Roberta i mene dosad je život uspio uvijek nekako odijeliti – iako sam ga pratio na društvenim mrežama i bio veliki ljubitelj njegove umjetnosti i filozofije koja se krije iza svakog rada, uvijek smo se uspjeli tek krišom oka uhvatiti pa je tako naše prije ili kasnije suđeno profesionalno upoznavanje odgođeno već nekoliko puta. Srećom, intervju za Vizkulturu bio je dobra izlika da napokon uđemo u razgovor, da pobliže upoznam njegovo stvaralaštvo i da tako nastane intervju u kojem Robert dublje otkriva elemente svojih radova o kojima prije nije javno pričao.
Robert Fenrich rođen je 1995. godine u Zagrebu. Diplomski sveučilišni studij Primijenjene grafike završio je 2020. godine pod mentorstvom prof. Svjetlana Junakovića s pohvalom akademskog vijeća za najuspješnije diplomante. Trenutno živi i radi u Zagrebu, aktivno izlaže na skupnim i samostalnim izložbama. Robert se u svojem umjetničkom radu bavi eksperimentalnim i multidisciplinarnim praksama čime istražuje granice slike, ambijenta i zvuka. Kroz razne medije umjetničke produkcije u svojem radu propituje marginalne odnose dihotomija fikcije / stvarnosti, tehnologije / prirode, materije / negativnog prostora. Kroz nelinearne forme vizualne naracije česti motiv Robertovog rada je tijelo (tehnološko, kolektivno, hibridno, mutirano…) i prostor u odnosima nestabilnosti. Osnovao neformalni umjetnički kolektiv Medium Movement krajem 2018. godine u kojem djeluje do sredine 2023. godine.
► Dio postava rada Vessels, koji je nastavak serije radova Hibridna tijela i kojeg si predstavio na godišnjoj izložbi Hrvatskog društva likovnih umjetnika iz 2022. godine, uključuje izlaganje objekata nalik živućim organizmima. U kojim su suodnosima ti objekti i što oni tim suodnosom konceptualno komuniciraju?
Robert Fenrich: Rad Vessels prostorna je instalacija sastavljena od serije skulpturalnih objekata uobličenih u organske strukture koje su u međusobnom suodnosu, a prividno sugeriraju formu organizma. Samo razmišljanje o posthumanizmu krenulo je već za vrijeme izrade diplomskog rada Hibridna tijela na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu koji je nastao u doba globalne COVID-19 pandemije. U tom periodu malo tko nije osjetio senzibilnost i prolaznost tijela. Kontekst rada Vessels proizlazi iz razmišljanja i istraživanja kompleksnosti mikro i makro odnosa koji čine pojavnost organizma.
► Izložba Mechanical Daughter iz 2022. godine, nastala u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu s Andrejom Beštakom, Anjom Leko, Anjom Mergeduš i Mariannom Nardini, uključivala je i izvedbeni dio koji je naglašavao temu tjelesnosti. Kako ste kolektivno došli na ideju da tijelo postane krucijalan dio narativa izložbe?
Robert Fenrich: Mechanical Daughter ambijentalna je instalacija producirana za vrijeme rezidencijalnog programa Blackbox čiji su rezidenti bili Anja Leko i Andrej Beštak. Ideja za produkciju rada proizlazi iz legende o automatu Renea Descartesa, Francine, humanoidnom robotu koji svoju sudbinu nalazi razbijenu na dijelove na dnu Atlantskog oceana. Izvedbeni dio rada nije bio zapravo klasično performativan, figure likova su bile statične i u tom smislu zauzimale skulpturalnu formu objekta u prostoru. Značajan dio performansa uobličen je kroz živu izvedbu soundscapea multimedijalnih umjetnica Marianne Nardini i Anje Mergeduš. Ideja da koristimo tijelo u formi objekta proizašla je iz razmišljanja o odnosu tehnoloških produžetaka i ljudskog tijela.
► Koju ulogu je imala publika u radu Mechanical Daughter i jesu li na koji način igrali ulogu u formiranju narativa?
Robert Fenrich: Publika je prilikom izvedbe imala ulogu aktivnog promatrača koji ima potpunu slobodu eksploracije izvedbenog prostora. Narativ se tako slaže na nelinearan način odabirom smjera kretanja i perspektive promatrača.
► S kolektivom Medium Movement, kojeg čini umjetnički trojac Dominik Gadže, Monika Milas i ti, pozvan si da producirate rad na temu parazita za 36. Salon mladih prošle godine. Na koji se način vaš realiziran rad Eden osvrće na zadanu temu?
