S djelom Ivane Franke susrela sam se na svojoj četvrtoj godini preddiplomskog studija volontirajući u Laubi. Radilo se o Latency (Sala Luzatto) , site specific instalaciji složenoj od svjetala koja su u potpunom mraku osvjetljavala razapete mreže flaksa na stropu, smještene u desnom kutu izložbene prostorije. Skriveno od pogleda posjetitelja, rijetki su među crnim zastorima našli prorez iza kojega se nalazio taj svemir u malom mjerilu. Susreti poput ovog pogurnuli su me s mrtve točke u daljnja istraživanja jer su me zaintrigirali. Htjela sam znati više i uskočiti u područje umjetnosti koje zahtjeva otvoren um i želju za razumijevanjem.
Ivana Franke je umjetnica rođena u Zagrebu, a trenutno živi i radi u Berlinu. Njezinu umjetničku praksu karakterizira korištenje znanja iz disciplina kao što su neuroznanost, matematika i arhitektura u svrhu istraživanja i eksperimentiranja. Možda najpoznatiji od njezinih radova nastalih iz te vrste istraživanja je Seeing With Eyes Closed iz 2011. godine u suradnji s neuroznanstvenicom Idom Momennejad, predstavljen prvi put u Kolekciji Peggy Guggenheim u Veneciji, a kasnije i u Laubi u Zagrebu. U nastavku pročitajte razgovor s Ivanom Franke u kojem smo se dotakli brojni tema vezanih za njezin rad, praksu i promišljanje.
*Ivana Franke / foto: Petra Vidović
► Slažete li se da je interdisciplinarnost karakteristika koja ukratko, ali točno, opisuje vaš rad? Možete li izdvojiti neke od suradnja sa stručnjacima iz drugih disciplina koje smatrate formativnim za nastavak Vašeg rada u smjeru interdisciplinarnosti nakon završetka Akademije, ili čak za vrijeme studija)?
Ivana Franke: Rekla bih da je moja praksa umjetnička, a koristi znanja, i povremeno intervenira u druga područja to jest discipline kroz suradnje na multidisciplinarnim projektima.
Ako definiramo ‘interdisciplinarnosti’ kao hibridnu praksu, ona trenutno nije moje područje interesa. Metodologije disciplina radikalno drugačije, i zadovoljavajuću razinu stručnosti je, mislim, teško postići u više njih. Više me zanima mogućnost među-utjecaja različitih praksi u smislu proširivanja vidika unutar jedne vrste prakse.
Bavim se ‘svjesnim iskustvom’, – definiranim međuodnosom prostornih, primarno vizualnih elemenata i perceptivnih/kognitivnih procesa. Općenito rečeno subjektivnim aspektom činjenice ‘bivanja u svijetu’ na najneposrednijoj razini njegovog pojavljivanja – manifestiranja, procesuiranja i promjene. Ta tema je područje istraživanja mnogih drugih disciplina s kojima prirodno dolazim u kontakt.
Prva suradnja sa arhitektima Leom Pelivan, Petrom Miškovićem i Tomom Plejićem na projektu Frameworks je realizirana 2004. za Venecijansko Bijenale Arhitekture. Prije toga sam bila svakako izložena utjecajima drugih disciplina, te je mogućnost, ili nužnost za otvaranjem prakse prisutna od ranije. Ako idemo kronološki, pohađala sam Školu za suvremeni ples (Ane Maletić) koja je bazirana na teoriji pokreta Rudolfa Labana, direktno vezanoj za čistu geometriju prostora i oblika. Studirala sam u klasi profesora Miroslava Šuteja koji je sudjelovao u Novim Tendencijama, s fokusom na proširivanju medija i intenzivnoj razmjeni mišljenja sa znanstvenicima, a nakon Akademije sam radila kao asistent na studiju modnog dizajna kod profesora Tončija Vladislavića – gdje je koncept ‘odjeće’ istraživan u funkciji komunikacijske i fizičke ‘membrane’ između tijela i prostora sa psihološkim aspektom koji definira značenje.
