Čini mi se da, prije recimo pet godina, pojam «mlađa scena hrvatske suvremene fotografije» uopće nije postojao. Danas (bez obzira na to što je iz pozicije urednika ovakvog medija, a i povremenog autora na području fotografije, teško objektivno sagledavati scenu koju kontinuirano pratiš i koje si dio) ne samo da ta scena postoji, već je kvalitetna, smjelo i nadobudno prati i preuzima taj pojam suvremenosti i svjetskih tendencija, sustavno napreduje i širi se. I to je jako dobro. Uz još malo hrabrosti, moglo bi biti i najbolje.
Jedan od aktera te, nazovimo je, «potentne mlađe scene suvremene hrvatske fotografije» je i Davor Konjikušić.
Konjikušić, zajedno s nizom kolega sa studija fotografije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, čini važan i snažan dio te scene i nadam se da će, kontinuiranim radom, ovakvim intervjuima i izložbama poput one koju od danas možete pogledati u Muzeju za umjetnost i obrt, osigurati da će se suvremena hrvatska fotografija, u nekoj bliskoj i pretpostavljeno svijetloj budućnosti, popeti do one pozicije na kojoj još nije. I od koje je (miljama) daleko. Pozicije koja će joj u kontekstu domaće kulture, točnije institucija, galerija, muzeja, financija, honorara, medija, natječaja i svih ostalih termina koji neminovno čine nukleus nečeg što se naziva umjetnost i umjetnička scena, osigurati čvrst položaj i daljnji zamah.
*Davor Konjikušić – autoportret
Davor Konjikušić danas u Zagrebu otvara izložbu “Genogram”, koju čini iskreno obiteljsko ispovijedanje, kojom je na festivalu Rovinj Photodays osvojio nagradu u, nazovimo ju tako, najvažnijoj kategoriji – onoj za umjetnički koncept. Konjikušiću ovaj festival fotografije, koji se nametnuo kao referenca suvremenih tendencija te iste fotografske scene, nije nepoznanica, i ranijih je godina bio nominiran, a Genogramom je osvojio međunarodni žiri i «pobijedio» kolege s akademije; također izuzetne serije fotografija Bojana Mrđenovića (Toplice) i Ninu Đurđević (Objekt(iv)na), nominirane u istoj kategoriji.
Na gostovanju Rovinj Photodays u Zagrebu, na kojem se danas, 3. rujna, otvaraju čak 4 fotografske izložbe, Davor je svoju emotivnu, intimnu i naizgled fotografski netipičnu, ali zapravo istinski osobnu i moćno ukorijenjenu priču, ponovno zakucao na zid galerije ostavljajući da, jedino što umjetniku preostaje; fotografije čine narativ i pričaju, objašnjavaju, nadahnjuju, zbunjuju ili oduševljavaju.
U nadi da će vas ovaj uvod, a osobito intervju koji slijedi, zaintrigirati da odete pogledati izložbu Davora Konjikušića «Genogram», pozivam vas da pročitate razgovor u nastavku. Intervju prate fotografije iz Konjikušićevih serija “Genogram”, “Autocesta”, “Još jedan ljetni foto dnevnik” te nove serije u nastajanju, koja još nema ime.
Koliko je tebi osobno bilo važno dobiti nagradu za „umjetnički koncept“ na Photodaysima, neslužbeno najvažnijoj domaćoj godišnjoj fotografskoj manifestaciji?
Davor: Bilo mi je drago, naravno, pogotovo kad znam da je ta nagrada došla za taj rad, ali svjestan sam da je to takmičenje, kao i bilo koje drugo. Nekad prođeš dobro, nekad uopće ne budeš odabran. Žiri sjedne i kaže: „Ova serija nam se više sviđa od radova nekih drugih ljudi.“ Zahvalan sam da je netko prepoznao ono što sam napravio. Iako mi je jedan prijatelj nedavno rekao da pobjeđivati na festivalima uglavnom znači da se svima svidiš, što je onda nekakav srednji put. Nadam se da to s mojim radom „Genogram“ nije bio slučaj. Ne kažem to iz lažne skromnosti, ali nagradu nisam očekivao jer sama serija nije „fotografskija“ od drugih prijavljenih serija. Istovremeno, tu je bilo još nekih jako dobrih radova u konkurenciji.
