Motel Trogir, kao projekt i građanska kampanja, jedinstven je pristup angažiranog promišljanja zaštite arhitektonskog naslijeđa Moderne u Hrvatskoj. Tim projekta čine Nataša Bodrožić, Lidija Butković Mićin, Diana Magdić i Saša Šimpraga, koji uz brojne stručnjake i entuzijaste već četvrtu godinu za redom rade na afirmiranju „novog kulturnog naslijeđa“ tj. arhitektonske modernističke baštine iz razdoblja socijalizma.
Projekt objedinjuje nekoliko aspekata: istraživanje prostornog razvoja i arhitekture 1945-1990., podizanje svijesti najšire javnosti o potrebi zaštite moderne arhitekture te zagovaranje, a također djeluje i kao umjetnički projekt. Tim projekta ostvario je i ekstenzivnu međunarodnu suradnju sa sličnim inicijativama iz zemalja post-socijalističke i post-sovjetske Europe, ali i šire. U okviru projekta upravo je objavljena dvojezična publikacija, koja opisuje iskustva i razvoj kampanje, a sadrži niz tekstova uglednih autora i autorica.
O knjizi i radu projekta za Vizkulturu govore članovi tima Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga, ujedno i urednici knjige naslovljene „Motel Trogir: nije uvijek budućnost ono što dolazi“.
► Za početak nam recite o kakvoj se knjizi radi, kako biste je vi opisali?
Nataša Bodrožić: Knjiga koju smo prije nekoliko dana predstavili u Vitićevoj Kockici na Prisavlju, naslovljena Motel Trogir: nije uvijek budućnost ono što dolazi je rezultat trogodišnjeg rada Motel Trogir tima i brojnih suradnika okupljenih oko projekta i kampanje za zaštitu jadranskih motela arhitekta Ivana Vitića. Kampanja se razvila spontano, uz ogromnu dozu entuzijazma, „registriranjem“ progresivnog propadanja remek-djela moderne arhitekture, prvenstveno na obali, pri čemu je trogirski motel Ivana Vitića postao simbol ovog procesa po kojemu je cijeli projekt dobio ime. Knjiga zaokružuje prvu fazu projekta, a donosi priču o šezdesetim godinama u socijalističkoj Jugoslaviji, izgradnji Jadranske magistrale i Vitićevih motela, zamišljenih kao segmenti dugometražnog filma koji se putnicima, dok putuju automobilom, prikazuju na „ekranu“ prozorskog stakla. Knjiga govori o naslijeđu jugoslavenskog turizma, od hotela do turističke i cestovne infrastrukture te krajobraznog uređenja, originalno javne/društvene namjene, koje i danas ima ogromno značenje za Jadransku obalu i ekonomski razvoj zemlje. Otvara pitanja o izazovima zaštite moderne arhitekture, u izmijenjenim društvenim, ali i tehnološkim okolnostima te naravno još jednom govori o sada već kultnom arhitektu Ivanu Vitiću i njegovom stvaralačkom geniju. Uz crno-bijele ilustracije uz tekstove, knjiga donosi i autorski blok kolor fotografija Duške Boban, splitske umjetnice i aktivistice, koja se na samom početku kampanje sama uputila na teren i poslala nam fotografije koje su postale zaštitni znak projekta.
Saša Šimpraga: Važnost ove knjige treba tražiti u kontekstu i dosezima kampanje koja stoji iza nje, a onda svakako i u proizvodnji znanja o novoj kulturnoj baštini čijoj evaluaciji i zaštititi nastojimo doprinijeti.
*Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga
► Tko su bili suradnici na samom projektu i u realizaciji knjige?
Nataša Bodrožić: Ako pogledate listu zahvala na kraju publikacije, vidjet ćete da je broj ljudi, koji su se na razne načine odmah pridružili našim nastojanja, jako velik. Međutim, treba svakako istaknuti autore tekstova Tvrtka Jakovinu, Dafne Berc, Melitu Čavlović, Sandru Uskoković, Tamaru Bjažić Klarin, Zrinku Paladino, Maroja Mrduljaša i Silvu Kalčić te Levana Asabašvilija, Rubena Arevshatyana i Ekatarinu Shapiro Obermair, koji su, svatko iz svoje pozicije, podržali kampanju. Uz Dušku Boban, treba istaknuti i brojne fotografe koji su nam poklonili svoj rad te neizostavnu Rafaelu Dražić koja je grafički oblikovala knjigu.
