INTERVJU ► Maja Rožman

Umjetnica Maja Rožman se negdje od 2003.godine kontinuirano pojavljuje na likovnoj sceni; njezini filmovi i video radovi su prikazivani na festivalima u Hrvatskoj, Austriji i Španjolskoj, a radovi i performansi na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Održala je 14 samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Nizozemskoj, Austriji i BiH. Suosnivačica je umjetničkog kolektiva Projekt6 (2006. – 2011.), unutar kojeg djeluje kao umjetnica i kustosica. Radila je kao voditeljica multimedijalnog programa Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! te kao suradnica na projektima Hrvatskog društva likovnih umjetnika (Hram, 45. zagrebački salon), a dvije je godine bila i voditeljica HDLU-ovih galerija Karas i Bačva.

*Maja Rožman / foto: Maja Bosnić

Maja Rožman je 2010. u sklopu stipendije Felix Meritis Foundation / Gulliver Connect surađivala na projektima Instituta za suvremenu umjetnost SCCA Ljubljana u Sloveniji. Od veljače 2012. radi kao asistentica na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Kao stipendistica CEEPUS-a i KulturKontakta studirala je na Akademijama likovnih umjetnosti u Poljskoj, Austriji i Mađarskoj, a kao resident artist boravila je u Francuskoj (Cité Internationale des Arts, Paris), Italiji (CreArt Network, Genoa), Austriji, (KulturKontakt, Vienna; Cultural City Network Graz), Turskoj(IPlatform Garanti Contemporary Art Centre, Istanbul) i Nizozemskoj (KunstenaarsLogies, Amersfoort).

Po završetku studija, dobitnica je Rektorove nagrade te jedna od četvoro finalista Nagrade Radoslav Putar za mlade likovne umjetnike u Hrvatskoj, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost. 2011. godine bila je dobitnica nagrada Essl Award CEE te VIG Special Invitation, koje se dodjeljuju mladim umjetnicima centralne i istočne Europe. 2012. bila je dobitnica Nagrade HDLU-a na 6. hrvatskom trijenalu grafike.

Povod ovom razgovoru je proteklog tjedna otvorena izložba “A Canvas is Never Empty” u Galeriji PM Doma HDLU-a, koja je likovni dio doktorskog rada “POMICANJE GRANICA: Pozicija grafike u suvremenoj umjetnosti” (link). Mentorice Majinog doktorskog rada bile su izv. prof. art. Mirjana Vodopija i dr. sc. Ivana Mance.

*Srđan Sandić i Maja Rožman za vrijeme intervjua / foto: Maja Bosnić

► O čemu je tvoj doktorat na kojemu radiš? Ako se takvo što uopće smije pitati nekoga tko ga završava?

Maja Rožman: Naziv je Pomicanje granica: pozicija i uloga grafike u suvremenoj umjetnosti. Bavim se potencijalom grafike koji bi mogla ostvariti u suvremenoj umjetnosti, pokušavam preispitati tradicionalne konvencije i testirati granice grafičkog medija. Čini mi se da trenutno u umjetnosti nema baš pozicije koju grafika čvrsto drži. Čak i kada se koristi to nikada nije istaknuto kao grafički rad.

► Što bi rekla, zašto je tome tako?

Maja Rožman: Mislim da je više razloga. Malo umjetnika sami sebe deklariraju isključivo kao crtača ili što već, kažu da se bave umjetnošću. Kod grafičara je to stvar gotovo ponosa, fetiša i opsesije vezane uz strojeve, matrice, papire… to obožavanje zanata često uzrokuje da se grafikom na kraju više bave tehničari, a manje umjetnici. Čini mi se da se isključivi grafičari većinom naslanjaju na tehniku, dok umjetnici koji se u svom radu bave i grafikom, na koje se ja oslanjam u svojim istraživanjima, poput Šuteja, Vodopije, Krasić i Dabo, autori su koji izlaze iz domene isključivo grafičkog.
Također, čini mi se da je prekomjerna eksploatacija grafičkog medija, posebice 90-ih, dovela do toga da se prema njemu izgubi neko poštovanje, u umjetničkom smislu. U većini slučajeva kada ljudima spomenete grafiku prvi dojam je da je to “lijepa umjetnost za na zid”, a prvi umjetnik – Berber.
Treće bi bile grafičke konvencije, koja su još uvijek relativno ograničavajuće i nemam dojam da prate inovacije koje grafika proživljava razvojem novih tehnologija. Grafika je kompleksno područje, a danas u kontekstu krajnje pluralističkog razumijevanja umjetnosti, teško je zamisliti da postoji samo jedan “pravilan” način da se ona interpretira ili definira.

*Maja Rožman; Dorothy (klikom na jedan prikaz otvara se cijela galerija)

► Kada i kojom odlukom tehnika postaje umjetnost? Pretpostavka grafičke umjetnosti jest razvijena, dotjerana tehnika?

