Mlade arhitektice Marja Mia Kolendić i Anita Krmek, koje u Zagrebu vode arhitektonski studio KolendićKrmek, odabrane su da dizajniraju i predstave projekt privremenog ljetnog paviljona u prestižnom muzeju MAXXI (Muzeo nazionale delle arti del XXI secolo) u Rimu. Riječ je natječaju koji se provodi u sklopu inicijative Young Architects Program, koja prepoznaje i podržava mlade arhitekte, pružajući im priliku da realiziraju privremene arhitektonske projekte i instalacije. Inicijativu organiziraju rimski muzej MAXXI, njujorška MoMA/MoMA PS1, Constructo of Santiago de Chile, Istanbul Modern (Turska) te MMCA National Museum of Modern and Contemporary Art of Seoul (Korea). Mlade zagrebačke arhitektice odabrane su među pet finalista iz cijele Europe, a projekt su predstavile krajem ožujka.
U nastavku pročitajte što o svom projektu kažu same autorice!
“Razmišljanje o paviljonu unutar dvorišta MAXXI muzeja je meditacija o njegovom eksterijeru. To je kontemplacija o vanjskom prostoru fancy muzeja koji nas pokušava nagovoriti da mu se pridružimo. Pokušava nas posjesti u svoju sjenu i nanovo se dičiti svojom veličinom i grandioznošću. Stvoriti od nas pasivnog promatrača i gutača njegovih ideja i tuđe umjetnosti. Nekada mu to polazi za rukom, nekada manje; nekada su ljudi svjesni takvog nastupa, a nekada mu vjeruju. Paviljon nastaje kao odgovor na monumentalnost muzeja. Muzej tvrdi da je javan i da su svi dobrodošli pod njegovo okrilje, ali realnost krije toliko strahopoštovanjem kojim on vlada mikro i makrolokacijom da ulaze samo oni koji imaju čistu namjeru; zaposlenici, turisti, ljubitelji umjetnosti… Nema slučajnih prolaznika, ljudi iz kvarta, obitelji i djece iz susjedstva… Stoga je tema ljetnog paviljona tema javnog prostora i svega što pod taj pridjev spada.”
*Konceptualni dijagram
“Motiv koji se nametnuo u gradu kao što je Rim su prostorni i vremenski slojevi. Rim je pun iskustva kad su u pitanju slojevi života, rada, stanovništa i migracija, slojevi prirodnih katastrofa, političkih i društvenih previranja, nabori faza i era te brazde okoline i pejzaža. U gradu beskrajne povijesti kontekst je sve, a istovremeno i ništa; on se slijeva u dubinu i otkriva nam slojeve, neke uvažene neke do kraja zanemarene.”
*Scenariji korištenja
“Polazeći od trenutnog konteksta uzimamo samo ono što nam odgovara kako bismo isprojektirale novi paviljon, umiljat ovom vremenu, ali sa naznakama da je nešto ispod ili iza ipak postojalo. Referiramo se na neizbježnu veličinu i formu muzeja, na trake nekog prošlog vremena i zemlje duboko ispod temelja koja je svjedočila povijesti prije MAXXI-ja, prostornim elementima koji su obilježili Rim i od njega napravili mali klišej. Inspiriramo se bojama, tonovima i sjenama baroka, te renesansne faze Rima kao grada. Linije koje nastaju su imaginarne, simbolične, iluzionističke; svakako dovoljne da bi ostavile trag.”
“Naglašena horizontalnost krovova bivših vojnih kasarni i jednaka raspodjela po terenu su se nastavile u sadašnjem vremenu, tvoreći tako minorne elemente kao klupe ili podglede, dovoljne da se taj genius loci ćuti. Eksploatiramo element luka, toliko drag svima koji se bave Rimom. Ne koristimo ga kao konstruktivni element koji drži nešto bitnije, već njegov negativ segmentiramo i umećemo ondje gdje ga ne bismo očekivali. Kao metodu projektiranja uzimamo već spomenuti barok, eru koju definiraju strašni svjetlosni kontrasti, iluzije dubokog prostora i perspektive, izlazak iz tame u svijetlo, manipuliranje sjenama…”
“Preklapajući sve te slojeve jedan u drugi, izvodeći ih iz horizontale u vertikalu, iz sjene u svijetlo, sa ruba u žarište, dobijamo povijesno nalazište ovog trenutka i ovakvog pogleda na svijet. Ta arheologija momenta na neki način manifestira želju za vraćanjem javnog prostora pod njegovo pravo značenje: kao prostora namjenjenog igri, izražavanju mišljenja, arenu za slučajna poznanstva, neugodu susreta s neznancima, pozornicu za glumljenje društvenih uloga i pozicija u kojima inače nismo… Stvoren je ambijent nesavršenih elemenata u čijim odnosima se gubimo vizualno i perspektivno.”
*Fotografije makete
“Pokušavajući preokrenuti tezu Davida Riesmana o pojedincu post-industrijskog društva izgubljenom u usamljenoj gomili, iskrsnulo je igralište modernog čovjeka, koji se neprestano nalazi u čežnji i strahu da nešto propušta. Objekti sami po sebi su rezolutno nenarativni, ali njihovi odnosi su oni koji nam pričaju priču i zbog čega paviljon čitamo u cjelini i kao cjelinu. Kao i Richard Sennet, koji se protivi novovjekovnom planiranju gradova u kojem je rješena prometna mreža jednaka rješenom urbanizmu grada, mi negiramo kretanje kao način usmjeravanja samog procesa dizajna, već dopuštamo da on proizlazi instiktivno iz prostornih manipulacija.”
*Fotografije makete
“Takvo širenje javnog može dotaknuti sve longitude mjesta kojima treba neka intervencija. Kako bi to ograničili i sveli paviljon u humano mjerilo, superpozicioniramo oblik bez kraja i početka, smjera i granica, koji širi svoje sile jednako po cijelom obodu. Smještamo bazu kruga bez mjerila i konteksta te paviljon zaogrćemo tom ‘sferom utjecaja’ (sphere of influence).”
autor makete: Tin Jakopec
