu, Dragana se otisnula na studij slikarstva u Italiju što je bilo presudno za nastavak života i djelovanje u Milanu sve do 2012. godine. Tada se vraća u Novigrad gdje i danas živi radi. Dobitnica je brojnih nagrada, rezidencijalnih programa i stipendija, autorica brojnih izložbi i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu, a odnedavno i predavačica na studiju vizualne umjetnosti i oblikovanja pri Univerzi na Primorskem u Kopru.
Ova originalna i, rekli bismo, hiperproduktivna umjetnica ne miruje ni nakon povratka u Istru, a upravo ovih dana (do 23. listopada) u tijeku je njezina izložba Back Together Again u jednom od vodećih domaćih izložbenih prostora za suvremenu umjetnost – Apoteci u Vodnjanu. Dragana uživa ugled u talijanskoj kulturnoj javnosti, a tome u prilog govori i podatak da je uvodnik za aktualnu izložbu napisao Giacinto Di Pietrantonio, kustos i nekadašnji direktor Muzeja suvremene umjetnosti u Bergamu te jedna od utjecajnijih ličnosti na području suvremene umjetnosti u Italiji.
“Back Together Again naziv je izložbe Dragane Sapanjoš koja nas umjetnošću još jednom poziva da ponovno pronađemo ljubav prema životu i umjetnosti koje su danas kao nikad dosad u neprestanoj opasnosti, izložene rizicima bolesti (pandemije) i ratova, u blizini i daljini, te njihovih posljedica. Umjetnica se s njima suočava na više razina, složenom i multidisciplinarnom izložbom. Naime, premda se izražava na području vizualnih umjetnosti, dakle izražajnim oblikom koji bi se prvenstveno trebao ticati vida, ne ustručava se upotrijebiti metode i sredstva kojima se mogu aktivirati i druga osjetila. Izložba nas dočekuje glazbom i pjesmom koje naše uši čuju prije ulaska na samu izložbu. No, ne radi se o eksperimentalnoj glazbi, pa čak ni o etničkim pjesmama i folkloru, već o takozvanoj talijanskoj zabavnoj glazbi, točnije o jednoj od najpoznatijih i najpopularnijih pjesama u Italiji i šire, skladbi Gina Paolija. Il cielo in una stanza (Nebo u jednoj sobi)“, navodi Di Pietrantonio u svom uvodniku.
Dragana Sapanjoš: Rad je kompleksan, hermetičan i nadrealan, gotovo i nerazumljiv, no čini mi se ipak koherentan. Sačinjen je od postamenata na kojima se umjetnine izlažu, predimenzioniranih kokica koje nas zabavljaju, staklenih sjemena koja pucaju i mašina za kokice koje ne rade, ili pak rade djelomično. Ne bih ulazila u detaljno opisivanje izložbe, budući da je ona još otvorena, pa ako ste u prilici, dođite, da budemo ponovno zajedno.
► Poznata si po svom specifičnom shvaćanju umjetnosti koje si izrazila i vlastitim statementom. Jedan od primjera takvog promišljanja umjetnosti su dva paralelna kontroverzna rada koje si priredila u milanskoj galeriji Viafarini, koja slovi kao najveća arhiva suvremene umjetnosti u Italiji.
Dragana Sapanjoš: Viafarini je privatna neprofitna organizacija koja ima dva izložbena prostora. Jedan povijesni u kojem se sada održavaju rezidencijalni programi (gdje je u svojim prvim milanskim danima bio i kontroverzni Maurizio Cattelan), a drugi je na novoj adresi u kreativnom kompleksu Fabbrica del vapore u kojem se nalazi i arhiva portfolija suvremenih talijanskih umjetnika. Nakon što sam putem natječaja dobila produkcijsku stipendiju ACACIA (Udruga kolekcionara talijanske suvremene umjetnosti) i studio od 300 četvornih metara na korištenje na tri mjeseca, uprizorila sam tamo Make your own kind of music i Reverb.
Za realizaciju Make your own kind of music odlučila sam izgraditi izložbeni prostor. Naime, smanjila sam galerijski prostor za 50 centimetara i sazidala zid. Postavila sam opet utičnice na isto mjesto, prozor… Sve je bilo isto, samo pola metra uže sa svake strane.
