Dizajniranje vremena može odrediti kvalitetu života, a upravo vrijeme tematizira Laura Mrkša, dizajnerica koja upućuje na važnost finijeg, sporijeg ritma, na promišljanje o distribuciji vremenskih cjelina, dok izložbom Consuming Time u zagrebačkoj Galeriji Bernardo Bernardi zaustavlja publiku pozivajući ih na odmor na svojevrsnom krevetu, počivaljki sastavljenoj od pilates lopti povezanih mrežom, finih spojeva, privlačne boje, zavodljive udobnosti. Instalacija kreirana za ovaj prostor rezultat je dugog procesa planiranja iza kojeg, sudeći prema biografiji, stoji rad nimalo sporog ritma: kroz profesionalno iskustvo na području industrijskog dizajna, uz životni princip znatiželjne promatračice, u dizajnu se poigrava sa suptilnom kritikom i ironijom. Znanje o tehničkom razvoju proizvoda koristi kao temelj za razmišljanja o današnjim (europskim) društvima, istražujući pojmove konzumerizma, individualizma i materijalizma.
Njezin rad obuhvaća različita područja, od uporabnih predmeta, funkcionalne umjetnosti i prostornih instalacija. Trenutno su joj u fokusu eksperimenti s tehnikama izrade mreže, ručnim radom, s ciljem propitivanja ideja o učinkovitosti produkcije i konteksta dizajna današnjice. Nakon završenog Studija dizajna u Zagrebu živi i radi u Amsterdamu. Sudjeluje na glasovitom Milan Design Weeku nekoliko puta: na grupnoj izložbi, kao jedna od dobitnica prestižne nagrade za mlade svjetske dizajnere Ein&Zwanzig German Design Council, zatim kroz kolekciju namještaja dizajniranu za talijanski brend Fontanot, a naposljetku izlaže i samostalno na Alcova izložbi. Uspješnim spajanjem komercijalnog i umjetničkog Laura Mrkša stvara intrigantnu profesionalnu priču.
U nastavku slijedi intervju koji je s Laurom Mrkša za našu rubriku Savjet pita vodila Nika Pavlinek.
Nika Pavlinek: U jednom si razgovoru spomenula kako si se u vrlo mladoj dobi kolebala između upisa na Akademiju likovnih umjetnosti i Studij dizajna. Kada si prvi put shvatila da te dvije grane, likovna umjetnost i dizajn, ne moraju nužno biti odvojene? Da se ne radi nužno o dihotomiji, nego ponekad o preklapanju, ispreplitanju? Je li to bilo kroz upoznavanje s nečijim radom ili kroz rani vlastiti projekt?
Laura Mrkša: Dilema između Likovne akademije i Studija dizajna postojala je kada sam pohađala osnovnu školu, ali već sam u gimnaziji bila sigurna da želim upisati Studij dizajna. Nisam razmišljaja o razlikama dizajna i likovnih umjetnosti, ali već kroz obrazovanje u dizajnu krenula su mi se nametati pitanja moje odgovornosti prema društvu u kojem živim. Zadaci unutar kolegija Projektiranje na fakultetu bili su većinom fokusirani na funkcionalni aspekt dizajna koji se svodio na promišljanja o serijskoj proizvodnji proizvoda. S druge strane, u kontekstu industrijskog dizajna u Hrvatskoj nije postojala jasna formula prema kojoj bi industrijski dizajn mogao biti prisutan u kulturnim sferama. Moj diplomski rad je vjerojatno prvi očiti preokret u mom pogledu na dizajn: u njemu sam kroz (ne)fukncionalne predmete, policu i klupu, pokušala postaviti pitanja o svrhovitosti masovne proizvodnje. Kroz buduće radove u samostalnoj praksi koju njegujem od završetka fakulteta moj fokus se intuitivno pretočio u dizajn predmeta koji bi se mogli svrstati u kategorije kolekcionarskog dizajna, funkcionalne umjetnosti ili kritičkog dizajna.
