U zagrebačkoj Galeriji Bernardo Bernardi u tijeku je izložba dvojca Kristine Lugonja i Filipa Havraneka, nagrađivanih produkt dizajnera, koji u prostoru Galerije smještenom na prvom katu zgrade Pučkog otvorenog učilišta Zagreb predstavljaju instalaciju znakovitog imena – Out of office.
U vrijeme kada granice vremena za rad i vremena za odmor nestaju, baš kao i granice prostora za rad i prostora za odmor, kada rad od kuće ili izvan ureda postaje legitiman, Filip Havranek i Kristina Lugonja stvaraju Seclude, mjesto za odmor u osami – Out of office, dovoljno zaklonjeno i dovoljno otkriveno. Fino dizajniran paviljon djeluje moćno, nudi komociju, kompleksnom i dorađenom mrežom linija stvara isječke prostora i usmjerava pogled, istovremeno nudi osjećaj intime i zaštićenosti stvaranjem suptilne vizualne i fizičke barijere, ali i zadržava otvorenost i kontakt s okolinom. Priroda postaje sastavnim dijelom prostora. Poput arhitekture malih dimenzija podržava neke nove potrebe, sve prisutniji nomadski pristup životu i mogućnost različitosti pogleda kroz isti okvir postavljanjem na različita mjesta. Inspiriran atmosferom mediterana uklapa se u pejzaž posve neinvazivno, ali opet uz jasan i prepoznatljiv rukopis autora. Inspirirani su doživljajem ljeta i mediteranskim konceptom fjake, uzvišenim stanjem u kojem čovjek naizgled ne radi ništa, ali postiže relaksaciju uma i tijela. Fjaka istovremeno podrazumijeva nezainteresiranost svijetom oko sebe te povećanu osjetljivost na stvari koje inače ne primijećujemo. Fascinaciju morfologijom i kromatikom Jadrana bilježe na amaterskim fotografijama prvotno namijenjenim privatnoj upotrebi. Tek kasnije su ove fotografije poslužile kao polazna točka za dizajn sjenice. Seclude utjelovljuje fjaku pružajući privatnu hedonističku oazu – istovremeno zaštićenu od sunca i otvorenu prema krajoliku, savršeno mjesto Out of office.
Izložba se može razgledati do 29. ožujka, a što o njoj kažu njezini autori doznajte u intervjuu koji je za našu rubriku Savjet pita vodila Nataša Njegovanović.
Nataša Njegovanović: U povijesti dizajna svjedočimo o brojnim kreativnim dvojcima koji su istovremeno bili životni i profesionalni partneri, a od kojih kao međunarodno najpoznatije možemo izdvojiti Ray i Charlesa Eamesa, Lellu i Massima Vignellija, Florence i Hansa Knolla ili pak na domaćem terenu, Sanju Bachrach Krištofić i Marija Krištofića, Sanju i Nevena Kovačića. Takve tandeme najčešće karakterizira neka specifična, vrlo slojevita metodologija koja podrazumijeva jasnu, ali fino optimiranu podjelu uloga koje se međusobno nadopunjuju, uzajamno potičući kreativni rast i pomicanje granica. Massimo VIgnelli u dokumentarnom filmu „Design is One: The Vignellis“ kaže kako ljudi često pogrešno misle “da dvije ruke drže jednu olovku”, ali u njihovom slučaju je uglavnom on taj koji drži olovku, dok je Lella u ulozi kritičara; on to tumači potpuno afirmativno tvrdeći kako je ovdje riječ o sreći apsolutne komplementarnosti. Kako ta suradnja konkretno izgleda u vašem slučaju i možete li nam, ilustracije radi, ukratko opisati jedan svoj uobičajeni radni dan?
