Prostori u kojima živimo i koje oblikujemo prema svojim potrebama oblikuju i nas, naše kretanje, način rada, misli. Isto tako, prostori, kuće, imaju svoj vijek trajanja, ovisno o prvotnoj zamisli i načinu izvedbe, ali i o održavanju, interakciji s korisnicima. Bernarda Cesar tematizira životni vijek kuće: u prostor Galerije Bernardo Bernardi donosi tisuću bijelih opeka od sadre i stvara svojevrsnu kuću, upućuje na ljepotu i snagu opeke kao građevnog materijala, gradi podsjetnike na prostore u kojima je i sama odrastala. Atmosferom kuće privlači posjetitelje, nudi im interakciju: naime, uz opeku postavlja pečate kojima svaki posjetitelj može personalizirati opeku, ali i ponijeti u vlastitu kuću, mogu i premještati opeku, graditi u prostoru. Postav se zato stalno mijenja, uvijek jednako kompaktan i dorečen, postupnim premještanjem i nestajanjem apostorifira neiminovne promjene, pa i smrt kuće.
U nastavku slijedi intervju koji je s Bernardom Cesar za našu rubriku Savjet pita vodila članica Savjeta Galerije Bernardo Bernardi, Marija Juza.
Marija Juza: Arhitektica, dizajnerica, umjetnica, edukatorica, organizatorica, kustosica, kulturna upraviteljica, osnivačica… samo su neke od imenica kojima možemo obuhvatiti sva područja tvog rada i stvaralaštva. Kad se sjetim tvojih prvih izložbi, one su uvijek bile manifestirane specifičnim fizičkim postavima, ali i performativnim elementima ili koreografijama kojima si interaktirala s publikom, u većim i manjim sredinama. Možemo slobodno reći da odgajaš publiku ili posjetitelje suprotstavljaš temama koje im nisu neposredne, i to od tvojih najranijih stvaralačkih dana (dani srednjoškolske edukacije u ŠPUD-u), bilo kroz izložbe, projektantske radove ili nezavisne projekte. Kao suradnici, korisnici ili publika pratimo kako kroz sve ove godine sve to realiziraš uspješno, s hrabrošću, lakoćom, ogromnim entuzijazmom i upornim optimizmom. Trenutno ti i mnogi drugi nastavnici i učenici ŠPUD-a, radite u specifičnom prostoru, kući, koja je duša edukacije i produkcije hrvatske i svjetske umjetnosti i dizajna preko 140 godina i čija se ideja kontinuirano razvija i pokušava očuvati i njegovati kroz cijelo to vrijeme. U posljednje četiri godine, pogotovo nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa, taj prostor, ta se specifična kuća kontinuirano suočava s ogromnim prijetnjama i nesporazumima. Kako je živjeti i raditi u vremenu kada kuća kao definicija sigurnosti i stabilnosti predstavlja sve ono oprečno? Može li se kuća sačuvati, spasiti, u konkretnom i općem smislu?
