Bez obzira na to koliko se moji subjektivni afiniteti priklanjali nečem što se naziva suvremena umjetnost, sklono je eksperimentiranju i redefiniranju medija izražavanja i poprilično se udaljava od nekih «čistih» definicija izričaja, ostajem otvoren da me oduševe radovi koje bi, recimo, autorski definirali «samo» pojmom slikarstvo.
U ovom slučaju riječ je o slikarskom opusu Martine Grlić, definitivno jedne od najtalentiranijih autorica mlađe domaće umjetničke scene, koja ustrajno i točno, a istovremeno autorski svježe, osebujno i pamtljivo, dominira u formi bivanja punokrvnim slikarom.
S njezine izložbe «Tvornica» u Galeriji Karas od prije nekoliko tjedana, koju sam, na sreću, pogledao sasvim sam, pamtim izražen miris tih velikih monokromatskih slika i nimalo patetičnu reakciju nostalgičarskih konotacija na motive na slikama i vrijeme «koje više nije». Namjerno pomalo mutni i neoštri, mrenom minulog vremena obavijeni prikazi, dokumentiraju jedno razdoblje kada se, kako to Grlić precizno uočava, rad glorificirao. Vrijedne anonimne žene dokumentaristički portretirane na njezinim slikama u nekim proizvodnim kontekstima stvaraju višeslojan narativ o vremenu gdje su proizvodnja i industrija imale sasvim druge opisne predznake nego danas.
Medij slikarstva, osobito takav, gdje se događa onaj klišeizirani moment približavanja, neostvarene intencije dodira, pa i njuškanja tih velikih slika, na internetu je pretvoren u piksele i zasigurno gubi jačinu. Zato je važno čekati pa radove ove autorice kao i niza drugih generacijski joj bliskih slikara, promatrati uživo, staloženo i češće, na izložbama (ali ne na otvorenjima), salonima i galerijama.
Ne samo o ciklusu «Tvornica», nego i o niz drugih tema o kojima smo pričali s Martinom, više pročitajte u nastavku;
*Martina Grlić / fotografija: Bruno Konjević
Ciklus „Tvornica“, koji si nedavno prikazala u Galeriji Karas, fokusiran je na prikaze nekih starih tvorničkih postrojenja. Kako je krenula želja za slikanjem ovakvih motiva?
Martina: Posve slučajno naletjela sam na nekoliko starih fotografija iz tvornice šećera u Osijeku u kojoj je radio tata jednog mog prijatelja. Istovremeno me zaintrigiralo čitavo to razdoblje 80-ih i 90-ih godina kada sam odrastala. Moglo bi se reći da je odabir teme nastao iz moje osobne želje za demistifikacijom događaja koji su se odvili na području bivše Jugoslavije. Moja generacija je to razbolje „tranzicije“ na neki način prespavala, proživjela u djetinjastoj igri.
Prostor u kojem živimo u kratkom je vremenu prošao put od socijalizma pa kroz procese tranzicije tokom 80-ih i početkom 90-ih godina do pojave globalizacije i neoliberalnog kapitalizma. Fokusirala sam se upravo na tu promjenu ideologije koja je nastala kao posljedica političkih promjena, posebice promjena odnosa prema radu, i kako je to direktno utjecalo na proizvodnju vrijednosti.
Pretpostavljam da si slikala po fotografskim predlošcima. Kako si došla do fotografija samih prostora, iz kojeg su one vremena, odnosno godina?
Martina: Većina fotografija preuzeta je iz starih tvorničkih monografija te iz državnog arhiva. Fotografije pokrivaju razdoblje od 50-ih godina pa negdje do kraja 80-ih.
Znaš li kako danas izgledaju ti prostori, postoje li još neke od tvornica ili ni same zgrade više ne postoje?
Martina: Nije baš jednostavno ući u trag životu jedne propale tvornice. Informacije su najčešće raspršene po tisku, a mnoga od tih postrojenja više ne postoje.
