Razgovarala: Morana Matković
Prošlog četvrtka, 31. ožujka (o čemu smo na Vizkulturi pisali ovdje) Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu ugostio je slovensku umjetnicu s prebivalištem u Londonu – Jasminu Cibic. U sklopu programa Kino umjetnika predstavili su recentnu filmsku produkciju ove iznimno zanimljive umjetnice, javnosti najpoznatije upravo po radu “Za našu ekonomiju i kulturu”, instalaciji izloženoj na Venecijanskom bijenaleu 2013. u sklopu slovenskog paviljona. Povodom njezina dolaska u Zagreb i kao najava njezine izložbe u Zbirci Richter u lipnju 2016. razgovarali smo o njezinim iskustvima, radovima i praksi.
*Jasmina Cibic / foto: Jure Eržen
” Iako radim u različitim medijima, posljednjih sam godina fokusirana na film i fotografiju, a radovi mi se uvijek temelje na istraživanju specifičnosti, vezanih za ideološke konstrukte iz različitih područja – od arhitekture i biologije do politike. Rekonstruiram pronađene tragove određenog fenomena koji su uvjetovani nekom ideologijom, ali dolaze iz različitih priča, različitih povijesti i prostora, te ih sastavljam u neki oblik kazališta. Primarni pronađeni dokumenti i narativi, u nekoliko zadnjih mojih projekata, postaju film te se postepeno razgrađuju u neki oblik kazališne instalacije.”
*Jasmina Cibic production still from The Nation Loves It (2015)
► U karijeri svakog umjetnika postoje određene izložbe, ili pak samo određeni radovi, kojima se umjetnik/ca ostavlja trag na kulturnoj sceni. Koju svoju izložbu bi ti definirala kao prijelomnu?
Jasmina Cibic: U karijeri umjetnika ima više takvih situacija. One grade jedna drugu, ponekad jedna drugu poništavaju i nikad ne znaš kako će se prva nadovezati na drugu. No, zasad definitivno moram izdvojiti rad na instalaciji za Venecijanski bijenale 2013. u sklopu slovenskog paviljona. I to ne zbog količine pozornosti koja je u tom trenutku bila usmjerena na moj rad, već zbog prirode rada samog. Projekt je sam po sebi bio rizičan – vremena je bilo malo, formom i sadržajno bio je bogat i višeslojan, preko stotinu ljudi je bilo uključeno u izvedbu. Samo za dizajn tapete bilo je uključeno otprilike 40 znanstvenika i ilustratora. No, najrizičniji dio bio je sam odabir specifične teme i forme rada jer na Venecijanskom bijenaleu većina posjetitelja nema vremena uroniti u pojedninačne prakse umjetnika i paviljoni imaju tendenciju stopiti se u jedno kolektivno iskustvo posjete bijenaleu, stoga je upravo odabir mojih metodologija rada na projektu bio velik rizik i izazov. Rad koji sam željela izvesti trebao je biti kompleksan, ali ne kompliciran. Instalacija “Za našu ekonomiju i kulturu” bila je sastavljena od različitih elemenata i medija kojima su se propitivali modeli razmjene, recepcije i konstrukcije identiteta te su dramatizirali ne samo paradigme moći nerazdvojive od sistema vlasti, već i eksplicitne kontradikcije prisutne u pretvaranju nacionalnog identiteta iz prošlosti u sadašnjost.
► Kad smo već spomenule Venecijanski bijenale i rad koji si izvela za paviljon Slovenije, zadržimo se malo na temi koju si izabrala za svoj rada. Kako se jedan rijetki kukac neobičnog imena, Anophthalmus hitleri, postavio kao tema?
Jasmina Cibic: Sama ideja se rodila dok Muzej suvremene umjetnosti u Ljubljani nije imao svoj izlagački prostor. Dok je muzej bio “beskućnik”, rodila su se neka pitanja kao ideje – što se događa sa svim umjetninama i umjetnicima kada državne strukture koje bi trebale štititi neki kulturni kapital nestanu? Kako se država i njezine strukture moći ponašaju prema nacionalnoj kulturi? No, ta situacija koja se dogodila u Sloveniji nije jedinstvena, slični problem pojavljuju se svugde i svake godine takvih sličnih situacija u suvremenoj kulturi je sve više. Razlog tomu je što se privatni sektor umjetnosti kod nas jednostavno se nije razvio – ne postoji nešto što može zamijeniti državne aparate koji slabe iz dana u dan. Za Muzej na Cesti (projekt Moderne Galerije Ljubljana) napravila sam, nakon tog razmišljanja, jednu instalaciju koja se bavila nacionalnim endemskim životinjama, istim onima koje se najčešće nalaze na kovanicama, markicama i sličnim suvenirima države te ih počela uspoređivati s pozicijom umjetnika kao potencialnog nacionalnog reprezentanta, a s time i nositelja tzv. “meke moći” (soft power) nacionalnih spektakla. Dok sam istraživala slovenske endemske životinje, saznala sam da ih je 70% kukaca. I tada sam naletila na fenomen Anophthalmus hitleri. U slobodnom prijevodu, Hitler kukac.