Bernarda Cesar: Kuće mogu nadživjeti ljude, to je neminovno. Dok god ih netko od nas opslužuje i obratno. Izjavom u glavnom projektu, primjerice, ovlašteni arhitekt jamči kroz projektnu dokumentaciju da je predvidio sve potrebne mjere i predviđa životni vijek obiteljske kuće i do 100 godina. Međutim, u tih 100 godina kuća treba proći silna obnavljanja, u vanjskoj opni i u unutrašnjosti. Svakih 7 godina trebalo bi bojati zidove, a drvenu stolariju nakon desetak godina, ako je u međuvremenu dobro njegujete. Dobru vizualizaciju za tu temu vadim iz nedavnog razgovora s jednim od najdražih mi profesora s faksa, Maji Vlahovićem, koji je u mirovini i odnedavno živi sam. Opisivao mi je svoju svakodnevnicu i kako je nedavno sam bojao stolariju na svojoj kući. Taj me prizor zatekao. Mentalna kočnica za opasnost se otpustila i u tom prizoru vidjela sam suštinu života u svoj njezinoj ljepoti (…). Radi se dakle o održavanju naših životnih prostora, prostora rada, prostora edukacije, prostora stvaranja. I u tom smislu svatko od nas može legitimno sudjelovati u tome da svakodnevno “spašava” kuću, kroz taj odnos i način života. U povijesnim primjerima arhitekture čovjek je nastojao stvoriti bezvremenske kuće, naročito u nakani posvećivanja nadnaravnim, božanskim silama. Naša odgovornost danas leži u tome kako “spašavati” takve kuće. Imam dojam da se naša struka boji da bez novih kuća u arhitekturi gubimo na nekoj autentičnosti vremena u kojem živimo i stvaramo. Danas vjerujem da ta autentičnost itekako može doći do izražaja baš u ovakvim nakanama “spašavanja”, buđenja iz hibernacije/estivacije, reanimacije i drugim intervencijama. To pitanje me često mučilo. Prostor je već osvojen, samo trebamo naučiti brinuti o njemu. Potresi koji su nam se dogodili izokrenuli su stvari. I ono što se sad dešava u obnovi trebala bi biti regularna situacija, s obzirom da jako dobro znamo u kojim potresnim zonama živimo. Kuću u kojoj radim, Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, kroz naš projekt Organizma Relict konceptualno pokrenut još 2002. godine, promatramo kao mašinu koja neprekidno radi, ali nismo svjesni njezina postojanja. Mnoge naše akcije su upravo osvještavanje o toj mašini.
Marija Juza: Možeš li nam reći nešto o samoj temi izlaganja, što je to smrt kuće, kako kuća živi, a kako umire? Koji su postulati ove teorije i na koji način si se tom temom počela baviti još prije 15 godina?
Bernarda Cesar: Prostor sklanjanja i sigurnosti privlačio me od moje najranije dječje dobi koje se sjećam, kao i organizacija tog prostora. Neke od tih stvari objasnite si tek kasnije, kada se sjetite svojih radnji i onoga u čemu ste se dobro osjećali. Za mene su to bile čitave nastambe na sjenokošama, zeleni kružni zidovi, nebostropovi i travozemljom utabani podovi. Hodala bih kroz najvišu sjenokošu koju možeš zamisliti kao dijete i, zajedno sa svojim sestričnama, utabavala sobe za igru. Ne znam hoću li ikad više postići mir koji bi me tamo obuzeo. Nije ni važno. Tome služi djetinjstvo. Učenicima u uvodnim predavanjima pričam upravo o tome, kao uvod u osobni dizajn koji je osmislio F. Pintarić na Odjelu unutrašnje arhitekture na kojem i sama danas predajem. Unutar Organizma nadogradili smo osobni dizajn kao metodu razvoja kreativnog promišljanja. Osobni dizajn je metoda koja dugoročno razvija kreativno promišljanje i pri tom upoznaje nositelja rada s rasponom odgovornosti između slobodne teme i stvarnog zadatka. Ako se pokušaš sjetiti sebe, svojih pitanja, želja, strahova i čežnji, pronaći ćeš i inovativnost i pokrenuti potragu za novim rješenjima, znati ćeš uspostaviti tu potragu. Taj mir iz tog vremena ishodište je i za ovu temu smrti kuće. Drugi za temu važan moment iz ranog djetinjstva bio je kada je moj tata na parceli preselio djedovinu – alatnicu i sklonište u vinogradu od drva, šiblja i blata: doslovno ono što u arhitekturi zovemo bivak. Ona danas nevjerojatno izgleda, autentično, vjerojatno još bolje nego kada je napravljena. Fascinirala me činjenica da kuću možeš pomaknuti, preseliti. Da drvenu kuću možeš razložiti, ponovno složiti i da takve kuće mogu doživjeti dugu starost prije propadanja. U onom trenu kada čovjek napušta kuću započinje njezina smrt, u onom trenu kad joj se vrati može započeti njezina reanimacija – obnova, promjena namjene, prezentacija. Tu su i iznenadne smrti kuće, umjetničke intervencije. Kad sam prije 15 godina najavila ovo kao temu kojom ću se baviti na kolegiju Antropologija arhitekture kod genijalnog profesora Igora Toša, aktualna je bila tema izgradnje Muzičke akademije na mjestu kontroverzne zgrade Željpoha. Sve me to jako mučilo. Ovog proljeća prisustvovala sam predavanju britanske arhitektice i profesorice na Arhitektonskom fakultetu Harriet Harriss. Na pitanje publike o načinu odabira tema za svoje knjige odgovorila je kako u pravilu kreće pisati o onome o čemu ništa ne zna. Pronašla sam se u tome.