Jedan primjer je „Biserka“ koja je bila vodeća tvornica igračaka u Jugoslaviji i proizvodila originalne Walt Disney igračke. Postojalo je čak pet tvornica od čega su najvrednije bile četiri zagrebačke lokacije: u Heinzelovoj, Vukovarskoj, Planinskoj te u Ulici Eugena Podaupskog. Privatizacija je, kao i u mnogim drugim tvrtkama, učinila svoje. Danas su na tim lokacijama druge nekretnine poput, primjerice, modernoga ostakljenog nebodera u Heinzelovoj.
Neki od razloga propasti tvornica su smanjenje tržišta, ali i konkurencija iz Kine i jeftini uvoz. Na području nekadanašnjeg „Risa“ su stambene zgrade, a to je zapravo i jedina lokacija i postrojenje kojeg se i sjećam kako je nekada izgledalo. (Proizvodili su, među ostalim, hrvatske kondomeJ.)
Veliki brend, koji se prepoznavao ne samo u Jugoslaviji već i u Europi, bivšu „Jugoplastiku“, kupio je splitski tajkun Željko Kerum. Splitska zgrada je srušena, a na njenom mjestu su izgrađeni stanovi i trgovački centar. S druge strane, na mojim su slikama i postrojenja koja postoje i danas, primjerice „Podravka“ ili „Jadran“.
Siguran sam da sama serija ima društveno usmjerenu poruku gdje jasno podcrtava neka goruća pitanja hrvatske industrije i ekonomije, počevši od „Kamenskog“ preko bezbroj sličnih tvorničkih scenarija. Jesu li ti takvi, gotovo svakodnevni scenariji zatvaranja tvornica u proteklih desetak -petnaestak godina, bili pokretač za stvaranje ciklusa i koliko on sam ukazuje na probleme koji su postali konstanta?
Martina: Društvo, u kojem živimo, ima naviku gaziti preko svega što se odvijalo u prošlosti. Htjela sam na neki način ponovo uzdići vrijednosti koje su, prema mom mišljenju, bile pozitivne unutar starog sistema kada se rad glorificirao. Naravno, taj je stari režim, ako ga tako smijem nazvati, imao mnogo mana, ali radnik je bio važna osoba u društvu, postojala je neka vrst kolektivne svijesti i zbog toga je ekonomija funkcionirala. Danas svatko brine samo za svoj privatni kapital i uspjeh.
Naglasak je, dakako, na proizvodnji, na ideologiji, a ne toliko na samoj propasti određenih pogona. Novo vrijeme sa sobom nosi i zahtjevnije tržište. Uzmemo li to u obzir, neke od tih tvornica, što zbog tromosti prilagodbe, što zbog političkih razloga, jednostavno nisu mogle opstati.
Mislim da treba razlikovati pogone koji zbog lošeg vodstva rade nekompetetno od onih koji su iz privatnih interesa političke elite nasilno ugašeni.
Na velikoj većini slika su žene. Je li to tvoj odabir fokusa na žene angažirane na ovakvim poslovima ili si istraživanjem nekako došla do materijala i činjenica gdje su ovakve prostore uglavnom „ispunjavale“ žene zaposlene na dokumentiranim pozicijama?
Martina: Bilo je jako teško doći do prizora koji su mi estetski i konceptualno odgovarali obzirom da ovog puta nisam koristila fotomontažu ili na bilo koji način ulazila u formu fotografije. Žene su većinom u prvim planovima, no muškarci su također prisutni, ali u pozadini, zamućeni. Također, fotografije do kojih sam uspjela doći većinom su iz prehrambene i tekstilne industrije, a tamo su u većini i bile žene.
Žene radnice nisu ishodišna točka ciklusa; to su isto tako mogli biti i muškarci, to je mogao biti Alija Sirotanović sa svojim rudarima, to su mogli biti radnici „Končara“, „Sisačke željezare“, „Iskre“. Poanta je u proizvodnom radu, radu samom po sebi, ideologiji rada. Podjela na rodove odvodi priču u jedan drugi smjer.
U svojim si radovima, kako mi se čini, uglavnom zaokupljena prošlošću, odnosno prikazima nekih starih, nostalgičnih, retro motiva i trenutaka, bilo industrijskih, nekih „američkih“ dokoličarskih pa i ovih iz prošlog sistema. To se, čini mi se, uvelike razlikuje od velike većine tvojih kolega slikara generacijski ti bliskih. Može li se reći da su ti prošlost i neka davna vremena privlačniji od sadašnjosti?
