Teško je odoljeti i ne shvatiti koncepciju ovogodišnjeg Zagrebačkog salona posvećenog vizualnoj umjetnosti kao nešto prilično ironično. Sam Salon, manifestacija koja je odavno izgubila svaki trag identiteta, autentičnosti i prepoznatljivosti, ove se godine načelno bavi upravo temom „identiteta“, pronalazeći je začudo u svemu, svakom povodu, u svim mogućim aspektima, u najnategnutijim tumačenjima, rastezljivu do apsurda, bezličnu do razmjera koje vjerojatno jedino revijalni izložbeni format može podastrijeti i pritom preživjeti. Jednako kao i slična, samo dobno definirana institucija Salona mladih, kontinuirano je kritiziran izvana, a nerijetko i iznutra od strane samih organizatora koji su uočavali inherentne nedostatke ili pak kustosa koji su ga povremeno nastojali reformirati i kritički sagledati njegovu ulogu i mogućnosti. No i ovo posljednje češće se zapravo događalo sa Salonom mladih, kroz niz pokušaja i pogrešaka u eksperimentiranju s formatom nakon kojih bi na kraju obično sve ostajalo isto. Zagrebačkom salonu nije puno pomogla ni inauguracija T-HT-ove godišnje izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, koja sve više postaje samo njegova skuplja i prestižnija kopija, pa ni to što su Saloni posvećeni primijenjenoj umjetnosti i dizajnu koji se izmjenjuju s onima likovne umjetnosti ipak kroz nekoliko zanimljivih posljednjih izdanja nadrasli vlastiti klišej i postali ponešto svrhovitijima i sadržajno uzbudljivijima.
Problem Salona, na neki način, i jest problem njegovog identiteta koji ni izdaleka nije, kako to autorica koncepcije ovogodišnjeg izdanja Tea Hatadi želi vidjeti, „dio identiteta grada Zagreba“. On je i dalje samo i isključivo anakrona izložbena forma koja pod izlikom pluralizma umjetničkih praksi samo pasivno preslikava ono što se na sceni već mimo njega dogodilo, koja natrag u tu scenu nikad ne investira ništa novo, koja se temelji na inerciji lokalnih umjetnika i koja niti ne pokušava recentnu umjetničku produkciju sagledati u nekom širem kulturnom i društvenom kontekstu, a kamoli polemizirati o takvim temama.
Neslavno je završio čak i nedavni slabo pripremljen pokušaj da se kroz Salon provuče diskusija o tržištu suvremene umjetnosti dok ostali mahom imaju povijest nepamtljivosti i nezapamćenosti – tipično je za Salone da se nitko kasnije ne sjeća što ih je obilježilo, a kamoli kako su oni sami obilježili umjetničku scenu čijim dijelom pokušavaju biti. Ni kustoske koncepcije ne spašavaju stvar, već služe kao apatično pokriće za status quo. Drugim riječima, ni njih se nakon godine dana nitko ne sjeća. Ove godine Salon se bavi pitanjem „kako umjetnost propituje vlastitu egzistenciju unutar globalnog konteksta i koliko je spremna kritički sagledati vlastiti entitet“ te u kojem će se smjeru proširenjem granica, dakako u kontekstu ulaska Hrvatske u Europsku uniju, s vremenom „mijenjati identitet pojedinca, zajednice i prostora“. I dok naznačeni povod nije beznačajan, nedostatak jasnih teza te vrludanje kroz nekoliko općih klišeja o globalizaciji, identitetu i kritičkom potencijalu umjetnosti u tematskom raspisu Salona razvodnili su ga do razine depresivnog prigodničarskog domjenka.
*Duje Šuvar
Gotovo očekivano, na nju se vrlo malo toga u izložbenim prostorima Doma HDLU-a suvislo osvrće ako izuzmemo činjenicu da „identitet“ nažalost i jest pojam u koji je vrlo lako upisivati prilično širok spektar značenja. Rijetki radovi, koji direktno reflektiraju temu Salona, uvjerljivo su najslabiji, ostavljajući dojam lijeno odrađene domaće zadaće, s tek ponekim dosjetljivim rezultatom – poput interaktivne slagalice Duje Šuvara koja „ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju“ interpretira kao apsurdnu dječju mozgalicu u kojoj svaki pokušaj slaganja cjelovite slike prema zadanom predlošku rezultira sve kaotičnijim kompozicijama. Dio radova dotiče pak temu osobnog identiteta kroz neku nostalgičnu i sentimentalnu prizmu sjećanja i memorabilija, bilo fotografskih, bilo prenesenih u slikarski medij kao što to čini Martina Grlić portretirajući igračke i stripove prepoznatljive za generaciju koja je odrastala u posljednjem desetljeću bivše Jugoslavije.
*Martina Grlić
Nekoliko njih nastoji pak ukazati na konfliktne kulturne identitete, poput rada „Generacija 2008.“ Hane Miletić koji supostavlja uvećane fotografije iz srednjoškolskog godišnjaka jedne islamske gimnazije s fotografijama istih ljudi u privatnim i neformalnim situacijama. Korektno, ali slične radove vidjeli smo već toliko puta i odavno su postali klišej. Ako ništa drugo, klasične revijalne izložbe, a među njima i Salon, ponekad vrijedi vidjeti kao podsjetnik, ponekad, ali rjeđe, kao priliku susreta s umjetničkim praksama izvan uobičajenog fokusa, a ponekad zbog radova koji kao da su tamo sretno zalutali.