Marija Juza: Ovo je vjerojatno, u fizičkom smislu, doslovno najteža izložba ikada u Galeriji Bernardo Bernardi: kompletni postav teži jednu tonu, više-manje? Na koji način ta fizička težina korespondira s filozofskom, teorijskom, a i socijalnom težinom same teme?
Bernarda Cesar: the 5th Symphony
it presents itself with a feeling
that you know it, if you have heard it once.
And you look for it,
and though you know it you must hear it again.
Though you know it you must see it again.
Truly a work of Art is one that tells us,
that Nature cannot make what man can make.
(Louis Kahn)
Postav teži oko dvije tone. Radi se o tisuću bijelih gipsanih odlijeva izrađenih prema modelu opeke normalnog formata. Doista ne znam je li najteža ovdje (smijeh). Radi se o tome da tu masu možeš unijeti u zgradu puno teže ako je unosiš u jednom komadu. Zato je ja unosim sa svojim učenicima Odjela unutrašnje arhitekture u tisuću komada. U zajedničkom performansu unosimo po 5 odljeva u kuću. Učenici su ishodište vibrantnosti ove izložbe. Ta uzajamna prilika da zajednički podnesemo i prenesemo teret (odgoja, stvaranja, angažmana…) je silovita.
Promjenu prvobitne namjene naslijeđene arhitekture doživljavam kroz razne pokušaje reanimacije iste, u trenutku kada je istrošena, oslabljena, zaboravljena, nepotrebna u svojoj prvobitnoj ili zatečenoj namjeni. Namjena “kuće” omogućuje “životnost” kuće, njezinu funkciju u prostoru i vremenu. Briga o namjeni kuće briga je i o “duši” kuće.
Briga o kući je i odnos korisnika prema samome sebi. Dokle god je naša reanimacija uspješna, “kuća” će naučiti živjeti s mnogim promjenama. Imajući na umu upravo mnoge promjene života kuće, prije nego što pristupa projektiranju Kahn se pita: “Što ova kuća želi biti?”
Pitanje kojim se bavim u transformaciji interijera galerije je: što ova galerija želi biti?
Marija Juza: Izborom osnovnog elementa postava postavljaš i pitanje o povijesti, značenju i svrsishodnosti tog elementa ili mogućnostima njegovih skupova. Zašto si odabrala upravo ciglu tj. njezinu interpretaciju u skulpturalnom smislu kao osnovni gradbeni element ovog postava?
Bernarda Cesar: Opeka/cigla je naš autohtoni briljantni građevinski proizvod, uz drvo i kamen najstariji na svijetu. Sablaznila me primjerice informacija da je za izvođenje kolumbarijskog zida Mirogoja kojeg je projektirao Atelier Hržić jedva pronađen stručnjak za zidanje opekom normalnog formata. U potresima koji su nam se dogodili imali smo priliku vidjeti koliko se neispravno gradi, pogotovo kada su u pitanju obiteljske kuće. To je naša društvena neodgovornost i taj minimum – o njemu ne bismo trebali ni razgovarati. Zato sam u prvom ovakvom javnom nastupu teme kojom se bavim i koju spašavam od prvog poteza željela apostrofirati upravo taj građevinski proizvod. I u galeriju ga dovodim u stvarnim dimenzijama, ali ga prevodim u drugi materijal, sadru. Bijelu.
