NJI3 – Dina Milovčić i Franka Tretinjak kontinuirano rade na projektima s područja grafičkog dizajna, ilustracije i pokretne grafike. Surađuju s brojnim domaćim i stranim klijentima (među kojima se nalaze HNK u Zagrebu, Hrvatsko dizajnersko društvo, Muzej za umjetnost i obrt, agencija Bruketa&Žinić&Grey, Rotterdam film festival). Nagrađivane su autorice koje su izlagale na brojnim izložbama, sudjelovale na radionicama i vodile ih.
Izložbom One must imagine Sisyphus happy u Galeriji Bernardo Bernardi predstavljaju kreativne procese kroz koje prolaze stvarajući svoje radove, uz metaforičku Sizifovu kuglu koja je u procesu nastajanja opravdala svoje ime. Uz doista impresivan postav kojim su transformirale prostor galerije, NJI3 su, uz suradnju s Vedranom Živkovićem, dodale još jedan sloj: proširenu stvarnost. Lucidnim i inteligentnim vizualnim rješenjem uvukle su publiku u prostor galerije i u sadržaj postava. Ovu izložbu doista treba doživjeti uživo – u svim slojevima stvarnosti koje uključuje.
Izložbu možete pogledati do 18. studenog, a više o njoj i dosadašnjem opusu NJI3 doznajte u intervjuu koji je za našu rubriku Savjet pita s ovim dizajnerskim duom vodila članica Savjeta Galerije Bernardo Bernardi, Marija Juza.
Marija Juza: Vaše profesionalno bavljenje dizajnom počelo je prije desetak godina. U tom ste razdoblju realizirale brojne javnosti vidljive, stručno prepoznate i nagrađene radove. Možete li izdvojiti par projekata kojima se najviše ponosite i nekoliko pridjeva kojima biste okarakterizirale vašu praksu?
NJI3: Imale smo priliku raditi na doista bogatom nizu projekata, poglavito u sferi kulture, što nam je omogućilo da sa svakim novim gradimo vlastiti stil i prepoznatljivost. I prije završetka Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, pa sve do danas, radile smo na brojnim vizualnim identitetima, knjigama, plakatima, postavima izložbi, dizajnu za glazbu, animacijama… Teško je odabrati favorite, ali svakako moramo spomenuti recentni dizajn za knjigu 25 Encounters (o kojem je Vizkultura pisala ovdje) za International Film Festival Rotterdam, jedan od kreativno najzahtjevnijih projekata na kojem smo ikada radile, jer knjiga sadrži 25 razgovora na više od 300 stranica koje je trebalo pojedinačno oblikovati i ilustrirati, svaki u različitom tonu i stilu. Izdvojile bismo i plakate te vizualni identitet sezone 2018./2019. za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, jer nam je taj angažman također bio značajan u razvoju izričaja, ali i primijećen i prisutan u javnom prostoru. I te smo plakate nadograđivale s animiranim inačicama, iako nije bilo puno mjesta na kojima ih se moglo oglašavati. Rado se prisjetimo i projekta kustosice Koraljke Vlajo — Privremenog muzeja dizajna u sklopu Design districta, jer nas privlače projekti u kojima dizajn osim na tiskane ili digitalne materijale možemo prenijeti i u prostor. U zadnje smo vrijeme otškrinule vrata internacionalnih projekata što je samo po sebi velika potvrda i motivacija. Teško je procjenjivati vlastiti rad, ali uvijek nastojimo da na kraju procesa bude promišljen, svjež, ekspresivan i primjeren korisnicima.
Marija Juza: Kad malo zagrebemo iza vaših radova u procese njihovog nastanka, bili to plakati, publikacije, vizualni identiteti ili animirani vizuali, čini se da su ti procesi, eksperimenti, predradnje i radnje vrlo dinamični, uzbudljivi i zabavni, barem njihova svijetla strana. I da u njima puno istražujete, otkrivate i iskreno uživate. Koliko je takav pristup za vas formativan i općenito važan za (mlade) grafičke dizajnere?
NJI3: Sa svakim novim projektom dolazi i proces upoznavanja novih klijenata, njihovih potreba, proizvoda ili ideja, kako bismo suštinu što detaljnije i preciznije pretočile u dizajn. Inicijalna faza istraživanja je uvijek zanimljiva jer se udubimo u učenje o nekom ili nečem novom, iz čega dobijemo ideju o tome kojim tonom i stilom najbolje interpretirati priču. Zatim krećemo u oblikovanje i koliko god imale iskustva ili baratale vještinama, ne dogodi se instant čudo, već tek tad kreće pravi posao.
Izložba One must imagine Sisyphus happy posvećena je upravo tome, fazama nastanka jednog projekta. Kod nas su te faze u nekom ležernijem kontekstu zagrijavanje, uhodavanje, izbjegavanje jama (uvijek ih ima) i onda napokon trenutak u kojem dizajn počinje dobivati jasne obrise i kreće ispunjavajuć i zabavniji dio do realizacije, što nam je i najdraži dio svakog projekta.