Što misliš da ti ta nagrada omogućuje (ili je već omogućila) u strukovnom smislu, a koliko ona može (i može li uopće) imati utjecaj na neke daljnje (poslovne) angažmane ili se sve svodi na ozbiljnije percipiranje tebe (ili samog sebe) kao umjetnika/fotografa?
Davor: Vjerojatno je više ljudi čulo za ono što radim. Teško mi je baratati terminom struka jer ne znam govorimo li onda samo o fotografima ili i o svim ljudima koji se bave vizualnom umjetnošću. Direktno, nagrada mi je, osim tog novčanog dijela, omogućila izlaganje rada u instituciji u kojoj to inače ne bih imao priliku izložiti, a to je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Bitno mi je da je rad počeo živjeti neki svoj život i da će ga ljudi imati prilike vidjeti u cijelosti i reagirati na njega. Ali to je jedna nagrada. Još je dalek put ispred mene.
*Iz serije Genogram (klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)
Koliko ti je važno što je ova, izričito osobna priča, postala tvoj najuspješniji fotografski projekt?
Davor: Kada se baviš svojom intimom i kada u nju uključiš i neke druge ljude prema kojima osjećaš veliku odgovornost, čini mi se da je debakl, ako do njega dođe, puno gori nego kada se baviš nekim drugim, više općim temama. Kada sam prošle godine na završnom ispitu prve godine magistarskog studija uzeo čekić u ruke i počeo zakucavati 68 fotografija na zid u Galeriji SC-a, nisam imao pojma što će se dogoditi. Baš toga dana sam prekidao s curom, nisam imao pojma kako to postaviti i bio sam u stanju ekstremne nesigurnosti.
Oko ove priče sam se sigurno vrtio jedno tri godine dok nije došao trenutak izlaganja. Nisam bio na sigurnom teritoriju, pobijedio sam autocenzuru i napravio sam sve onako kako sam mislio da treba. I u tome smislu drago mi je da je ta osobna priča postala prepoznata i da ljudi reagiraju na nju.
*Iz serije Genogram
Kakve su reakcije na ovakvo „javno prezentiranje“ segmenata djetinjstva i osobne priče imali tvoji roditelji? Koliko ti je kao autoru lako (ili teško) osvijestiti svoje bliske, bilo prijatelje ili obitelj, o involviranju nekih osobnih priča (koje nesumnjivo i njih uključuju) u umjetnički rad koji na kraju neminovno dolazi do javnosti?
Davor: Zahvaljujući ekipi fotografa okupljenih oko Belgrade Raw kolektiva iz Beograda, prvenstveno Darku Stanimiroviću, dobio sam priliku izlagati u Galeriji Artget. To je bio trenutak kada su moji roditelji imali priliku doživjeti rad u cijelosti. I mislim da im nije bilo lako, ali isto tako su me bezrezervno podržali i dali mi priliku da ispričam svoju priču. Kopanje po takvim stvarima je bolno, ali istovremeno i izlječujuće. Puno smo pričali o tome. Koliko je to njihova priča, istovremeno je i moja i predstavlja moje naslijeđe. Laički govoreći, psihoterapija je primjenjena etika, tako da sam se i ja trudio biti etičan, iako su neki kritičari mislili da sam to trebao na drugačiji način izložiti. Meni je bilo bitno da postoji gesta zakucavanja fotografija na zid. To je priča o meni i mome identitetu i mislim da je višeslojna i nedovršena na određeni način, ali to mi se i ne čini previše bitnim u ovom trenutku.
Svo vrijeme te izložbe gledao sam što mi roditelji rade: mamu koja se držala sa strane s nekim smješkom i ćaleta koji je zujao okolo. Meni je to bilo izuzetno bitno. Meni su roditelji izuzetno bitni i zapravo sam ovo shvatio kao nekakav dug prema njima. Neopisivo sam uživao danas, kada sam se s nekim drugim znanjem okrenuo svome obiteljskom albumu i počeo otkrivati stvari kakve ranije nisam vidio.