► Koliko je bilo teško objaviti jednu ovakvu knjigu u uvjetima u kojima kao nezavisna organizacija djelujete?
Saša Šimpraga: Knjiga je ponajviše rezultat entuzijazma, a onda i okolnosti u kojima je nastajala, no vjerujemo da smo iz svega izvukli puno. Nama je ona okvir jednog poduhvata, ali i nadamo se da je tek prva u nizu knjiga koje će projekt proizvesti. Druga je već u planu. Izdavanje knjige podržalo je Ministarstvo kulture RH, Zaklada Kultura nova, Grad Zagreb i Europska unija kroz Program kulture istočnog partnerstva te, bilo uz volonterski ili smbolično honorirani rad, i svi uključeni autori i autorice. Nažalost Grad Trogir nikad i niti jednom nije podržao naš rad, iako je glavna tema projekta upravo taj grad čiju smo sliku opetovano, pa i ovom knjigom, stavili na kulturnu kartu, ne samo Hrvatske već i Europe i svijeta. Naime, zahvaljujući nizozemskom suizdavaču, knjiga ima globalnu distribuciju.
► Kako je došlo do te međunarodne suradnje?
Nataša Bodrožić: Udruga Slobodne veze već je surađivala s nizozemskom izdavačkom kućom i umjetničkim prostorom Onomatopee na prethodnoj publikaciji „Politike osjećaja / Ekonomije ljubavi“. I ta je publikacija bila rezultat trogodišnjeg rada, i to čitalačke grupe k.r.u.ž.o.k. koja je, u skromnoj ediciji, manje-više rasprodana. Kustosica Irena Borić suurednica je publikacije, u kojoj također dijelom obuhvaćamo temu moderne arhitekture i to kroz modernističke palače za vjenčanja iz sovjetskog razdoblja u Litvi.
► Objasnite nam kako se uopće financira projekt “Motel Trogir”?
Nataša Bodrožić: Projekt od samog početka, točnije od 2013. godine financira Ministarstvo kulture temeljem javnog natječaja, a od prošle godine i Zaklada Kultura nova, jedna od najvažnijih instanci za podršku nezavisnoj kulturnoj produkciji u Hrvatskoj. Ta je podrška izrazito podigla razinu projekta i omogućila da u samo jednoj godini, uz neizostavni volonterski rad svih članova tima i suradnika, isproduciramo čak tri izložbe – dvije u Trogiru, jednu u Milanu, ovu knjigu, pet izrazito atraktivnih studijskih i vođenih tura za najširu javnost, itd.
Saša Šimpraga:Bili smo prvi koji su uveli javnost u Kockicu (LINK) i Vilu Zagorje, a organizirane su i ture stambene zgrade u Zorkovačkoj ulici u Zagrebu, Splita 3 te autobusna tura od Primoštena do Krvavice i Tučepa. Sve ture usmjerene su na modernističku arhitekturu iz razdoblja socijalizma. U okviru projekta objavljujemo i intervjue s lokalnim trogirskim akterima o prostornim problemima nastojeći lansirati teme u javnost, a potom i s kolegama iz inozemstva o problematici zaštite moderne arhitekture. Grad Zagreb skromno nas je podržao prošle godine, dok je ove godine iz nekog razloga ta podrška izostala.
► Što biste rekli, koji je glavni cilj projekta Motel Trogir?
Saša Šimpraga: Fokus na trogirski motel svakako je bilo temeljno polazište, no ono što često izmiče u interpretaciji našeg rada je činjenica da je arhitektura tek dio priče. Ono što nas zanima je reafirmacija društvenog ideala koji je takve objekte gradio. U osnovi se radi o tome da je potrebno isticati javni interes nasuprot eksploataciji. Od samog početka naš je interes nadišao i sam motel, pa smo već prvim umjetničkim intervencijama otvarali pitanja poput onog o prostoru i statusu povijesnog vrta Garagnin u Trogiru. U tom nevjerojatnom prostoru perfomans je izveo Marko Gutić Mižimakov, a zelenom zvanom Soline, kontaktnom zonom motela, bavila se Ana Zubak.
