Scenografija je skup vizualnih, ukrasnih, oslikanih, trodimenzionalnih ili arhitektonskih elemenata te svjetlosnih efekata koji gradeći vizualni prostor glumačkoga djelovanja aktivno komuniciraju poruke i emocije scenskog komada. To je grana primijenjene umjetnost koja označava umijeće opremanja kazališnih komada, a kako je riječ o specifičnom vizualnom jeziku i dijalogu različitih struka i senzibiliteta, njome se tradicionalno bave arhitekti, kipari, slikari, dizajneri. I dok su u svijetu danas uglavnom za to angažirani scenografi, u Hrvatskoj scenografija ne postoji kao samostalni studij. Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu ima Katedru za scensko oblikovanje, na Arhitektonskom i Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu postoje tematski kolegiji, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu nudi se scensko slikanje, dok na Umjetničkoj akademiji u Osijeku postoji sveučilišni preddiplomski studij kazališnog oblikovanja. Scenografija danas, naravno, nije vezana samo uz kazalište, film ili televiziju, već se može odnositi na svako dizajniranje prostora za javnu izvedbu, od festivala, izložbi do političkih događanja i računalnih igrica. Drugim riječima, scenografija je svugdje oko nas.
Iako je nezaobilazan dio svakog kazališnog komada, dojma smo da bi se o scenografiji moglo i trebalo govoriti više. To je bio i povod za razgovor s dva scenografa freelancera koja već dugi niz godina djeluju u Splitu – Ozrenom Bakotićem i Slavenom Raosom. Slaven je diplomirao na odsjeku za scenografiju Accademie di belle arti di Macerata u Italiji, dok je Ozren na istoj instituciji diplomirao slikarstvo i prvi put došao doticaj s glumom i kazalištem. Slaven je u Macerati imao priliku raditi operne scenografije s Josefom Svobodom, međunarodno poznatim češkim umjetnikom i scenografom, te Hugom de Anaom, argentinskim redateljem i scenografom poznatim upravo po inscenacijama talijanskih opera. Ozren je pak surađivao većinom s hrvatskim scenografima, od kojih ističe Dinku Jerinčević i Vesnu Režić. Dinki Jerinčević je prvih godina često asistirao i od nje mnogo naučio, a s Vesnom Režić ga, osim dugogodišnje suradnje, veže i dugogodišnje prijateljstvo. Štoviše, može se reći da mu je upravo ona odškrinula vrata „velikog kazališta“, pozvavši ga na suradnju u HNK na predstavi „Kate Kapularica“ 2002. godine.
*Ozren Bakotić / Slaven Raos
► S obzirom na to da imate iskustvo učenja i rada Italiji, možete li se osvrnuti koliko se posao scenografa u Splitu razlikuje od onog u inozemstvu?
Slaven Raos: U odnosu na europski teatar, organizacijski nešto drugačije funkcioniramo. U Italiji postoje agencije ili agenti koji angažiraju kazališne trupe koje se sastoje uglavnom od članova autorskog tima: redatelj, scenograf, kostimograf… Treba kazati da velika kazališta, kako u Hrvatskoj pa taku i u inozemstvu uglavnom imaju svu vlastitu tehničku strukturu potrebnu za produkciju jednog scenskog djela, kao što su slikarski laboratoriji, modelarski laboratoriji, laboratoriji za kaširanja, stolarske i bravarske radionice, krojačnice… Agencije koje se bave organiziranjem takvih događaja za operne i dramske festivale u Italiji, osim autorskih timova, po potrebi angažiraju i tehničare profesionalce. Nešto slično se u Hrvatskoj događa recimo na filmskim setovima. Kod nas se nije dogodila takva vrsta umrežavanja, već smo ostali na razini pojedinačnih angažmana (osim nekoliko iznimnih slučajeva). S vremenom je došlo do razvoja stalnijih suradnji među navedenim akterima, ali nije došlo do formaliziranja sustava. Primjerice, niti jedno splitsko kazalište nema kućnog scenografa – u HNK Split zadnji scenograf bio je Mijo Adžić sa stažom od gotovo pola stoljeća. Ista je situaciju i u Italiji – nije mi poznato da je itko od kolega koje poznajem potpisao za neko veće kazalište. To ima svojih nedostatka, ali i prednosti. Recimo da je prednost to što scenografi freelanceri imaju više šansi za angažman. Nedostatak je to što je danas, kada su kazališta generalno programski preopterećena a na stalnoj dispoziciji nemaju kućnog scenografa, tehnički posebno teško uskladiti izvedbe. U takvim okolnostima ponekad dolazi do „malih potresa“ unutar tehničkih struktura pojedinog kazališta. Možda je ovo prilika da se spomene činjenica kako u Splitskom HNK nemamo montažu salu. Iz toga proizlazi da mi scenografi najčešće prvu montažnu probu imamo na velikoj sceni, nekoliko dana prije premijere. Vani su montažne sale u kojima se testira scenografija standard. Kada bi imali na raspolaganju takvu dvoranu, to bi sigurno doprinijelo podizanju ukupne kvalitete cjelokupnog djelovanja.