U taj sam stvoreni međuprostor postavila tristotinjak živih miševa. Postavila sam unutra scenske mikrofone, amplifikatore i zvučnike, izolirala žice bakrenim cijevima da ih ne oglođu, stavila im hranu, vodu i igračke te upalila mikrofone. Napravila sam zvučnu instalaciju koja je bila totalno izvan moje kontrole. U uvodniku izložbe bio je tekst pjesme Make your own kind of music benda The Mamas & The Papas, no nigdje nije bilo naznake o tome što se nalazi iza zidova. U drugi sam, pak, prostor “postavila” dvadesetak gluhih ljudi s kojima sam dogovorila suradnju za uprizorenje rada Reverb koji oni, nažalost, nikad neće čuti. Radili smo dva mjeseca na performansu. Odlučila sam ući u ulogu žrtvenog jarca koji će iskupiti sve grijehe i bijes kojeg ljudi s takvim hendikepom mogu imati prema osobi poput mene… Osobi koja čuje. Postavila sam ih u prostor i podijelila u male grupice uz molbu da jednostavno komuniciraju svojim vizualnim jezikom kojeg bi mi, vizualci na papiru, trebali razumjeti…. No, nije tako. Komunikacija se odvijala u potpunoj tišini, a gledatelj se, da bi vidio rad, trebao postaviti u totalno voajerističku ulogu i gledati hendikep. Stvar koju nažalost i inače radi osim što mu je ovdje to bilo dopušteno i samim time već stvaralo veliku nelagodu. Trenutak u kojem bih ja stupila u prostor mijenjao je cijelu dinamiku. Svih dvadeset bi se deralo na mene što glasnije mogu, naravno bez neke precizne artikulacije i unutar te buke su se s vremena na vrijeme iščitavale i psovke… sSe dok ne bih napustila tu prostoriju, nakon čega ni voajeristička publika više ne bi čavrljala. Poigrala sam se u ovom slučaju s dvije karte: strahom i nelagodom. Kroz trajanje tog cjelovečernjeg performansa polako se proširila vijest da za izlazak iz sobe s gluhonijemima moraju proći kroz sobu u kojoj je 300 miševa od kojih ih dijeli samo najtanja gipsana ploča na tržištu.
► Gdje si uspjela nabaviti toliki broj miševa za izložbu?
Dragana Sapanjoš: Kontaktirala sam uzgajivače hrane za gmazove. Objasnila sam im što radim, platila najam za miševe i nakon što su pet dana boravili u njihovom malom Disneylandu, vratila sam ih njihovim vlasnicima i prepustila drukčijoj sudbini.
► Još jedan provokativan rad sa životinjama imala si u Velikoj Gorici na finalu Nagrade Radoslav Putar.
Dragana Sapanjoš: Lucy/s sam uprizorila dvaput. Jednom na finalu Nagrade Radoslav Putar i drugi put u Futura centru u Pragu. Suočila sam se sa svojom fobijom – žoharima. Nabavila sam ih tristotinjak i svakog zarobila pod jednu kristalnu čašu. Pokušala sam od njih stvoriti jednostavne energetske jedinke skinuvši im najjači adut kojeg imaju, a to je brzina reproduciranja. Postoje hipoteze po kojima bi u slučaju nuklearne katastrofe preživjeli samo miševi i žohari i time bi se iz njih razvio novi primat… Nova Lucy. Zanimljivo mi je bilo suočiti se s činjenicom da jedna tako mala ljudska gesta kao što je prekrivanje bube čašom kako bi se izbacila iz kuće bez ubijanja, te kasnija lijenost u završavanju izvršavanja zadatka, u biti može zakočiti cijeli niz procesa i njihovih posljedica.
► Kad smo već kod nagrada, osvajala si prestižna priznanja, među kojima su ono na Trijenalu hrvatskog kiparstva te posebno zanimljiva nagrada Moroso Award for Contemporary Art.
Dragana Sapanjoš: Na Trijenalu hrvatskog kiparstva dobila sam jednu od tri jednakovrijedne nagrade s radom Sinking, performansom koji je trajao do iznemoglosti. U taj sam rad uključila novigradski gradski zbor, zamolivši ih da mi pjevaju Wrong od Depeche Modea. Kako pjesma u neku ruku zvuči kao ispovijest, svaka je žena iz zbora otpjevala pjesmu onoliko puta koliko imaju godina života. Najstarija je gospođa pjesmu otpjevala 72 puta. S istim sam radom došla na finale natječaja Moroso Award for Contemporary Art 2012. koji se te godine održavao u muzeju u Monfalconeu. Sinking je tamo dobio produkcijsku nagradu, tj. mogućnost uprizorenja izložbe u New Yorku. Ta je nagrada sa sobom donijela mnoga poznanstva i poslovne suradnje koje traju i danas, ne samo s gospođom Patrizijom Moroso, već i s nizom bitnih ličnosti koje mi inače ne bi bile dostupne. U New York sam odnijela Bu-cake, seriju gigantskih torti koju sam realizirala upravo u Morosu. Preselila sam se u sjedište tvrtke u Udine, dobila halu na korištenje i živjela kod Patrizije šest mjeseci. Rezultat: devet skulptura koje su bile izložene u New Yorku, Zagrebu, Puli, Milanu, Krakovu, Rigi, Bruxellesu… Svestranost skulptura obilježila je na drukčiji način svaku izložbu. Smještanjem u drugi kontekst, vrijednost koja im je dana mijenjala se od izložbe do izložbe.
► Sudjelovala si i u nekoliko zanimljivih rezidencijalnih programa. Jedan od njih je Corso superiore di arti visive Antonio Ratti. O čemu je riječ?
Dragana Sapanjoš: Ratti je koncipiran kao workshop koji traje dva tjedna, a održava se u bivšoj crkvi u Comu. Koncept workshopa razvili su Giacinto di Pietrantonio, talijanski kustos i skaut talenata te Angela Vettese, kritičarka i povjesničarka umjetnosti, a budžet za cijelu radionicu osiguravala je tvrtka Antonio Ratti koja djeluje u sektoru tekstilnih industrija. Svake je godine dolazio jedan gostujući profesor koji bi s njima vodio tu intenzivnu dvotjednu radionicu. Kada sam primljena na tečaj, gostujući je profesor bio Richard Nonas. Svaki smo dan bili u crkvi na “cjelodnevnom boravku”, slušali predavanja Giacinta i Angele te radili s Richardom. Kroz dva tjedna realizirali smo rad koji je nastao u toj rezidenciji. Tamo sam realizirala zvučnu instalaciju e.doc. No, sam je tečaj bio koncipiran tako da svi sudionici šest mjeseci nakon njegovog kraja imaju veliku izložbu u Milanu, u prostorima Viafarini.