► Kakvo je inače stanje s javnim prostorom u Trogiru?
Saša Šimpraga: Spomenuti Garagninov vrt jedan je od najvažnijih povijesnih vrtova u Dalmaciji, a danas je u tragičnom stanju i to isključivo nebrigom lokalne vlasti. Vrt je minimalnim intervencijama moguće odmah aktivirati kao javni park, i na taj način vratiti u sliku grada. Postoje planovi da se on uredi, ali se to zbog imovinsko-pravnih odnosa ne događa. Ta nastojanja treba pohvaliti, ali mjesta ima i da se nešto napravi odmah, u prvom redu kroz redovito komunalno održavanje i postavljanje nekoliko klupa.
Nadalje, jedan od prvih problema koje smo dotaknuli je i skulptura poastavljena ispred trogirske katedrale. Postavljena je tamo bez suglasnosti stručnjaka, a u orkestraciji lokalnog svećenika. Ta je skulptura sama po sebi potpuno neprimjerena ambijentu u koji je unesena, stvara lažnu povijesnu sliku i sasvim će sigurno u budućnosti biti premještena, no ta budućnost vjerojatno nije tako bliska.
► Spomenuli ste i zonu Soline koja se nalazi odmah pored motela. Tamo je planirana gradnja, iako se radi o parku?
Saša Šimpraga: Zone Soline je kontaktni prostor uz motel, ali i nužni radijus starog grada. Taj prostor mora ostati neizgrađen, no naumima lokalnih vlasti trebao je biti pretvoren u poslovno-stambenu zonu, ali se od toga – nakon protesta javnosti – ipak odustalo. Kroz projekt smo podršku davali lokalnim nastojanjima, prvenstveno onih Društva za zaštitu kulturnih dobara Trogira „Radovan“, s kojim imamo odličnu suradnju. Cilj je da ta zona, koja je sad zelena, to i ostane. Tamo bi trebalo poticati što skorije uređenje velikog javnog parka. Upravo nakaradni primjeri prostorne eksploatacije, koja je bila planirana za Soline, ukazuju koliko je potrebno ne samo davati podršku lokalnim borbama, već ih u perspektivi i otvarati, a to se postiže i postepenom i ustrajnom izgradnjom javnosti, što naše kampanje u pravilu, no u skromnom mjerilu, pokušavaju. Želja nam je da potaknemo i osnivanje aktivističke grupe u Trogiru.
► Projekt je bio osobito uspješan kod formalne zaštite objekata kojima ste se bavili. Koji su tu rezultati, pokušaji, nastojanja..?
Saša Šimpraga: Mislim da smo uspjeli da ponajviše trogirski, a onda i još neki Vitićevi moteli, iz zaboravljenih i široj javnosti de facto nepoznatih djela, postanu kulturne činjenice. Formalna zaštita trogirskog motela dogodila se krajem 2013. godine i označila je vrlo važan iskorak prema sagledavanju modernističke baštine. Za primjer treba reći da je trogirski motel zaštitu dobio nekoliko godina prije Magaševog stadiona Poljud u Splitu. Dakle, naša kampanja i upravo Vitićev trogirski motel odigrali su važnu ulogu u općoj afirmaciji baštine iz razdoblja socijalizma.
► Ako se ne varam, postignut je sličan rezultat i s Vitićevim motelom u Rijeci?
Saša Šimpraga: Činjenica da je Vitićev riječki motel također stekao status trajno zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske, svakako je drugi veliki uspjeh, a treba istaknuti da je upravo taj Vitićev objekt postao ujedno i prvi objekt u Rijeci i riječkom području izgrađen nakon Drugog svjetskog rata koji je takav status dobio. Radi se o ogromnom iskoraku stručnih službi prema novom polju baštine, a sve je potaknuto upravo radom projekta Motel Trogir. Od 40-ak modernističkih objekata koji u Hrvatskoj uživaju status spomenika, dva su, uvjetno rečeno naša, a u navedenim slučajevima tu treba pohvaliti i promptnu reakciju područnih konzervatorskih ureda. Pionirska uloga projekta je ono što vidimo kao osobito vrijedan doprinos.