Marija Juza: Za sam postav, koji se primarno sastoji od interpretacije tj. materijalizacije gradbenog elementa (cigle), bile su potrebne brojne predradnje. Od procesa, namjere, materijala pa do ljudi. Što je bilo najizazovnije u procesu opredmećivanja tvoje ideje?
Bernarda Cesar: Doista. Prvo je trebalo pronaći modele opeka za izradu kalupa. U svim tim postupcima pomogao mi je tata. Njemu sam povjerila cijelu izvedbu. Taj moment mi je jednako važan. Nikad ne radim sama. Uvijek radim na temi kolektiva i kokreaciji. Što je arhitekt bez svojih suradnika? I ovo izlaganje, iako se čini kao da je samo moje – nije to. Uključila sam suradnike, kolege, učenike.
Već dugo vremena željela sam napraviti seriju radova od sadre. Fascinantan materijal. Drugi najmekši mineral. U graditeljstvu odavno kao vezivni materijal te u novije doba vrlo poznat u obliku gipskartonskih ploča različitih proizvođača. U kiparstvu sinonim za odljeve i modele. Postoji zanimljiv kontrast u njegovoj recepciji. S obzirom na njegovu još uvijek značajnu financijsku prihvatljivost često ga se smatra nevrijednim. S druge strane, ekološki je puno prihvatljiviji i njegova reciklaža je neograničena.
Duži dio procesa bio je pronaći staru opeku koja se koristila u nekoj gradnji iz mojeg zagorskog zavičaja, a da odgovara dimenzijama opeke normalnog formata, i to 25 x 12 x 6,5 cm. Bilo je mnogo odstupanja u formatima i tu sam bila u novom čudu. Na kraju smo uspjeli pronaći gotovo idealne dimenzije normalnog formata opeke za modele za odljeve. Izrađeno je 10 kalupa i 100 lijevanja.
Marija Juza: Posjetitelju je dozvoljeno uzeti komad kuće i ponijeti ga sa sobom. Na taj način dio kuće/postava živi dalje. Istovremeno se tvoja kuća/postav dematerijalizira. Koje su to matrice po kojima nastaje raspored postava i na koji su način one u odnosu s aktivnostima posjetitelja? Gradiš li postav/kuću da bi nestala ili da bi se transformirala? Transformira li se i korisnik/posjetitelj u tom procesu?
Bernarda Cesar: Da se razloži i posloži negdje drugdje. Da osvijesti važnost mjesta s kojeg je razloženo. Da se pita u kakvoj kući se nalazi, a u koju i kakvu kuću će se vratiti? Vjerujem da svaki čovjek prenosi dio prostora sa sobom onamo gdje se kreće. To je njegov osobni prostor i prostor intime u koji mora kako ući tako i izaći za vrijeme njegova kretanja. Svaka kuća posjeduje taj komfor primanja i oduzimanja.
U postavu slažem kompozicije odljeva opeka i imitiram neke od principa gradnji zidova, ziđa, stupova.
U proizvodnji opeke koristili su se kroz povijest pečati proizvođača. Na opekama pronađenim na arheološkim nalazištima katkad se nalaze crteži, zapisi ili slučajni tragovi otisaka ljudi i životinja. Na izložbi su posjetiteljima ponuđeni drveni pečati s linijama u omjerima dimenzije odljeva opeke kojima mogu na njih otisnuti tekst, crtež, nacrt…, promijeniti postav i/ili ponijeti komad sa sobom. Dok s jedne strane nestaje taj fizički dio i masa izložbe se smanjuje, povećava se dužina video materijala na izložbi na kojem su zabilježeni unos odljeva u zgradu, slaganje izložbe, otvaranje izlože i neki dnevni život izložbe. U samom postavu izložbe postoje 4 sidra – bijeli okviri, koji su statični i kroz tri takva se možete provući. Oni su sigurno mjesto prolaska u kući. Oni su ona točka u prostoru i vremenu koje se sjećaš s namjerom da se nikad ne promijeni, da ostane tu za tebe ili da se mijenja i raste s tobom. Kada se rušio Željpoh, ostavili su jedan takav komad kuće kao “sidro” autentičnosti. Moje takvo sidro u rodnoj kući bio je jedan okvir u pregradnoj polici kroz koji sam se provlačila, sve dok ga nisam prerasla. Tog okvira odavno nema.
