U komunikaciji je sve moguće

Umjetnik Vedran Perkov rođen je u Splitu, gdje trenutno živi i radi, a diplomirao je slikarstvo 2002. godine na Akademiji Brera u Milanu. Ostvario je niz samostalnih izložbi u Hrvatskoj i vani, osvojio prestižne nagrade od kojih valja istaknuti nagradu Radoslav Putar 2007. godine, iste godine dobiva Veliku nagradu 35. Splitskog salona, dok Veliku nagradu 13. Trijenala hrvatskog kiparstva dobiva 2018. godine. U Splitu aktivno djeluje kao umjetnik, kustos, predavač, te kroz brojne druge uloge. U umjetničkom smislu ga karakterizira intermedijalnost, tematski je usmjeren na potencijal znakova i značenja, višeznačnost komunikacije koju propituje nizom radova koji izravno komuniciraju s promatračem, provociraju ga, tjeraju na reakciju često duhovitim, ironičnim, nerijetko grotesknim tonom, estetikom nedovršenosti, kritikom perfekcije, suvremenosti te propitivanjem napretka. U autorskoj igri s potencijalom i rekonceptualizacijom komunikacije preko znakova, značenja i citata izmiče gledatelju poznato tlo pod nogama ubacujući ga u svijet oslobođen starih interpretacija i jasnih simbola, budi ga, te mu nudi novi, kritički pogled na svijet. 

S Perkovom smo pričali o njegovom radu i pristupu, uključujući šire teme važne za položaj umjetnika i ulogu umjetnosti na domaćoj sceni i u suvremenim okolnostima. Otkrio nam je kako mu izgleda radni proces, odakle crpi inspiraciju, te zašto je fasciniran znakovima, značenjima, porukama i komunikacijom koju često tematizira. Kao što to radi i u svojim radovima Perkov i u ovom razgovoru nastoji iskomunicirati stvari koje ga tište, potiču, okupiraju stvarajući tako nedjeljivu i neprekinutu cjelinu između umjetnika i njegovog rada. Duhovitost i zaigranost prisutna u njegovom radu vidljiva je i u narativu kojim tumači poimanje umjetnosti, umjetnika i svijeta. Kroz odgovore se tako probija njegov zaigrani umjetnički duh, ponekad pesimističan i ciničan, a zapravo suštinski optimističan, iscrtavajući upravo u tim prividno proturječnim stavovima i okolnostima autentični umjetnički put popločan igrom, kritičkim preispitivanjem i željom za stvaranjem. 

 

 

► Produktivan ste autor, za svoje radove dobili ste brojna priznanja; između ostalog Trijenale kiparstva i nagradu Radoslav Putar, a izlagali ste u Hrvatskoj i inozemstvu. Možete li opisati i približiti svoj radni proces od ideje, izvedbe do finalizacije? Koje vas teme provociraju na reakciju, na promišljanje o radu?

Vedran Perkov: Ovo je kompleksno pitanje koje bi moglo obuhvatiti cijeli jedan intervju. Nema tu nekih pravila. Ponekad mi se dogodi da u jednom trenu osmislim cijeli rad. Jednostavno se vizualizira pred očima. Znam kako ga treba izraditi i kako će izgledati. Sve mi je jasno, no tako je samo ponekad. Češće se dogodi da danima razmišljam, premišljam, kalkuliram, nabacujem i odbacujem ideje, a posebno ako imam dogovor i krajnji rok do kada nešto mora na izložbu.

Sve kreće od ideje, ona je najbitnija. Nešto što želim iskomunicirati s publikom je osnova rada, a zatim kreće razmišljanje o izvedbi, produkciji, te odabir materijala i način izrade. Također su važni uplivi, inspiracija, te poticaji koji dolaze s raznih strana, ponekad iz medija, a ponekad iz svakodnevnih situacija, bilo da nešto pročitam, vidim ili doživim. Ne postavljam sebi ograničenja, niti tehnička niti konceptualna. Imam širok raspon interesa, zanima me milijun i jedna stvar, pa tako i kada radim radove imam milijun i jedan pristup. Rad može biti slika, skulptura, instalacija, video, zvuk… ili pak kombinacija svega navedenog. 