Maja Rožman: Da, ali isto tako ako imaš ideju, a nisi adekvatno tehnički potkovan za njezinu korektnu izvedbu, kao umjetnik možeš otići majstoru printeru i reći mu što ti treba, te se savjetovati, ili naručiti posao, i on de facto to otisne za tebe. U svijetu se tada prakticira da se napiše tko je to tiskao. Dobar majstor printer je itekako cijenjen, o njemu ovisi kvaliteta otiska. Ali on je tehničar, ne bavi se idejama, niti tu činjenicu skriva. Primjetila sam da, kada listaš kataloge raznih grafičkih manifestacija, otprilike se 30% autora koristi određeni medij odnosno grafičku tehniku razložno – jer drugačije ne mogu iskomunicirati ideju u drugom mediju tj. tehnici, dok se 70% njome koristi tek kao vještinom. Uvijek je manje umjetnika.

► Koji su uvidi do kojih si došla? Što ćeš sve predstaviti u doktoratu?

Maja Rožman: Trenutno radim likovni dio, a on je vezan za moje fascinacije i frustracije. U kontekstu današnje umjetnosti čudi me da se ljudi još uvijek zatvaraju u definicije toga „što si“. Umjetnost je van tehnike, van medija. Probala sam vidjeti na koji način radovi mogu biti tretirani kao grafike, ali funkcionirati i u kontekstu suvremene umjetnosti. Da izloženo nije percipirano nužno kao „grafika“ već kao „rad“, da obuhvaća šire područje umjetničkog djelovanja od onog koje se obično povezuje s grafikom. I, naravno, došla sam do zaključka da je moguće proizvesti takve radove. Kod nas je to i dalje „progresivno“, ali i prekonceptualno za ono kako društvo poima grafiku u Hrvatskoj. Ali ja sam optimist i vjerujem u mogućnosti promjene percepcije.

*Maja Rožman: Kvadriptich / Invisible happening / Vani_Outside / Unregistered user (*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)

► Što misliš, kako grafiku u Hrvatskoj poima „društvo“?

Maja Rožman: Jako se boje izaći iz zadanih gabarita i konvencija.

► S kakvim očekivanjima dolaze studenti? Oni su možda najbolji primjer. Nova generacija koja je nužno okrenuta digitalnom. Što ljudi očekuju? Što je konvencija?

Maja Rožman: Pa, na primjer, digitalni tisak je kod nas još uvijek uvijetno prihvaćen. Ne mislim na Akademiji, mislim u kontekstu grafičkih konvencija. Konvencije nisu pisane s idejom da će se npr. jednom raditi 3D print. Problem je tehnološke promjene uklopiti u postojeće gabarite, ali je nužno prihvatiti da se razvojem tehnologije razvija i grafika.

► Misliš li da postoji zazor prema suvremenijem, digitalnom, 3D printu i sličnom?

Maja Rožman: Da, dok sam ja studirala, neki moji profesori su imali otpor prema sitotisku i digitalnom printu, upravo zbog same definicije grafike. Elaboriralo se da to nije grafika jer je za grafiku potrebno koristiti pritisak, a digitalni print ubrizgava boju na mikrorazini, pa se to nije uklapalo u definiciju, a digitalni print je kao takav bio nelegitiman. To je suludo. U doba 3d printinga, uzbudljivo pitanje je gdje je razlika između grafike i kiparstva, a mi raspravljamo da li je digitalni tisak grafika? Drugi mediji su napravili iskorak, a grafika kao da odbija. I to ti odgovara na ono ranije pitanje o tome zašto se grafiku teško percipira u kontekstu današnje umjetnosti…

*Maja Rožman: Dissapearing Cities, Paris, ArtBook / Archive 2 / Napitak za umjetnike / T-5
(*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)

► Što nas očekuje na izložbi u HDLU-u, za one koji će je tek posjetiti ?

Maja Rožman: Bijelo. Prazna platna… (smijeh). Ostala sam vjerna samoj sebi. Da se mene pita izložila bih samo dva bijela platna, totalno minimalistički, ali pošto je galerija nešto veća, izlažem i proces rada. Nije mi to van konteksta, proces i inače smatram jednako vrijednim dijelom svojih radova, a na izložbi u Galeriji PM je upravo taj proces vezenja platna, te posljedično i odlučivanja da li ću ga svesti na nulu, glavna ideja. Radi se o nastavku na prijašnja istraživanja, gdje sam otisnula sitotisak na goblen i ideja je bila kroz taj proces odlučiti da li ću se prikloniti matrici ili ću je negirati. Otisnuti motiv je zapravo signatura ½, a kako je riječ o dva identična platna/otiska, očito je da je na jednom od njih signatura lažna. S druge strane, korigiranjem matrice prilikom veza, kako bi ispravila signaturu 1/2 u 2/2 i prikazala istinu, prikazala bih laž, jer se svakim odmakom od zadanog uzorka matrice izmičem iz domene grafičke serije od dva identična otiska, a ulazim u sferu monotipije. A tu je bila treća mogućnost, ona da ignoriram matricu i izvezem bijelo platno, kao neki novi početak, reset, i vidjeti što se unutar te bijeline može napraviti.