Kroz svoje prvo priznanje na svjetskoj dizajnerskoj sceni, s policom Comprehensive Blank, za koju sam dobila Ein&Zwanzig nagradu German Design Councila, a time i priliku za svoje prvo izlaganje na Milan Design Weeku 2018. godine, shvatila sam da ima smisla razmišljati o dizajnu u smjeru koji nije nužno vezan uz sferu dizajna za serijsku proizvodnju. Izlaganje u Milanu dovelo me i do prve narudžbe za dizajn prestižne institucije Triennale Design Museum, a sa svojim radom Carrier sudjelovala sam u putujućoj izložbi koja se bavila socijalnim aspektom konzumacije i prezervacije vode.
Smatram da je granica između dizajna i umjetnosi u današnjem kontekstu vrlo tanka, ponekad ju je nemoguće raspoznati, pa čak je i nebitna, tako da se ne zamaram previše definicijama, već radim ono u što vjerujem da ima potencijala potaknuti bitna pitanja u okruženju u kojem živim.
Nika Pavlinek: Većina tvojih novih radova sadrži element pletiva. Pletenje kao aktivnost nam je inherentno, bilo u kontekstu odjeće, sve do maritimnog, od ribarskih mreža do pletenja brka, pandula, bokobrana itd. Kako si se ti odlučila za pletenje i kako si razvijala ovaj specifičan stil? Koliko takav način pletenja može biti projektiran, a koliko je intuitivan?
Laura Mrkša: Tijekom lockdowna početkom 2020. godine, u svom domu u Amsterdamu, u moru vremena koje je polako curilo, a društveni aspekt života bio je teško moguć, počela sam eksperimentirati s različitim tehnikama pletenja. Nakon nekoliko mjeseci eksperimenata i desetak tehnika koje sam isprobala, došla sam do tehnike koju danas koristim. U tom razdoblju sudjelovala sam u nekoliko izazova na instagram profilu Basketclub, gdje se postepeno okupila grupa dizajnera koja je plela predmete u svim mogućim i nemogućim tehnikama na temelju mjesečnog emojija. Basketclub mi je bila inspirativna platforma jer sam kroz prizmu drugih dizajnera shvatila da eksperimentalno pletenje mogu pretočiti u svoju dizajnersku praksu. S vremenom sam naučila da se tehnika provlačenja konopa kroz isti konop koristi u ribarstvu za krpanje mreža jer je takav spoj gotovo nemoguće pokidati. U mojoj metodi ne koristim istu tehniku kako bih popravila industrijski proizvedenu mrežu, već ju koristim kao tehniku gradnje mreže. Taj proces nastajanja vrlo je intuitivan, bez korištenja predodređenih uzoraka i formi, a kroz samo pletivo se može razaznati kada sam bila u potpunom fokusu, a kada sam bila nestrpljiva.
Nika Pavlinek: U naše se vrijeme mnogo govori o art terapiji, meditaciji, terapeutskom učinku meditativnih aktivnosti poput pletenja na ljudsku psihu. Koji je tvoj stav prema tome i je li ta komponenta jednako bitna i u rezultatu i u procesu tvog rada?
Laura Mrkša: Pletenje za mene predstavlja određenu vrstu kontemplativnog vremena i prostora. Kroz pletenje vježbam strpljenje, dajem si prostor za razmišljanje, slušam audioknjige i slično. Ali kontekst u koji integriram to pletivo – moj rad, apsolutno je oprečan art terapiji ili meditaciji, već je sociopolitičke prirode. Sebe u zadnje vrijeme zovem sporom dizajnericom, a to je zbog neefikasnog procesa pletenja koje koristim, ali isto tako i zbog ideje da dizajn treba biti spor i promišljen. Inspirativan mi je pogled na proces pletenja koji zagovara Sadie Plant. Ona govori o pletenju kao obliku razotkrivanja i prepravljanja postojećih struktura moći koje se mogu koristiti za transformaciju dominantnih narativa.