*In the Faraway Past and in the Future, 2014 / Photo: Umang Bhattacharya / Courtesy: Insert2014
* From the Faraway Past and from the Future, 2014 / Photo: Ivana Franke Studio
► Koje karakteristike Vašeg rada biste naveli kao konstante? Što je promjenjivo, a što Vas uvijek preokupira?
Ivana Franke: Konstantan interes su određeni tipovi iskustva – koja bih mogla nazvati ‘rubnim’ iskustvima, koja sam istraživala kroz vrlo različite projekte i aspekte.
Pod rubnim iskustvima mislim na psiho-fizički doživljaj koji je nestabilan, u kojem je čitanje značenja kroz uobičajeni proces percepcije prekinut, preusmjeren ili potpuno nemoguć.
Na primjer, kada vidimo stol – gledanje (osjetilna reakcija na pattern svjetla koja upada na retinu reflektirajući se od fizičke površine) i čitanje značenja (predmet koji ima funkciju i ime) su automatski iako se radi o super kompleksnom procesu. Skoro unaprijed bez sumnje znamo što je pred nama. Mene zanima mogućnost perceptivnog/kognitivnog procesa unutar kojeg podražaje ne možemo čitati jednoznačno, odnosno situacija ostavlja ili čak inzistira na mogućnosti različitih čitanja i kreiranja značenja.
* We close our eyes and see a flock of birds, 2013 / Photo: Ivana Franke Studio
► Radili ste u suradnji s arhitektima, ali i neuroznanstvenicima. Crpite li ideje iz različitih disciplina ili pronalazite discipline unutar kojih uklapate vlastita filozofska razmišljanja?
Ivana Franke: S obzirom na područje interesa ili temu prakse koju sam ranije navela, prirodno sam krenula u razgovore sa stručnjacima iz disciplina koja istražuju različite aspekte tog područja. Oni mi omogućavaju da si razjasnim neke intuitivne uvide, proširim vlastito razumijevanje problema, odnosno sagledam ga iz druge perspektive.
Budući da su elementi ‘rada’ čovjek (njegov perceptivno/kognitivni sklop ili svijest ili unutrašnji prostor) i vanjski, to jest fizički prostor najšire rečeno, došla sam u kontakt se neuroznanstvenicima, eksperimentalnim psiholozima, znanstvenicima iz područja vizualne i prostorne percepcije, te arhitektima, matematičarima u području geometrije, i fizičarima koji se bave optikom. No također sam dosta surađivala i s drugim umjetnicima.
* Srebrenica 1995-2015, 2015, Collaboration with Carl Michael von Hausswolff / Photo: Orsat Franković
► Što je privlačno u takozvanim egzaktnim znanostima i kako se uklapaju u umjetnički rad? Odnosno, s obzirom na to da Vaš umjetnički rad teži slobodnom eksperimentiranju, postoje li poteškoće u radu temeljenom na granama znanosti koje se oslanjaju na provjerene činjenice?
Ivana Franke: Egzaktne znanosti ne koristim kao temelj, već često kao sredstvo ili područje ‘inspiracije’. Isto kao što je korisno izmjeriti prostor da bi mogli staviti stol prikladne veličine u njega, postoje zakonitosti unutar načina na koji nešto vidimo i o tome mislimo, što može pomoći kod definiranja nekih aspekata rada. Naravno, moguće se osloniti u potpunosti na intuitivne procjene i eksperimente jer se njima najčešće također dođe do zaključka kako i zašto nešto funkcionira, no i u tom slučaju je zanimljivo napraviti provjere. Znanost često ima neki oblik zanimljivog odgovora zašto ili neka druga pitanja.
Na primjer, u radovima sa stroboskopskim svjetlom koje se gleda zatvorenim očima, gdje se u glavi gledatelja pojavljuju različite slike – halucinacije, iako sam eksperimentima došla do zaključaka kako proces funkcionira, da bih shvatila zašto se i kako to događa okrenula sam se neuroznanstvenicima koji su već istraživali taj fenomen. Uz to je u ovom slučaju naravno zanimljiva i povijest stroboskopa generalno te također povijest korištenja tog fenomena u umjetnosti.
