U Galeriji Bernardo Bernardi, smještenoj u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, trenutno izlaže industrijska dizajnerica Nataša Njegovanović. Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi, naslovljenoj Nasred druma, autorica predstavlja kutak intime, opet promišljeno razmatrajući i poštujući kontekst prostora u kojem izlaže, a koji je prva voditeljica Galerije u današnjem konceptu, Mirna Vukotić, ponosno i zapravo precizno isticala kao mjesto “u kutu i svakome /nikome/ na putu“.
Autorica prezentira Kier, namještaj za vrijeme odmora: krevet, stolić i vješalicu, nastao u suradnji s Ancona grupom i brandom Nunc. Kao i ime kolekcije, i proizvodi djeluju posve suvremeno: minimalistićkih dimenzija, promišljenim detaljima prilagođenima funkciji. Uz nezaobilazan autentičan materijal, slavonski hrast, zajednički nazivnik svih elemenata metalni su dijelovi koji povezuju, istovremeno su u funkciji, vizualno zaokružuju cjelinu, stvarajući mrežu linija, grafički jasnu siluetu. Intimnoj priči postavljenoj na frekventnom mjestu osigurava ipak diskreciju, stvara scenografiju interpretacijom “šlinganih firanga”, pokazuje odakle dolazi, pokazuje i duboko razumijevanje tog konteksta, stvara suvremenu priču, autorsku šlingu 21. stoljeća. Razotkriva i priču o Kieru, duboko ukorijenjenu u slavonskoj tradiciji.
Nataša Njegovanović rođena 1987. u Požegi, Hrvatska. Diplomirala na Građevinskom fakultetu Osijek 2011. g. (MEng CEng). Iste godine upisuje Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Preddiplomski, a potom i diplomski studij, smjer Industrijski dizajn, završava 2016., diplomirajući s velikim pohvalama, magna cum laude. Tijekom i nakon školovanja sudjeluje u raznim projektima, dobiva domaće i međunarodne nagrade za dizajn i izlaže radove na mnogim manifestacijama dizajna. Nakon školovanja odlazi na praksu u berlinski studio, Daniel Becker Studio, u sklopu Eramus+ programa. Po završetku studentske prakse, vraća se u Hrvatsku i gradi profesionalno iskustvo kroz zaposlenje u renomiranim domaćim tvrtkama: Prostoria, MBR kolektiv (Muzej prekinutih veza), Rimac Automobili i Bugatti Rimac. U istom periodu sudjeluje u izgradnji novog hrvatskog brenda namještaja, Nunc, pod mentorstvom Nikole Radeljkovića (Numen/For Use). Od ožujka 2022. radi kao asistent na Arhitektonskom fakultetu, Odsjeku Studij dizajna, na kolegijima Projektiranje – industrijski dizajn.
Više o izložbi, namještaju Kier i prethodnim autoričinim radovima doznajte u intervjuu koji je s Natašom za našu rubriku Savjet pita vodila Nika Pavlinek.
Nika Pavlinek: Rođena si u Požegi, koja je u 18.st, uz Zagreb, bila jedini centar višeg obrazovanja u Hrvatskoj. Zbog broja znanstvenika i književnika koji su tamo živjeli i radili nazivali su je slavonska Atena. Kako je bilo odrastati u takvoj specifičnoj sredini, koja je u međuvremenu mnogo izgubila, ali mnogo nastavila baštiniti kroz manje vidljive, no žive i prisutne osobine i običaje? Na koji je tebe način Slavonija obilježila i što je u tom smislu ostavio najveći utjecaj na tebe?
Nataša Njegovanović: Slavonska Atena, nažalost, u kulturnom smislu nije nastavila živjeti svoj intelektualno osebujan život osamnaestog i devetnaestog stoljeća koji su joj privrijedili takvo laskavo ime. Požega je u vrijeme mojega odrastanja bila grad bez čak i najobičnije kinodvorane, a pritom s bujajućom dominacijom Crkve. Ipak, postojali su snažni supkulturni centri koji su me u formativnim godinama oblikovali, a čije vrijednosti i dalje na mnogim razinama određuju moj svjetonazor. Odrastanje u maloj sredini te relativno brzo odredi – ili se prikloniš putanji provincije ili odeš u neku drugu krajnost; baš zato što je sve tako skučeno, nema puno mjesta za stajanje između. Ali kad se odmakneš od grada i proviriš u selo, onda shvatiš da je život u Slavoniji ipak nekako životniji; možda je to do izravnijeg odnosa s prirodom i tog sporijeg pulsa. Specifično geološko područje Požeške kotline, obgrljene vijencem visokih brda – slavonskim gorjem, prošarano mjestašcima, šumama i njivama, poetične su vizure duboko upisane u svakog Požežanina, pa tako i u mene. Tih nekoliko spomenutih crtica ostavilo je najveći utjecaj na mene.