Filip Havranek i Kristina Lugonja: Prema našem viđenju, naš proces se ponešto razlikuje od primjera koje si navela. Ne možemo to nazvati slojevitom i jasnom metodologijom, iako pri svakom projektu dolazi do podjele rada na intuitivnoj razini. Ovisi o projektu, i našim preferencijama. U kreativnom, stvaralačkom dijelu sudjelujemo oboje – to uzrokuje raspravu, ponekad i svađu, ali na kraju uvijek nekako sve dođe na svoje i ima smisla. S obzirom da smo vlasnici tvrtke, administrativni poslovi nam često zauzmu prvi dio radnog dana. Tako nam i odgovara jer ujutro nismo pretjerano kreativni. Kako odmiče dan, tako više radimo na kreativnim poslovima. Oboje držimo olovku, tj. crtamo i sudjelujemo u početnoj fazi projekta. Podjela rada postoji, ali ona se razlikuje od projekta do projekta. Stava smo da bismo se krutom podjelom rada ulijenili i ograničili. Dizajn volimo baš zato što je interdisciplinaran – i zato si oboje pružamo luksuz sudjelovanja u svim procesima rada.
Nataša Njegovanović: Vaše stvaralaštvo pokriva širok raspon različitih tipologija proizvoda koje je moguće svrstati pod nazivnik produkt dizajn; od dizajna namještaja i lampi do dizajna visokospecijaliziranih proizvoda poput madraca koje ste plasirali u vlastitoj produkciji pod brendom naziva Pleme ili pak ležajeva za pse (i mačke) Raba-Raba. Kroz to je moguće sagledati i evoluciju vašeg profesionalnog puta: oboje ste iskustvo gradili u renomiranim domaćim tvrtkama prije nego što ste se otisnuli u neizvjesne vode samostalnosti. Ipak, sudeći po broju recentnih nagrada, vi tim vodama prilično umješno kormilarite. Takav put osamostaljenja nije neobičan slučaj, međutim, pokretanje vlastitog brenda unutar kojega vaše uloge postaju znatno kompleksnije zasigurno je jedan novi veliki izazov u kojega su se rijetki usudili upustiti. Voljeli bismo, na temelju vašeg iskustva, dobiti sažetu usporedbu pozicije dizajnera unutar ta tri različita konteksa: prvi je kućni dizajner (en. in-house designer) zaposlen u tuđoj tvrtki, drugi je dizajner koji vodi vlastiti studio za dizajn pa je, osim poslovima vezanim uz projekte, opterećen i administracijom, dok je treći onaj dizajner koji upravlja vlastitim brendom proizvoda zbog čega mora duboko zaći i u mnoge druge domene poslovanja poput menadžmenta, logistike, marketinga, prodaje, kontrole kvalitete i sl.
Filip i Kristina: Produkt dizajn je nišno zanimanje koje rijetko može pružiti dugoročne i stabilne prihode te je samim time za bavljenje njime potreban određeni privilegij. Ova situacija nije specifična za Hrvatsku, već je ista u cijelom svijetu: za produkt dizajnom jednostavno nema potražnje. Iz tog razloga put smo započeli radom u tuđim tvrtkama, a tražili smo pozicije koje su najbliže produkt dizajnu iako nijedna od njih nije to zaista bila. U svakom slučaju, taj rad nas je naučio disciplini i dinamici funkcioniranja jedne tvrtke, što će se kasnije pokazati vrlo korisnim za poduzetnički aspekt našeg stvaralaštva.
Paraleno uz stalan posao, radili smo i kao vanjski dizajneri na raznim projektima od kojih bi se tek malobrojni realizirali. Taj rad nas je naučio da budemo vrlo oprezni kada biramo s kime i pod kojim uvjetima ćemo surađivati jer je pozicija vanjskog tj. freelance dizajnera najranjivija kategorija radnog odnosa, a istovremeno zahtijeva velik angažman po pitanju vremena.
Ipak, moramo spomenuti da smo u ovom periodu započeli suradnju s tvrtkom Bertol Metal u kojoj smo od strane vlasnika naišli na strast i razumijevanje za dizajn te veliku volju za realizacijom dizajnerskih produkata. U pitanju je tvrtka koja radi okove za arhitekturu, a čijim se dizajnom ne bavi nitko drugi u Hrvatskoj. Ova suradnja nam je pružila dobrodošlo osvježenje od dizajna namještaja te smo sa spomenutom tvrtkom upravo u novoj razvojnoj fazi. Na sličan, pozitivan način funkcionira i suradnja s brendom Fjakka čiji je proizvod predstavljen na izložbi.