Martina: Mislim da su prošlost i sadašnjost usko povezani. Osim toga, ta „prošlost“, koju ja prikazujem, a pogotovo ova iz posljednjeg ciklusa, ima itekako veze s našom sadašnjošću. Upravo kroz prošlost možemo razumjeti vrijeme u kojem živimo danas.
Tvoji su radovi isključivo rađeni u monokromatskom, odnosno crno-bijelo-sivom koloritu. Zašto ne koristiš boje? Radi li se o odluci ili fazi?
Martina: Radi se o fazi, ali i odluci. Već sam na akademiji shvatila da nisam jedan od onih autora koji će žvakati jednu temu ili stil godinama. U klasi sam radila velike monokromatske apstrakcije. Takav tip slikarstva ima jedan određeni doseg i nakon određenog vremena prestao mi je biti izazov zbog čega sam za diplomski rad odlučila napraviti apsolutni obrat što su neki profesori dočekali na nož. Radilo se o kolorističkim reduciranim prikazima grada i prirode. Sada vidim da to možda i nije bilo sasvim uspješno odrađeno, ali, ako ništa, bio je to obrat koji mi je pomogao da se oslobodim „klase“ i studentskog rada i nezavisno krenem u ovo što radim sada.
Ima li ta odluka crno-bijelog izričaja veze s ovim motivima iz prošlosti/povijesti, koje sam spomenuo, svojevrsnog dokumentarizma, pretpostavimo li da crno-bijelu tehniku onako direktno povezujemo s dokumentarizmom u fotografiji?
Martina: Crno-bijelo je istinito usvojeno iliti naslijeđeno iz crno-bijele fotografije ne bi li se zadržala dokumentarna nota.
Kad promotrim tvoju karijeru u proteklih par godina, čini mi se da ti se jako puno dobrih stvari dogodilo: izlagala si na T-HT-u u MSU-u, Salonu mladih, dobila Erste nagradu, bila među predstavljenim umjetnicima na Boilling pointu, sada si u Karasu imala samostalnu izložbu… Kada rezimiraš proteklih par godina od kada si diplomirala, jesi li mislila da će biti ovako ili sve navedeno smatraš očekivanim i pucaš na neke još više ciljeve?
Martina: Nisam mislila da će biti ovako. Moram priznati da sam izašla s akademije pomalo izgubljena. Trebalo mi je neko vrijeme da se snađem i naviknem na rad u samoći ateljea. Naravno, tu je bio i strah od neuspjeha no nekako su se kockice same od sebe počele slagati kada sam si postavila konkretne ciljeve. A da pucam, što reći, pucam uvijek.:)
Koje ti je od navedenih izlaganja bilo najdraže i zašto?
Martina: Uvijek su mi najdraže izložbe na koje me pozovu ili su natječajnog karaktera. Lijepo je biti prepoznat, tada ovaj posao ima smisla.
Kako danas živi tridesetogodišnji umjetnik u Hrvatskoj koji je, uzmemo li u obzir sve navedeno u prethodnom pitanju, recimo to tako – među istaknutijim u svojoj generaciji? Možeš li živjeti samo od svog rada, prodaje radova, natječaja i slično?
Martina: Uz pretpostavku da živi isključivo od svoje umjetnosti, moglo bi se reći da je to istinski život u duhu današnjeg vremena, dakle neizvjestan i pun kompromisa. Zasada živim isključivo od svog umjetničkog rada. Napredak je spor, kao što je i sam medij slikarstva. Iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, eto, tako to nekako ide.
Prijavljuješ li se na natječaje ili neka on-line izlaganja van Hrvatske, kako na to gledaš i ima li to uopće previše smisla ili je previše skupo biti ustrajan u ciljanju na strano tržište gdje rezultati nisu sigurni i rijetki su?
Martina: Konkurencija na stranom tržištu daleko je veća nego kod nas i teško je upasti u sustav, tj. neku galeriju koja prodaje. Ali svakako treba pokušavati, to je na neki način i lutrija. Predstavili su moj rad unutar nekoliko on-line art časopisa iz Nizozemske, Portugala i SAD-a, no oni su slučajno našli mene, a ne ja njih (smijeh).