Ozren Bakotić: Mislim da bi svako ozbiljno kazalište trebalo imati vlastiti „paket“, da izvedbe može producirati samostalno. Tehnike i principi su manje-više svugdje isti s obzirom da se scenografija zasniva na slici i njezinu prijenosu u tehnički nacrt, što zovemo restitucijom scene. Visina budžeta utječe na to kako radite, ne u smislu da više novaca nužno urodi boljim rješenjima, međutim sredstva kojima raspolažete jesu ograničavajući faktor. Razvoj tehnologije nam je generalno olakšao rad, bez obzira gdje bili. Prije se scenografija oslikavala na podu pa se podizala, i tek tada bi se vidjelo funkcionira li u prostoru. Davali smo skice rukom i izrađivali makete, a danas projektiramo digitalno pa je potrebno nešto manje vremena i prostora za realizaciju gotovih skica i potrebnih tehničkih nacrta za predaju. Isto tako, tehnologija je omogućila brže prilagodbe tijekom cijelog procesa. Što se tiče knjižica predstave, žao mi je što nema prakse fotografiranje kompletne scenografije, već fotografi preferiraju krupne planove i pokret. Međutim, to je i razumljivo s obzirom da su scenografije u toj fazi još nedovršene.
*Slaven Raos – Madame Butterfly
► Konačni izgled scene ipak je produkt nečega što bismo mogli nazvati pregovaračkim procesom?
Ozren Bakotić: Da, skicu radiš najbolje što možeš – prema prethodnom dogovoru s redateljem možeš imati različite razine slobode, ali na kraju scena uvijek mora biti funkcionalna, u službi poetike, estetike i tehnike same izvedbe. Sam dramski tekst prenosi dosta informacija, misli i osjećaja, a bitno je i kako sami glumci reagiraju na osmišljenu scenu. Važan faktor je troškovnik za koji je zadužen voditelj tehnike, pa se početna ideja u praksi uvijek modificira zavisno o svim ovim faktorima. Kad se sve uskladi, slijedi izrada scene i rekvizita od strane majstora, u čemu i sam redovito sudjelujem.
Slaven Raos: Moramo uskladiti želje redatelja, mogućnosti kazališta i našu slobodu, pa možemo reći da je scenografija sama po sebi nužno određena brojnim kompromisima. To je inženjerija, primijenjena umjetnost kojom se stvara određeni ambijent. Svaka predstava je priča za sebe, tako da nisam siguran da je uopće moguće govoriti o posjedovanju i razvoju vlastitog prepoznatljivog stila u području scenografije. Kazalište je živa masa slike, zvukova, mirisa. Svaka izvedba je drugačija, ali mora biti savršena, danas se pogreške se ne toleriraju. Tu pregovora nema.
*Ozren Bakotić – Srce veće od ruku
*Ozren Bakotić – Strašni roditelji / Preobrazba (klikom na jednu fotografiju otvara se galerija)
► Zasigurno imate i koju anegdotu?
Ozren Bakotić: Sjećam se situacije na samom početku karijere, kada sam scenografiju za jednu predstavu napravio od devet kartonskih kutija, pomoću kojih su glumci zapravo sami oblikovali i mijenjali scenografiju. Nakon generalne probe izlazio sam iz kazališta i čuo ravnatelja opere kako govori da je scenografija dobra, na što mu je intendant odgovorio: „A tek jeftina!“. To mi je bilo smiješno, ali je u biti suština svake scenografije. Dobro, a jeftino.
► Kako gledate na činjenicu da u Hrvatskoj nema studija scenografije?