Pristupi također variraju u produkcijskom smislu. Zna se dogoditi da rad napravim u par sati, no češće se ipak radi o višemjesečnim ili višegodišnjim projektima. Posljednju sam izložbu, na primjer, pripremao dvije godine. Uglavnom se radi o kompleksnim pripremama i još kompleksnijim izvedbama. Zna biti strašno naporno, ali imam neki cilj i valja ga doseći. Ako baš zapne, odgodim sve za neki bolji trenutak. Zato uvijek radim na par projekata paralelno. Kada se zasitim jednog ili kada nije moguće dalje, prebacim se na drugi, pa opet nazad i tako.

Teme i interesi također variraju, a ako bih baš morao izdvojiti nešto to bi bila komunikacija. Na ovaj ili onaj način odašilje se poruka, a u komunikaciji je sve moguće. Možeš ispasti mudar i pametan, možeš ispasti glup. Zna se dogoditi nesporazum. Zna biti apsurdnih situacija. Često provociram nesporazum, apsurd, ističem glupost ili nonsens, a tu se zna dogoditi dosta toga zanimljivog.

 

► U radovima se često bavite problemom poruka, citatima, informacija, potencijalom znakova, te njihovim značenjem, interpretacijom. Je li jedna od dužnosti umjetnika reinterpretacija ustaljenih normi, formi, oblika komuniciranja i je li vam to cilj? Nastaje li u tom propitivanju, da se utopijski izrazim, novi model realnosti, življenja, dakle interpretiranja stvari izvan zadatih ideologija i ikonografija? Pružaju li vam radovi priliku za istraživanje tih područja i na koji način?

Vedran Perkov: Kako sam već rekao, u komunikaciji se znade štošta dogoditi. Osim izražavanja vlastitim riječima strašno mi je zanimljiva upotreba tuđih citata i misli, te njihovo prisvajanje ili interpretacija, kao i  potenciranje neke poruke ili izokretanje iste. Komunikacija je zeznuta stvar jer se lako možeš naći na tankom ledu, ali je ujedno i zabavna. Koristim, neću kriti, često onu uvriježenu predrasudu da su umjetnici ipak malo čudaci, pa ih ili ne razumiješ ili sami sebe ne shvaćaju do kraja. Pokupio sam to na jednom predavanju na akademiji kada nam je profesor prepričavao slučaj Paola Veronesea pred sudom Inkvizicije i njegovu obranu kada se pravio malo trknut u glavu. Napraviš onakva djela i na kraju se moraš praviti budala. Zamisli to! To mi je ostalo u sjećanju, ta apsurdna situacija, koju sam kasnije prepoznavao na ovaj ili onaj način. Nije se puno toga promijenilo od tada.

Znakovi, značenja, njihovi potencijali, mane ili nedostatci, sve je to toliko inspirativno. Barem meni. Ne mislim da bi svaki umjetnik trebao i morao biti korektiv društva. Umjetnik bi, prije svega, trebao biti pošten prema svom radu. Posljedično s tim i prema publici. Bavljenje nekim vidom ili načinom umjetničkog izražavanja, a da nisi do kraja uvjeren u takav rad je najbliže prevari. 

Ima umjetnika koji se bave društvenom problematikom i sjajni su u tome. S druge strane, ima onih koji se nalaze primarno u estetskom doživljaju, i zašto ne bi. Mislim da je bilo kakvo inzistiranje na potrebi da umjetnik mora biti uključen u društveno-političke narative pogrešno. To bi bio neki vid fašizma u polju u kojem treba inzistirati na krajnjoj slobodi, a umjetnost je polje slobode. Ne mora svaki umjetnik biti tuk na baš svaki utuk. Želim reći da postoji dobra umjetnost i dobri autori, te oni koji to nisu bez obzira na tematiku djela ili afinitet umjetnika.