U zadnje vrijeme postoji sve više on-line platformi, tumblra i sličnih „kustoski“ vođenih stranica i blogova na kojima se predstavljaju autori koji izađu iz anonimnosti tako da često završe na bezbroj svjetski čitanih blogova i portala. Kako gledaš na to, prijavljuješ li se na takve platforme i što misliš o „izlaganju on-line“ u kontekstu slikarstva?
Martina: Mislim da su takve platforme logičan slijed događaja uzmemo li u obzir nakrcanost muzeja i pojave virtualnog i eko-muzeja. To je ujedno i dobar način da se vide i svi oni umjetnici koji su van mainstreama.
Pitanje je koliko je to dobro za kredibilitet medija kao što je slikarstvo, budući da se na ekranu gubi mnogo od vizualnog doživljaja, odnosno, može li se takvo umjetničko djelo zaista doživjeti isključivo putem piksela.
Dobra strana takvog „networkinga“ je ta što je najčešće besplatno i omogućava povezivanje s ljudima iz cijeloga svijeta. Razmjena informacija dostupna je svima, a nerijetko se nudi bolji uvid u ono što se negdje radi nego što to pružaju muzeji.
Ima nekoliko takvih platformi, koje koristim, no mislim da se na to još uvijek gleda dosta neozbiljno. Institucije su ipak onaj mainstream koji vodi glavnu riječ.
Kad već spominješ institucije, reci mi kako gledaš na domaću umjetničku scenu, u tom institucionalnom smislu?
Martina: To je problem koji je slojevite naravi. Sve su naše institucije dosta trome, tržište umjetnina gotovo da ne postoji, a novaca u kulturi nema dovoljno. Te okolnosti povlače za sobom mnoge probleme i odražavaju se na mladog umjetnika u smislu da isti lako upada u stanje opće besciljnosti.
Ako se ne varam, tvoj dečko je također slikar, Stjepan Šandrk. Jedna je njegova slika (Martina Grlić gleda „Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj” Lovre Artuković), na kojoj si ti, zapaženo prošla na domaćoj umjetničkoj sceni. Je li ti bilo neobično biti s druge strane platna? Je li se radilo samo o jednoj slici ili se tvoj lik našao na još nekom njegovom radu?
Martina: Moj se lik nalazi na više njegovih slika. Nekako se dogodilo da su tema njegovog zadnjeg ciklusa upravo ljudi koji čine dio današnje scene, tj. publika. Obzirom da najčešće zajedno obilazimo izložbe, našla sam se kao ishodišna točka te njegove „Publike“.
Nije mi neobično naći se s druge strane platna iako sam primjetila da ljudi pomalo zavidno gledaju na to. Postoji određena romantična čežnja za prikazivanjem sebe kod većine ljudi.
Izričaji su vam, rekao bih, potpuno različiti. Nevezano za njega i njegov način rada, uzmemo li u obzir neke svjetske primjere slikarskih/umjetničkih parova i partnerskih timova (u kontekstu arhitekture, dizajna pa i umjetnosti) što misliš, bi li ikada mogla raditi u paru, kao dvojac/kolektiv?
Martina: Mislim da se moraju stvoriti određene okolnosti, zajednički interesi, velika želja, jedna vrsta kreativne kemije, simbiotičnosti između dvoje, troje ili više ljudi.
Šandrk i ja smo trenutno prejake individue i previše svatko u svom filmu da bismo uopće razmišljali o takvom načinu rada. Barem zasada. U budućnosti je sve moguće. Možda se dogodi neki projekt koji će nas spojiti u tom smislu.
Na čemu trenutačno radiš, koji su ti daljnji planovi?
Martina: Trenutno pripremam nove slike za samostalnu izložbu krajem ove godine. Slike će biti u koloru i znatno estetski drugačije od ovoga što sam dosad radila. Tematski će se nadovezati na priču s tvornicama.
Jedna od tih novih slika imat će svoju premijeru sada na Zagrebačkom salonu.
Više o Martininim radovima možete pratiti na njezinoj stranici martinagrlic.blogspot.com
