Piše: Jelena Borota
Povod ovom zapisu je okrugla godišnjica. Dvadeset i pet godina je prošlo od smrti Vuke Bombardellija (1917. – 1996.), za koga je Frano Gotovac tvrdio kako je možda „najkontroverznija i najzanimljivija ličnost splitskog arhitektonskog neba“. Bez obzira slažemo li se s tom tvrdnjom moramo priznati kako je riječ o renesansnom duhu: projekti, natječaji, regulacije, studije, bilteni, plakati, prijedlozi, spomenici, izložbe, publicistika i još štošta. Spomenimo i da je Vuko Bombardelli priredio prvu arhitektonsku izložbu u Splitu nakon II. svjetskog rata, izložbu svojih radova 1955. godine. Vuko Bombardelli je autor i prvog splitskog nebodera, a prvi je i javno predložio izgradnju tunela kroz Marjan. Već kao student istakao se svojim angažmanom u narodnooslobodilačkom pokretu i kao borac za slobodu i kao arhitekt Titove pećine u Drvaru. Odmah nakon uvođenja samoupravljanja, osnovao je Projektni atelier za urbanizam i arhitekturu „Arhitekt“, društveno tijelo u kojem je Bombardelli čitavih dvadeset i pet godina bio direktor i glavni projektant. Splićani ga najviše pamte po takozvanim „Bombardellijevim zgradama“, šifriranim kao E57 (eksperiment 57). Bombardellijeve zgrade predstavljaju vrlo rijedak ako ne i jedinstven slučaj kada se zgrade nazivaju po arhitektu koji ih je projektirao. Među strukom to i nije tako neobično, ali u svakodnevnom jeziku grada svakako jest svojevrstan fenomen.
*Vuko Bombardelli, obiteljski arhiv
Nemoguće je ovom prilikom dati sublimirani prikaz Bombardellijevog života i rada, obzirom na kompleksnost, sveobuhvatnost i dugotrajnost njegovog djelovanja. Ograničit ću se stoga na karakteristične epizode i ispričati neke malo poznate ili zaboravljene detalje koji mogu dati uvid u ličnosti i rad arhitekta te potaknuti čitatelja na daljnje istraživanje.
Krajem 1950. godine, na samom početku njegovog profesionalnog djelovanja u Splitu, prisustvuje I. Savjetovanju arhitekata i urbanista Jugoslavije održanom u Dubrovniku. Jedne od glavnih tema skupa su upravo stanovanje, ali i uloga zelenila u urbanističkom planiranju. Ukoričeni referati postaju dio njegove biblioteke, navedene teme zaokupljaju tadašnju stručnu javnost, a Vuku Bombardellija osobito. To je očito u Bombardllijevom promišljanju regulacije splitskog kvarta Spinut – dijela grada u kojem je i sam živio i koji uz kompleks u Washingtonovoj ulici predstavlja jednu od njegovih najpoznatijih i najuspjelijih realizacija na polju stanogradnje.
*Natječajni rad regulacije Špinuta, 1963.
Vuko Bombardelli često se javlja novinskim člancima komentirajući aktualne teme pa tako već 1955. godine hvali napredak u ozelenjivanju grada i zaziva povezivanje centra grada i Marjana u jednoj od brojnih polemika koje je vodio sa splitskim urbanistima. Regulacija splitskih kvartova Špinuta i Poljuda bila je i predmetom natječaja 1963. godine na kojem je prvu nagradu odnio Frano Gotovac (Bombardelli s Olgom Pavlinović otkup), ali bez obzira na nagradu sam Gotovac se nekoliko puta javno osvrtao na Bombardellijev rad i isticao njegove kvalitete u odnosu na svoje prvonagrađeno rješenje. Tu prije svega misli na ideju o povezivanja gradskog centra Splita i park šume Marjan, ideje koja je ostala neostvarena, a danas je možda aktualnija no ikad. Na tu temu Bombardelli u obrazloženju svog natječajnog rada piše ovako:
„Zahvaljujući Gajevom šetalištu Marjan će se približiti gradu. Ovaj osnovni smisao u jednom momentu nije bio shvaćen/na insistiranje pojedinaca, radi sasvim ličnih interesa, traženo je da Gajevo šetalište postane bitna ulica s garažama, umjesto park- bulevara, i da se ova posljednja veza s Marjanom izgubi.
Gajevo šetalište oformljuje se u jednu od najjačih arhitektonsko-urbanističkih poteza grada, koji uz istovremenu funkciju povezivanja Marjana s gradom, predstavlja stambenu zonu visoke gustoće naseljenosti s najvećim slobodnim površinama u gradu.