Meni je razrješavanje intime izuzetno bitna stvar. Imao sam dojam da bi bilo lažno da sam se počeo baviti nekim općim mjestima i velikim temama, bez da krenem od onoga što sam ja i što mene muči. Takvo razmišljanje neminovno uključuje i ljude koji su oko mene. Pokušavam se baviti svojim segmentom osobnih priča na koje polažem pravo, ali sam u dva slučaja zeznuo stvar jer sam mislio da se nešto podrazumijeva.
Oduvijek su me zanimali ljudi. Teško mi je nekada jer, koliko god da mi je razrješavanje intime bitno i iskreno, istovremeno se pitam zašto bi ljudi, osim što imaju urođen voajerizam, bili zainteresirani za moju priču. Zašto bi to nekoga zanimalo i zašto bi imao potrebu to slušati? Snažno propitujem ima li sve to skupa smisla.
*Iz serije Genogram
Pređimo na tvoje fotografsko obrazovanje. Druga si generacija studija fotografije pri ADU. Kako sada, pri kraju studija, gledaš na obrazovanje na Akademiji iza sebe, jesi li imao „second thoughts“ o odlasku izvan Hrvatske na studj?
Davor: Naravno da sam razmišljao o odlasku negdje drugdje, ali ovdje sam imao priliku sve vrijeme raditi i financirati svoje školovanje, stanovanje, radove i hranu. Nisam bio spreman upustiti se u avanturu odlaska u inozemstvo sam, s nekoliko stotina eura u džepu gdje bih konobario, jeo smeće od brze hrane, živio dva sata od centra grada i gladovao da bih na kraju realizirao izložbu.
Što se Akademije tiče, iskreno, bez ovog obrazovanja nitko od nas ne bi bio tu gdje jest. Jako je bitno da postoji mjesto gdje smo napredovali, gdje si mogao s kolegama nailaziti na slične probleme i pokazivati svoje radove. Meni je trebala nekakva struktura i ja sam tu strukturu dobio. Pitanje je što će tko iskoristiti od onoga što mu se ponudi. Mi bolje mjesto za studiranje nemamo. Ono što je bitno je to da ti škola daje zanatsku sigurnost i istreniranost, a to ti na kraju daje samouvjerenost.
A što bi nekom mlađem kolegi, koji planira upisati fotografiju, preporučio: zagrebačku školu ili odlazak izvan Hrvatske i zašto?
Davor: Opa, znači uskoro ćemo imati i termin „Zagrebačka škola fotografije“. Šalim se, ali ne znam što bih ti odgovorio. Dijelom sam dao odgovor na ovo tvoje pitanje. Ali što da bilo tko od nas očekuje u državi u kojoj kultura postaje sedma rupa na svirali, a obrazovanja za zanimanja u kojima se ne vidi direktan profit naši bi neoliberalni političari najradije voljeli ukinuti. I još pričamo o fotografiji koja nije dio tradicionalne umjetnosti. Ne može gore. I uvijek sam se pitao zašto se izložbe u našoj regiji postavljaju minimum jedan dan, dok u Beču to ne traje duže od dva sata.
S druge strane, naravno da imena poput Yale, Westminster, Columbia, Rietveld, RIT i mnoga druga zvuče privlačno. Uvijek bih volio vidjeti gdje smo mi u usporedbi s nekim iz inozemstva. Ali ne mislim da je odlazak u inozemstvo garancija uspjeha. Pretpostavlja se da oko 40.000 umjetnika živi u Londonu i još toliko u New Yorku. Od tih 80.000 ljudi samo njih 75 su mega super uspješne zvijezde, njih 300 pristojno zarađuje i svoje radove izlaže u reprezentativnim galerijama, njih 5.000 ima kakvu-takvu zastupljenost, a za ostatak vam je jasno. Bauljaju po ulicama i vuku nekakve trećerazredne galeriste za rukav u nadi da će imati nekakvu izložbu u nekoj sporednoj ulici. Nemam ja ništa protiv funkcioniranja i izvan galerijskog sustava, ali da skratim, pitanje je što vi želite. Ako se ne lažete i radite, znat ćete i koji je odgovor na ovo pitanje. Nema garancija za uspjeh. Mislim da se mi moramo povezivati s nekim drugim centrima, graditi neke hibridne pozicije i gledati na cijeli svijet, a ne samo na određene centre moći zapadne hemisfere.