► Kojim radom je rezultiralo sudjelovanje u tom programu?
Dragana Sapanjoš: Tada nastaje POMeCA! Rad koji me zeznuo (smijeh).
► Uspjeh u tom programu rezultirao je u milanskim kulturnim krugovima stanovitim očekivanjima od tvog budućeg rada. Zašto voliš isticati kako su se ta očekivanja kosila s tvojim tadašnjim shvaćanjem umjetnosti?
Dragana Sapanjoš: Na tečaju Ratti sam upoznala masu umjetnika koji su, u odnosu na tada 23-godišnju mene, puno bolje kužili kako funkcionira sistem suvremene umjetnosti. Tržište, galerije, kritika, kolekcionizam… Ja sam entuzijastično i naivno pristupila programu, dok su drugi, jednom kad sua saznali da su primljeni, aktivirali mega produkcije. Njima su se radovi spremali kod stolara, keramičara i drugih majstora, čim su saznali da su primljeni. Ja sam, pak, čekala da vidim što ću ondje naučiti. Shvativši kompleksnost cijele mašinerije, šest mjeseci kasnije rađa se prva maketa parka moderne i suvremene umjetnosti…. U kojem je sve to istraživanje, ta mašinerija, svim tim predivnim i značajnim radovima koji su već zapečatili povijest suvremene umjetnosti skinuta uloga najznačajnije karike u kulturnom segmentu i postavljena u model čiste zabave. Postala je tematski park! Prvobitna ideja je, naravno, bila ta da se park uistinu realizira. Kontaktirala sam čak i Turističku zajednicu Istarske županije i predložila realizaciju istoga. No, ili nisu prepoznali ideju ili me nisu ozbiljno shvatili… Kako nije bilo moguće to ostvariti u prirodnoj veličini, odlučila sam napraviti maketu parka, da se nekako ta ideja zabilježi. Prva je maketa bila velika 1,5 x 1,5 metara, no nedugo kasnije narasla je na krajnje dimenzije od 4 x 3 metra.
U park se ulazilo kroz noge Pinocchia Paula McCarthyja, karta se kupovala kod Andyja Warhola koji je tiskao svoje MULTIPLE, u garderobi su se stvari ostavljale kod Petera Greenawaya koji je sve lijepo sakupljao i postavljao u svoje kofere. Živicu koja je okruživala park “oblikovao” je Jeff Koons, a o zelenilu parka se, naravno, brinuo Joseph Beuys. Park je bio pun atrakcija: kuća straha (Marina Abramović i Ulay na ulazu prazne galerije – Imponderabilia) rollercoaster (Sol Le Witt), go-cart (Barneyjevi auti iz Cremastera 4), panoramski kotač (Duchampov Kotač bicikla), policijska postaja (Xafin – Pleasure our Flower), hitna (u kojoj je svakodnevno bio uprizoren Successful Surgery – Orlan), kiosci s hranom (Roccasalvin Z) WC-i (Ilya & Emilia Kabakov, The Toilet), botanički vrt (Marc Quinn – The Garden), radovi Maurizija Cattelana, Vita Acconcija, De Dominicisa, Kosutha…
Park je bio bijele boje, kao tabla puna kokica koja u našem konzumerističkom društvu šeće tribinama za vrijeme utakmice (nitko je ne primijeti, a sve razveseli), ispran od memorije i izvađen iz konteksta. Postavljen je visoko gdje se i sama umjetnost postavlja. Pun rupa u koje treba poviriti i pogledati što se uistinu događa unutra.
Rad je, izgleda, na kraju bio zreliji od mene. Jutro nakon otvorenja kupujem novine i u dnevniku La Repubblica na stranicama kulture vidim veliki naslov Ako želite pročitati rad umjetnice Dragane Sapanjoš, svi morate doma učiti. Izašao je veliki osvrt s odličnom recenzijom rada i njegove kompleksnosti. Bila sam presretna, ali nisam ni slutila što će to donijeti sa sobom.
► Uslijedile su četiri godine pauze u stvaranju i sudjelovanju u kulturnom životu Milana. No, sudeći po daljnjem radu, proizašlo je i nešto korisno iz te pauze?
