Otkad znam za sebe slušam kako je Osijek “grad po mjeri čovjeka”. U ranim danima bio je upravo to; pitom, polagan, širok, ljubazan i nadasve siguran. Iako mu je povijest potom dodala različite prefikse u kojima sam se snalazila s promjenjivim uspjehom, moram priznati kako je do današnjeg dana moj rodni grad zadržao svoju ravničarsku mirnoću i krotkost koja bi, da netko promućurniji i dobronamjerniji drži uzde, nadrasla sve zamke panonskog nizinskog horizonta i pretvorila ih u svoju prednost. No, to je neka posve druga priča…
Osamdesetih godina 20. stoljeća Osijek je, uz Vinkovce, uživao status alternativnog gnijezda u kojemu su svoje mjesto pronalazili bendovi, umjetnici i književnici “s ruba” onodobnog mainstreama, a koji su nekako stidljivo razvijali priču o “slawonische kunstu” u kojemu se prožimalo i meandriralo iskustvo europskog, točnije njemačkog teatra, postpunka i konkretističke poezije. Istina, scena je pupala, ali se nije rascvjetala jer ju je dokinula činjenica da rub nije tek apstraktna imenica, već i geografska širina koja je, eto, odigrala značajnu ulogu u ratnim zbivanjima. Osječka, pa i slavonska, multikulturalnost koja se njegovala stoljećima što na arhitektonskom što na jezičnom što na etničkom planu u devedesetima je ustuknula pred nacionalnom jednoznačnošću i čini mi se kako se od toga nikada nije ni oporavila. Naime, Osijek je u svakom smislu ispresijecan tragovima brojnih naroda koji su ga posjećivali ili naseljavali (Nijemci, Mađari, Slovaci) i u njegovoj je natalnoj karti upisano mnoštvo različitih genetskih spirala koje su ga oblikovale kao bogato i kromatsko stanište uljuđenog suživota. Devedesete su ovu sintagmu doslovno parafrazirale prometnuvši aluvijalno tlo u egzistencijalnu depresiju koja neprestano kida kraste sa svojih ratnih ožiljaka naivno smatrajući kako su one zalog nekog zasluženog boljitka ili barem prosperitetne budućnosti. Iz te se slavonske kratkovidnosti razvila apatija i ravničarska letargija koja je stubokom zamijenila mirnoću, staloženost i uljudnost – sve one prihvatljive stereotipe koji su prilijegali uz profil istočnohrvatskog čovjeka. Istina, rat nije samo ranio grad i ljude, on ga je pritisnuo uza zid ne dozvolivši mu da se oporavi i nastavi dalje. No, nakon više od dva desetljeća svima je jasno kako je vrijeme demistifikacije odavno prošlo te kako bi se trebalo othrvati tom pritisku i konačno pokrenuti u nekom sasvim drugom smjeru. Naime, i tih se ratnih devedesetih u Osijeku kretalo; igrali su se Beckettovi Koraci; umjetnici su oformili Noise Slawonische Kunst, održavali su se koncerti, galamilo se riječju, mišlju i djelom. Postratno vrijeme “dokusurilo” je “grad po mjeri čovjeka” oduzimajući mu pravo na novi i čisti početak koji njegovi stanovnici još uvijek – čekaju. Dnevne aktualnosti iz središta Slavonije donose frapantne podatke o iseljavanju stanovništva u sjevernoeuropske i zapadnoeuropske države, a migrantski razmjeri, unatoč grčevitim pokušajima gradskih i državnih vlasti da ih minorizira i ublaži, zapravo su veći od fabriciranih brojki koje donose mediji. Tvrdnja kako djeca mojih prijatelja postaju bilingvalna pomalo je gorko opravdala naziv našeg zajedničkog grada; oseka humaniteta danas je, bez ikakve sumnje, najveći problem Osijeka i Slavonije, a njezine će dalekosežne posljedice biti vidljive i bolne tek u godinama koje dolaze. Ovaj je grad tako postao točkom iz koje se kreće nasuprot tradiciji utočišta i točke u koju se dolazi. Arhitektonski urbanitet sporohodno je, ali vidljivo kamufliran i moderniziran dok je humanitet koji bi ga trebao ispuniti i oživjeti kronično reduciran. Osječki urbani pejzaž čine napuštena industrijska postrojenja, prazni trgovački prostori u središtu i barokna Tvrđa u čiju se jezgru nemušto interpolira suvremena betonizacija. Jedini relikti predratnog sklada otvoreni su prostori parkova, šetnica i prostora uz Dravu koji tek sezonski stvaraju privid kako grad pulsira, diše i hoda. Pozicija ruba često postaje izlikom za statičnost i memlu o kojoj se u Osijeku, baš kao i u mnogim drugim hrvatskim gradovima, govori onim poluglasom zbog prijetnje da govornik, a zapravo svjedok propadanja, ne bi bio prokazan kao protudržavni element ili neprijatelj naroda.
Srećom, ovaj tekst neće se baviti anemičnim perspektivama osječkog gospodarskog mikroreljefa. Baš naprotiv, ovaj će tekst prikazati nekolicinu kulturnih, u prvom redu likovnih, čvorišta i inicijativa koje bi mogle poslužiti kao smjerokazi pozitivnijeg futura, dinamike, kreativnih inputa i energije kakvu “grad po mjeri čovjeka” zaslužuje.
Tijekom posljednjega desetljeća iz osječkog je kulturnog grafikona najjasnije apstrahirana likovna scena zato što je propulzivna, dinamična i svježa, ali i zato što već spomenutu poziciju ruba koristi slobodnije od ostalih umjetničkih modusa; kao prednost, a ne manjkavost. U tekstu će biti prikazana vrela spomenute dinamike; institucionalni Muzej likovne umjetnosti i Galerija Kazamat koje na određeni način povezuje Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti pri Akademiji za umjetnost i kulturu kao generator živućih sudionika likovne scene te izvaninstitucionalni projekti i inicijative udruge M-art i MMML Studija koje entuzijastički i pomalo prometejski revitaliziraju urbanu kulturu Osijeka dovodeći je u vezu s ostatkom Europe i svijeta.
*projekcija nadogradnje Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku / foto: via muih.hr
*25. slavonski biennale – nagrađeni rad Ane Mušćet “Zastave” – Grand Prix (lijevo) / foto: via osijek-online.com; nagrađeni rad Ksenije Turčić “joie de vivre” (desno) / foto: via alu.unizg.hr
*fotografija Ane Petrović “Pičkin dim” (lijevo) / foto: via tportal.hr; otvorenje izložbe “Pičkin dim” u Esseker centru 3. listopada 2018. (desno) / foto: via osijek031.com
Muzej likovnih umjetnosti
Slijedeći kronološku pristojnost početno mjesto govora o likovnoj sceni Osijeka svakako treba biti Muzej likovnih umjetnosti koji se smjestio u najljepšoj secesijskoj ulici; Europskoj aveniji čime je dobio i svoj arhitektonski i značenjski kontekst, a na svojevrstan način i svoju zasluženu poziciju nukleusa u prikazu likovne tradicije ovoga grada. MLU svoje začetke ima u 1954. godini kada je izdvojen iz sastava Muzeja Slavonije i osamostaljen kao autonomna kulturna institucija, a deset godina kasnije na spomenutoj je adresi svečano otvorena Galerija likovnih umjetnosti čime je konačno okončana praksa čestih preseljenja galerijskog fundusa iz različitih neprimjerenih prostora. Od 1994. osnivačem, a time i izbornikom ravnatelja ove institucije, postaje Osječko-baranjska županija čijom odlukom 2014. GLU postaje MLU uz objašnjenje kako će na taj način djelatnost ove ustanove postati jasnija i pojačat će dihotomiju između njezine izlagačke djelatnosti i one ostalih gradskih galerijskih prostora. Objašnjenje je, baš kao i sam čin promjene naziva, potpuno besmisleno, a promjene koje je slavljenički čin (promjena se naziva dogodila tijekom obilježavanja 60 godina utemeljenja ustanove i 50 godina boravka u sadašnjoj zgradi) donio potpuno su irelevantne u kontekstu njezina umjetnička djelovanja.