Robert Fenrich: Eden je umjetnička instalacija koja je nastala kao odgovor na poziv kustosa iz kolektiva Kućća za sudjelovanje na 36. Salonu mladih čija je središnja tema bila Paraziti. Polazišna točka za istraživanje je bila močvara kao simbol plodnosti – mjesto nabijeno reproduktivnim potencijalom. Močvara pritom otvara prostor istraživanju prirodnih fenomena i novog koncepta posthumanističke ekologije koji znanstveno-fiktivnim strategijama propituje budućnost i kompleksnost odnosa tročlanog sustava čovjek-priroda-tehnologija. Umjetnička instalacija Eden otvara diskurs o međupovezanom i međuovisnom odnosu čovjeka i prirode kao dijelova iste temeljne stvarnosti proizvođača i proizvedenog. Močvara se tako pojavljuje kao spekulativno/fiktivno mjesto na razmeđi distopije i utopije, egzotičan okoliš i toksična oaza postljudske prirode. Ona je također mjesto u kojemu stvarna i fiktivna bića koegzistiraju, a čovjek je izmješten iz središta i ostavljen bez autoriteta naslijeđenog u antropocentričnom svijetu. Materiju smo uzeli kao aktivnu, mobilnu i dinamičnu tvar, a vodu kao izvor života. Život nastaje iz vode, voda iznosi na vidjelo život svojstven materiji i svaka materija na planeti nalazi se u nekom odnosu s vodom. Ideja je bila preispitati odnose između dihotomija artificijelnog i prirodnog.
► Dihotomije prirodnog i artificijelnog lajtmotiv su kojeg se u svom umjetničkom radu često dotičeš. Na koji način su te dihotomije prisutne i u radu Eden?
Robert Fenrich: Eden je ambijentalna instalacija formirana kao disrupcija galerijskog prostora. Rad je izveden fabrikacijom sintetičkih i odbačenih materijala uobličenih u forme koje simuliraju biološke oblike života.
► Smatraš li da je rad Eden inherentno političan ili mu to nije jedan od fokusa?
Robert Fenrich: S obzirom na to da se Eden na subverzivan način suprotstavlja ideji čovjeka kao zatvorenog, statičnog i autonomnog bića nezavisnog od cjeline sigurno nosi u sebi dozu političnosti, iako to nije glavni fokus rada. Mislim da je svaki umjetnički rad političan na neki način upravo jer proizlazi iz čovjeka i tako je centriran u određenoj perspektivi u odnosu na okruženje.
► Odrednica rada Bodyscapes, koji si također realizirao za 36. Salon mladih, je prikaz kože. Zbog čega je ona odabrani medij kojim se služiš u radu?
Robert Fenrich: Bodyscapes je grupni naziv za seriju radova kojom se bavim idejom čovjeka kao mjere svijeta. Čovjek mijenja svoju okolinu i kao takav nema fiksnu prirodu, naša kolektivna memorija nalazi se izvan našeg tijela, a kroz upotrebu alata i kreativni nagon konstantno proširujemo ideju sebe. Pisanje i umjetnost omogućili su nam simboličko razmišljanje, kroz proces materijalizacije vlastite memorije iz prolaznog organa (mozak) u vanjski svijet. Tako informacije imaju potencijal nadživjeti čovjeka iz kojega proizlaze, a tehnologija je čvrsto vezana uz čovjeka kao njegov produžetak. Uporabom alata upravo konceptualiziramo ideju sebe kao kolektivnog bića. Prilikom formiranja rada kožu sam uzeo kao simbol krajnje opne koja dijeli tijelo od prostora. Sken kože tako koristim kao digitalni zapis vlastitog tijela koje ponovno materijaliziram kroz proces ispisa. Printove sam naknadno oformio u seriju objekata (artefakta) u kombinaciji s tehnološkim otpadom u jednu cjelinu.
► Jedan od primarnih, gradivnih materijala koje koristiš za rad Bodyscapes je silikon. Koliko je odabir materijala bio bitan čimbenik u razlaganju koncepcije djela?
Robert Fenrich: Silikon kao materijal u ovom slučaju bio mi je zanimljiv kroz određena estetska načela koja sam postavio kao bitna u formiranju ove serije radova. Htio sam stvoriti dojam operacija na tijelu kao i osjećaj širenja i okupiranja prostora. Silikon tako postaje jedna rizomatska (vaskularna) mreža koja se prožima i spaja objekte. Zanimao me odnos diskurzivnog i vizualnog pozicioniranja pojavnosti ljudskog organizma kao prividne cjeline – tijelo kao artefakt, simbol i motiv izlaganja, mjesto proživljenog iskustva i utjelovljene aktivnosti.
► Za ovogodišnji 63. Porečki annale pod kustoskom palicom kolektiva Kućća stvorio si rad Suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream. U artist statementu napominješ da je jedan od ciljeva rada stvoriti fiktivni prostor. Na koji način to uspijevaš i kako u njega imerziraš publiku?