*Jasmina Cibic / Venecijanski Bijenale / For Our Economy and Culture (2013)
► I ovo je trenutak kada trebamo ispričati jednu priču iz povijesti.
Jasmina Cibic: Slovenija je u u 19. stoljeću bila meka za entomologe, koji su na početku većinom bili stranci – bogati trgovci koji su putem uvoza egzotičnog bilja na kojemu su stigli egzotični kukci stekli interes za kolekcioniranje kukaca. Lokalci su tim amaterskim entomologima služili kao svjetlonoše dok su oni istraživali špilje i kukce. U osnovi, jedna kolonijalna priča. No, 1933. jedan je od tih svjetlonoša otkrio jednog novog kukca i odnio ga entomologu Oskaru Scheiblu koji je živio u Zagrebu. Scheibel je 1937. godine dokazao da je pronađeni kukac nova vrsta te ju je imenovao. Tada je taj kukac službeno postao endemska vrsta nazvana Anophthalmus hitleri jer je Scheibel bio simpatizer nacista i dao mu ime po tada novoj političkoj “zvijezdi” koja je počinjala svoj uspon – Adolfu Hitleru. S obzirom na pravila struke i Linnejevu klasifikaciju imena vrsta koja kaže da se životinjama i biljkama dana imena ne mogu mijenjati osim iz znanstvenih razloga, ime tog kukca ostaje zauvijek. Prije nekoliko godina National Geographic objavio je velik, dosta senzacionalistički, članak upravo o tom kukcu koji je prouzročio nagli interes neonacista za njega. Počeli su postavljati klopke za njega u špiljama u kojima živi što je dovelo do istrebljenja staništa Hitler kukca te je ubrzo vrsta završila na popisu ugroženih.
*Jasmina Cibic production still from Tear Down and Rebuild (2015)
► S obzirom da je sama tema toliko lokalno specifična, a ti kao umjetnica ističeš upravo koliko je bitan odnos s promatračem / publikom, moramo se osvrnuti i na publiku u Veneciji. Kakva je bila recepcija publike na kompleksnost rada i manjak vremena za posvetiti se svim radovima izloženima na Venecijanskom bijenaleu?
Jasmina Cibic: Naša ekipa slovenskog paviljona u Veneciji 2013. bila je iznimno zadovoljna recepcijom publike. Publika se uspjela identificirati s radom na različitim razinama, što je bila na kraju i poanta instalacije koja je temeljila na ideji ostvaranja dijaloga. Ideja multiplikacije ekskluzivno lokalnih nacionalnih priča dostigla je cilj – one su se međusobno poništile i stvorile situaciju koja je ukazala baš na mehanizme svoje konstrukcije.
► Kako je rad za paviljon nastavio svoj život?
Jasmina Cibic: Kada sam ga predstavila na bijenaleu, nisam imala nikakvu privatnu galeriju kao partnera, nije bilo nikakvog backup-a, niti privatnih sponzora. Projekt je financirala u potpunosti država i tu je strukturu moj projekt uzeo kao dio problematike kojom se bavio i analizirao jer je rijetka situacija trenutačno da su paviljoni na Venecijanskom bijenaleu producirani isključivo od strane države, velik ih je postotak produciran od strane privatnih sponzora i fundacija. No, kritike su bile odlične. Uspjeli smo popesti se na sam vrh lista najzapaženijih radova i projekata tj. rad je započeo svoju turneju od Estonije preko Kanade do Novog Zelenda. Što je za nas bilo dosta iznenađujuće, s obzirom da je rad tematski toliko specifičan. Izuzev teme, specifičan je i svojom formom. Nije nužno pokazati ga u cjelosti točno kako je bio predstavljen u Veneciji, “sastavlja se” i “rastavlja” modularno. Tako da neke lokacije žele pokazati samo filmove, neke žele samo kukca Anophthalmus hitleri. U MSU je bio prikazan samo jedan film korišten kao segment te instalacije, a prva sljedeća postaja rada je New York.
*Spielraum: Tear Down and Rebuild, 2015
► Vratimo se malo na ideju geopolitičkog senzacionalizma. Točnije, na arhitekturu koja služi geopolitičkom senzacionalizmu, arhitekturu koja može postati utjelovljenje nacionalnih ideologija. U tvojim radovima arhitektura igra iznimno važnu ulogu, no ona ne predstavlja samo dekor, ambijent ili pozadinu, već postaje protagonist, gotovo fikcionalni lik. Je li uvođenje arhitekture kao teme potpis jedne cijele generacije umjetnika jer moram primijetiti koliko je ona česta tema posljednjih godina?