Marija Juza: Trenutno si i doktorandica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje se baviš temom koju smo na početku spominjale: odgoj publike u arhitekturi. Ta tema je i na razne načine, bilo kroz uključivanje, posredovanje ili informiranje, dio tvojih projekata u području umjetnosti i kulture općenito, bilo kroz radionice, suradnje, izložbe i druge vidove rada kroz ŠPUD, UBU, Sintoment, Nefunkcionalni most…Na koji način se, tvojim riječima, tema ove izložbe isprepliće s temom odgoja publike kroz tvoj praktični i znanstveni rad?
Bernarda Cesar: Kao arhitekt + odgajatelj + učitelj uvijek se pitam kako poboljšati proces arhitektonskog projektiranja, u kojoj mjeri ću uključiti naručitelja u taj proces i smanjiti jaz među sudionicima procesa kojem često svjedočimo. Prvo takvo konkretnije istraživanje radila sam još na faksu, kada sam radila s djecom vrtićkog uzrasta. Crtali su kuće u kojima bi htjeli živjeti. Moje odgajateljske i učiteljske kompetencije pomažu mi u radu s klijentima. Općenito, u svim strukama, fali nam medijacije. Neznanje i predrasude najviše nam štete. Gubitak povjerenja u tom procesu ključan je. Dugoročnim ulaganjem u primjereno obrazovanje možemo raditi na poboljšanju kvalitete tog procesa, kao i uvođenjem publike u jednadžbu i vraćanjem međusobnog povjerenja.
Marija Juza: Osim svega navedenog, baviš se primarno edukacijom, u ŠPUD-u, na TVZ-u, kroz različite projekte kojima su primarni korisnici ili sudionici mlađe, full digital generacije. Kako se mlađe generacije danas odnose prema arhitekturi, stvaranju kao načinu realizacije svojeg kreativnog potencijala i kako zamišljaju buduće kuće?
Bernarda Cesar: Jako mi je zanimljivo to pitanje digitalizacije, koji niz promjena kroz to doživljavamo i u kojem spektru. Bilo kao pojedinci ili kao društvo. Zahvaljujući mojoj sjajnoj osnovnoj školi imala sam priliku koristiti računalnog miša od svoje osme godine života. A onda u jednom trenu shvatiš kako si kao okorjeli ljevak cijelu izložbu nacrtao desnom rukom. Postoje jako velike razlike u korištenju novih tehnologija među generacijama. Stalno slušamo o ulaganju u digitalizaciju, ali na terenu su stvari drugačije. U srednju školu, ali i na fakultet, dolaze djeca koja nemaju zadovoljavajuću informatičku pismenost. Tu se onda stvari love i pokušavaju dostići, međutim, mišljenja sam da stvari tu ostanu često površne jer se zaobiđu principi funkcioniranja. Tome je pridonio intuitivni dizajn, stvari se uzimaju zdravo za gotovo i nema onog: “Zašto?”, nema znatiželje. Ali, ako ih izložite u središte stvari, ako bacate dovoljno udica i mijenjate mamce, čuda se događaju i radovi su fantastični. Uvijek jedva čekam da me mladi ljudi iznenade, reakcijom, radom, intervencijom, prijedlogom. Tu se nadam da je uzajamni dio rada donekle ispunjen. A kada ih poučavam o kućama, trudim se biti na tragu težnje bezvremenskoj kući i stvaranju trajnijih vrijednosti te svjesnom odnosu prema trendovima.
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
