Rino Barbir splitski je filmaš širokog opsega djelovanja, obrazovanja i prakse te vizualnog stila koji se spaja s intenzivnim osjećajem za lokalni mentalitet i kulturu. Radi se o hiperproduktivnom autoru koji je ostavio trag u glazbenim spotovima, reklamama, brojnim kratkim filmovima mladih domaćih režisera kao snimatelj i direktor fotografije, dok se u posljednje vrijeme i sam afirmirao kao režiser. Za svaki aspekt svog djelovanja dobio je formalna i neformalna priznanja što ga je dodatno učvrstilo na sceni. Njegov filmski put postupno se gradio paralelno kroz akademske okvire i praktični rad u brojnim sferama vizualnog stvaranja. U rodnom je Splitu završio smjer Film i video na Umjetničkoj akademiji, zatim snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, te je aktivni član Kino Kluba Split koji je producirao njegove brojne glazbene spotove kao i kratkometražni film koji upravo dovršava. Fokusiravši se u početku karijere na snimateljski aspekt, kroz koji se primarno afirmirao, ostvario je suradnju s brojnim redateljima mlađe generacije što ga je izgradilo i ohrabrilo da se i sam okuša u poziciji redatelja. Za debitantski kratki film Druker dobio je priznanje na ZFF-u i FMFS-u, dok drugi kratki film Zof upravo dovršava. Kroz čitav njegov rad, bilo komercijalni ili umjetnički, provlači se specifični rukopis kojeg je teško definirati, ali lako prepoznati. Rino ostavlja dojam autora koji osjeća svoje likove, prilagođava im se da dobije na autentičnosti, te gradi priču kroz izuzetne vizualne slike u kojima je prisutna energija, živost i mikrostudija mentaliteta.
U razgovoru smo se dotakli ključnih karakteristika Rinovog komercijalnog i umjetničkog rada s osvrtom na njegov specifični autorski put. Otkrio nam je kako se odlučuje za suradnje, što ga motivira i inspirira u komercijalnoj sferi djelovanja, kojim suradnjama prirodno naginje, te kroz kakve projekte može realizirati ideje. Posebno se osvrnuo na tranziciju iz direktora fotografije u režisera i na potrebu da na taj način uokviri svoje priče. U tom smislu, intrigantan je njegov autorski proces, rad s glumcima, fokus na likove koji ga fasciniraju i koji tako reflektiraju i otkrivaju Rinove tematske preokupacije.
► Zanemarimo na trenutak klasični kanon intervjua i krenimo od kraja. U trenutku kada vodimo ovaj razgovor dovršavaš svoj drugi kratkometražni igrani film. Za prvi si već dobio nagradu na ZFF-u u konkurenciji Kockica, te nagradu publike za najbolju Ješku FMFS-a. U svojoj kolekciji imaš Porina za videospot, te brojna druga formalna i neformalna priznanja. Studirao si u Splitu, Zagrebu, bio direktor fotografije na brojnim kratkometražnim filmovima, afirmirao se u sferi videospotova i reklama, te na koncu okušao kao redatelj. Kako iz ove perspektive gledaš na svoj autorski put? Koliko je on tipičan, poseban, preporučljiv, plod prirodnog autorskog razvoja? Što je na ovom putu za tebe bilo najznačajnije i što te ključno odredilo?
Rino Barbir: Na akademiju u Splitu upisao sam se jako mlad, odmah nakon srednje škole, i zapravo sam bio još nezreo i čak bih rekao neozbiljan. Sada, s odmakom, uvjeren sam da bi za moje obrazovanje bilo bolje da sam se strpio koju godinu s upisom. U tom trenutku zapravo nisam ni znao da se želim baviti filmom, a kamoli kojim segmentom. Uskoro me sve više počelo zanimati snimanje, znao sam da je to ono što želim raditi u životu i shvatio sam da bi se tu mogao najbolje izraziti i uklopiti u neki sistem stvaranja filmova. Nakon Splita, u Zagrebu sam upisao diplomski studij snimanja na ADU-u, upoznao dosta kolega iz struke, radio na mnogim studentskim filmovima, a na nekima od njih sudjelovao i kao snimatelj. Međutim, za vrijeme studiranja na splitskoj akademiji često smo radili svoje autorske filmove (od scenarija do finalnog proizvoda), što me tada uopće nije zanimalo jer sam htio samo snimati, a onda mi se pojavio taj poriv da nešto sam kažem. I ukratko, malo po malo, došlo je do toga da režiram spotove, a na koncu i svoj prvi film. Ne znam je li to prirodni proces, ali mi se čini da sam nekako na tom putu samo radio što mi se trenutno činilo da trebam i evo me tu gdje jesam. E sad, koliko je to preporučljivo, ne mogu reći, ali mladim autorima mogu samo savjetovati da budu uporni i to će im se sigurno isplatiti u jednom trenutku. Ne mogu reći ni što je na tom putu bilo najznačajnije niti što je to ključno što me odredilo; mislim da me odredio svaki novi korak na tom putu i svaki put kad sam odlučio napraviti nešto što prije nisam. Vjerojatno me to na neki način unaprijedilo. Mislim da imam još mnogo toga za pokušati što nisam do sada.