Robert Fenrich: Proces izrade ove instalacije krenuo je kroz istraživanje raznih psiholoških i perceptivnih fenomena. U početnoj fazi bitan je bio proces eksperimentiranja s materijalima koji su mi bili zanimljivi. Druga faza bila je proces fabrikacije sintetičkih materijala koji se često koriste u gradnji, a sveprisutni su u formi čovjekovih ekstenzija i dominacije nad prostorom. Treća faza bila je formiranje umjetničke instalacije koja stvara neku vrstu spekulativnog, mentalnog prostora na razmeđi dihotomije artificijalnog i prirodnog. Mislim da instalacija još nije do kraja imerzivna u mjeri do koje bih želio da se razvije.
► Dio koncepta rada Suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream je i to što se baviš istraživanjem psiholoških fenomena. Koja je spona između oblikovanju tvog rada i okolnog prostora za njega i uranjanja u psihu?
Robert Fenrich: Kao i za svaki drugi rad, prostor i kontekst u kojemu se on nalazi igra veliku ulogu u materijaliziranju umjetničkog rada. Rekao bih da se često dogodi da prostor nije idealan u skladu s mojom vizijom rada, što bude izazovno, ali uvijek tražim rješenja kako bih došao što bliže toj viziji. Za razliku od Istarske sabornice u Poreču, ovog puta rad je izložen u prostoru Kućća kolektiva na Novoj cesti 128 u Zagrebu. Rekao bih da je u tom prostoru rad dobio jednu drugu dimenziju s obzirom na to da rad ne interagira s drugim koncepcijama radova. Isto tako mislim da se instalacija proširila, a kompozicija promijenila u odnosu na taj prostor. To je svakako ideja rada – da se nastavi širiti, transformirati i okupirati nove prostore, bilo materijalne ili digitalne.
► Umjetničku karijeru obilježio si i odlascima na rezidencije u Jelsu za Jelsa Art Biennal i u Leipzig za Hafenkombinat u 2023. godini. Kako je boravak na spomenutim rezidencijama utjecao na formiranje tvog umjetničkog identiteta i koji su radovi producirani u tom periodu?
Robert Fenrich: Obje rezidencije su mi svakako obilježile 2023. godinu ali i proširile spoznaju o kontekstu mojeg umjetničkog rada i interesa. Rezidencija u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Hafenkombinatu u Leipzigu ove godine nosila je temu (De)konstrukcija slike. Seriju slika kojom sam se bavio odlučio sam hibridizirati u trodimenzionalne, organske i skulpturalne forme koje se naknadno proširuju u prostornu instalaciju. Produkt te rezidencije moći će se vidjeti na grupnoj izložbi krajem listopada u Galeriji Karas u Zagrebu. Rezidencija Jelsa Art Biennal nosila je naziv Imagining Gardens i bila je oformljena kao suvremena, performativna i multidisciplinarna produkcija čiji su kustosi i kustosice bili Andrej Beštak (Hrvatska), Anja Leko (Hrvatska) i Paula Plavnice (Latvija). Produkcija je predstavljena u formi izvedbenog djela u pokretu koje se protezalo kroz kalu. Performans je izveden u suradnji s lokalnim zborom Svete Cecilije, a fokus izvedbe bilo je istraživanje lokalne anatomije otoka i jelšanskih uskih kala. Na rezidenciji sam upoznao i surađivao s timom genijalnih umjetnika s kojima sam se unatoč kratkom periodu rezidencije vrlo brzo povezao. Umjetnici s kojima sam surađivao na ovoj rezidenciji bili su Dora Brkarić (performerica), Hugo Baranger (multimedijalni umjetnik) i Rebecca Merlić (multimedijalna umjetnica). Organizacija koprodukcije nastala je u suradnji s LAB852, Udrugom održivi otok i udrugom Kružok. Rezidencija u organizaciji tima Jelsa Art Biennal naučila me kako u vrlo kratkom periodu od svega deset dana, s limitiranim sredstvima i u suradnji s drugim umjetnicima producirati izvedbeni rad.
► Koji su ti planovi za budućnost i gdje možemo ili ćemo moći uskoro vidjeti više tvojih radova?
Robert Fenrich: Moja samostalna izložba Suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream i dalje je otvorena sve do 29. listopada pa ju je moguće posjetiti do kraja tjedna u radnom vremenu galerije. Sljedeća izložba na kojoj je moguće vidjeti moj rad održava se 31. listopada u Galeriji Karas. Ovog puta radi se o grupnoj izložbi kolektiva Medium Movement pod nazivom XENOMODE. Izložba je formirana kao završetak suradnje u obliku kolektiva i rezultat je pohvale stručnog žirija 36. Salona mladih Hrvatskog društva likovnih umjetnika za produkciju rada Eden. XENOMODE je grupni naziv koji objedinjuje umjetnički proces troje umjetnika i umjetnica iz kolektiva, Dominika Gadže i Monike Milas, pa ćemo ovom prigodom izložiti zasebne radove nastale u tijeku 2023. godine.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