S obzirom na prethodno navedeno, ulazak u poduzetništvo za nas je bio nužnost, a potrebnu edukaciju smo dobili krajem 2019. kroz akceleratorski program fonda rizičnog kapitala Fil Rouge Capital. U tom trenutku se događa svojevrsni obrat, jer smo se našli u poziciji da nam je tvrtka glavna preokupacija, a vanjske projekte odrađujemo isključivo ako su nam zanimljivi s kultorološkog aspekta dizajna, ali i ako pokazuju poduzetnički potencijal. Drugim riječima, imamo privilegij potencijalnoj suradnji reći “ne”, što je izuzetno bitno za produkt dizajnera.
Nataša Njegovanović: Na svojoj izloži Out of Office u Galeriji Bernardo Bernadi izlažete sjenicu Seclude koju ste dizajnirali za brend Fjakka domaće tvrtke Belina. Čitav koncept spomenutog brenda počiva na ideji mediteranske fjake, odnosno “uzvišenog stanja u kojem čovjek naizgled ne radi ništa, ali postiže opuštanje duha i tijela” – kako stoji na službenim stranicama proizvođača. Vi ste koncepciju svoje izložbe vezali uz opis ovog specifičnog stanja svijesti koje nam je danas, usred sveopće buke i gomile podražaja, tako rijetko dostupno i ostvarivo. Fjaka ili dokolica, kako bismo ju u kontinentalnom kraju naše zemlje nazvali, polako postaje naša nedostižna Arkadija. Biti offline, posjedovati vrijeme za sebe, lišeno distrakcija, važno je za mentalno zdravlje svih ljudi, a postaje presudno kada je u pitanju kreativnost. Na koji način vi dokoličarite i u kojoj si mjeri, s obzirom na današnji način života, to uspijevate priuštiti?
Filip i Kristina: Kao što je evidentno iz izložbe – Rab je naše mjesto za dokolicu. Važno nam je boraviti u prirodi pa, dok nismo na moru, puno planinarimo.
Postići ovo stanje je utopija, na što se također želimo u svojem radu suptilno referirati. Zanimanje dizajnera je nesigurno, podrazumijeva puno radnih sati i time je slično ostalim suvremenim oblicima zapošljavanja unutar kreativnih industrija. Odmoriti se i imati višak vremena na raspolaganju postalo je luksuz, a ukoliko si dizajner i želiš pritom imati adekvatne prihode često ćeš slobodno vrijeme žrtvovati za rad. Ukratko, u zadnje vrijeme sve manje imamo priliku pošteno dokoličariti.
Nataša Njegovanović: Znamo da je plasman novog proizvoda na tržište dugotrajan, složen i financijski zahtjevan proces koji uključuje mnoge dionike iz različitih područja; na tom putu od skice do realizacije najdulje traje razvoj proizvoda, a koji bez učešća vrsnih inženjera i tehničara nije moguć. Kako je izgledao taj put u slučaju sjenice Seclude? I kako je uopće došlo do suradnje s tvrtkom Belina?
Filip i Kristina: Direktor tvrtke Damir Belina nas je zapazio zahvaljujući našoj samostalnoj izložbi u galeriji Ulupuh nakon čega je počela suradnja. Već kroz prve razgovore osjetili smo da Damir zna prepoznati kvalitetan dizajn te da ima želju za integracijom dizajna u komercijalni aspekt tvrtke. To je i rezultiralo stvaranjem novog brenda Fjakka.
Nama kao dizajnerima je ovo ključno. Produkt dizajn je kao veza, ili klikneš s nekim na prvu ili ne. Bez podrške poduzetnika ideje dizajnera se ne mogu realizirati, a isto tako, bez dizajnera poduzetništvo producira trivijalne proizvode, a trivijalan proizvod se može prodati samo po jako niskoj cijeni.