Nika Pavlinek: U suradnji sa studijem Ru:t 2018. godine nastaje modularna kuhinja imena Slavonika, u kojoj počinješ jasno i glasno evocirati slavonsku kulturu. Kuhinja je izrađena od slavonskog hrasta, koji je u svijetu dobro poznat, ne samo u kontekstu namještaja i podova, već i u svijetu vina, gdje su hrastove bačve cijenjene u odležavanju određenih vinskih sorti. U odjecima slogana ‘kupujmo hrvatsko’ često zaboravljamo da su hrvatske regije u kulturnim i ekonomskim krugovima Europe i svijeta nerijetko poznatiji i vjerodostojniji pojam od same države. Što je u kuhinji Slavonika slavonsko osim imena i gradivnog materijala?
Nataša Njegovanović: Konceptualna kuhinja Slavonika nastala je kao najava tada začetog brenda namještaja Nunc, tvrtke Ancona Grupa iz Đakova. Riječ je o scenografskom prostoru koji se rađa iz geometrijske mreže, prikazujući trenutak u nastajanju, razvoju apstraktne rešetkaste konstrukcije u definirane i funkcionalne kuhinjske elemente. Ti funkcionalni elementi projektirani su u skladu s potrebama suvremenog čovjeka, od dimenzioniranja do uključivanja standardnih ugradbenih uređaja. Njihove ekstenzije su prepoznatljive tipološke forme koje nagovještaju slavonsku tradiciju: kuhinjski kredenac, stol i klupa, stelaža za čuvanje zimnice u ostavi. Taj krupni inventar nije specifično slavonski već pripada širem geografskom području, kroz povijest obilježenom raznim kulturološkim utjecajima. I kolorit je deriviran iz slika Slavonije – iz narodnih nošnji, živopisne prirode i raskošne trpeze. Upravo potonje – etnološko, biološko i gastronomsko bogatstvo toga kraja, potencijal je kojeg bi druge zemlje odavno kapitalizirale, a mi se od njega odmičemo gledajući isključivo ka obali (ali i tamo kratkovidno). Ima, naravno, svijetlih primjera, poput vinara koje spominješ, ali oni su rezultat entuzijastičnih nastojanja pojedinaca, a ne strateški osmišljene razvojne politike.
Nika Pavlinek: U arhitekturi i dizajnu materijalnost je bitna. Slijedom toga možemo govoriti o suvremenim i tradicionalnim materijalima. U tvom radu se nazire sklonost tradicionalnim materijalima, ali suvremenoj obradi i oblikovanju. Bi li bila spremna koristiti sasvim nove materijale i tehnologije ili tvoj dizajnerski proces traži izraz kroz nove kombinacije klasičnih materijala? Što čini dizajn suvremenim?
Nataša Njegovanović: Sklonost tradicionalnim materijalima prije svega je uvjetovana okolnostima; o njima smo najviše učili na studiju i s njima sam se najčešće susretala u praksi. Ne zazirem od novih materijala i tehnologija i nastojim se o njima educirati, zasad najviše s teorijskog stajališta. Ako u tu priču uvodimo pojam suvremenog dizajna, onda obavezno govorimo o njihovoj ekološkoj i održivoj dimenziji. Suvremeni dizajn proizvoda bio bi onaj koji ih završno oblikuje ili pak provocira njihov razvoj; nadalje, pažljivo osluškuje duh vremena i na njega se nadovezuje, najčešće anticipirajući budućnost i sugerirajući ispravan smjer kretanja. Po tom ključu, nije svaki dizajn koji danas nastaje nužno i suvremen.
Nika Pavlinek: U Galeriji Bernardo Bernardi izlažeš svoju kolekciju namještaja Kier*, u prijevodu malu djevojačku sobu, transponiranu u suvremeni kontekst; u sadašnjost. Poetična je, ali pomalo ishlapjela ideja djevojke, koja s čežnjom isčekuje svijet o kojem sanja, od kojeg pomalo strepi, a još više strepi da taj svijet do nje neće doći. Na koji način misliš da prostor i predmeti koji nas okružuju, utječu i grade naš stav i poglede na život, prikivaju nas ili pokreću na djelovanje?