* Subjective report. 2015 / In conjunction with the conference event Eternity, a project by Hannah Hurtzig and Mobile Academy in Haus der Wissenschaft in Braunschweig, where the installation was exhibited, students of IAK, TU Braunschweig experienced the installation. Participants were asked to draw images of what they saw with their eyes closed. Quasi-hallucinatory visual experience ranged from simple dot patterns to complex events. / Images Ivana Franke Studio
► Nedavno ste sudjelovali na 11. Šangajskom bijenalu koji je u medijima označen kao izložba koja napokon odbacuje dihotomiju zapad-istok. Slažete li se s time?
Ivana Franke: Bijenale je konceptualno i formalno vrlo kompleksno kurirano. Trenutak suvremenosti koja proizlazi iz konstruirane povijesti i političkih odnosa je sagledan i koreografiran na način da su paralelno prisutni mnogostruki glasovi, tako da jednostavna podjela na istok i zapad gubi relevantnost, odnosno stvarnost se manifestira kao puno kompleksnija, što naravno i je. Mislim da postoji koncenzus između umjetnika na izložbi da su radovi, iako često vrlo različiti, isprepleteni na vrlo magičan način – gdje svaki ima prostor autonomije i istovremeno postaje dio veće slike svijeta i odnosa u njemu, koji se opet sa strane posjetioca čita iz mnogih točaka gledanja.
*Disorientation Station (White), 2016 / Photo: Ivana Franke Studio / Courtesy Shanghai Biennale
*Disorientation Station (Grey), 2016 / Photo: Ivana Franke Studio / Courtesy Shanghai Biennale
► Postoji li, s obzirom na Vaše iskustvo, interes za multimedijski i interdisciplinarni umjetnički rad u Hrvatskoj u obliku u kojem Vi radite? Smatrate li da mlađe generacije suvremenu umjetničku produkciju gledaju u vidu tradicionalnih medija ili razmišljaju o njoj kao fluidnoj disciplini koja može crpiti ideje iz različitih područja?
Ivana Franke: S obzirom na to da ne živim u Hrvatskoj nisam u potpunosti informirana o događanjima na sceni, no ne bih rekla da smo u smislu medija izražavanja ili interesa za druge discipline zatvoreni u tradicionalne kategorije. Jedan primjer koji mogu navesti je nedavno pokrenuti seminar na temu suradnji u umjetnosti i znanosti sa strane Ines Krasić na Akademiji Likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji vode kustosice Sunčica Ostoić i Olga Majcen Linn (Kontejner), koje su također već godinama aktivne u tom području organiziranjem festivala i umjetničkih suradnji i produkcija.
* Mind Crossing. 2015 / Photo courtesy Marijana Stanic
* Half a Minute Thought, 2015 / Photo: Ivana Franke Studio
► Postoji li u Hrvatskoj uopće mogućnost promišljanja umjetnosti na taj način?
Ivana Franke: Mogućnost promišljanja, u smislu ideja ili interesa sasvim sigurno postoji, no ne postoje uvjeti za kontinuirano promišljanje, za uspostavljanje profesionalne umjetničke prakse unutar vizualnih umjetnosti (prema zakonskoj definiciji profesije). Umjetnička praksa se ne odvija u zrakopraznom prostoru u slobodno vrijeme (iznimke potvrđuju pravilo), a za sve drugo je, logično, potrebno konkretno mjesto u ekonomskom sustavu – javnom i/ili tržišnom sektoru, koje u hrvatskoj vizualne umjetničke prakse nemaju.
► Imate li u planu izlagati uskoro na prostorima Hrvatske?
Ivana Franke: Upravo pripremam izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu koja se otvara polovicom lipnja 2017.
*Disorientation Station (Black), 2016 / Photo: Ivana Franke Studio / Courtesy Shanghai Biennale
Razgovarala: Klara Petrović / sve članke ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Vizualni materijali ustupljeni su nam ljubazošću umjetnice