Dragana Sapanjoš: Da, POMeCA je bio toliko veći rad od mene. Nakon te izložbe i recenzije počelo me zvati masu galerija. Neke za suradnju, a neke za izložbe. Svi su htjeli park. Svi osim mene. Meni je rad bio gotov… Završeno, zatvoreno – idemo dalje. Jedino što me eventualno moglo zanimati u vezi njega njegova je realizacija u prirodnoj veličini, ništa drugo. Seliti park iz jedne galerije u drugu, prodavati fotografije parka?! Ma čemu? Ali to je tržište, što tada nisam shvaćala. I u onoj mladenačkoj naivnosti, samo sam pomislila da štancanje tih fotki i u neku ruku obustava mog istraživanja nije razlog zbog kojeg sam odlučila baviti se umjetnošću. I tako sam stala sljedećih četiri-pet godina. Promijenila sam prijatelje, nisam odlazila ni na izložbe, jer ipak nisam mogla gledati da drugi rade, a ja ne. Izbjegavala sam sve što je imalo veze s umjetnošću. Tek sam završavala fakultet, svi su mi govorili da tu nema kruha, pitali me što ću učiniti od svog života, savjetovali da pokušam živjeti normalno, poručivali neka se bavim grafičkim dizajnom kojeg sam prethodno završila… Govorili mi da nisam iz dovoljno bogate familije i da je taj posao luksuz. Svi! Osim Giacinta di Pietrantonija. On me četiri godine zvao i samo bi me pitao jesam li se opametila te što čekam. Rekla bih mu samo “ne”, ali on bi zvao opet… Sve dok mu nakon četiri i pol godine nisam rekla “da”.
Kad sam nakon toliko godina uzela svoj rad u ruke i pogledala drugim očima što sam dotad radila, vidjela sam gdje griješim, u kojem smjeru moram ići, što radu fali, kako ga moji strahovi koče. Mislim da to nikad ne bih bila vidjela da si nisam priuštila luksuz te ogromne pauze. Kažem luksuz, jer izaći iz sistema pa eto, odjednom sam se sada malo predomislila pa bih nazad, nije baš jednostavno… Nitko na tebe ne čeka! Nisam znala kako se vratiti unutra, a strastveno sam to željela. Dok mi jednog dana u metrou nije stigao mail Mihovila Markulina, mog tadašnjeg cimera kojem sam neizmjerno zahvalna. Javio mi je da je Viafarini raspisao natječaj za studio umjetnicima koji imaju boravište u Milanu, a nemaju radni prostor. Prijavila sam se, dobila studio na tri mjeseca, izgubila od sreće zemlju pod nogama, spustila sam ručnu i pustila auto u leru na nizbrdici.
► Povratak stvaranju obilježila je i suradnja s Milovanom Farronatom, kustosom talijanskog paviljona na venecijanskom Biennalu suvremene umjetnosti 2019. godine. Uslijedio je poziv na rezidencijalni program Vulcano Extragavanza na atraktivnom vulkanskom otoku Stromboliju. U kakvom društvu si se ondje našla?
Dragana Sapanjoš: Milovan je za vrijeme mog boravka u Viafarini bio tamo kustos. Godine 2011. realizirala sam za moj povratak „Make your own kind of music“, prvi rad sa životinjama i „Reverb“, prvi performans. Očekivanja su bila velika, jer svi su se pitali zašto se njoj dala šansa da se vrati? Bilo je puno važnih ljudi na otvorenju, a Patrizia Brusarosco, osnivačica Viafarini, kada je vidjela radove, sjela je na telefon, izvadila svoj adresar i počela zvati svoje kontakte da dođu… Uplašila sam se i strepila sam hoće li očekivanja svih tih ljudi biti ispunjena… Među uglednim gostima našla se i Nicoletta Fiorucci, privatna kolekcionarka čiju kolekciju i danas vodi Milovan, a koja je osnovala i svoj art trust i umjetničku rezidenciju. To sam ljeto bila pozvana upravo na taj rezidencijalni program Vulcano Extravaganza na Stromboliju. Nas osmero sa svih strana (Milano, New York, Atena, Berlin…) boravili smo na otoku dva i pol tjedna. Predivnom, crnom od lave, neosvijetljenom, elitnom otoku s najljepšim vrtovima koje sam ikada vidjela. Imali smo na raspolaganju kuću s kuharima, poslugom, vrtlarima, a Nicoletta je bila na svom brodu ispred kuće i dolazila kod nas na ručak. Super rezidencija, što god bismo radili, radili bismo kroz umjetnost – svaku feštu, ručak, odlazak na vulkan… Stalno smo radili na realizaciji završne izložbe rezidencijalnog programa koja se održala u drugoj kući, odmah ispod vulkana, koju je Nicoletta kupila od Marine Abramović.
► Je li kasnije bilo još intrigantnih suradnji poput spomenute na Stromboliju?
Dragana Sapanjoš: Bilo je dosta tih rezidencija i specijalnih projekata. Jedna također vrhunska bila mi je La Rada Verità u švicarskom Locarnu. La rada je državni izložbeni prostor u staroj školi. Rezidencijalni se program odvijao u švicarskim Alpama, na brdu Monte Verità gdje je Harald Szeeman 1978. godine bio kustos izložbe zajednice umjetnika koji su naselili to brdo početkom stoljeća. S nama je na rezidenciji bila i Una Szeeman, kći Haralda zbog koje smo dobili nevjerojatnu privilegiju – ući u njegov studio te vidjeti kako je pripremao Documentu 75 i biennale u Veneciji 1999. i 2001. Njegova je arhiva ogromna, organizirana, logična, puna maketa, projekata malih skulptura… Nikada ni prije ni poslije nisam vidjela toliku ljubav prema umjetnosti, a da u prostoru nije bilo ni jednog umjetničkog djela. Organizatori i kustosi rezidencije bili su Noah Stolz i Patrik Gossati.