 

► U vrijeme ovog razgovora u splitskoj galeriji Manus traje vaša samostalna izložba naziva Kraj umjetnosti. To je rad koji je bio prikazan i na ovogodišnjem 14. Trijenalu hrvatskog kiparstva i u kojem propitujete poziciju i trajnost umjetnika. Jednom ste prilikom iznijeli prilično pesimističnu predodžbu o ulozi umjetnika u suvremenom društvu usporedivši ga sa Sizifom, naglašavajući kako se doima kao višak, glas koji se potire te gubi snagu i relevantnost. Kakvo vam je danas mišljenje i kakva je po vama uloga umjetnika, ali i umjetnosti u društvu? 

Vedran Perkov: Uloga umjetnosti u društvu, barem po meni, nije da bude korektiv, da ispravlja i da govori kako nešto treba ili ne treba raditi, da dijeli lekcije. Skloniji sam viđenju da umjetnost treba biti nadogradnja svakodnevnoga, da treba poticati ili provocirati unutarnji razvoj pojedinca, pa posljedično time i društva kroz nepristajanje na konformizam, zatupljenost, klišeiziranost, umrtvljenost, kroz razvoj individualnosti, neke jedinstvenosti, znatiželje i propitivanja. Umjetnost je tu da pita, da postavlja pitanja, da bocka i da drži um budnim, i tu možda dolazimo do tog Sizifa. Zapitaš se ima li smisla taj ideal; umjetnik kao prosvjetitelj. Potrošiš vrijeme, novac, znanje i umješnost za napraviti nešto. Ubiješ se od posla, iscrpiš s resursima, potrošiš vremena i živaca, a pažnja javnosti odlazi na trivijalnosti. I onda jesi Sizif ako se trudiš zadržati ozbiljnost i dignitet posla kojim se baviš, a to nije lako. Samo baci pogled na onaj cirkus kojeg nazivamo Saborom. Uz takve pajace nameće ti se obaveza da barem kao umjetnik ostaneš dostojanstven u svom poslu.

 

► Diplomirali ste slikarstvo u Milanu, izlagali po Europi, bili na rezidencijama diljem svijeta, a nakon osvajanja nagrade Radoslav Putar i u New Yorku. Možete li podijeliti inozemno iskustvo i  komparirati kako je biti umjetnik u Hrvatskoj i vani? 

Vedran Perkov: Da pravo kažem, nije neka prevelika razlika u tome kako je biti umjetnik u Hrvatskoj i vani. Većina umjetnika se snalazi kako bi ekonomski opstali na ovaj ili onaj način i većina ih radi nešto drugo da bi se mogli baviti umjetnošću. Vani ima više mogućnosti zarade na prodaji umjetničkih radova jer tržište postoji, ali je s druge strane konkurencija ogromna. Zbrojene te dvije stvari znaju često rezultirati podilaženjem publici, odnosno tržištu, pri čemu umjetnost pada u drugi plan i postaje roba, prestaje biti umjetnost. Zarađivati i pristojno živjeti se može, ali…

Kod nas je situacija obrnuta. Tržište praktički ne postoji. Zakonski okvir ne potiče ulaganja u kulturu i umjetnost. Rijetki žive od prodaje radova, pa opet radiš nešto drugo za preživjeti. U takvoj situaciji, najuporniji opstaju. Produkcija je siromašnija, ali je bliže nekoj iskrenosti koju nazivamo umjetnošću.

Znaš, često se objavi da je neki rad prodan za x ili y milijuna nečega, pa se stječe dojam da je vani bolje. Što znači jednom Picassu ili Van Goghu što su prodani za 100 000 000 dolara? Ništa! Njima svejedno! Živući će umjetnik, u većini slučajeva, pokriti par mjeseci života i kod nas i vani. Onih par Koonsa, Kapoora ili Hirsta nisu pravilo nego iznimka. 

 

► Možete li se osvrnuti na umjetnički potencijal lokalne zajednice u kojoj živite i radite? Kakva je podrška od strane kolega, institucija, te postoji li dovoljno galerijskih prostora da se ona razvija kako bi trebala? Također, koliko je lokalna umjetnička scena relevantna i vidljiva na razini Hrvatske i šire?