Imala sam prilike raditi u stresnim okruženjima na komercijalnim projektima za prestižne brendove poput Nikea, The North Facea, Cartiera, Chanela, a zanimljivo je da je nekoliko projekata uključivalo stvaranje oaza za relaksaciju unutar retail prostora. U tom paradoksu dizajniranja prostora koji kroz ideju opuštanja potiču dodatnu konzumaciju i potrošnju vidjela sam i sebe kako žurim da bi dizajnom ugostila takvu ideju opuštanja. Kroz iskustvo rada u korporativnom svijetu shvatila sam koliko je problematična wellness kultura koja se gradi i njeguje u takvim okruženjima. Radnik je u poziciji produktivnog i efikasnog robota koji mora biti spreman u svakom trenutku probiti vlastitu granicu izdržljivosti jer to determinira koliko je “ambiciozan” ili “uspješan”. Kao rezultat te prakse, radniku se nudi mogućnost wellness retreata, odlaska u teretanu, vikend team buildinga u prirodi, remote rada na jednom od tropskih otoka, do onih ekstremnijih primjera kao što su HQ Google i slični, gdje se sam uredski prostor transformira u neformalni prostor sa zonama za odmor i opuštanje.
Ja gledam na svoje pletenje kao na alat kojim propitujem svoju ideju o odgovornom dizajnu i pružam korisnicima prostor i vrijeme za razmišljanje o vlastitoj poziciji unutar sistema u kojem žive.
Nika Pavlinek: Na Milan Design Weeku 2023., u sklopu izložbenog štanda za rad I would prefer not to, odlučila si biti prisutna čitavo vrijeme izvodeći svojevrsni performans, a zapravo pletući stojeći na nogama, okrenuta leđima posjetiteljima. To me isprva podsjetilo na Milesa Davisa koji je često na koncertima okretao leđa publici, a kasnije kada su ga pitali zašto to radi, odgovorio je da samo želi bolje čuti sebe i svoju trubu. Zašto si ti okrenula leđa publici?
Laura Mrkša: Baš zanimljiva asocijacija. Moje iskustvo na prijašnjim sudjelovanjima na Milan Design Weeku naučilo me da je dobro biti prisutan prilikom izlaganja svoga rada publici jer na taj način posjetitelji imaju priliku da, kroz razgovor s autorom, dublje upoznaju svrhu rada. Ono što me uvijek smetalo je kontekst u kojem bih ja trebala, u sklopu grupne izložbe, stajati pored svoga rada. Niti mi je ugodna pomisao da na taj način dočekujem posjetitelje, niti mi je ugodna pomisao da sam ja tako dočekana na nečijem štandu. U sklopu Alcove ove godine situacija je bila drugačija jer sam izlagala samostalno. Prostor koji sam odabrala mogla sam organizirati kako želim, pa sam odlučila smjestiti daybed u centar te se poigrati sa experience dijelom izlagačkog prostora. Vanjski prostor ispod krošnji drveća s povjetarcem i nježnim sjenama na samome daybedu odlično su se uklopili u kontekst rada. U tako dobiven prostor integrirala sam i zvukove ptica te miris sandalovine, koji su pridonijeli ugodnoj atmosferi u kojoj su posjetitelji pozvani na odmor. Unutar takvog postava, bilo bi uznemirujuće da se ja nalazim u ulozi promatrača posjetitelja koji su se odlučili odmoriti. Iz tog razloga sam odlučila da ću im okrenuti leđa i dati im prostor i vrijeme u kojem sami odlučuju koliko dugo i na koji način se žele odmoriti. Došla sam na ideju o meni zabavnom paradoksu situacije i odlučila sam raditi dok se drugi odmaraju, te sam tako plela u pozadini, gradeći prostornu pregradu. Kao rezultat, posjetitelji su mi dobrovoljno pristupali s pitanjima koja su ih zanimala o mome radu, tehnici pletenja, ili o referenci u naslovu rada na Bartlebyja i njegovu nemogućnost obavljanja repetitivnog posla. Neki posjetitelji su se i toliko opustili, da su mi detaljno ispričali svoje životne priče.