► S njima si ostvarila rad u Lausanni kojeg možemo nazvati svojevrsnom bezvremenskom zonom za gledatelje.
Dragana Sapanjoš: Nakon rezidencije, Noah i Patrik su me pozvali na izložbu u Arsenic – centar suvremene scenske umjetnosti u Lausanni. Tamo sam u podrumima kazališta uprizorila Until, rad u kojem sam ponavljanjem pokušala zaustaviti vrijeme. U podrumima kazališta, čija je površina bila cca 600 četvornih metara podijeljenih u devet soba, postavila sam osam neona, jedan po sobi, i to tik iznad poda. Neoni su se brzo palili i gasili kako bi mozak zapamtio kuda da se tijelo kreće iako oko ne vidi. U najmanju i najudaljeniju sobu, jedinu bez neona, postavila sam bend oko kojeg sam izgradila pozornicu s koje nisu mogli izaći. Sašila sam im odijela i u njih ugradila strukture u koje mogu mokriti. Našla sam za tu prigodu kemijsko sredstvo koje kristalizira mokraću i neutralizira miris amonijaka. Japanci ga koriste za gužve na cesti ako ne možete izaći iz kolone da biste otišli na wc. Strukture su se mijenjale, a od njihove mokraće su se u njima pravile skulpture. Performans je trajao tri dana, svaki dan po sedam sati tijekom kojih je bend svirao i pjevao jednu te istu pjesmu u loopu.
► Zapažen je još jedan tvoj rad u Švicarskoj. Što si priredila u Zürichu u Cabaretu Voltaire gdje je 1910. napisan manifest dadaizma?
Dragana Sapanjoš: Godine 2010., na stotu obljetnicu dadaizma, pozvana sam bila da realiziram rad Gloaming-Down upravo u Cabaretu Voltaire. Zaokupila sam cijeli prostor, prostor bara i kripte u kojoj su se održavale izložbe dadaista. Za gornji sam prostor ostvarila suradnju s tridesetak žena. Njihov je zadatak bio da četiri sata šapću samo: “I don’t want to die”. Time su stvarale zvučnu zavjesu kojoj se nitko nije usudio prići iako je kafić bio otvoren. Za to se vrijeme u kripti održavao “meč“ dvaju kolega koji su crtali rad pun bijesa. Naime, nekoliko mjeseci sam radila s dvojicom muškaraca na kontroli nasilja. Zadatak je bio četiri sata gušiti jedan drugoga bez promjene uloga, ali da se ne potuku uistinu. Rad je iziskivao ogromnu kontrolu emocija. Napravila sam im ring na podu, postavila kantu s vodom iz koje su mogli piti za vrijeme trajanja performansa i napravila nove đonove na cipelama. Maknula sam stare đonove i zamijenila ih novima od crnog voska. Njihovim su pokretima na površini ringa pisali bijes i nelagodu te time iscrtali moj rad.
► Aktivna si i u Hrvatskoj gdje si, između ostalog, uprizorila rad John Doe u Splitu. Jesi li pritom uspjela u nakani pretvaranja posjetitelja u osobe u centru pozornosti?
Dragana Sapanjoš: Hahaha, nisam! A dala sam im masu opcija. Kako konstantno kopam po ljudskosti – što ju čini, kako se formira, koje su njene karakteristične crte – u jednom sam trenutku shvatila da bih trebala analizirati tu želju isticanja koju ima svaki čovjek. Biti u centru pažnje. Što bismo mi? Mi bismo bili zvijezde (svi znamo kako bi se morale ponašati, kako je biti u njihovoj koži, što bi mi na njihovom mjestu), mi bismo da nas netko voli (svi tražimo ljubav, ljubomorni smo na one koji je pronađu ako je mi nemamo, krademo tuđu), mi bismo spasili sve (svi bismo spašavali nekoga kad je već prekasno, znamo što je trebalo činiti i sigurno bismo to bili učinili). No, kada nam se pruzi šansa da se sve naše želje ostvare bar na pet minuta, nešto nas zakoči. Rad se razvijao u tri tematske sobe i kroz jednu situaciju. U prvoj je bio postavljen rad KaraOK!. Nemogući karaoke na kojem je svatko mogao zapjevati. Nadrealna scena u kojoj je čovjek u odijelu s kapicom nalik na Magritteovu gospodu sjedio i okretao slajdove na dijaprojektoru na kojima je tekao tekst pjesme Tainted Love od Soft Cella. Melodija je svirala u loopu, postavljena su bila tri mikrofona na koje je svatko mogao pjevati i tekst pjesme projiciran je na zid. Nitko nije stao otpjevati pjesmu i pokazati nama, gledateljima, svoje vrhunske vokalne sposobnosti. U drugoj se sobi odvijao John Doe (ime koje se u anglosaksonskoj kulturi daje lešu neidentificirane osobe). Desetak sudionika između 20 i 50 godina igralo se na igralištu, a izradila sam im i skulpture, kajdanke, male objekte… Sve neke male zanimacije kojima će se baviti dok ne uleti ON! Gledatelj. Kad bi ušao u prostor, svi su puštali aktivnost kojom su se bavili i trčali grliti posjetitelja. Nitko nije pretjerano dugo izdržao. Velika se većina odmicala kako bi izašla iz zagrljaja, iako tada još nije bilo COVID-a. U trećoj je sobi bio uprizoren tableau vivant. Živa slika mogućeg nasilja: Peeping Tom. Stariji prljavi muškarac držao je uperenu lampu u djevojku koja je cijelu večer vezivala cipele. Naslućivala se ona loša intencija geste, no u toj su se sobi ljudi najmanje zadržavali… No hero! Kad bi izašli iz te noćne more egocentrizma, svi bi se gledatelj našli u zajedničkom prostoru, neutralnom, na prvi pogled bez ikakve situacije koja bi ih mogla zateći nespremne. Druženje u baru, uz čašicu neke cuge. Ali zlatna lady s crnom kacigom i koturaljkama vozila se između njih i nasumce stajala pored nekog, podizala vizir kacige i šaptala im na uho: this was really dangerous!