Vedran Perkov: Umjetnička scena u Splitu, barem što se tiče kvalitete autora, prilično je dobra. Živopisna svakako. Da bi moglo biti bolje, bi, ali ne bi zdvajao nad kvalitetom umjetničkih radova. Bio sam član raznih vijeća za umjetnost i kulturu pri Gradu Splitu i pri Ministarstvu kulture, onima koji procjenjuju kvalitetu prijava umjetničkih projekata i koji dijele novac. Mogu reći da je ta pozicija živi užas. Ulaganja u kulturno-umjetničke programe su teška mizerija. Milodarima bi se prikupilo više nego ovakvom politikom „podrške“ umjetnicima i programima. Na kraju se rad takvog tijela svede da sitniš raspoređuje po nekoj logici koja ima više težnje da sačuva kakvu-takvu djelatnost, da ne ugasi projekte, da ih nekako održi živima nego da stvarno uloži u napredak i dizanje kvalitete.

Koliko god imali izlagačkih prostora u Splitu, koliko god bilo ljudi dobre volje na pozicijama u muzejima i galerijama – a ima ih i radili bi duplo više samo da mogu – količina programa koji se mogu izvesti je mala. Potrebno je još galerija i još mogućnosti, bez daljnjega, ali ako se ostane na nivou ovakve podrške, bolje da ih nema jer je i ovo krpanje kraja s krajem. Uzmimo samo za primjer: transport radova na relaciji Split – Zagreb i nazad je oko 5.000 kuna, pa ti dostojno i redovito prezentiraj scenu ako možeš. Toliko o relevantnosti i vidljivosti. Ruku na srce, slabo viđamo izložbe u Splitu autora iz ostalih dijelova Hrvatske.

 

► Imate iskustvo rada na splitskoj Akademiji, a tako i uvid u rad mladih, nadolazećih umjetnika. Što možete reći o njima, njihovim interesima, pogledu na umjetnost, mogućnostima za afirmaciju, razvoj, te tematske preokupacije?

Vedran Perkov: Raditi sa studentima, s mladim umjetnicima, je privilegija. Za razliku od uobičajenog kruga ljudi, kolega s kojima se družim, u kojemu smo svi više-manje postali stara grintala, biti s mladima je osvježavajuće. Vidiš neku pozitivu, optimizam, neke snove koje si sam ostavio iza sebe. Grozan je dio kada im moraš saopćiti da Djed Mraz ne postoji i da nakon akademije nije bajno u životu, ali dobro je dok traje. 

Iskreno, posljednjih par godina je taj pozitivan impuls malo opao. Ako optužim koronu i cijeli taj period neću puno promašiti. Uslijed sveopćeg zatvaranja došlo je i do individualnog zatvaranja. Mnogi su postali anksiozni. Teme koje prevladavaju su pune introspekcije i to one mračne. Nesigurnost u sebe i druge je opipljiva stvar. Žao mi ih je. Pogodilo ih je ni krive ni dužne u najosjetljivijoj fazi života i to se ne da sakriti. Pritom imaš ovo opće stanje u društvu. Nije im lako. Naravno, bit će dobrih i uspješnih studenata, bit će odličnih radova. Treba se potruditi oko njih, barem to nije uzaludan posao.

 

► Neizostavno pitanje je ono vezano uz razvoj publike. Na izložbama se često vide ista lica, dobiva se dojam da je suvremena umjetnost pomalo zatvorena prema široj publici. Koji su po vama mehanizmi (dugoročni ili kratkoročni) koje bi trebalo poduzeti za razvoj publike, razvijanje dijaloga i približavanje distance između šire publike, te umjetnika i njihovih radova?  