Nika Pavlinek: Naslov i tema nove izložbe u Galeriji Bernardo Bernardi je Consuming time i problematiziranje odmora kao institucije, rituala, nužde, ali i zablude. Na izložbi je site specific instalacija, koja je zapravo krevet, tj. ležaj. Luj XIV je imao gigantsku spavaću sobu s gledalištem u kojoj su dvorjani mogli gledati cara sunca dok tone u san. Neki su nadrealisti isticali da spavajući stvaraju. Hugh Hefner se hvalisao promovirajući sebe i svoj radni krevet. Kod nas je Mladen Stilinović najpoznatiji po radu u kojem ležeći u krevetu – Umjetnik radi. S druge, možda manje duhovite strane, ulaskom moderne bežične tehnologije u sve slojeve našeg doma i našeg dana, ovaj se je arhetipski komad namještaja neprimjetno transformirao u radnu stanicu. Tvoja je izložba i promišljena kritika tog prevrata.
Laura Mrkša: Kroz izložbu Consuming Time voljela bih propitati što znači odmor u postindustrijsko doba. Kao što si i spomenula, krevet se transformirao u radnu stanicu. Uzmemo li u obzir činjenicu da pogotovo nakon korone sve više ljudi radi od kuće, vrlo je teško postaviti granicu između privatnog i javnog prostora/vremena. Tome su velikim dijelom pridonijeli i pametni telefoni, pa time i društvene mreže koje egzistiraju uz pomoć monetizacije našeg slobodnog vremena. Beatriz Colomina sjajno je opisala kako je cijeli svijet koncentriran u najmanji mogući ekran, na krevetu koji lebdi u beskrajnom moru informacija…
Krevet koji predstavljam u skopu izložbe sastoji se od 15 lopti za fitness zatočenih u mrežu koju sam isplela oko njih. Uz krevet, u prostoru se nalazi i ekran koji simulira scroll na društvenim mrežama, a sadržaj koji se pojavljuje prikazuje kako ljudi koriste fitness lopte, od “zdravog” korištenja u uredskom prostoru do fitness ball challengea u kojima se izvode različite akrobacije. Kroz igru asocijacijama želim potaknuti razgovor o tome što znači koristiti vrijeme za rad i odmor.
Smatram da odmor ne bi trebao postojati kao alat za što efikasniji rad, već bi trebao egzistirati kao entitet za sebe. Consuming Time predstavlja vježbu u kojoj se konzumira vrijeme, bez produktivnog ili efikasnog krajnjeg cilja, ali i bez grižnje savjesti. To je vježba dobrovoljnog odmora, a nadam da će se i zagrebačka publika pronaći u tome. Uz sve to, moj krevet je i slučajno zaista udoban.
Nika Pavlinek: Zanima te neočekivano i sporadično u dizajnu, a kroz svoje radove potičeš spontane reakcije i interakcije. Svaki tvoj rad je, uz estetsku dotjeranost, ujedno i jasna kritika izama koji bezumno želeći sve više sebe proždiru nas, naše privatno vrijeme i prostor. Polica Comprehensive blank me se posebno dojmila kao rijedak spoj klasičnog produkta i začudnih dimenzija kojima nadrealistička umjetnost dotiče onostrano u nama pa nas kroz osjećajnu razinu uvodi u razmišljanje. Smatraš li da takvi radovi, kada ih imamo prilike doživjeti i iskusiti u stvarnom prostoru, nužno traže prateću tekstualnu interpretaciju ili mogu govoriti sami za sebe?