*Iz serije Autocesta
Bez obzira na to što i osobno mislim da „priče“ suvremene fotografije poglavito (a i snažnije) funkcioniraju kroz fotografske serije, još uvijek ponekad volim vidjeti jednostavno „samo dobru fotku“. Možeš li sada, pri kraju studija, sagledavati fotografiju samo kroz „image“ ili misliš da si previše edukacijski „ispran“ da sve vidiš i vrednuješ jedino kroz seriju/koncept/zaokruženu i promišljenu cjelinu?
Davor: Kaže se da jednu dobru fotografiju može napraviti svatko, a seriju baš i ne. Svatko, tko je počeo raditi seriju, dobro zna koliko je teško ispričati priču, koliko je teško održati kvalitetu. Naravno da volim vidjeti dobru fotku, pogotovo dokumentarnu, ali nažalost, za razliku od slikarstva, fotografija najčešće funkcionira u serijama. Pojedinačno se prodaju samo radovi rijetkih autora, tipa lightboxovi Jeffa Walla ili ogromne fotografske manipulacije jednog frajera po imenu Andreas Gursky. Znači, ljudi koji su sam fotografski i umjetnički vrh u svjetskim razmjerima.
I što znači ispran? Vrednujem stvari po tome funkcionira li mi nešto ili ne. Mi na svijet gledamo sa znanjem koje posjedujemo i trudim se da to znanje bude veće, a ne da me „ispiru“ nekakvi zatucani mediokritetski sustavi, ali pri tome nemam pretenziju biti teoretičar ili kritičar. Od znanja nitko nije postao ispran. Na početku studija mi smo reagirali na neke naše suvremene fotografe s takvom odbojnošću i to je bila posljedica neznanja. Meni danas više nije bitno je li to fotografija, video, ili tekst, ili performans, ili bilo što drugo. Bitno mi je što je i kako došlo do mene, a ne medij kojim se autor koristi.
I što danas znači „image“, u trenutku dok je mreža zatrpana radovima milijuna sjajnih fotografa. Koliko fotografija danas tebe pomakne? Razliku pravi upravo to, koncept, senzibilitet, priča, stav, gesta, pristup, pogled. Onda tek dolazi zanat.
A misliš li da dobar koncept i dobra priča mogu osrednjeg fotografa upakirati kao sjajnog umjetnika i imaš li problema s tim?
Davor: Suvremena umjetnost nije dio tradicijske umjetnosti i nastaje iza 1970. godine. Pitanje je, naravno, tko kontekstualizira umjetnost određenog autora i s kojom namjerom. Mislim da ima takvih primjera, pogotovo u suvremenoj umjetnosti, da pojedini autor dobije prostor koji ne zaslužuje, ali to je opet moje mišljenje. Ali mislim da slava takvih tipova ne može vječno trajati. Određena kvaliteta radova se naprosto prepozna.
Drugo pitanje je kako vrednujemo fotografiju. Vrijeme je da ljudi prestanu zanatski ograničeno doživljavati fotografiju i kao nešto što samo treba lijepo izgledati na njihovom zidu. Meni je jedna od omiljenih umjetnica Sophie Calle koja prvenstveno konceptualizira svoje radove, a tek onda dolazi taj tehnički aspekt. Njene priče su ludilo, ta predivna francuska (sada već) baba je ludilo. Ajmo se pomaknuti s mrtve točke i ne biti tako konzervativni. Zvučat ćemo kao ostarjeli fotoreporteri koji kukaju nad zlim usudom tehnološkog napretka u kojem danas svatko može napraviti tehnički dobru fotografiju. Može, zato i jest bitna ideja.