► Uslijedila je izložba Riot u Malom salonu u Rijeci, kojom si ukazala na odnos naše kulture prema prolaznosti života. Kakve je reakcije izazvalo pretvaranje cijelog prostora salona u aluziju hotelskog ambijenta kroz koji posjetitelji proživljavaju ciklus od dolaska na svijet do odlaska?
Dragana Sapanjoš: Riot je svojevrsni vremeplov. Sačinjen od četiri segmenta razvija se poput hotelskog prostora. Recepcija na kojoj vas, kao kad se rodite, netko anoniman, nepoznat dočeka i zaželi dobrodošlicu. Postavila sam recepcionerku, bez lica na crni recepcijski pult s “klasičnom” slikom pejzaža iza njenih leda. Hall, mjesto druženja, čekanja, iščekivanja (teenage period) u kojem smo bezglavo spremni na svašta. Zabavljačice su bile riječke mažoretkinje koje su umjesto pom-pon blještavih trakica imale pom-ponove napravljene od kose, koji su podsjećali na odsječene glave. Osmislile su koreografiju od tri minute, no zatražila sam od njih da je razvuku na sat vremena… Ali ne ponavljanjem iste, nego njenim usporavanjem kako bismo kroz taj tjelesni izazov mogli uvidjeti relativnost prolaznosti vremena. Hodnik koji vodi do soba bio je zatvoren staklenim vratima, simbolom kasnih tridesetih, kad dokučiš da uistinu ništa nisi uvidio niti shvatio. Vrata su bila zaključana lokotom, ali kako su bila staklena, mogao si točno vidjeti što stoji iza njih, a jedini način ulaska u hodnik bio je preko rupa između vratiju i zida. U hodnik sam postavila stakleni, prozirni natpis na bijeli zid, jedva vidljiv, jer starenjem gubimo mnogošto pa i vid. Na zidu je pisalo: Aging is rude… Stariti je nepristojno. To, nažalost, nije moje poimanje stvari nego činjenica; u našem je društvu postalo nepristojno stariti. Starije su osobe postale teret, operiramo se kako bi pobijedili bolest starenja. Najzad stigli smo do hotelske sobe. Privatna je, a uistinu jednaka za sve. U sobu sam postavila krevet koji formom poziva na nadgrobni spomenik, a plahta je bila sjajna i premazana voskom koji je simbolizirao prikaz hipotetske količine ljudi koji prođu kroz smrtni moment. Riot je pun simbolike prolaznosti, lomljivosti, očuvanja, borbe… Riot je tiha pobuna koju svatko od nas vodi do isteka roka trajanja.
► Svoju si, pak, autobiografiju predstavila performansom Pilot. Kako si zamislila taj audio rad?
Dragana Sapanjoš: Pokušala sam ispričati svoju autobiografiju preko zvukova i komadića pjesama čiji mi je tekst nešto značio. Radila sam na fileu tri-četiri mjeseca… Kad sam ga završila, činilo mi se kao da slušam radio dramu, negdje iz pedesetih. Imala je samo jednu epizodu od 45 minuta, za razliku od inače dugačkih radio drama s tridesetak epizoda. Organizirala sam u tri dana deset crnih automobila na dan. U svakom je bio samo vozač i jedan putnik, koji su prolazili definiranom rutom uz sound u autu i bez komunikacije. Oduzela sam svakom putniku mobitel prije ulaska u auto. Svatko je 45 minuta bio sam sa sobom i sa svojim nasljeđem. Svatko je od njih doživio rad na svoj način i time stvorio 30 varijanti mene. 30 epizoda iste serije – 30 različitih radova.
► Jedan od tvojih velikih interesa je i filmska umjetnost. Snimila si dokumentarni film koji tematizira odlazak istarskih žena u Italiju na svakodnevni posao starijih i nemoćnih osoba.