Vedran Perkov: Ako samo usporediš količinu tekstova, članaka, radio i televizijskih emisija o umjetnosti naspram trač i trivijalnih novosti u zadnjih petnaestak godina, odgovor će se nametnuti sam. Umjetnost je potisnuta na marginu. Eventualno neki dobar skandal privuče pažnju. Ostali sadržaji možda dobiju suhoparnu objavu o tome da se program održava; tekst veličine čitulje u novinama ili prilog emitiran u porno terminu. Nismo dovoljno zanimljivi, a prilično smo svojeglavi da bi se prilagodili trendu, pa životariš na margini zajedno sa svojom publikom. Nema tu čarobnog štapića ili brzog rješenja. Trebalo bi se promijeniti puno toga. Dotle, svako jutro svatko svoj kamen i guraj uzbrdo.

 

► Koliko se u ovom smislu promijenila uloga medija koji prate umjetničku produkciju, kritičara koju ju ocjenjuju, pa i kustosa? Kakva je njihova uloga danas?

Vedran Perkov: Prave kritike baš i nema; one dobre, poticajne u slaganju, a argumentirane u neslaganju. Ispadne da su lajkovi i komentari na društvenim mrežama postali kritika. To dovoljno govori o situaciji s medijima. Jedino se neki kustosi trude i dijele sudbinu s autorima. 

 

► Javna plastika je gorući problem Splita, pogotovo u kontekstu turistifikacije, ali i polje razgovora u kojem sudjeluju gotovo svi: od političara, do sociologa, umjetnika, aktivista, povjesničara umjetnosti, restauratora i pripadnika zainteresirane javnosti. Kakvo je vaše mišljenje o tome, koji su po vama najveći problemi, bilo u vezi samih natječaja, do zastupljenosti i očuvanja umjetničkih djela u Splitu? 

Vedran Perkov: Ne znam koliko je ovo gorući problem, a još manje da je to polje razgovora. Rekao bi da je javna plastika prije svega tema oko koje se pripetava, politizira ili jednostavno prtlja. Smišljena strategija ne postoji. Jasni kriteriji kvalitete još manje. Većina toga se svodi na politikantstvo ili na svađu interesnih skupina. Prije dosta vremena bio je izglasan hodogram i strategija podizanja spomenika u Splitu. Pokrenuto je par natječaja, ali se malo toga realiziralo. Bilo je više situacija koje su ispale jadne i žalosne. Zašto se stalo s tim planom, ne znam. Možda i bolje. 

Ako misliš, ipak, na diskusiju oko fontane Bajamontuša, e to je tek dno dna. Nabacivanje blatom na neistomišljenike, bilo onih koji su za, bilo onih protiv, gadljivo je do te mjere da začepiš nos čim čuješ da se o tome namjerava pričati.

Što se tiče odnosa turizma i javne plastike, to ne mora biti negativnog predznaka. Ima dosta primjera u svijetu gdje je neko djelo oplemenilo javni prostor, postalo simbolom ili prepoznatljivim dijelom identiteta nekog grada. Samo u tome treba biti mudar. 

 

► Možete li podijeliti koji su vam planovi u budućnosti i radite li na čemu trenutno?

Vedran Perkov: Uvijek radim nešto, na nekoliko stvari. Ne znam koja će prva biti gotova. Nemam ugovorenu izložbu za nove radove, ali neki od ranije izrađenih idu na izložbe. Evo, sudionik sam na sljedećem Slavonskom biennalu u Osijeku. Tko je u mogućnosti neka ode vidjeti izložbu jer je lista sudionika zaista kvalitetna. Znaš, na kraju, koliko god ja ovdje zvučao pesimističan, depresivan i crn to uopće nije onako kako se osjećam. Vjerujem u dobre umjetnike, veselim se dobrim radovima i novim stvarima. Ne pada mi na pamet baviti se nečim drugim jer mi sve ovo ima itekako smisla. Nedavno sam vidio jedan odličan grafit, oduševila me njegova poruka i rekao sam sebi, stvarno je istina. Glasi: nije dobro nego je tako. Slegneš ramenima, nasmiješ se i guraš dalje…

 

 

 

 

Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku

 

 

Zahvaljujemo Vedranu Perkovu na ustupljenim vizualnim materijalima.

 

 

 

Članak je objavljen u sklopu projekta “Vizkulturiranje društva 2022.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija