'Skale' - VIZKULTURA

Utorkom predstavljamo autorski projekt iz sfere suvremene fotografije

Biljana Gaurina – ‘Skale’

O projektu:
(tekst Ante Tomića)
Što je čovjek? Odakle dolazi i kamo ide? Čemu se može nadati? Ima li života nakon ovoga ovdje? Armiranobetonske čudnovatosti koje je fotografirala Biljana Gaurina potaknu vas na metafizička i egzistencijalna pitanja, pa i ako to uopće nije bila namjera njihovih graditelja. Vrijedni neimari iz Trilja i Kaštela nevino su, ne sluteći nevolju, napravili stepenice za nigdje, uspon u ništavilo, a ti sad budi Martin Heidegger, Jean Paul Sartre i Søren Kierkegaard pa shvati koji je tome smisao i šta je bilo u glavama onih koji su to zamiješali zašalovali?

Čitav bi se filozofski kongres mogao napraviti oko ovih skala, pa i ne samo filozofski. Antropolozi bi tu također imali koješta kazati, kao i psiholozi i psihijatri. Da je Giorgio de Chirico naslikao stubište koje vodi u prazinnu, okupili bi se bradati likovni kritičari oko platna i složili kako je riječ o vrlo uspjeloj metafori ljudske uzaludnosti. “Hrabro! Potresno!” vikali bi autoriteti oduševljeni prikazom otuđenja i beznađa u dehumaniziranom betonskom svijetu. Netko bi možda i zaplakao, kako posjetitelji ridaju na konceptualnim akcijama Marine Abramović, sve dok iz neožbukane prizemnice sa stepenicama na nevidljivi kat ne bi izašao krupan neobrijani Vlaj, obrisao masne ruke o maskirni prsluk s grbom neke domobranske pukovnije i zovnuo pridošlice:
“Jean! Søren! Marina! Ajde, šta stojite isprikuće. Uniđite, narizat ću van malo pršuta.”

Za mene, koji sam odrastao u ovome kraju, poznajem navike svojih zemljaka i njihovu gotovo djetinju očaranost betonom, koja ih koji put navede na vrlo opasne statičke eksperimente, stepenice za nigdje samo su uvrnuti građevinski vic. Premda, priznajem, gledajući ih na Biljaninim fotografijama, precizno izrezane iz njihovog konteksta, ima u njima mnogo tuge. Gane me vizija nevidljivih katova, veliki planovi koji su jednom davno graditelji imali. Crtali ih su na papirnatim vrećicama, jer koji ćeš kurac plaćati arhitekta, kuće na dva, tri, četiri kata, po jednim za svakoga sina, kuće tako velike da će u prizemlju imati mediteransku, a u potkrovlju alpsku klimu.
No, uvijek bi nešto krenulo ukrivo. On bi ostao bez posla, žena se razbolila, kredit u švicarcima financijski ih sasvim uništio, a ni sinovi nisu ispali kako su se nadali. Evo, sad je i najmlađi otišao u komunu u Španjolsku. I tako su ostale te nedovršene nakaze, svi bi im se đavli čudili, gdje hrđave željezne šipke zlosutno vire iz tarace, a skale bez ograde čekaju da nečije tek prohodalo dijete padne s njih i sutradan u Slobodnoj Dalmaciji, u crnoj kronici izađe kratka ravnodušna vijest “Tragedija u Hrvacama”.

Biljana Gaurina ovim se projektom još jednom vratila na poznati teren zavičaja i još jednom pogodila fokusirajući se na nešto što je zanemareno i neviđeno, a što o Dalmatinskoj zagori ipak istinitije svjedoči od poznatih folklornih motiva. Devet od deset fotografa, znate i sami, u Dalmatinskoj zagori obično će u objektiv hvatati kamene kućice, premda nijedna od tih ljupkih potleušica nije mlađa od stoljeća. Gaurina je među rijetkima shvatila kako su naša stvarnost i sve naše nade i ufanja u betonu. Naliveni u jedno jutro u seoskoj radnoj akciji, uz solidarno lopatanje susjeda i rođaka, tu su jednom započeti nekakvi životi koji se nisu dogodili. Dokumentirajući ta iznevjerena očekivanja, budućnost koja nas je izdala, mlada sinjska fotografkinja završila je još jedno poglavlje kronike kraja gdje nikad, ni u prošlosti, a ni danas, nije bilo lako.

O autorici:
Biljana Gaurina rođena je 1980. godine u Sinju. Srednju školu (fotografski smijer) završila je 1997., a potom dvije godine radi kao suradnik u fotostudiju u Splitu. Od 2000. do 2003. pohadja privatnu školu fotografije Instituto Superiore Fotografia e Arti Visive ( I.S.F.A.V.) u Padovi te sudjeluje na nekoliko skupnih izložbi i osvaja nekoliko nagrada. Od 2003. radi kao fotoreporterka za EPH (danas u agenciji CROPIX) te objavljuje svoje fotografije u raznim časopisima (Glorija, Globus, Jutarnjii List, Grazia, Slobodna Dalmacija…). Istodobno radi i kao modni fotograf za časopis Gloss (izrada editorijala). Prvu samostalnu izložbu je imala u Splitu 2008. Severina, potom slijede izložbe u Zagrebu 2009. Balerine i 2010. Baba Mara, 2010. Žene iz Dalmatinske zagore u sklopu međunarodne smotre folklora, Majke moje generacije 2013., Skale 2013., Sinjska Alka- Shangaj Kina 2013. te nekoliko skupnih izložbi u sklopu HND-a i ULUPUH-a.
Članica je ULUPUH-a, HND-a i Foto kluba Split.