Nataša Njegovanović: “Kijer – zasebna sobica za bračne parove bez grijanja i s oskudnim namještajem u kojemu je svaka žena čuvala svoje potrepštine, poput otkanog platna, posteljine ili pribora za tkanje.” (Maja Žebčević Matić, Muzej u loncu). Kijer se još naziva i kiljer, kućar ili vajat, a može se opisati i kao djevojačka soba, fizički odvojena od glavnog stambenog prostora, kućica u dvorištu koja je služila i kao spremište za hranu. Te definicije usmjerile su koncept izlaganja kolekcije Kier u prostoru Galerije Bernardo Bernardi, i to dvostruko transponirano, kao što i sama primjećuješ. Zabačena sobica na dnu avlije, skrivena od pogleda, sada se rasprostire “nasred druma”, pozivajući na preispitivanje pojma intimnog prostora kao izdvojene cjeline i intimnog prostora unutar javnog prostora, pritom evocirajući svoje vlastito porijeklo i prateću opipljivu nostalgiju.
Prostorna i predmetna okolina imaju izuzetno snažan utjecaj na svakog čovjeka. Uzmimo, primjerice, manje mjerilo, mjerilo grada – loše organiziran krajolik u nama stvara osjećaj izgubljenosti. Takva uzročno-posljedična veza važi i za predmete kojima rukujemo, a koji svojim neintuitivnim oblikovanjem izazivaju istu emociju. Sva ljudska bića u konačnici teže principima reda i sklada – koji nam gode, umiruju nas i pozitivno stimuliraju.
“Space and light and order. Those are the things that men need just as much as they need bread or a place to sleep.” — Le Corbusier
Na tragu tih spoznaja razvija se potpuno nova disciplina, spoj neuroznanosti i arhitekture – neuroarhitektura, koja proučava kako okolina utječe na naše emocije, misli i djelovanje. Cilj kojemu teži je uspostavljanje principa za izgradnju fizičke okoline koja će pozitivno utjecati na naše mentalno zdravlje i u najvećoj mogućoj mjeri anulirati stres. Pretpostavljam da se dobrim dijelom razvija iz težnje za stvaranjem što učinkovitijih radnih prostora, što je u jednu ruku plemenito, a u drugu vjerojatno motivirano prvenstveno maksimizacijom poslovnog outputa, odnosno profita.
Upravo ta odrednica kapitalističkog društva koja profit stavlja na pijedestal života dovela je do potpuno suprotne slike okolišta, do prenatrpanih i prenapučenih gradova bez dovoljno zelenih površina, stambenih prostora krcatih različitim nekvalitetnim i brzopotrošnim predmetima s kojima ne samo da nemamo dobar odnos nego su nam najčešće izvor frustracije. Ovaj odgovor zatvorila bih skromno citirajući Dietera Ramsa, koji je među prvima ukazivao na važnost ekološkog aspekta u dizajnu, a tu problematiku sažima trima riječima: “Less but better”.
Nika Pavlinek: U kolekciji se na dva komada, stoliću i vješalici, pojavljuju ogledala, inače prisutna kod većine tradicijskog namještaja te tipologije. Da li su ogledala bila dio projektnog zadatka ili je potreba za njima proizašla iz određenog dizajnerskog stava, gdje se njihovim prisustvom pokušava u prostor dovesti nešto osobito?
Nataša Njegovanović: Okosnica brenda Nunc, premijerno predstavljenog 2019. na IMM-u u Kölnu, leži u spajanju tehnološke kompetencije Ancona Grupe i kulturoloških obilježja istočne Hrvatske, ali i šire regije. Projektne zadatke dodijelio nam je Nikola Radeljković, umjetnički direktor i kurator kolekcije, koji je okupio prvu formaciju dizajnera mlađe generacije na temelju uvida u naš dosadašnji rad, najviše očitovan kroz participaciju na platformi Young Balkan Designers gdje je bio jedan od žiratora. Teme su dodijeljene prema njegovoj procjeni, ali projektni zadaci bili su prilično otvorenog tipa. U procesu projektiranja, Nikola je imao i ulogu mentora i dizajnera cijelog procesa, bez čega realizacija ne bi bila moguća s obzirom na naš nedostatak projektantskog iskustva, ali i iskustva kompanije u toj vrsti razvoja proizvoda.
Moje promišljanje sobe kao jedne od garnitura životnog prostora tipološki je naslonjeno na tradiciju, ali je artikulirano današnjim jezikom koji je semantički vrlo jasan. Moram priznati da mi ogledala nisu bila primat, već su se na neki način prirodno nametnula. Veću pažnju posvetila sam gradivnim elementima i detaljima iz masiva slavonskog hrasta, koji u taj prostor zapravo unose mekoću i toplinu.