*Maja Rožman: POMICANJE GRANICA: Pozicija grafike u suvremenoj umjetnosti, Galerija PM, HDLU (foto: Juraj Vuglač)

► Znači laž je kopija?

Maja Rožman: Ne nužno.. U ovom slučaju, samo kriva signatura.

► Što bi rekla, koji ti mediji osim grafike još pripadaju?

Maja Rožman: Svi… (smijeh)… Radila sam u području crteža, zvuka, instalacija, videa, akcije, možda čak i performativne akcije, artist booka. Jedino nisam radila slikarstvo. Iako su ova bijela platna možda upravo to.

*Maja Rožman (foto: Maja Bosnić)

► Rekao bih da u odnosu prema likovnoj umjetnosti kod nas nedostaje kritika. Kao zajednica ste osuđeni na jedni druge. Imaš li i ti taj osjećaj?

Maja Rožman: Kod nas je najbolje što ti se može dogoditi – osvrt. Ako imaš sreće. Što je, naravno, lijepo i super da postoji, ali kritika svakako fali i mislim da je jako važna, jer se iz nje uči.

► Smatraš li da bi ona trebala biti dijalog?

Maja Rožman: Da. Super je ako kritičare imaš među prijateljima. Dijalog je neprocjenjiv. Važno je čuti stvari koje sam ne primjećuješ, mislim da je to presudno za rast i razvoj. Na žalost, nekoj službenoj, novinarskoj razini, toga nema.

*Maja Rožman: Sketching (gore) / qrART i Fingerprint (dole) (foto: Boris Cvjetanović – ljubaznošću Instituta za suvremenu umjetnost)

► S obzirom na to da na Akademiji likovnih umjetnosti odgajate generacije mladih grafičara, postavlja se pitanje tržišta, koje djeluje kao metafora, no ono sigurno postoji….?

Maja Rožman: Rekla bih da ne postoji tj. postoje zanesenjaci, ljubitelji, nešto kolekcionara, međutim to nije tržište. Nemamo art fair, nemamo galeriju koja se sustavno bavi marketingom, prodajom i zastupništvom. Studente se trudim što prije osvijestiti o tome u kakav su svijet došli i reći im da romantičnu ideju umjetnika moraju osuvremeniti, pokušavam ih otrijezniti oko toga što ih čeka kada izađu van institucije. Morat će puno toga raditi da bi mogli producirati svoju umjetnost, većina ih na početku definitivno neće živjeti samo od struke.

► Što bi rekla, funkcionira li za tebe uspješno paralelni rad u obrazovnoj instituciji s vlastitim umjetničkim radom?

Maja Rožman: Pa od nas se očekuju istraživanja, a umjetnički radovi I procesi koji ih prate su naša istraživanja, tako da to svakako može ići. Kod mene je problem što volim različite stvari, od rada na časopisu, projektima, dizajnu, nastavi, radovima…i onda nastaje zbrka i ja odjednom sjedim na petnaest stolica. Nadam se da ću s vremenom tih petnaest projekata uspjeti svesti na recimo… pet (smijeh). Paralelke su super, od studenata puno naučiš. Imaš neke kolege s kojima možeš podijeliti stvari, ima mjesta za introspekciju, i to je zdrav omjer. Od komunikacije s drugima, do komunikacije sa sobom. Trenutno me muči završetak doktorata, jer cijelu stvar u svojoj glavi moram prevesti u tekst. Bojim se da će mi umjetnički rad malo štekati dok ne ispišem doktorat. Morat ću se posvetiti samo tome. A sada zapravo samo želim sjesti i crtati. Neke neopterećene, nepretenciozne radove…

*Maja Rožman (foto: Maja Bosnić)

► I pitanje za kraj: što je to što karakterizira suvremenu grafiku, tematski i formalno?

Maja Rožman: Za mene, razložnost postojanja. Volim kada ljudi svjesno odabiru medij u kojemu rade. Zašto litografija, suha igla, slika, fotografija? Ako osoba ima razlog zašto nešto koristi, to je dovoljno da mi pobudi znatiželju i da nastavim diskusiju o tom radu.
Teško mi je prilagoditi se onom očekivanom, nekim nametnutim trendovima, bilo tematskim ili tehničkim… Npr., ako si slikar, od tebe javnost gotovo da očekuje velika, šarena ulja na platnu, po mogućnosti i realizam… Ako si iz ovog dijela Europe, svijet od tebe očekuje da pričaš o problemima identiteta ili slično. Grafika nigdje od toga ne upada. Za početak, ne barata baš previše s kolorom (smijeh), naš svijet je uglavnom crno – bijeli. A i idejno smo prilično raznoliki. I sreća u nesreći je da, kako smo pomalo na margini, ljudi od nas nemaju neka unaprijed pripremljena očekivanja. Što je, barem meni, apsolutno olakšavajuće. Kao grafičar, ako te ne muče konvencije, možeš biti apsolutno slobodan.