Laura Mrkša: Drago mi je čuti da na taj način doživljavaš Comprehensive Blank jer mi to nije bila inicijalna namjera, ali definitivno je u skladu s igrom vidljivog i nevidljivog u procesu posjedovanja, koje Comprehensive Blank tematizira. Ako govorimo o predmetima kolekcionarskog dizajna / funkcionalne umjetnosti, jako mi je tužan način na koji se takva vrsta dizajna često izlaže, uz ceduljice na kojima piše Do Not Touch. Bitno mi je da se moji predmeti mogu iskusiti kroz interakciju, jer osnova moje prakse je dizajn predmeta za svakodnevni život, koliko god ti predmeti bili neuobičajeni. Naravno da ne bih voljela da se mojim radovima pridaju značenja oprečna onima koje sam ja unijela u svoj rad. Kratak tekst uz rad dobar je dodatak, ali on nikako ne bi trebao biti preduvjet za razumijevanje dizajna. Borim se sa idejom ekskluzivnog dizajna i pokušavam što jednostavnije sažeti ono što radim. Mislim da bi razumijevanje dizajna trebalo biti dostupno svima, a ne samo onima koji vide neke primjerice teoretske reference, jer teme kojima se bavim dotiču se svih nas. Na kraju dana dizajn je utilitarna praksa i interakcija publike s predmetima koje dizajniram bi trebala biti dovoljna za shvaćanje temeljnih ideja koje ti predmeti zastupaju, a na meni je da brinem o društvenom, socijalnom, ekonomskom i kulturološkom kontekstu u kojem će se oni naći.
Nika Pavlinek: Posljednje četiri godine živiš u Amsterdamu. Na koji je način to društvo, pa onda i njihov specifičan odnos prema dizajnu i umjetnosti utjecalo na tvoju dizajnersku praksu, ali i na tvoje svjetonazore?
Laura Mrkša: Nizozemski odnos prema dizajnu i umjetnosi jako je utjecao na moj odnos prema procesu dizajniranja. Suvremene dizajnerske prakse u Nizozemskoj su beskrajno neopterećene estetikom finalnog proizvoda i temelje dizajn na procesu istraživanja i eksperimentiranja, a to je potpuno suprotno od načina na koji sam ja naučila dizajnirati u Hrvatskoj. Da nisam živjela u Nizozemskoj u vrijeme kada sam počela plesti, vjerojatno bi moje pletivo poprimilo sasvim drugu funkciju i formu. Kroz život u Nizozemskoj počela sam shvaćati dizajn kao igru asocijacija više nego dizajn lijepih predmeta, a naglasak sam usmjerila na proces stvaranja. Time ne želim reći da mi estetika nije bitna, ali definitivno mi nije motiv ulaska u određenu formu. Veliki utjecaj zasigurno imaju i moji prijatelji i kolege koji su se školovali na nizozemskim umjetničkim akademijama. U Amsterdamu se krećem među ljudima koji ne doživljavaju dizajn tradicionalno i strogo, pa bi zapravo cijeli prethodni razgovor koji smo imali oko razlike između dizajna i umjetnosti njima vjerojatno bio smiješan jer je to jedina perspektiva kroz koju žive dizajn. Također, okružena sam mnogim istraživačima iz područja teorije medija pa je i takvo okruženje definitivno utjecalo na moj proces istraživanja o temama kojima se bavim u dizajnu. Veliku podršku i teoretsku refleksiju imam kroz razgovore s Geertom Lovinkom, koji besprijekorno barata problematikom dizajna današnjice.
Laurin rad možete pratiti na web stranici i instagramu.
U realizaciji izložbe pomogli su i sudjelovali: Ivana Fabrio, Nataša Njegovanović, Nika Pavlinek, Marko Golub i HDD, Zuza Banasinska, Sepp Eckenhaussen, Anela Mrkša, Marijan Mrkša, Antonia Ipša, Ksenija Foretić.
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