Ovim naseljem, pravilno orijentiranim i situiranim čitav jedan gradski rejon dobio je svoju fizionomiju.
Lako je zamisliti život i atraktivnost budućeg bulevara.“
*Šetalište Ljudevita Gaja ili Gajeva ulica neposredno nakon izgradnje, obiteljski arhiv
Bombardelli je sudjelovao na brojnim natječajima, ali je i samoinicijativno izrađivao regulacije brojnih dijelova grada. Ovi urbanistički projekti bili su jednako beskompromisni i odani idejama moderne arhitekture kao i njegova stanogradnja utjelovljena u projektu E57. Stoga ne čudi što su najčešće dočekivani s podozrivošću i kritikom te su ostali nerealizirani. Kada govorimo o povezivanju Park – šume Marjan i centra grada Splita, ona je još uvijek moguća ali danas je tek zbir takozvanih zaštitnih zelenih površina koja služe više kao parkiralište nego kao šetalište. To zelenilo je realizirano istovremeno s izgradnjom niza stambenih zgrada E57.
Ulica Ljudevita Gaja ili Šetalište kako ga naziva Bombardelli jedna je od rijetkih splitskih ulica koja nije promijenila ime. Već dugo je u memoriji Splićana kao najkraći put od teatra do Marjana i kao lokacija većine spomenutih Bombardellijevih zgrada i varijantnih rješenja. Ono što je manje poznato je da je i sam Bombardelli živio u neposrednoj blizini Gajevej ulice, u zgradi koju je sam projektirao kao dio šire regulacije, na šestom, zadnjem katu bez lifta ali s Pogledom. Živio je u jednoj varijanti E57 tlocrta, gdje su kuhinja, predsoblje i hodnik spojeni u jedinstven prostor i funkciju minimalnih dimenzija, prolaznog karaktera. Srce stana prebačeno je u dnevni, istovremeno i radni prostor, koji je zbog blage klime većinu godine imao svoj produžetak na terasi jugoistočne orijentacije s koje se pruža panoramski pogled na grad, pa tako i na Pomgradov neboder i prostore ateliera „Arhitekt“ na njegovom 14. katu.
*Stan Bombardellijevih, obiteljski arhiv
U Bombardellijevom stanu iznenađuje sinergija minimalističkih prostora stana i zidova ispunjenih različitim umjetninama, uspomenama, fotografijama, vlastitim crtežima, maketama i još koječim. Tu možemo pronaći makete projekata, mnoge Vukine kompozicije brodova i jedara, prikaz vlastitog života u obliku epizodnog stripa, slike Jurice Kezića i kćeri Cice, trogirskog reljefa boga sretnog trenutka Kairosa pa sve do različitih suvenira te dakako bogate biblioteke. Posebno mjesto zauzima fotografija iz studentskih dana s Feđom Čatipovićem, slikarom koji je poginuo u ratu. Jedina prava konkurencija horor vacui zidovima koji vam kradu pažnju je pogled na grad, na luku i Marjan koji je nebrojeno puta ovjekovječen fotoaparatom i brižno arhiviran uz obiteljske fotografije i članke iz novina filigranski detaljno bilježeći odnos arhitekta i grada.
*Gajeva ulica, E57 / foto: Lea Jurčić
Na terasi, jedinoj prostoriji u stanu koju ne možemo opisati kao minimalnu, pažnju privlače izblijedjele crtarije na južnom zidu ispod kojih se naziru figure. Taj je zid svojevremeno bio podijeljen na mrežu pravilnih pravokutnika ponuđenih kao prostor za izražavanje domaćinima ali i gostima namjernicima. Kiša i sunce bili su nemilosrdni, pa se danas samo tragovi naziru. Nažalost, slično se može primijetiti i na mnogim zgradama koje je Vuko Bombardelli projektirao, a od kojih je možda najupečatljivija nekoć poznata kao robna kuća Dalma.
*Gajeva ulica, E57 / foto: Lea Jurčić
Vuko Bombardelli je nastupajući samouvjereno, do same srži ogolio svoju arhitekturu. Podijelio je stambene prostore njihovim stanovnicima kao one prazne kvadrate na zidu vlastite terase. Na primjeru njegovog stana vidimo kako minimalna arhitektura vjerno bilježi tragove jednog života, a obazremo li se samo na fasade Bombardellijevih zgrada, bit će nam jasno da to važi i za njih. Bez obzira na stanove koji svojom veličinom često ne zadovoljavaju potrebe korisnika, a što rezultira mnogobrojnim intervencijama, Bombardellijeva arhitektura intervencije suvereno nosi i još uvijek predstavlja jedne od najpoželjnijih prostora za život.
Autorica: Jelena Borota
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