Nika Pavlinek: Dionici smo potrošačkog društva, u kojem često zaziremo od skupih stvari, ali zato puno trošimo na jeftine i nekvalitetne proizvode. To opravdavamo nepredvidljivošću životnih prilika i nestalnošću životnog prostora. Lijepo oblikovan i kvalitetan namještaj svoj pomalo blazirani život najčešće živi u hotelima, korporativnim prostorima i sl. Do nedavno je u Hrvatskoj postojala industrija namještaja, u kojoj je bilo primjera dostupnijih većem broju ljudi. Ta je industrija većinom propala ili nastavila proizvoditi široki spektarloše oblikovanih proizvoda. Shvaćajući koliko je proces dizajniranja i tehnološkog razvoja zahtjevan i koliko male serije mogu koštati, pitam se kako premostiti jaz između želja i mogućnosti. Mnogi će možda reći da je namještaj iz kolekcije koju izlažeš elitan, tj. da si ga ne mogu priuštiti. Misliš li da bi u životu prosječnog čovjeka trebala postojati težnja za dugotrajnim, pouzdanim dizajnom, koji smo onda voljni i platiti, čak i ekonomizirajući s prosječnim primanjima?
Nataša Njegovanović: U tom pomahnitalom kotaču brze potrošnje najčešće imamo dvostruke standarde po pitanju proglašavanja cijene nekog proizvoda “skupom” ili “jeftinom”. Ako samo pogledamo kojem cjenovnom rangu pripadaju vozila koja prolaze našim ulicama ili koliko često mijenjamo skupe elektroničke uređaje poput pametnih telefona i gomile ostalih gadgeta, onda postaje naočigled nepravedno proglasiti skupim kvalitetan komad namještaja koji može potrajati koliko i mi, a usto oplemenjuje naš životni prostor svojom pojavnošću i funkcionalnošću. “Jeftino” je najčešće najskuplja opcija kad se u jednadžbu ugradi faktor vremena, baš kao što to duhovito sažima dobra stara izreka: “Nemam novca da kupujem jeftino.”
Nika Pavlinek: Izloženu kolekciju zastupa i proizvodi Nunc, mlada tvrtka s ciljem proizvodnje modernog i održivog – hrvatskog dizajna. Koliko si putovala po europskim i svjetskim izložbenim sajmovima da li ti se čini da se pojavilo nešto poput hrvatskog dizajna? Ima li taj dizajn veze s tradicijom ili je jednostavno univerzalno dobar? Koliko misliš da je važno u tom smislu implicirati tradiciju i kulturnu baštinu i misliš li da se ona čita u proizvodima Nunca?
Nataša Njegovanović: Pregled aktualnih ostvarenja u području dizajna namještaja predstavlja se na sajmovima. Posjetila sam relevantnije europske sajmove, ali nemam kontinuitet odlazaka iz godine u godinu; razvojni tempo u tom segmentu industrije nešto je sporiji, pa smatram da je dovoljno takav obilazak uraditi svake dvije do tri godine. Uostalom, živu produkciju pratimo u realnom vremenu, na strukovnim portalima i društvenim mrežama. Na ovom našem području od konca 19. st. pa sve do 90-ih, postojala je kontinuirana industrijska proizvodnja namještaja koja svoj vrhunac doživljava sredinom 20. st., u razdoblju modernizma ili takozvanog međunarodnog stila. Nedavno sam slušala sjajno gostujuće predavanje dr. sc. Vanje Brdar Mustapić (MUO) na Studiju dizajna, koja objašnjava da taj izričaj na ovim prostorima ipak ima svoja specifična obilježja jer je uvjetovan mjestom i mogućnostima, iznjedren iz kriza i oskudice. Ilustrativni primjer te teze je kultna vrtna garnitura projektirana za milanski paviljon koju potpisuju Richter, Rosić i Antoljak, a koja se sastoji od nosivih metalnih konstrukcija i funkcionalnih elemenata ispletenih od prirodnih materijala: komušine, šaša, trstike. Tu dolazi do oživljavanja materijala i tehnika koji pripadaju narodnom stvaralaštvu, ali su savršeno prilagođeni novim principima oblikovanja. Osobno me veoma nadahnjuje taj segment narodne tradicije na koju se indirektno naslanjamo kroz Nuncove kolekcije, a u kojega bih voljela puno dublje ući jer to je bogata, a zanemarena etnografska riznica u kojoj čuči veliki kreativni potencijal.
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