Razvojni proces je tekao relativno brzo iz više razloga. Prvo, sa strane tvrtke Belina je postojala i želja i znanje potrebno da se idejno rješenje pretoči u fizički proizvod. Istovremeno, naše prijašnje iskustvo u proizvodnji nam je omogućilo da jasno komuniciramo s inženjerima prilikom izrade idejnog rješenja. U produkt dizajnu odnos dizajnera i inženjera može katkada biti vrlo napet: bit dizajnera je da bude provokator, da preispituje postojeće tipologije, i s društvenog i tehnološkog gledišta. S druge strane, inženjerstvo je, s dobrim razlogom, bazirano na jasno definiranim normama. Često se šalimo da je najčešća rečenica koju će dizajner tijekom svoga rada čuti: “ovo se ne može napraviti”. To zaista nije bio slučaj prilikom suradnje s tvrtkom Belina, svi tehnolozi i inženjeri su pokazali otvorenost i uložili napore kako bi konačni produkt bio što sličniji idejnom rješenju.
Napraviti se može sve, pitanje je samo koliko košta. Važno je identificirati tehnološke detalje koji “nose” dizajn određenog produkta, te na njima treba inzistirati bez obzira na povećan trošak. Ovo je možda najteži dio produkt dizajna. Tu smo imali sreće jer Damir ima oko za takve detalje te je u nekim trenucima inzistirao na njima i više od nas samih, što je sigurno pridonijelo konačnoj kvaliteti proizvoda.
Nataša Njegovanović: S tehnologijom na umu, a koja podlo potkrada naše vrijeme za istinsko dokoličarenje, prebacujemo fokus sa sadašnjosti na budućnost. Naime, prije nekoliko dana svjedočili smo velikom pomaku u tehnologiji umjetne inteligencije; tvrtka OpenAI lansirala je prilično impresivan prikaz rada prvog alata za generiranje videozapisa prema zadanom tekstu (en. text-to-video AI), naziva Sora, a što je, posve očekivano, medijski odjeknulo sa svih strana. Kakva su vaša razmišljanja o utjecaju ovakvih tehnologija na društvo i o tome kako će takvi alati oblikovati budućnost dizajna kao struke?
Filip i Kristina: U kontekstu povijesti industrijskih revolucija i automatizacije, one su dosad u prvom redu imale utjecaja na radničku klasu, tada su strojevi zamijenili manje obrazovane radnike ili obrtnike. S usavršavanjem AI-a, trenutno je na tapeti – možda po prvi puta u povijesti – visoko obrazovana klasa: novinari, copywriteri, pisci, snimatelji, programeri, dizajneri, arhitekti… Moramo prihvatiti činjenicu da će doći do velike promjene u tim zanimanjima. Samo mi smo, za potrebe naše tvrtke, u zadnjih par mjeseci uz pomoć AI-a odradili poslove za koje bismo inače morali angažirati ljude iz barem pet različitih struka.
Spomenula si Soru – zamislimo situaciju u kojoj se na tržištu pojavljuje video servis koji je u potpunosti baziran na AI generaciji video sadržaja. Zamislimo da je servis deset puta bolji od trenutnih mogućnosti Sore, i upola cijene pretplate npr. Netflixa. Ulazimo na platformu, te upisujemo jednostavan prompt: Create eight new episodes of Game of Thrones ili Create an Alien sequel with young Sigourney Weaver in starring role. Kvaliteta takvih sadržaja će možda biti upitna, ali personalizirani pristup će sigurno privući mnoge.
Što se tiče industrijskog dizajna, on je ionako nišno zanimanje, a dobar dizajn je uvijek bio vezan za iskustveni dio čovjeka prema predmetu pa sve dok AI ne bude utjelovljen u humanoidnom obliku, neće biti moguće njime se kvalitetno baviti. Ako odbacimo Descartov dualizam i prihvatimo da um djeluje u interakciji s tjelesnim procesima, postaje jasno da je tjelesnost ključna za razumijevanje čovjeka i njegovih potreba.