Jasmina Cibic: Za odgovoriti na ovo pitanje moram se referirati na svoj studij. Završila sam Goldsmiths u Londonu i tijekom studiranja od nas se studenata tražilo da odmah pokušamo pronaći ono nešto što nas izdvaja, što nas čini zanimljivima i specifičnima. Svijet umjetnosti traži specifičnost, a geopolitička egzotičnost u formi arhitekture je, recimo, jedna od njih. U vrijeme dok sam studirala bilo je doista mnogo aproprijacija modernizma, pogotovo u skulpturi. Publika je tražila lijepe oblike lišene sadržaja, ali u formi koja bi toj istoj publici bila strana, time i zanimljiva. Ta je situacija tada meni bila dosta problematična. Tada se moje područje interesa prebacilo na vezu promatrača u kombinaciji s arhitekturom koja uokviruju ono što se izlaže. Upravo tu kombinaciju rada, promatrača i arhitekture u svojoj praksi reinterpretiram, dekomponiram i nanovo sastavljam. Ne koncentriram se na modernističku arhitekturu, što ste mogli vidjeti i u filmovima koji su biti predstavljeni u MSU-u, već je fokus stavljen više na pitanje kolonizacije preko stila općenito, na ideju “socijalnog dekora” i kako se ona (ne)nježno koristi kao element moći. Upravo u tome možemo prepoznati ideologiju koja se širi poput ornamentalne urtikarije, a to je ono što mene zanima.
► Za predstavljanje u MSU-u koje ste filmove ti i kustosica Branka Benčić odabrale?
Jasmina Cibic: U sklopu programa Kino umjetnika pokazat ćemo publici Tear Down and Rebuild (2015), The Nation loves it (2015) i The Double Game (2014) – film koji je bio napravljen za predstavljanje u Veneciji, no tamo ipak na kraju nije bio pokazan. Zatim, film Framing the Space (2013) koji je bio dio rada i postava na Venecijanskom bijenaleu, te najrecentniji rad The Pavilion (2015). Odabrani filmovi prikazuju jedan segment moje prakse i odnose se baš na ranije spomenuto stavljanje arhitekture u poziciju fikcionalnog lika. Mnogo je mojih radova koncentrirano na ili oko nerealiziranih arhitektonskih projekata ili arhitektonski zdanja koja su izgubila svoju orginalnu svrhu. U onom trenutku kada je arhitektura lišena svojih korisnika ona sama postaje lik, nije više samo scenografija. Tada je se može secirati, istraživati, preoblikovati i ona postaje pravi karakter, više nego neki fikcionalni lik.
*Jasmina Cibic production still from The Pavilion (2015)
► Prije nego završimo, mislim da bismo se trebale osvrnuti i na jedan projekt izveden u Hrvatskoj na kojem si i ti surađivala – hotel Adriatic u Rovinju. Hotel kojeg je rekonstruirao Studio 3LHD nedavno je proglašen najboljim hotelom u regiji. Što bi istaknula kao zanimljivost ili možda čak prepoznatljiv potpis koji si ostavila stvarajući za jedan ovakav projekt?
Jasmina Cibic: Ono što moram napomenuti odmah jest da ja ne reinterpretiram svoje radove da bi oni odgovarali specifičnom prostoru. Svaki rad, nebitno je li riječ o narudžbi, mora ne neki način kritički propitkivati prostor u kojemu je smješten. To je ta kontekstualna specifičnost. Tako radovi napravljeni za hotel Adriatic na određeni način propitkuju ideju turizma kao industrije doživljaja i želje turista, slične formulacijama želja posjetitelja izložbi. Konstrukcija te želje je takva da promatraču u osnovi cijelo vrijeme izmiče kako bi preživjela kao konstrukt. Konkretno, na primjeru hotela Adriatic posebno me zanimalo istražiti, kao temu, nasljeđe turizma i kao specifičnost tog pitanja nadovezala sam se na arhitektonske elemente hotela Haludovo Palace koji je za svoje vrijeme bio primjer najboljeg, najekskluzivnijeg….. Tako da sam doslovno napravila model stropa iz devastiranog hotela Haludovo i s njima napravila interpolaciju na strop hotela Adriatic. Upravo je taj postupak još jedan primjer korištenja arhitektonskog nasljeđa i stila, u ovom slučaju i jednog luksuznog iskustva, o kojima smo razgovarale na samom početku intervjua.
*Jasmina Cibic / foto: Pete Moss
U sklopu projekta IZVEDBA MUZEJA / PERFORMING THE MUSEUM, uz sudjelovanje u programu Kino umjetnika, Jasmina Cibic priprema i izložbu koja će biti otvorena za javnost od 2. lipnja do 17. rujna 2016. u Zbirci Richter. No, o novim radovima pričat ćemo nekom drugom prilikom.
Više informacija na www.msu.hr
Više informacija o umjetnici potražite na jasminacibic.org/
Više o projektu PERFORMING THE MUSEUM saznajte na performingthemuseum.net/site/
Fotografije s predstavljanja programa Kino umjetnika u MSU-u pogledajte na Facebook stranici