MLU organizira Memorijal Ive Kerdića (trienalle medaljerstva i male plastike), Dane grafike i Slavonski biennale koji redovito iznjedri izvrsne likovne radove i krovna je manifestacija ne samo ove ustanove, već i šire umjetničke regije. No, glavni razlog zbog kojega sam pregled osječke likovne scene započela Muzejom likovnih umjetnosti danas je pomalo nostalgično sjećanje na aktivnu prošlost ovog likovnog epicentra. Naime, prije dvije godine MLU je uistinu bio prostor sjajne izlagačke dinamike; mjesto na kojemu se odgajala i okupljala publika i u kojemu sam se ja osjećala dobrodošlom (bez obzira na to što bih o kojem umjetniku ili izložbi napisala). Godišnji im je program bio raznolik i bogat pa je tako u sezoni 2017.- 2018. otvoreno gotovo dvadesetak izložbi koje su činile krivulju od slikarske klasike (Likovna baština obitelji Prandau i Normann) preko japanske grafike (Harumi Soroyama) i međunarodnih projekata (Panta rhei: Dvije rijeke – četiri umjetnice) do suvremenih predstavljanja mladih slavonskih autora (Lana Ključarić). Muzej je u tom razdoblju bio otvoren za programe tadašnje Umjetničke akademije, otvarao je prostor umjetnicima koji su poetički i geografski inskribirani u slavonski kulturni krug (Ines Matijević Cakić, Grupa 4: Dorogy, Kusik, Ivandić, Sušac; ilustratori Marijanović, Jerabek i Mataković), a svoje je prostore ustupao i sadržajima koje je organizirala udruga M-art demonstrirajući na taj način hvalevrijednu i konstruktivnu simbiozu institucionalne i alternativne suradnje kakva je u lokalnim okvirima nesumnjivi raritet. Zlatno doba izlagačke uzbibanosti, a s njome i ravnateljska funkcija Jasminke Mesarić, dokinuto je izložbom umjetničke fotografije kojom se obilježila desetogodišnjica fotografske produkcije na Umjetničkoj akademiji. Tada je iskonstruiran “skandal” oko fotografije Ane Petrović naslovljen Pičkin dim koji je proglašen neprimjerenim izloškom u doba adventa! Naravno, bio je to spin kojim se prikrila politička smjena tadašnje ravnateljice, a osim konsternacija likovnjaka, kritike i široke kulturne javnosti, skandal je urodio i ad hoc izložbom u Esseker centru tijekom koje su umjetnici deklarirali svoje pravo na autorsku autonomiju i istovremeno pristajali na još jednu političku smjenu čiji korijeni leže u inertnosti i indiferentnosti umjetnika koji pozicije moći i (ne)odgovornosti olako prepuštaju umjetničkim analfabetima i lokalnim vlastodršcima. S prezentnog vidikovca moguće je ustvrditi kako su upravo tada, koncem 2017. i početkom 2018. pritvorena vrata živahnog i raznolikog MLU-a. Nakon što je umjetno stvoreni skandal jenjao dogodilo se još nekoliko zanimljivih programa, no danas je više no uočljiv i kvalitativni i sadržajni pad Muzejskih programa. Na mjestu ravnatelja MLU-a danas sjedi Eduard Hudolin koji ne krije tendenciju programskog zaokreta prema baštinskoj i klasičnoj umjetnosti kao i proširenje edukativnih sadržaja nasuprot onim izlagačkim, a otkazivanje ustupanja prostora i logistike udruzi M-art također je pokazatelj koncepcijske regresije i svojevrsne umjetničke isključivosti.
Pravi razlog turbulentnih smjena u Muzeju likovnih umjetnosti leži u europskim sredstvima kojima se namjerava realizirati rekonstrukcija i dogradnja muzejskog prostora kojom bi se riješio problem smještaja rastuće muzejske građe. Osnivač želi kontrolu nad cijelim projektom uslijed čega čak i jedna kulturna institucija postaje prostorom političke i financijske promidžbe, a umjetnički sadržaji sporedna “djelatnost” čiji je broj gotovo prepolovljen u odnosu na prethodne godine.