Industrijskom dizajnu veća je “prijetnja” činjenica da nam predmetni svijet postaje sve manje bitan: puno tvrtki se danas bavi razvojem “predmeta” za VR/AR upotrebu, od odjeće (domaći startup Tribute Brand) do industrijskog dizajna u vidu NFT-a (francuska Galerie Kreo) i ljudi žele kupiti takve digitalne produkte. Iskustveno je postalo važnije od materijalnog, a upravo zato smo oduševljeni projektom Fjakka jer to nije brend dizajnerskog namještaja već brend za vanjsko življenje koji se može očitovati i kroz nešto slično namještaju ali i kroz istraživanje potpuno novih tipologija.
Osim toga, možda je prirodni tok evolucije civilizacije da u jednom trenutku čovjek od krvi i mesa prestane postojati i da ga zamjene neke druge vrste inteligencija. Ionako se kao vrsta baš ne iskazujemo u posljednje vrijeme.
Nataša Njegovanović: Slika današnjeg svijeta koji brzim korakom gubi svoju biološku i kulturnu raznolikost konvergirajući prema stvaranju monokulture uslijed brojih homogenizirajućih globalizacijskih procesa polako potpiruje različite oblike otpora, a koji se na dizajn kao disciplinu odražavaju na različite načine. Jedan od njih je i povratak maloserijske proizvodnje u lokalno okružje, revalorizacija starih zanata i njihova reimaginacija uz pomoć tehnologija kojima danas raspolažemo te, posljedično, povezivanje sa zajednicom. Vi ste kroz svoje brendove Pleme i Raba-Raba, dobrim dijelom potvrdili tu paradigmu. Ima li uopće nade za Arts and Crafts 2.0 ili je to ipak još uvijek samo iracionalni optimizam?
Filip i Kristina: Godine 2014. tadašnji direktor Vitre Rolf Fehlbaum je rekao, kada bismo zbrojili prihode svih dizajnerskih brendova na svijetu, ne bismo dobili niti 10% prihoda IKEA-e. Ovo potvrđuje status dizajna kao male nišne industrije pa stoga možemo reći da se Arts and Crafts 2.0 već dogodio kroz takve tvrtke. U to su, naravno, uključene i svima nam znane tvrtke nastale u zadnjih 15-ak godina na ovim prostorima. Nama, mlađim generacijama (koje nikad nisu doživjele industrijsku proizvodnju u velikim serijama), te tvrtke se čine kao velike tvornice, ali zapravo funkcioniraju na principima manufakture: uz puno ručnog rada, i s proizvodnjom u malim serijama. To je možda i dobro jer ona prava, visokoserijska proizvodnja, ne ostavlja puno mjesta za dizajnerski izričaj.
Nataša Njegovanović: Svaki dizajner ima neki svoj nedosanjani san kada je u pitanju njegovo vlastito stvaralaštvo; služeći se modelom “kad bih/bismo barem”, odnosno – kada biste se posve neopterećeno mogli upustiti u dizajn nekog proizvoda ili usluge – što bi to bilo i kako bi taj proces izgledao?
Filip i Kristina: Oduvijek nas je zanimao dizajn hardvera, odnosno elektroničkih naprava, pa čak i softverski dio u vidu UX-a (i njihov međuodnos). Dosada smo, s obzirom na proizvodni kontekst, imali tek jedan takav projekt: uređaj Stuey koji pomaže osobama s poteškoćama u govoru, za startup Etobico. Htjeli bismo da takvi projekti zažive i da ih bude više. Veselimo se i nastavku suradnje s Fjakkom. Imamo ideje koje se odmiču od klasičnog namještaja i bliže su novim tipologijama ili čak umjetničkim intervencijama u prostoru. Biti će uzbudljivo razviti ih. S poduzetničke strane, veseli nas novi brend Raba-Raba – reakcija kućnih ljubimaca i njihovih vlasnika je fantastična, a nama je svakodnevno bavljenje kućnim ljubimcima krajnje zabavno i ispunjujuće.
Rad Kristine i Filipa možete pratiti na www.spacetime.company.
Proizvođač sjenice Seclude: Fjakka / Izrada i montaža scenografije: Belina d.o.o.
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