*Iz serije Autocesta
U jednom sam tvom intervjuu pročitao zamjerku kako vaša izložba (studenata s ADU) u SC-u prošle godine nije dobila niti jednu kritiku. Tko misliš da su ljudi koji bi trebali pisati te kritike i kako misliš da bi ti, ili neki ti bliski kolege s Akademije, gledali na, recimo, negativnu kritiku napisanu na Vizkulturi, Zarezu ili recimo Arteistu? Slažeš li se da smo postali društvo „lajka“, dok se na kritike svi bacaju na leđa i skloni su dramatiziranju i propitivanju „kritičara“?
Davor: Naša izložba je prošla nezapaženo. Pa mislim, koliko kustosa ima u ovoj državi i kako oni doživljavaju svoju kustosku praksu? Očigledno tako što jedva čekaju pauzu za gablec. Oni su s umjetnicima zapravo ti koji trebaju kreirati scenu, obilaziti ateljee, razgovarati i istraživati te stvarati nova imena. Naravno, ima izuzetaka, i iz redova onih etabliranih i iz redova mlađih kolega. Ali što je s ostalima? Sjede na svojim državnim plaćama, u svojim uredima, pajtaju se sa svojim jaranima, tapšu jedni druge po ramenu i griju svoje stolice. Mene ulazak u takve centre moći ne zanima.
Mislim, zar smo toliko loši da nije izašao niti jedan osvrt, osim pukih najava i često čak i pogrešno napisanih imena autora koji su prekopirani iz priopćenja za medije? Mediji, koje ti spominješ, dva su portala koja se jedva financiraju i Zarez, časopis koji je skoro ugašen zbog nedostatka financijskih sredstava. Što je s ovim velikim medijima? Pa da je i netko od mlađih kolegica kustosica napisao nešto, gdje bi to objavili? Mislim da sada ulazimo u problem medija i problematike javnog servisa, ali to je tako. Mene zanima javni servis, nešto što će održavati nivo i pratiti stvari od javnog značaja. Nešto što nije sms-novinarstvo u službi oglašivača. Naravno da nisu svi slobodnomisleći umjetnici skloni našim mainstream medijima pa shodno tome dobijaju i tretman kakav dobijaju.
Umjetnički ego je veliki ego, ali s vremenom naučiš da je kritika sastavni dio izlaganja. Meni su kritike na akademiji puno značile, ma koliko god se nisam nekada slagao s njima. Često sam bio u krivome, mogu reći čak da sam bio glup. Ne vidim problem u tome da ljudi obrazovani za to pišu kritike, ali i da se na njih reagira i polemizira. Pa nije mi se svidjela ideja ovog intervjua samo zato da bih sebe reklamirao, već upravo zato što mislim da je bitno koristiti svaki medijski prostor za popularizaciju fotografije, skretanje pažnje na nas radnike, iznošenje stava i polemiku.
A osjeća li se neki napredak medijskih reakcija na suvremenu fotografiju i radove fotografa unazad par godina, barem u smislu objava i popularizacije imena tvojih kolega u medijima i kulturnim krugovima, ili se sve odvija u tom nekom našem malom art-balonu?
Davor: Mislim da se naša scena razvija i da se događaju neki mali koraci i mislim da je naša generacija na akademiji vrlo kvalitetna. Hoće li to ostati do kraja, to ćemo još vidjeti. Ali mi živimo u maloj državi koja se nalazi u financijskoj krizi. A taj naš art-balon je balon iscjepkan partikularnim interesima, sujetom i neradom. Možda sam ja prestrog, ali to tako vidim.
*Iz serije Još jedan ljetni foto dnevnik
Sagledavajući tu neku ignorantnost spram suvremene fotografije i osvještavanja javnosti o važnosti iste (i njezinu medijsku prisutnost) mogu se referirati na problematiku iz konteksta naše kategorije FOTODROM na Vizkulturi, koja je otvorena za izlaganje projekata, serija i fotografskih priča. Odaziv tvojih kolega za ovu kategoriju je, s obzirom na brojnost studenata i vaš kontinuirani rad, prema mom mišljenju, zabrinjavajuće slab. Zašto misliš da je tome tako? Jesmo li još uvijek scena koja, za razliku od komunikacije „prema vani“, prema stranim portalima/natječajima i sl., u Hrvatskoj još uvijek čeka „da je se zove“?