► Studirao si film i video na Umjetničkoj akademiji u Splitu, zatim snimanje u Zagrebu na Akademiji dramskih umjetnosti, aktivan si član Kino kluba Split. Možeš li komparirati pristup radu i procijeniti utjecaje splitske i zagrebačke akademije na tvoj rad?
Rino Barbir: Sad mi se čini da je to bila idealna kombinacija. Na splitskoj akademiji studirao sam smjer Film i video gdje se dotakneš svih segmenata filma, možda ne zagrebeš toliko duboko u nijedan, ali činjenica da o svemu znaš ponešto je jako dobra podloga za daljnji razvoj. Kao što sam rekao, u Zagreb sam otišao na diplomski studij snimanja, tamo je to koncipirano više kroz mentorski rad, bilo je jako važno imati redatelja s kojim možeš surađivati kako bi aktivno snimao. Imao sam sreću da sam bio na godini s Igorom Dropuljićem i Igorom Jelinovićem čije sam filmove snimao za vrijeme studija, i zapravo sam najviše naučio kroz taj rad, kao i kroz razgovore s mentorima. Malo ću se sada vratit unatrag i spomenuti filmsku školu Kino kluba Split koju sam pohađao prije upisa na splitsku akademiju, što me zapravo dosta zainteresiralo i ohrabrilo za upis na studij. Kino klub Split je dragocjena institucija koja je mnogima u Splitu polazišna točka, ali i dalje važan oslonac za nas autore. Film koji trenutno završavam u produkciji je Kino kluba Split, ali i većina mojih glazbenih spotova ne bi nastala bez podrške Kino kluba.
► Koji su ti uzori u radu, bilo profesorski, od strane kolega ili pak oni od renomiranih svjetskih filmaša i audiovizualnih umjetnika? Čiji rad cijeniš, pratiš i koristiš kao estetsku ili vrijednosnu referencu?
Rino Barbir: Od ponuđenoga, odabrat ću kategoriju svojih kolega za ovo pitanje. Cijenim predanost Marka Jukića koji ima strpljenje na jednom svome kratkom filmu raditi nekoliko godina, životne i nepretenciozne priče s odmjerenom dozom humora Šimuna Šituma, hrabrost izlaganja osobnog života na ekran Josipa Lukića koji je izgradio jedan specifičan svijet u svojim filmovima, mladog autora Petra Vukičevića čije dugometražne filmove jedva čekam gledati, Andriju Tomića, Tomislava Šobana, Igora Jelinovića, Karla Voriha, Marka Bičanića…
► Kako se s vremenom i kroz razne forme gradila tvoja specifična estetika koja ne samo da je primjetna u tvojim umjetničkim, već i u komercijalnim radovima?
Rino Barbir: Možda to ima veze s time što sam krenuo iz pozicije snimatelja i najviše me zanimala likovnost prizora. Ne mogu za sebe ili neke svoje radove reći “ovo je baš moja estetika”, a i pokušavam da svaki novi spot bude bar malo drugačiji. Mislim da taj neki vizualni pečat o kojem govoriš dolazi nesvjesno, samo se trudim da ono što trenutno radim ispadne najbolje što može. Vjerojatno se to najviše osjeća u spotovima za Vojka V, u kojima sam s njim izgradio karakter koji smo provlačili kroz više spotova, pa se tako i režijski i vizualni izričaj nadovezivao na svaki sljedeći.
► Možeš li nam približiti svoj kreativni proces, što te intrigira i vuče u kreativno istraživanje i izražavanje? Kako gradiš priču, biraš glumce, suradnike, pogotovo što si iz sfere snimanja uplovio u režijske vode?