Marija Juza: Postoje neki motivi u vašim radovima koji se ponekad ponove, ali u različitom vizualnom okruženju ili izričaju. Jedan od njih je ljudska ruka, u svakodnevnoj komunikaciji jedan od najprisutnijih simbola. Vi ih koristite na specifičan način, najčešće renderirane, nešto rade ili naglašavaju. Možete li nam iz prve ruke reći malo više o tome?
NJI3: Ruke smo prvi put iskoristile kao motiv na plakatu Samo ljubav za Vizkulturu. Na njemu su se našle s itekako opravdanim razlogom s obzirom da je plakat bio referenca na cenzurirani rad Mirona Milića u Umagu koji je prikazivao ruku s tri prsta. A i dosta su nam neophodne za fah, haha.
Marija Juza: U Galeriji Bernardo Bernardi ste osmislile potpuno novi rad. Ne izlažete dosadašnje realizacije. Sve je novo. Od dizajna postava do radova u njemu. Polazište vam je Camusova problematizacija Mita o Sizifu, što je zanimljiva ideja za revalorizaciju dizajnerske prakse, ali i (suvremenog) života općenito. Odakle baš Sizif i Camus kao referenca za ovu izložbu?
NJI3: Kad nas je kustosica Ksenija Foretić pozvala da napravimo izložbu, znale smo da je to idealna prilika da ostvarimo neki koncept koji bi izašao iz uobičajenog formata projekata kakve inače radimo za klijente. Lakša opcija je bila da kuriramo i izložimo postojeće projekte i radove, no relativno često izlažemo svoj rad (recentno među finalistima Tjedna dizajna, a uskoro u sklopu izložbe Hrvatskog dizajnerskog društva) pa smo u ovom slučaju imale priliku pomicati vlastite granice i naučiti nešto novo. U radu naginjemo pretapanju digitalnih i tiskanih sadržaja, a želja nam je da u budućnosti imamo priliku raditi na spajanju više područja dizajna koja su nam uzbudljiva — npr. pokretne grafike, dizajna u prostoru ili proširene stvarnosti. S tim na umu odlučile smo napraviti sasvim novi koncept za ovu prigodu i testirati vlastite mogućnosti.
Inicijalni koncept izložbe bio je postaviti ju kao igralište za dizajn, i to total dizajn, potpuno obaviti prostor u naše ruho, isprobati sve medije koje bismo željele koristiti u budućnosti, unaprijediti služenje alatima koje inače upotrebljavamo i dati si prostora za pokušaje i pogreške.
Uz vizualni identitet i postav izložbe, izradu plakata i pripadajućih animacija, željele smo naučiti kako napraviti animacije u prostoru — i uz pomoć Vedrana Živkovića koji nam je pomogao s tehnologijom proširene stvarnosti (AR — augmented reality) postavile smo stvari na noge. Inače, s AR tehnologijom smo se prvi put susrele u praksi prilikom rada za agenciju Bruketa&Žinić&Grey na serijama etiketa za Enosophia vina i pjenušce, što nas je zaintrigiralo pa smo se i same okušale u ispitivanju mogućnosti te tehnologije.
Tu se dogodilo opsežno izlaženje iz vlastitih granica komfora, jer nismo znale u što se upuštamo. Preostalo nam je prepustiti se ludičkom dijelu procesa, a zaključile smo da je svaki ishod istraživanja vrijedan ako ćemo iz njega izaći bogatije novim iskustvom.
Što se teorijske podloge tiče, uz sve gotovo nadrealne i uglavnom negativne suvremene okolnosti uz koje živimo, nije teško upasti u razmišljanja o apsurdu (dizajnerske prakse, posla, života, čovječanstva). Kao najbolji recept za zadržavanje zdravog duha i optimizma nameće se posvećivanje stvarima koje nas ispunjavaju. U našem slučaju to su kreativnost, učenje i dizajn. Izložbu smo razvijale pod naslovom One must imagine Sisyphus happy, što je citat i zaključak Camusovog filozofskog eseja Mit o Sizifu. Ovaj egzistencijalistički esej problematizira smisao i značenje koje pridajemo svakodnevici. Prema Camusu, Sizif je idealan junak apsurda, a njegov “posao” je metafora bivanja čovjekom. Sizif mora gurati kamen, odnosno kuglu uzbrdo da bi ju gledao kako se kotrlja natrag. Samo kad prihvati da je taj apsurdni zadatak sav njegov svijet, može u njemu pronaći zadovoljstvo. Kroz realizaciju izložbe propitkujemo koje nam senzacije daju uzlet pri guranju metaforičke kugle u vlastitom radu. U sagledavanju svoje kreativne prakse motivaciju prvenstveno nalazimo u istraživanju novih vizualnih izričaja, uključivanju suvremenih tehnologija, mogućnostima koje za prezentaciju dizajna donose novi mediji i kontinuiranom ispitivanju vlastitih potencijala.