*Galerija Kazamat / foto: via hdlu-osijek.hr
*projekcije u Galeriji Kazamat (lijevo); razgovori s umjetnicima u Galeriji Kazamat (desno) / foto: via hdlu-osijek.hr
*izložba Hassana Abdelghanija “From a distance 1914″ (lijevo) / foto: via glas-slavonije.hr; filmska runda u Kazamatu (desno) / foto: via zlihadzoponovojase.wordpress.com
*Galerija Kazamat izvana / foto: via oskultura.com
Galerija Kazamat
Programska platforma Galerije Kazamat usidrena je u suvremenoj likovnoj produkciji te na određeni način predstavlja protutežu rastućem tradicionalizmu Muzeja likovnih umjetnosti. Kazamat je utemeljen kao galerija Hrvatskog društva likovnih umjetnika (strukovne organizacije na području Osječko-baranjske županije) nakon što je im je Grad Osijek 2001. godine na korištenje dodijelio prostor nekadašnje austrougarske fortifikacijske građevine. Godinu dana kasnije prostor je potpuno uređen zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture te započinje svoju izlagačku djelatnost, no turbulencije oko slobodnog korištenja prostora, uprave i voditeljskih ovlasti traju godinama. Naime, Grad Osijek 2005. osniva ustanovu u kulturi koju naziva Gradskim galerijama Osijek, a kojom obuhvaća galerije Kazamat, Waldinger te Barutanu. Dok dvije potonje bilježe minornu i umjetnički gotovo irelevantnu produkciju (uz svijetle izuzetke izbrojive prstima jedne ruke), Galerija Kazamat vibrantan je i potentan prostor u kojemu je moguće vidjeti (i čuti) različite umjetničke rukopise i čija je programska koncepcija demokratičnija i raznovrsnija jer se izlagački sadržaji biraju javnim natječajem, odnosno žiriranjem. U službenom obrazloženju odabranih radova za 2020. prednost je dana onima koji svojim temama otvaraju pitanja percepcije i redefiniranja realnosti. Programi Kazamata financirani su i gradskim i sredstvima Ministarstva kulture, raznovrsni su u medijima kojima prenose umjetničke poruke (instalacije, video radovi, grafičke mape, skulpture…), a voditelji se u dvogodišnjem mandatu izmjenjuju iz redova članova HDLU-a.
Kako je riječ o prostorima smještenim unutar zidina barokne jezgre, Kazamat (prvotno zamišljen kao skladište oružja, ali i sklonište za ljude tijekom napada) danas ima problema s vlagom, teško ga je zagrijati, a ventilacijski sustav u njemu kao da ni ne postoji. S druge strane, interijer, kao i dvorišni prostor, izgleda uistinu impresivno, a kvalitetni umjetnički sadržaji dobivaju na dojmljivoj prezentaciji zahvaljujući neobičnom amalgamu barokne podloge i suvremene umjetničke materije. Među najzanimljivija izložbena ostvarenja u Kazamatu svakako treba ubrojiti fotografsku izložbu Hassana Albdelghanija From a distance 1914 i X poziciju Kristine Marić, ali značaj Kazamata leži i u njihovoj otvorenosti prema mladim, neafirmiranim umjetnicima koji upravo ovdje pronalaze svoj prvi izlagački prostor. U tu je svrhu 2012. pokrenuta godišnja skupna izložba nazvana Bure baruta koja promovira mlade likovne poetike, a iste godine s radom započinje i IWAGO (Međunarodna radionica umjetničke grafike) na inicijativu HDLU-a. Osim toga, Galerija Kazamat često ustupa svoje prostore brojnim kulturnim sadržajima koji nisu usko vezani uz likovnost; reviji Filmska runda, projektu Muzej osobnih priča – Priče Roma, manifestacijama Barutana i Performance Art Festival udruge M-art, fotografskim izložbama Pannonian Challengea, multimedijalnim izložbama ReArt festivala kao i aktivnostima brojnih drugih udruga. Nesređeni odnosi Grada i HDLU-a (koji su eskalirali u veljači 2017. kada je Grad iznajmio ulaz Galerije Kazamat političkoj stranci Hrvatskih laburista, a potom od te akvizicije, nakon peticije i brojnih napisa, odustao) ne uspijevaju narušiti programsku dinamiku ove kulturne “tamnice” (prošireno značenje kazamata), a ostaje nam samo spekulirati što bi se tek dogodilo kada bi godišnja produkcija dobila poticajan vjetar u leđa i kvalitetniju infrastrukturu za realizaciju umjetničkih projekata.