Davor: Fotografija je usamljenički posao i ja ne volim izlaziti s radom dok nije spreman. S druge strane, ljudi su inertni i činjenica je da se slabo prijavljuju čak i na natječaje za galerije. Zašto je tome tako, stvarno nemam pojma. To je naša odgovornost i mogu se složiti s tobom.
Također, projekt prepun potencijala – Open Show, koncept live predstavljanja fotografskih projekata, privremeno je „ugašen“ baš zbog toga što nije bilo dovoljno odaziva fotografa, a iz kuloara saznajem da je razlog tome upravo nespremnost na javni dijalog o vlastitim radovima i na kritiku? Kako to komentiraš?
Davor: Što se Open Showa tiče, svojevremeno sam se i sam prijavio za sudjelovanje u njemu, ali nisam odabran. Ipak mislim da sam bio na većini događanja i složio bih se da je to bio hvalevrijedan projekt. Kritika je izuzetno bitna jer ti omogućava da sagledaš kako ljudi gledaju na tvoje radove i imaš priliku imati partikularan fokus grupe.
*Iz serije Još jedan ljetni foto dnevnik
Ajmo nazad na nagrade. Gotovo sve nominacije ovogodišnjih Photodaysa poosvajali su mladi ljudi, tvoji vršnjaci, bili oni fotografi s Akademije ili ne. Misliš li da se stariji fotografi više ne prijavljuju na ovakve natječaje i zašto je tako?
Pa mislim da možda ne vide smisao u tome, ali znam da su neki, poput mog profesora Silvestera Kolbasa, slali svoje radove. Istovremeno mislim da se ljudi povezuju generacijski, tako da su i sami Photodaysi možda postali generacijska stvar. Photodaysi se razvijaju i vidjet ćemo u kojem smislu će ići taj festival.
Ako je slučaj da se manje prijavljuju, gubi li onda nagrada važnost ako joj je imaginarna granica negdje na 35 i misliš li da se radi o svojevrsnom strahu, ignorantnosti spram ovakvih nagrada ili je jednostavno ova mlađa generacija u svojim prijavljenim projektima dorađenija, snažnija, možda i bolja?
Davor: Mislim da se u hrvatskoj fotografiji događaju neke zanimljive stvari, ali ne bih rekao da je neka generacija bolja ili snažnija. Možda jest svježija, ali bih bio oprezan s takvim ocjenama. Mislim da starija generacija ima puno više utakmica u nogama i neku dubinu prema kojoj mi tek stremimo. Vjerojatno će me zvati mladom nadom do četrdesete, što je naša lokalna zanimljivost. Ne mislim da posebna mudrost progovara iz mene, ali svjestan sam da svijet nije počeo sa mnom.
Bespredmetno je pričati o tome radiš li komercijalnu fotografiju jer sam siguran da bez takvih poslova ne bi mogao raditi ni ovu drugu, umjetničku. Koji su profesionalni angažmani i poslovi koji te najviše vesele u tom kontekstu i koliko ti je problematično „gubiti okidanja“ na nešto što te u inspirativnom i osobnom smislu nimalo ne zanima, ali možda moraš to raditi zbog zarade?
Davor: Radim i komercijalnu fotografiju, ali i puno drugih poslova jer od same fotografije ne bih mogao živjeti. Prvenstveno mislim na novinarske i televizijske poslove. Prvo, razdvojio sam svoje komercijalno i umjetničko djelovanje. Ni sam si nisam odgovorio na pitanje je li bolje biti frizer i baviti se fotografijom ili fotkati i komercijalno i s umjetničkom pretenzijom. Danas sam skloniji mišljenju da gubiš kreativne kapacitete.
*Iz nove serije, bez naziva
Komentirao sam u intervjuu s fotografom Markom Ercegovićem kontekst nametnute ekskluzivnosti fotografa s ADU, odnosno neki uvriježeni stav da si fotograf samo ako završiš fotografiju, s čime se osobno nikako ne slažem. Kako gledaš na uspješne domaće fotografe i umjetnike koji se izražavaju kroz medij fotografije, a nisu završili studij fotografije? Smatraš li da ti „kradu“ posao ili mjesto u galeriji?