Dragana Sapanjoš: Zvali su me iz Pulske Filmske Tvornice i pitali bih li bila zainteresirana za stvaranje filma kojeg bi oni producirali. Rekli su mi da bi film trebao biti o nekoj heroini sjeverozapadne Istre, no nisam znala zanima li me takav kontekst. Inače, ne pristajem na radove po zadanoj temi, ali to je bio za mene novi medij, prvi film i veliki izazov… Razmišljala sam kako spojiti istraživanje s nekim ženskim likom. Uporno se borim da se iz mog rada ne iščita moj spol, a sad moram napraviti film o ženi koja je pritom i heroina… I sjetim se. Žene koje peru guzice u Italiji… To su heroji sjeverozapadne Istre! One koje rade u tami, koje jedu po tuđim kuhinjama i nose nekome ručak u blagovaonu, koje svaki dan prelaze dvije granice kako bi se vratile kući. Ombra della lucce ili Sjena svjetlosti je naslov filma. Odlučila sam ispričati priču jedne od tih žena, bilo koje jer su nažalost sve te priče iste. Našla sam kuću u kojoj sam željela snimati film. Nisam htjela da to bude kuhinja gospođe s kojom ću voditi razgovor; činilo mi se prirodnije da bude u tuđoj kuhinji… jer cijeli je život po tuđim kuhinjama. Odlučila sam s gospođom razgovarati na lokalnom dijalektu, iz kojeg se iščitava utjecaj Italije na ovim područjima. Dogovorila sam da ne odam tko je i pokušala sam njenu priču ispričati detaljima; savijenim prstima od artritisa, štangicom Prada naočala, križićem na naušnici… Ombra della luce je ušao u selekciju Dana hrvatskog filma, a onda i nastavio put po festivalima.
► Veliku je pozornost izazvala i Trilogija VIS Major Bad Romance koju si posvetila smrti svog oca. Na koji način si ovdje izrazila tugovanje?
Dragana Sapanjoš: Smrt je sastavni dio života i to je zaista očito! Ali meni je nejasan sav taj naš trud za života ako on završava smrću, a s druge strane, ako je samo test… hmmm, nije mi baš neka fora. Kako su moji radovi zapravo platforma koja otvara pitanja za druga pitanja, i ovu inkognito nepoznanicu pokušavam razmrsiti preko njih. Moj otac umire 2010. godine i to je bila realna činjenica od koje sam htjela pobjeći. Trilogijom Vis Major (viša sila) Bad Romance (svaka cura bi muža kao što je bio tata), suočivši se prvi put sa smrću tako izravno u jednom radu, pokušala sam pobjeći od nje u realnost. Prva epizoda trilogije je Good morning mr. Dirac, hommage Paulu Diracu i njegovim hipotezama postojanja antimaterije. Odvija se u istarskom Novigradu u kolovozu, u kamionu dugom 17 metara, parkiranom uz more. U prikolici kamiona postavljeno je 400-tinjak stabljika rezanog cvijeća duž cijele stijenke prikolice zatvorene ceradom. U sredini je kamiona praznina koja čeka na polaganje lijesa, kao u znak posljednjeg pozdrava. Svaki se dan kamion pere sa 70-ak litara tekuće vode poput stola za obdukcije, a ostatak vode na podu čini svojevrsno ogledalo na kojem se presijavaju biljke i video projekcija koja se projicira na tri stijenke prikolice. Koncept videa je prikazati totalno drugačiju sliku života i njegovog kraja. Cvijeće koje pupa, trulež koja stvara humus, putovanje, plodnost. Dok se unutar same prikolice ništa od toga ne događa osim pukog ugibanja svog tog cvijeća pod vrućinom kolovoza.
► Provokativan je bio i drugi nastavak trilogije uprizoren u Puli na kojem je “intervenirala” i policija.
Dragana Sapanjoš: Druga je epizoda Ray of light uprizorena u Puli, u galeriji Makina. Izložba se sastojala od zvuka koji je išao u loop, policajaca koji su došli i dogovoreno zatvorili izložbu, najlona kojim je bila oblijepljena cijela galerija, jedne terenske lampe i skrivene skulpture u najmanjoj sobi izložbenog prostora. Za realizaciju izložbe odlučila sam napraviti istragu o smrti pokojnika. Za to sam se obratila policiji i tadašnjem ministru unutarnjih poslova Karamarku s kojim sam potpisala ugovor o suradnji. Zamolila sam policiju da na određeni dan u točno vrijeme dođe na adresu galerije i zaustavi izložbu te da obavi očevid kakav se inače radi nakon sumnje na ubojstvo. Tako je i bilo. Tri patrole s policajcima u full opremi su na dan otvorenja sa sirenama došle ispred galerijskog prostora. Postavili su trake “stop policija“ i izbacili sve posjetitelje na ulicu te krenuli s istragom. Nitko nije mogao u galeriju 30-40 minuta. Za to vrijeme, u galeriji se topila skulptura. Bila je to velika voštana crna kocka čija je jezgra bila ugradbena pećnica poput krematorijske peći, koja je prije zatvaranja u vosak postavljena na 275 °C s upaljenim svjetlom. Izračunala sam da je tih 30 do 40 minuta “istrage“ potrebno vosku da se otopi do te mjere da se s peći odlomi komad voska koji će dopustiti svjetlu iz pećnice da obasja galerijski prostor zrakom svjetlosti – ray of light. Galerijski se prostor napunio smradom voska, dimom i svjetlom, policija je otišla, a ljudi su mogli napokon ući i doživjeti rad do kraja.
► Treći dio trilogije posebno je zanimljiv zbog uključivanja grupe Let 3 koju si smjestila u neočekivani prostor. Kakva je bila ta suradnja?