Slaven Raos: Mislim da to nije posebno dramatična ni zabrinjavajuća činjenica s obzirom da je riječ o interdisciplinarnom području kojeg uspješno pokrivaju različite struke, ali samo u slučaju kada scenograf biva angažiran na projektu unutar jedne profesionalne kazališne kuće, privatne ili državne. Naime, većina tih kuća nudi tehničku podršku i tehničare koji ti u svakom smislu pomažu da ideju sprovedeš u djelo. Međutim, raditi s različitim strukama na način da ih primijenite unutar novog projekta, u određenom vremenskom roku, na mjestu koje nije stalno kazalište, sa zadanim scenarijem, neodređenim brojem posjetitelja, možda i nestalnim vremenskim uvjetima te strogo određenim budžetom, e za to vas netko mora dobro obrazovati! Danas, kada imamo inflaciju novih medija i novih tehnologija, nezaobilazno je biti institucionalno obrazovan i zato mislim da bi samostalni studij scenografije u Hrvatskoj dobro došao. Primjerice, kada inženjer na gradilištu pogriješi u slijedu radova neminovno dolazi do pada kvalitete proizvoda. Može biti i opasno, može se dogoditi da se njegov proizvod sruši. Iz istog razloga ni scenografi ne smiju griješiti. Naime, naše kulise često na sebi nose desetine glumaca, pjevača. Često scenom netko leti, nerijetko vidimo efekte eksplozija, pa vidimo i kako pada kiša ili snijega. Ponekad je potrebno napraviti jako brze promjene scene između dviju slika, što zahtjeva angažman velikog broja scenskih radnika i upotrebu složenih kazališnih tehnika. Svi se ti elementi u određenim trenucima međusobno moraju uskladiti. Za mnoge bi to što se događa u tim trenucima bila također svojevrsna predstava.
Znanje o scenografiji uglavnom se prenosi putem svjedočenja o praktičnim primjenama raznih scenografskih realizacija, i zato je jako bitno tko vam predaje. Kao profesore scenografije imao sam trojicu vrsnih scenografa, koji su osim angažmana na Akademiji i dalje bili angažirani kao scenografi profesionalci. Oni su nam neposredno prenosili svoja iskustva, za to vrijeme razne aktualne tehnologije, znanja o novim medijima, novim materijalima… To su bili ljudi sa stručnim iskustvima iz talijanskog, francuskog i svjetskog filma. Djelovali su i u većini svjetskih kazališta, radili promocije poznatih brendova iz raznih industrija po svim većim svjetskim sajmištima. I sada zamislite kada netko pred vas prostre kompletne scenske projekte, recimo svečanog otvaranja Olimpijskih igara ili predstavljana novog modela Peugeota na sajmu auta u Parizu, ili pak premijere Aide u Milanskoj La Scali, a da je to njihovih ruku djelo! To te jednostavno obuzme i počneš i ti sam u kreativnom smislu davati sve od sebe.
*Slaven Raos – Prazni grad
*Slaven Raos – Vragolasta djevojka / Daissa (klikom na jednu fotografiju otvara se galerija)
*Ozren Bakotić – Preobrazba
*Ozren Bakotić – George Kaplan / Legenda o beskrajnom moru (klikom na jednu fotografiju otvara se galerija)
► Kako funkcioniraju autorska prava i može li se u Splitu živjeti isključivo kao scenograf u visokoj kulturi?
Slaven Raos: U principu scena i njezini elementi ostaju u vlasništvu kazališta koje ju je naručilo. Teatar kasnije slobodno može koristiti rekvizite i pojedine dijelove za druge predstave, tako da ponekad dolazi do kolaža i upotrebe gotovih scenskih dijelova iz fundusa. Uglavnom uspijevam živjeti od scenografskog angažmana, pa sam tako radio scenografije za balete, drame i opere, ali i glazbene festivale, tv emisije, razna događanja, poslovne konferencije. Oblikovao sam grafički i scenografski čak i svečanu obljetnicu 100 godina Hajduka!
Ozren Bakotić: Srećom, iako vjerujem da bi se u većim sredinama s većim brojem kazališta i većim brojem događanja radilo donekle više, već četrnaest godina živim od svog „poziva“ u Splitu. Međutim, bez nekih dodatnih poslova koji su usko vezani za moju struku i naobrazbu možda bi ipak bilo teže. U te dodatne poslove u mom slučaju spada: izrada plakata i knjižica predstava, izrada rekvizita i scenskih elemenata, oslikavanje scenografije ili uređenja interijera te osmišljavanje ambijenata za različita događanja i sve tome slično. Sve to ovaj posao čini izuzetno zanimljivim, ali kao freelencer nikad ne znaš kada će sljedeći projekt. Ironično, ali me donekle smiruje situacije koja je trenutno svugdje oko nas, pa i u razvijenijim sredinama i zemljama, a to je jedna sveopća nesigurnost u poslu i radu na svim razinama, pa smo tako u biti svi freelanceri, bez obzira čime se bavili. Najbitniji i najvažniji je sljedeći projekt!
* Slaven Raos / Ozren Bakotić
fotografije: HNK Split / privatni albumi sugovornika / “Srce veče od ruku”: Playdrama Split. / “George Kaplan”: Playdrama, Split. / “Legenda o beskrajnom moru”: Marin Držić, Dubrovnik. / “Preobrazba”: HNK, Split. / “Strašni roditelji”: HNK Split.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