Davor: Moram priznati da ne vidim nametnutu ekskluzivnost fotografa s ADU. Mislim, tko bi je i kojim instrumentima nametnuo? U komercijalnom svijetu, naprotiv, najviše ima onih koji nisu završili akademiju. I druga stvar, pogrešno je misliti da postoji homogena skupina ljudi koja je umrežena i povezana s galeristima. Ne postoji jedan centar moći nigdje u svijetu pa tako ni u našoj struci. Činjenica je da najveći dio fotografa s ADU kontinuirano radi i napreduje. Činjenica je i da se naše profesorice i profesori trude da nam pomognu prilikom ulaska na scenu, ali mislim da to rade etički i profesionalno. I uostalom, ne obazirem se na to je li netko postigao nešto preko veza i poznanstava ili ne. To će se svima razbiti o glavu prije ili kasnije. U umjetničkom smislu ne radim kompromise.
Nedavno sam od jedne svoje prijateljice kustosice čuo tezu da 80 posto umjetnosti čine društveni odnosi tako da se treba spustiti na zemlju i stvari prihvatiti realno. A ne pada mi na pamet da kažem za nekoga da mi „krade“ nešto, niti to zaista mislim.
*Iz nove serije, bez naziva
Pretpostavljam da ćeš u Galeriji SC, na čijem si natječaju prošao, izložiti svoj diplomski projekt. O čemu se radi, radiš li na tome trenutačno ili je projekt pri kraju? Koji su ti daljni planovi, imaš li neke nove projekte na kojima radiš?
Davor: Dobro pretpostavljaš. Iako sam imao drugačije planove vezane uz diplomski projekt i brzinu njegove realizacije, čini mi se da će to pričekati još neko vrijeme. Trenutno radim na projektu koju je vezan uz melankolične objekte i melankoliju, što uključuje i takvu fotografiju kakvu je Susan Sontag davno opisala u jednom od svojih poglavlja „O fotografiji“. Uglavnom, krenuo sam od jedne jako tanke intimne niti i u sve to dodao i političko-društvene odnose i čini mi se da se trenutno ne nalazim nigdje. Ali naučio sam poštivati proces pa tako valjda mogu reći da se nalazim u procesu. Što će biti, vidjet ćemo.
U ovom „rijetko dobivenom medijskom prostoru“ evo prilike da dodaš i komentiraš nešto što misliš da je bitno, a to nismo spomenuli, te da istakneš par imena domaće i(li) svjetske fotografske scene koja pratiš i čije bi radove svaki redovan čitatelj Vizkulture trebao provjeriti?
Davor: Vizkultura je nedavno objavila kratki tekst o fotografu po imenu Richard Mosse čiji me je rad na Venecijanskom bijenalu naprosto raznio. Jako mi se svidio i rad britanskog umjetnika Jeremy Dellera, još uvijek sam nekako pod dojmom. Izuzetno cijenim Wolfganga Tillmansa i redovno provjeravam što radi Alec Soth čiji mi je senzibilitet sjajan. Nedavno me zainteresirala priča o Zenitu i Ljubomiru Miciću. Napokon sam prihvatio Christiana Boltanskog. U Hrvatskoj se trudim ići na što je moguće više izložbi, a izuzetno mi je bitno što rade kolege i prijatelji s kojima kroz sve ovo prolazim: Petra Mrša i Neven Petrović. Očekujem super novu seriju fotografija od Tjaše Kalkan. Volim radove Bojana Mrđenovića, Siniše Glogoškog… Zanima me uvijek što rade i druge kolege s akademije. Pratim i domaću scenu. Od umjetnika tu su još Robert Montgomery, Doug DuBois… Inspirira me poezija i radovi Milene Marković. I zanima me koliko je ljudi do kraja pročitalo ovaj razgovor.
*Iz nove serije, bez naziva
Više o radovima Davora Konjikušića pogledajte na njegovoj stranici davorko.net