Dragana Sapanjoš: U trećoj epizodi Alejandro dala sam napokon ime i spomenik pokojniku, ali ne i lik. Iskoristila sam “nusprodukte” prethodnih epizoda, tj. cvijeće iz prve epizode koje je nastavilo truliti kod mene u studiju još dva mjeseca i vosak iz druge koji je pao sa skulpture i povoskao svaki cvijet, jedan po jedan, kako bi stvorio segment zadnjeg čina. Alejandro se odvio u Šikutima, istarskom selu s nekoliko kuća i galerijom u bivšoj štali. Običaj je te galerije zvati na otvorenje kantadure, pjevače tradicionalnih istarskih pjesama. Meni se nije činilo da će to imati ikakve veze s mojim radom pa sam pozvala Let 3. Predstavila sam im projekt i pristali su. Ispred štale nalazi se bunar koji skuplja kišnicu, dubok cca 4 metra. Ispraznila sam vodu iz njega, stavila daske na pod i uvalila unutra Let 3 koji mi je a capella pjevao pjesmu Bosa noga sve dok u bunaru više nije bilo zraka. Za to vrijeme na površini se odvijao rad. Publika koja se približavala izložbenom prostoru prvo je čula neki zvuk. Dočekao ih je stog cvijeća ispred štale, onog povoskanog cvijeća iz mr. Diraca, Let 3 u bunaru i na kraju štala u kojoj je bio keramičko-kristalni spomenik, smrad od pranja poda galerije vodom u kojoj je tri mjeseca trulilo cvijeće i miris jer sam u nadi obustavljanja tog mirisa smrti na strop zakačila preko 300 mirisnih stabala Wunderbaum različitih mirisa i boja. Nakon tih 40-ak minuta, koliko traje i sprovod, članovi benda su jedan po jedan počeli izlaziti iz bunara. Izlaskom posljednjeg obilježili smo kraj performansa. Suradnja s njima bila je divna iako ih dotad nisam poznavala osobno. Upravo je njihov koncert bio prvi na koji sam ikad otišla, a sada su pjevali samo za mene.
► Posljednji je dio trilogije održan u štali. Koriste li se takvi prostori, primjerice, u Italiji? Poznato je, naime, da je za razliku od Hrvatske u svijetu mnogo veća inicijativa privatnih institucija u kulturi.
Dragana Sapanjoš: Nisam se s takvim prostorima susrela u Italiji. Bivše bolnice da, škole da, dekonsakrirane crkve da, ali ruralni prostori ne. Tamo prevladava tendencija prema napuštenim industrijskim prostorima… Vjerojatno jer ih više i ima. Ogromna je inicijativa privatnog sektora u Italiji, naročito u većim centrima poput Milana, Rima, Bologne, Napulja… Drugačije se izdvaja novac za kulturu, a i sama kultura tamo stvara veći obrt novca. Investira se u nju i stvara joj se tržište.
► Prije desetak godina vratila si se živjeti u Hrvatsku. Koliko tu uspijevaš provoditi svoje zamisli o kulturi i umjetnosti? Nedavno si provela zanimljiv projekt izlaganja umjetničkih djela na billboardima uz ceste diljem Istre.
Dragana Sapanjoš: Vratila sam se, da. Djelomično uspijevam. Neki segmenti rada koji su tamo normalni, ovdje ne postoje, poput prodaje rada, kontakta s kolekcionarima i kustosima, kritičkih osvrta izvan sektorskih portala… I nisam našla konstruktivnu kritiku medu kolegama koji su sektorski djelatnici. Nisam navikla na taj perbenistički pristup. Tamo gdje sam dotad bila, na prvu je okrutnije, a ovdje nekako tek na treću nešto saznaš. S druge strane, neke se stvari puno lakše daju organizirati i producirati. Radila sam tako na projektu Drive trough kojim su djela 13 istarskih umjetnika postavljena na billboarde uz ceste diljem Istre na kojima su inače reklame za loto, motorne pile, tartufe, pašte… Prije nekoliko godina zapitala sam se kako u Istri približiti umjetnost narodu, negdje gdje ne treba doći, nego ju se jednostavno sretne – nametanjem. Predložila bih tu i tamo projekt nekome, ali kao i za park nije bilo feedbacka. Pa je eto nastupila pandemija, sve se zatvorilo, nigdje izložbi, kazališta, kina, sve je bilo zatvoreno. Pomislila sam da je to trenutak kada bi netko mogao shvatiti potencijal projekta. Istarska kulturna agencija (IKA) na čelu s Aleksandrom Vinkerlić prepoznala je ideju i sa mnom i Kristinom Nefat krenula u realizaciju.
► Je li projekt s billboardima jedan od putokaza kojim bi, po tebi, trebao krenuti istarski kulturni turizam?
Dragana Sapanjoš: Mogao bi biti, zašto ne. S mog aspekta, trebalo bi puno više ulagati u segment kulturnog turizma. I tu ne ciljam samo na baštinu, nju treba sačuvati, ali treba se valorizirati suvremeni segment kulture. Znam da zvuči sirovo, ali kad pričamo o turizmu koji donosi novac, dopustit ću si reći: kultura košta jako puno, okreće ogromne novce, a tko ima novca za investicije u kulturi, ima jako puno novca za bilo koji drugi segment življenja. Prema tome, ne znam što se čeka!
Autor: Robin Antolović / sve tekstove ovog autora potražite ovdje