Marija Juza: Prostor ste potpuno transformirale u tzv. “hipnotičko iskustvo”. U tom optički iluzornom postavu na zidove ste postavile plakate, jednu od najzastupljenijih formi dizajna vizualnih komunikacija. Po plakatima kotrljate kugle i slova. Prisutna su i vrata / portal na jednom od zidova… Kad bi ta vrata vodila npr. na Neptun i kad biste kroz njih prošle, bi li i tamo radile plakate i kako bi izgledali?
NJI3: Vizualni aspekt izložbe predstavlja intenzivno i energično stanje stvaranja koje nas dovodi do željenih rezultata. Prostorna instalacija s plakatima kroz metaforu Sizifovog posla opisuje sve ključne dijelove radnog procesa.
Ako želite proći kroz portal koji vodi u galaktički vrt na Neptunu, tamo ćete nas naći kako stvaramo i to samo mišlju, bez fizičkog djelovanja. Naravno, u takvom univerzumu rad je stvar prošlosti, svi djeluju isključivo iz altruizma i zadovoljstva i to u onim sferama u kojima žele.
Marija Juza: Ovom izložbom same ste sebi postavile izazov, ali i posjetiteljima koje na interaktivan način uključujete u narativ, doživljaj i iščitavanje sadržaja. Što je bilo najzahtjevnije kod pripreme ove izložbe, što ste naučile i kako se dalje “zamišljate da bi bile zadovoljne” u vašem daljnjem dizajnerskom životu?
NJI3: Najzahtjevnije kod pripreme ove izložbe bilo je paralelno raditi na više različitih segmenata — tehnoloških, tehničkih, vizualnih, konceptualnih i produkcijskih. Želja nam je bila da se postav manifestira kao hipnotičko iskustvo u koje posjetitelj uranja i istražuje, negdje između printanog i digitalnog sadržaja. Tu se i pojavila ambicija da u sklopu izložbe imamo elemente proširene stvarnosti, dakle da plakate animiramo i prvi put ih koristimo u novoj dimenziji. S obzirom na to da nismo baš puno znale o AR-u, veliki izazov je bio pred nama i u procesu smo, zahvaljujući Vedranu, naučile izuzetno mnogo u relativno kratkom vremenu. Osim prvih intervencija u proširenoj stvarnosti, zadovoljne smo jer smo unaprijedile znanje u 3D alatima, a bogatije smo i za iskustvo pretvaranja 100 m2 prostora u optičku iluziju.
Uz sve navedeno, a i da zaokružimo koncept izložbe na meta razini, kao jedan od izložaka zamislile smo i veliku kuglu koja se na kraju doista može mjeriti sa Sizifovom. Proces je bio dosta eksperimentalan — od naručivanja balona promjera 1,5 m, preko kaširanja i gipsanja istog, do finalne obrade i bojanja. Pomalo apsurdni projekt proverbijalne Sizifove kugle je segment u kojem je i konceptualno od početka dozvoljen “neuspjeh”. Uz meditativni rad rukama i okupljanje prijatelja, trenirali smo uživanje u procesu bez da upadnemo u brigu oko savršenog rezultata.
Tu bismo htjele zahvaliti svim dragim ljudima koji su nam s entuzijazmom priskočili u pomoć — hvala vam Andrea Rudan, Ante Mandarić, Barbara Adum, Borna Maksan, Dora Bilandžić, Dora Biočić, Dora Slakoper, Filip Fijačko, Igor Kolar, Ivan Grgur, Ivan Idžojtić, Juraj Sekula, Ksenija Foretić, Maja Crnobori Tretinjak, Matko Sinčić, Stjepan Budimir, Sanja Rotter, Vedran Živković — vaš trud nije uzaludan — uz zajednički cilj smo se podružili, zabavili i prošli sve faze guranja kugle. Hvala i Ars kopiji na odličnom printu i montaži naljepnica u prostoru.
U trenutku odgovaranja na ova pitanja sudbina kugle još uvijek nije izvjesna, ali kao što kaže predzadnja rečenica mita o Sizifu: The struggle itself toward the heights is enough to fill a man’s heart.
Intervju priredila: Ksenija Foretić
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
Zahvaljujemo dizajnericama i galeriji Bernardo Bernardi na svim materijalima, a dizajnerice se zahvaljuju Ars kopiji na odličnom printu i montaži naljepnica u prostoru.
Intervju koji je neposredno prije objavljivanja V magazina s NJI3 vodio glavni urednik Vizkulture Ivan Dorotić pročitajte ovdje.