Nataša Bodrožić: Treba također reći i to da uzora za pokretanje ovakve kampanje zapravo nismo imali. Kampanju smo stvarali od nule, i u nekim stvarima uspjeli, na drugima još radimo. Važno je spomenuti i projekt „Vitić pleše“ Borisa Bakala i Bacača sijenki usmjerenog na obnovu Šarenog Vitićevog nebodera u Laginjinoj. Treba spomenuti i da postoje međunarodni primjeri izrazitog građanskog angažmana u obrani modernizma sredine 20.stoljeća, uglavnom zbog gubitka javne namjene građevina, originalno u državnom vlasništvu, poput predivnog ljetnog „Kina Moskva“ u Erevanu, u Armeniji. Odnedavno se i iz regije čuju jači aktivistički glasovi za spašavanje moderne arhitekture iz vremena socijalističke Jugoslavije, npr. iz Makedonije i Srbije, jer im današnja ekonomija (prostora) nije pretjerano naklonjena. U procesu našeg rada otvorilo se još niz pitanja, primjerice svojevrsnog „paradoksa modernog kulturnog naslijeđa“ koju je u knjizi otvorila Sandra Uskoković.
► Kakva je uloga umjetničke produkcije unutar ovakvih projekata?
Nataša Bodrožić: To je zaseban segment projekta koji nam je izrazito važan. Počeli smo umjetničkim intervencijama u javnom prostoru 2014. Bili su to radovi izabrani temeljem javnog natječaja, a radili su ih umjetnici Ana Zubak, Marko Gutića Mižimakov i Neli Ružić. Onda smo nastavili kratkim studijskim posjetima i umjetničkim rezidencijama u 2015., u suradnji s Bijenalom mladih Europe i Mediterana. Umjetnike biramo temeljem javnog natječaja pa je tako u Trogiru svoj rad izvela i Katharina Zimmerhackl iz Njemačke. Do sada smo uspjeli isproducirati deset radova umjetnika iz Hrvatske i inozemstva, uvijek vezanih uz kontekst kojim se kao kampanja bavimo. Upravo je jedan od njih, videorad “Stolen Future” Neli Ružić, nedavno je dobio i jednu od nagrada na Izložbi hrvatske suvremene umjetnosti [email protected]r te ušao u zbirku Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Saša Šimpraga: U kontekstu Trogira, gdje suvremena umjetnička produkcija nije posebno vidljiva ili gotovo da i ne postoji, sve te radove vidimo i kao doprinos razvoju suvremene slike grada koji je zapeo u turističkom eksploatiranju svoje prošlosti.
► Kako ste i sami spomenuli, prošle je godine Motel Trogir bio predstavljen na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Milanu. Kako je došlo do te suradnje?
Nataša Bodrožić: Udruga Slobodne veze bila je jedan od kustosa na prethodnom bijenalu 2013. godine u Anconi, pa smo nastavili suradnju inzistirajući da se kroz naš angažman tretira upravo Motel Trogir i modernistički izgraženi okoliš Dalmacije. Suradnju nastavljamo i ove godine te najavljujemo skori javni natječaj.
Saša Šimpraga: Umjetnici koji su problematizirali trogirski motel bili su ujedno jedini predstavnici iz Hrvatske na Bijenalu u Milanu.
► S obzirom na brojne internacionalne suradnje, međunarodna umreženost vam je također važan dio projekta?
Nataša Bodrožić: Projekt Motel Trogir od početka komunicira međunarodno. Naime, logički se nadovezao na neke diskusije i bočne akcije u okviru EU projekta SPACES u kojemu su Slobodne veze sudjelovale kao partneri od 2011. do 2014. U komunikaciji s kolegama iz Ukrajine, Armenije, Gruzije i Moldavije, aktivno su promišljane veze modernističke arhitekture i današnjih prostornih politika. Ostvarili smo i neka gostovanja stručnjaka, poput Rubena Arevshatyana koji je 2015. održao izlaganje na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, a planiramo dovesti još neke suradnike. U tim raspravama nam je osobito važan bio input arhitektice Dafne Berc, koja je jednom prilikom utvrdila činjenicu da se zbog inzistiranja na političkom diskontinuitetu sa SFRJ devedesetih (a danas se ovaj stav agresivno reaktualizira) prostorno planiranje kod nas uzima kao relikt samoupravnog socijalizma, što dovodi do „opće devalvacije ostvarenog nivoa društveno-ekonomskog i prostornog razvoja, zbog čega gubi prijašnje društveno-ekonomsko značenje, znanstvenu autonomiju i operativnu samostalnost.” Naravno da u takvoj klimi stradava i modernistički izgrađeni okoliš.