*Drugo izdanje Međunarodnog studentskog bijenalea u Osijeku / foto: via arteist.hr;
*POPUP 25 – Sonja Radaković (lijevo); POPUP 28 – Ivan Šeremet (desno)
Akademija za umjetnost i kulturu – Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Ono što bi, prema nekoj logičnoj inerciji, trebalo osigurati banku svježe krvi, kada je o kontinuitetu likovne produkcije riječ, bila bi, bez sumnje, institucija koja obrazuje buduće umjetnike i uključuje ih u aktivnosti iz kojih profitiraju i pojedinci i šira društvena zajednica. U Osijeku je 2004. osnovana Umjetnička akademija, a u njezinu sastavu i studij Likovne kulture koji je preimenovan u Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti. U svom petnaestogodišnjem trajanju pokrenuli su Međunarodnu studentsku kiparsku koloniju Jarčevac i Međunarodni studentski bijenale (čije je treće izdanje upravo u pripremi zahvaljujući inicijativi i upornosti Mirana Blažeka) kao i izložbu STARTER na kojoj predstavljaju i nagrađuju najbolje radove diplomanata ovog Odsjeka (koja se organizira u suradnji s HDLU-om), a na određeni način povezuju rad gore spomenutih kulturnih institucija. Naime, teško se otimam dojmu kako sama Akademija, točnije spomenuti Odsjek nije toliko vidljiv i prezentan u likovnom životu Osijeka u smislu krovne ustanove koja osmišljava ili pokreće nove umjetničke inicijative i projekte. No, njezin je doprinos upravo nemjerljiv kada su u pitanju “ljudski resursi”, zapravo umjetnici koji rade kao predavači na Odsjeku i diplomanti koji nakon studija postaju generatori novih umjetničkih praksi s predznakom nezavisne likovne scene. Zlobnici bi rekli kako to nisu zasluge Akademije, već pojedinačne i privatne inicijative, ali nužno je priznati kako je upravo osnivanje Odsjeka za vizualne i medijske umjetnosti akumuliralo tu umjetničku propulzivnost, dalo joj određene temelje kao i poveznice kojima se razgranalo u panoptikum kvalitetnih i rječitih likovnih imena kojima ne nedostaje ni energije ni ideja. Tako je, primjerice, skupina tek stasalih diplomanata osnovala umjetničku organizaciju POPUP i tijekom svoga šestogodišnjeg djelovanja stvorila impresivni niz umjetničkih programa u “skvotiranim” i napuštenim gradskim prostorima, a uz doslovno simbolična financijska sredstva iz gradskoga proračuna. Istina, POPUP proizvod je izvaninstitucionalne svježine i energije koja s Akademijom nema izravne veze, ali ona jest bila točka iz koje se otisnulo njihovo likovno promišljanje koje je potom preraslo u djelovanje.