Rino Barbir: Kad sam iz sfere snimanja uplovio u režijske vode, čini mi se da je dosta profitirao snimatelj u meni, osvijestio sam neke stvari o kojima prije nisam mislio. Isto tako sam naučio prihvaćati i ne pokušavati intervenirati u svaki detalj već prigrliti ono što trenutno imaš pred sobom. To ne znači da sam postao dokumentarist, već samo da treba loviti i provocirati spontanost. Kod odabira glazbe za spotove, ono što mi je bitno je da u toj pjesmi ili njenom izvođaču vidim nešto na što se mogu nadovezati, kao autor glazbenog spota pokušavam oslikati tu glazbu, tog autora, dati neki vizual toj muzici. Ne znači to da ta glazba treba biti ono što bih ja doma slušao, iako često je, ali treba imati ono nešto autentično što me privlači da joj se posvetim, ili sam izvođač treba biti zanimljiv kao lik pa onda gledam na to kao da radim mali film s tom osobom jer je po nečemu specifičan. Naravno, govorim o spotovima koji su bili autorski na neki način, u kojima sam se mogao izraziti. Kod filmova me uvijek prvo zanima o kome je taj film, tko je taj glavni lik o kojem želim nešto reći. Često me privuku ljudi koje upoznam, ili ih znam cijeli život, a onda se sjetim da bi baš oni bili idealni za filmsku priču. Ja sam jedan od onih režisera koji vjeruje u naturščike, najradije bih snimao igrano-dokumentarne filmove jer većinu svojih ideja za scenarije zasnivam na stvarnim ljudima, i kad krenem razmišljati o tome tko bi glumio nekoga o kome radim film često zapnem i ne mogu sebe uvjeriti da bi netko drugi uopće trebao glumiti stvarnu osobu. Događalo mi se to da imam ideju za neki spot ili film, ali jednostavno ga ne bih snimio dok ne bih pronašao osobu koja mi odgovara ili ga (u većini slučajeva) ne bih snimio uopće jer za neke od tih ideja još nisam naišao na takvoga.
► Tvoje filmove karakteriziraju specifični likovi inspirirani uličnom kulturom. Čini se da dosta pažnje posvećuješ izgradnji lika kako bi oni dobili na autentičnosti. Kako izgleda tvoj proces gradnje lika i kako općenito pristupaš radu s glumcima u filmovima?
Rino Barbir: Ne bih rekao da su oni inspirirani uličnom kulturom, ali ulica je okolina u koju ih smještam, društvo pod čijim su utjecajem. U Drukeru me dosta zanimao utjecaj vršnjaka u odnosu na kućni odgoj. Trudim se zasnivati te likove na pravim ljudima, često kradem osobine i iskustva svojih poznanika i upisujem ih u scenarij. Naravno, malo izmijenim za potrebe filma, ali karaktere uvijek pokušavam graditi na pravim ljudima. Ne mogu ti reći kako izgleda moj proces, ne zato što je to tajna, već zato što nisam toliko filmova ni snimio dosad da imam ustaljeni sistem. Ali evo, za svoj prvi film Šitum i ja smo napisali scenarij, dijaloge smo pisali s mišlju da glumci neće izgovarati točno te replike, već ćemo nakon što castamo glumačku ekipu raditi s njima na način da oni improviziraju u okviru zadanih tema. I to je funkcioniralo dobro utoliko što su ti dijalozi postali prirodni, ali to je neka praksa koja se često koristi u filmovima koji se oslanjaju na realizam, tako da nismo radili ništa revolucionarno. Drugi film (Zof) sam pak snimao s naturščikom, inače mojim kolegom iz osnovne škole Leom Mirkovićem koji nikada u životu nije stao pred kameru. Bio sam svjestan da on nije glumac, i nisam od njega to ni pokušavao napraviti, nego sam jednostavno tim odabirom sebi rekao “on je taj lik” i trudio se usmjeriti ga da bude onakav kakav on je u pravome životu, ali u kontekstu moga scenarija. Naravno da je u tom procesu bilo trenutaka kada nisam bio siguran kako će to funkcionirati u cjelini, ali sam se naučio prihvatiti ono što imam pred kamerom i izvući najiskrenije od njega.
► Sigurno dobivaš veliki broj ponuda, te poziva na suradnju. Kako biraš projekte i ponude koje prihvaćaš, što te motivira na rad s određenim imenima i konkretnim projektima?
Rino Barbir: Nakon što su izašli prvi spotovi Vojka V, dobivao sam velik broj upita za spotove i neke od njih sam prihvaćao, ali moram priznati da sam ih dosta i odbijao. Već sam pričao o kriterijima po kojima biram koje glazbene spotove radim, a prvi kriterij je svakako glazba koja mi se nudi, trudiš se da odabereš glazbu koju ti nije neugodno poslušati. Osim toga postoji i ta stavka budžeta koji nažalost kod nas nisu veliki, a kad je ambicija glazbenika puno veća od mogućnosti, teško je uklopiti se u takav projekt jer ti je jasno da možeš napraviti nešto s čime nećeš biti zadovoljan ni ti ni oni.
► Događa li ti se ikada preklapanje estetike prisutne u komercijalnom dijelu tvog stvaralaštva i onom umjetničkom? Kako odvajaš te dvije sfere ili pak dopuštaš određenu dozu preklapanja i ne bježiš od nje?