Jedan takav je rad Homeless in Heaven mladog modnog dizajnera Matije Čopa. Riječ je o hibridu između knjige umjetnika, lažnog art magazina i modnog kataloga koji objedinjuje sociološko istraživanje, nekolicinu eseja o (za Čopov projekt) referentnim suvremenim umjetnicima i eksperimentalnu kolekciju odjevnih predmeta za beskućnike koji na ironičan ali metodološki dosljedan način objedinjuju sve funkcije temeljene na potrebama i životnim uvjetima njihovih korisnika. Rad je na rubu da bude čitan kao eksploatatorski, no realiziran je kao stvarna suradnja s protagonistima kojima je kroz brigu, interes i znatiželju za njihove probleme ipak iskazano određeno poštovanje.
*Matija Čop
Kustoski koncept CT smješten je vrlo diskretno kao izložba unutar glavne izložbe Salona i jedva je primjetan kao po bilo čemu izdvojena cjelina, osim po činjenici da su kustosice tog segmenta napisale po jedan interpretativni osvrt na zastupljene radove odabranih umjetnika – Denisa Kraškovića, Mirona Milića, Predraga Pavića, Stjepana Šandrka i Stipana Tadića. Sam koncept nosi naziv „Identitet u suvremenoj umjetnosti“, ali bavi se tim identitetom jedino na način da citatnost, ironiju i parodiju pripisuje suvremenoj umjetničkoj praksi kao njene danas dominantne karakteristike.
Zvuči poznato? Jest. Jer se isti diskurs naveliko koristio tisućudevetstoosamdesetnekih godina, a autorice nisu niti pokušale napraviti distinkciju, nego samo što više zakomplicirati čitanje ne baš dubokih, pomalo drskih ali ne pretjerano „parodičnih“ djela. Unutar ove selekcije ima šarma cijela priča koju je Predrag Pavić uspio ispripovijedati oko izložene replike jednog od tipično ležernih grafičkih radova Ivana Kožarića kakve si, uz svo poštovanje, jedino on može priuštiti a da ga se i dalje shvati ozbiljno. Nema ju smisla čitavu prepričavati, ali seriju Pavićevih zapisa oko dugog i pomalo komičnog procesa krivotvorenja Kožarića vrijedi pročitati i zbog zanimljivih opservacija o temama kao što su autentičnost umjetničkog djela, društveni i ekonomski status umjetnika danas i slične druge.
*Stjepan Šandrk / Stipan Tadić / Miron Milić
Još jedna izdvojena sekcija, smještena u prostoru takozvane Galerije Bačva u prizemlju, okuplja umjetnike starije generacije koji su na izložbu ušli kao pozvani autori. Dalibor Martinis izlaže svojevrsnu retrospektivu radova nastalih od sedamdesetih do danas, a mogu se povezati s različitim razradama koncepta „umjetnika pri radu“ ili konkretnije Martinisovim medijskim, izvedbenim, grafičkim i tekstualnim reinterpretacijama neonskog lika s Chromosove reklame koji je dizajnirao Milan Vulpe. Preuzeti motiv „soboslikara“ za Martinisa komunicira ideju umjetničkog stvaranja uopće i u raznim inkarnacijama projekta promaknut je u neku vrstu spomenika umjetnosti, s ponešto očite ironije, ali i puno poštovanja.
*Dalibor Martinis
Galetin „Autoportret u nestajanju“ također je u određenoj mjeri revizija ili možda preciznije procesualna ekstenzija starijeg koncepta gdje četiri portreta snimljena u Parizu prije više desetljeća, odlukom umjetnika, dobivaju na tržišnoj vrijednosti svakim danom kako blijede i polako nestaju.
Svakako je uočljiva umjetnikova pažljivost da u sadržaj samog rada uključi svaki segment i otpadak procesa, od ispisivanja datuma do čuvanja ostataka potrošenih olovaka, no cijela ta priča s kalendarskim markiranjem nestajanja vlastitog lika u korelaciji s rastom tržišne vrijednosti djeluje kao da autor melankolično proživljava veteranski dio svoje umjetničke karijere, rezimirajući je čitavu u prah grafita i tanke listiće s drvene pisaljke.
*Ivan Ladislav Galeta
Ovaj segment izložbe, koji uključuje i radove Gorana Trbuljaka, Branke Cvjetičanin, Vlaste Žanić i Borisa Cvjetanovića, vjerojatno je najkoherentniji dio Salona, ali ne toliko da bi mogao nositi težinu i aktualnost kakvu bi manifestacija ovog tipa trebala imati želi li zadržati iole relevantnu ulogu u širem kontekstu domaće suvremenoumjetničke produkcije.
Poput Galete, koji poseže za fotografijom iz 1980., Martinisa koji memorijalizira Vulpevog soboslikara, Martine Grlić koja ovjekovječuje stare igračke ili nostalgičnog pogleda na Šandrkovom portretu legendarnog HDLU-ovog portira, cijeli Salon zagledan je nekamo u prošlo vrijeme umjesto da barem pokuša pokrenuti raspravu o tome što nam je činiti sada. Kao hrpa ljudi za stolom koji su privatno možda i strašno zanimljivi, ali nemaju ništa za reći jedni drugima.
fotografije; Vizkultura.hr i Marko Golub
*tekst je izvorno objavljen u emisiji Triptih Trećeg programa Hrvatskog radija