*umjetnička rezidencija Ive Muškić u MMML Studiju (lijevo) / foto: via osijeknews.hr; Mario Matoković i Luka Kedžo u prostorijama MMML Studija (desno) / foto: via mmmlstudio.com
*performans “U tranzitu” Marije Adele Diaz (lijevo); Selma Banich izvodi performans “Rukovanje” na 14. PAF-u (desno) / foto: via kulturpunkt.hr
MML Studio i udruga M-art
Jednako tako bivši diplomant, a danas asistent na osječkoj Akademiji, Mario Matoković osnovao je Udrugu za kreativni razvoj Osijek (UKRO) u sklopu koje je pokrenuo projekt MMML Studio (smješten u privatnom studiju, a nekadašnjem tvorničkom pogonu) čija je središnja aktivnost provedba umjetničkih rezidencija i prezentacija rada gostujućeg vizualnog umjetnika koja nastaje kao rezultat integracije u osječku sredinu te njegovog kritičkog promišljanja o njoj. Nakon Filipa Bojovića, Marija Kolarića i Luke Kedže, Matoković, inače i sam zaokupljen kritičkim i analitičkim seciranjem nacionalnih i lokalnih mitologema, prednost daje mladim i neafirmiranim umjetnicima (Ivi Muškić i Marku Joviću) kako bi im otvorio prostor umjetničkog djelovanja i ukazao na nužnost regeneracije umjetničkog mišljenja u zatečenom društvenom trenutku.
Dok Matokovićev MMML Studio djeluje tek tri godine, udruga M-art svojevrsni je pionir nezavisne osječke scene i istinski promotor novomedijske kulture unutar rubnog, slavonskog habitata. Nije slučajno što svoje projekte, Performance Art Festival i Barutanu, pokreće početkom novoga tisućljeća i od tada tvrdoglavo i konzistentno upire prst u okoštale institucionalne repeticije predvidivosti te kritički resemantizira dodijeljenu nam stvarnost. U arhivu koji će sljedeće godine ponosno obilježiti 20 godina postojanja udruga M-art potpisuje jednako toliko PAF-ova u kojima su se smjenjivali izbornici i pozvani umjetnici koji su intrigantno “obradili” zadanu godišnju temu unutar neobičnih urbanih osječkih punktova, a koji su, gotovo uvijek, fusnotirali samu umjetničku izvedbu. Kao dugogodišnja pratiteljica PAF-a s ponosom mogu reći kako sam, zahvaljujući njihovim programima, postala senzibilnija gledateljica te kako su me upravo gostujući performansi oblikovali i odgojili u recepijentskom i kritičkom smislu. PAF je u Osijek doveo Mariju Adelu Diaz koja je na Dravi izvela aktualan i dirljiv performans U tranzitu, umjetnički dvojac Lightune G koji su izveli svjetlosno-zvučni performans Zabilježeno, Sinišu Labrovića (Moj tata je najbolji na svijetu), Vlastu Delimar, Marka Markovića, Selmu Banić, Katu Mijatović, Marijana Crtalića i čitav niz respektabilnih imena koji su iscrtali dojmljiv kontinuitet kvalitetnog umjetničkog rada. Barutana je festival koji je nešto drugačije koncipiran i koji uključuje raznovrsnije umjetničke izričaje, ali i on se može podičiti sjajnom izvedbenom kronologijom koju nije ni omelo grubo izmještanje iz njihova prvog prostora; prekrasne Barutane, zgrade na lijevoj obali Drave i nekadašnje austrougarske oružarnice koja danas zjapi prazna unatoč velikom prostornom potencijalu (akustika, komorna scena). M-artovci (točnije Ivan Faktor i Ana-Marija Koljanin) pečalbarski su selili svoju Barutanu po drugim prostorima, a činjenica kako 19 godina organiziraju manifestaciju bez odgovarajućeg prostora i infrastrukture jasan je indikativ klime u kojoj se (ne) razvija osječka nezavisna scena.
U svim pobrojanim problemima (desetkovanom stanovništvu, propaloj industriji, politikanstvu u kulturnim institucijama) leže sadržaji i motivi kojima bi se osječka likovna scena mogla i morala baviti svojom društvenom i umjetničkom odgovornošću. Imenovani pojedinci iz ovoga teksta to i čine, a treba vjerovati kako će ustrajati u tom trajanju i(li) regrutirati nove snage kojima bi se konačno dokinule lamentacije o istočnohrvatskom “gradu bez ljudi”.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