Rino Barbir: Trudim se komercijalnim projektima pristupati onako kako bih ih radio da su moji osobni, uostalom najčešće te i zovu jer su vidjeli tvoje autorske radove. Međutim, ne možeš uvijek raditi reklamne spotove onako kako bi glazbeni spot ili autorski film, ipak je svrha tih spotova da se proda proizvod ili osnaži brend. Trudim se birati projekte koji odgovaraju mom senzibilitetu, da u tim scenarijima pronađem nešto što meni leži, a bonus je ako se poklopi da mogu ubaciti i nešto svoje.
► Nezaobilazna tema u ovom razgovoru je splitska filmska scena koja obiluje imenima, djeluje u Zagrebu i Splitu, a formira je skupina autora koja obrađuje slične teme, surađuje, podržava se, te dijeli sličan filmski jezik. Kako gledaš na pojavu sve većeg broja splitskih filmskih autora i filmova, što procjenjuješ kao ključan kohezivni faktor, te kako predviđaš da će se ta priča razvijati?
Rino Barbir: Već sam bio lokal patriota u jednom od prethodnih pitanja pa sam spomenuo imena nekih svojih splitskih kolega. Što reći osim da sam ponosan što sam dio te ekipe. Predviđam svijetlu budućnost splitskom filmu. Patetično će zvučati, ali mislim da je ključan kohezivni faktor mentalitet koji nas spaja.
► Prvi film si snimio s 30 godina. Koliko ti je značilo da to bude baš tada, kada si dostigao određenu autorsku zrelost i da to bude kruna dugog filmskog puta u kojem je režija logično došla nakon brojnih drugih uloga od kojih je najznačajnija ona direktora fotografije? Bi li rekao da postoji rizik u preranom izlaganju, stvaranju pod diktatom hiperproduktivnosti zbog koje mlađi autori žureći preskaču prirodne stepenice kreativnog razvoja i zanatskog usavršavanja?
Rino Barbir: Iskreno, nisam čekao te godine da snimim svoj film, možda bi mi bilo draže da sam ga snimio ranije, ali mislim da jednostavno nisam bio ustrajan u nijednoj ideji do tad. Često mi se događalo da bih imao ideje za scenarije, ali bi isto tako brzo odustajao od njih, a i činjenica je da sam bio okupiran snimateljskim djelovanjem pa nisam toliko ni razmišljao da nešto moram napraviti po tome pitanju. Tako da je to nekako prirodno došlo u tim godinama, valjda sam se bio malo zasitio snimanja pa sam se okušao u režiji. Rekao bih da postoji rizik u preranom izlaganju, mislim da je to dvosjekli mač. Meni je super vidjeti radove mladih autora koji su iskreni i koji ne pokušavaju sebe staviti u poziciju nekih ljudi koji imaju životno iskustvo, ali opet to životno iskustvo je često potrebno da bi se nešto suvislo reklo.
► Za debitantski film Druker nagrađen si na dva festivala (ZFF i FMFS). Možeš li iz te pozicije, ali i pozicije nekog čiji filmovi godinama igraju u programima raznih festivala, procijeniti utjecaj i važnost filmskih festivala na razvoj filmskih autora i filma u Hrvatskoj, ali i razvoj filmske publike?
Rino Barbir: Festivali su važni za autore, pogotovo za mlade autore koji rade prve kratke filmove jer imaju priliku da ih vidi publika koja nije nužno iz filmskoga svijeta. To je dosta izraženo na FMFS-u gdje većina ljudi dođe pogledati dugometražni film, a onda usput pogledaju i kratki. Tada možeš vidjeti kako reagira publika kojoj kratki film nije toliko blizak. Na ZFF-u je pak program Kockica jedna tradicija izlaganja filmova pred publiku koja je uglavnom iz filmskog svijeta. Taj program pratim već godinama, tamo zapravo imaš priliku vidjeti sve nove autore koji dolaze. Mislim da su filmski festivali u Hrvatskoj i odgojili publiku – uvijek mi je drago čuti kada mi neki prijatelj ili poznanik priča o nekom europskom filmu kojeg je gledao na festivalu.
► Ovaj razgovor vodimo u vrijeme kada završavaš svoj drugi kratkometražni film Zof. Kakvi su ti daljnji planovi za budućnost, pripremaš li nešto novo već sada? Postoje li neki projekti, ideje, forme u kojima se još želiš iskušati?
Rino Barbir: Uvijek postoje neke ideje koje čuče u meni, ali ništa konkretno da bi se sad hvalio ovdje.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Rinu Barbiru na ustupljenim vizualnim materijalima.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vizkulturiranje društva 2022.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