Saša Šimpraga: Prošle godine započeli smo i s programom Split-Casablanca, u okviru plana stvaranja mediteranske mreže za modernizam. Incijalna poveznica s Casablancom bila je činjenica da su Mediteranske igre nakon Splita održane u Casablanci. Povezivanje koje samo ostvarili tijekom studijskog boravka u Casablanci početak je izgradnje spomenute mreže. Osim sredozemnog bazena suradnju ostvarujemo i s postosvjetskim republikama, osobito s Kavkaza. Te su veze otvorene ponajviše zahvaljujući ranijim međunarodnim projektima Slobodnih veza koje je Nataša spomenula, a koje se našim projektom dodatno šire. Pritom nam se zanimljivim čini upravo okrenutost zemljama s kojima Hrvatska nema uobičajene veze, ali s kojima u kontekstu onoga čime se bavimo itekako postoje dodirne točke ili točnije – isti problemi.
► Što biste rekli, imajući na umu sve projekte koji su iza nas, kakva je budućnost Vitićevih motela?
Saša Šimpraga: Neizvjesna. U trogirskom slučaju naši su pokušaji, kako je to rekao Maroje Mrduljaš, davanje umjetnog disanja, odnosno kontinuirano perpetuiranje slike motela u javnosti, njegovo upisivanje u kolektivnu svijest, a time i afirmacija ne samo arhitekture, već svega onoga što je ona znači(la) i može značiti za grad. Pravo je pitanje što dalje?
Nataša Bodrožić: Iako je primjerice motel u Trogiru trajno zaštićen, zbog situacije na terenu potrebno je držati ga pod konstantnim nadzorom javnosti, jer se radi o zaštićenom kulturnom dobru koje zbog sudskog procesa i niza drugih razloga koninuirano propada. Taj proces smo u našem tekstu nazvali „strategijama propadanja“ jer se nažalost još uvijek nije razvila svijest o tome što jedan Vitić u Trogiru zaista znači ili može značiti, te se zbog trenutnog stanja devastiranosti tek polako u svijesti građana kristalizira kao nepobitna vrijednost i potencijal. Treba još jednom ponoviti odlučnu, pa i hrabru konstataciju povjesničarke umjetnosti Silve Kalčić koja u svom osvrtu kaže da je „Vitićev motel u Trogiru za lokalnu sredinu jednako važan dio identiteta kao i srednjovjekovni i renesansni spomenici.“ Međutim, da se malo odmaknemo od identiteta, treba reći i da su sjajne građevine poput Vitićevog motela strukturni okviri kolektivnog sjećanja i podsjetnik na prostorno planiranje koje je pokretao društveni ideal, koliko god se o tome danas šutjelo ili kritički govorilo.
► Ove godine pokrenuli ste još jednu incijativu, za modernistički kompleks “Gripe” u Splitu? Što je s tim projektom?
Nataša Bodrožić: Nastojimo potaknuti raspravu o mogućnostima i dosezima zaštite sportsko prodajnog kompleksa „Koteks-Gripe“. Riječ je o drugačijem tipu kampanje te nešto kontroverznijem projektu, ali s jednom komparativnom prednošću – za Splićane je Koteks izrazito važan gradski landmark i emotivno su vrlo uključeni u pokušaj njegovog maksimalnog očuvanja.
► Koji su vam daljnji planovi i postoje li neki novi projekti na kojima radite?
Saša Šimpraga: Jedan od ciljeva je objaviti knjigu temeljem prošlogodišnje izložbe „Moderna arhitektura Trogira“ autorice Lidije Butković Mićin. Radi se o pionirskom istraživanju Trogira kao modernog grada.
Nataša Bodrožić: Imamo jako puno planova, jedan od njih je i posvetiti se pitanju šire proizvodnje znanja o prostorno-arhitektonskoj prošlosti u socijalizmu, o čemu već diskutiramo s nizom kolega iz regije, ali i nešto zapadnije Europe. Rad projekta i najave, uključujući novu besplatnu dalmatinsku turu po nekim od ključnih hotela, može se pratiti na Facebook stranici Motel Trogir.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
