Razgovor između Barbare Šarić, Vizkulturine stalne suradnice, i kipara Nikole Vrljića. Sugovornici su inače supružnici.
Odgovorit ćeš na svako pitanje, čak i ako ti je glupo. Dogovoreno?
Mogu iskoristiti kviska?
Ne. S novinarom ne bi tražio kviska.
Bi.
Ne.
*Nikola Vrljić, fotografije: Ivan Dorotić
Najlakše je s Nikolom razgovarati – o umjetnosti. Umjetnost ga budi, oči mu se šire, a ritam riječi, kod Nikole uvijek nešto sporiji – razmišlja upravo u tom trenutku što zapravo želi reći, a jako mu je važno da kaže upravo ono što želi – gotovo neprimjetno, ali ipak, ubrzava. Možda je to ubrzanje čak i samo prividno – jer Nikola baš o umjetnosti ima najviše za misliti i upravo mu je tu, kao nigdje drugdje, važno da se izrazi točno – ali ton je viši, veseliji, sve oko Nikole, dok govori o umjetnosti, oživi. Najviše on sam. Nešto nalik – sreći.
A najteže je s Nikolom razgovarati – o umjetnosti. Ne trpi neslaganje, krivo usmjerena pitanja, “pogrešne” zaključke; jer kad govori o umjetnosti Nikola ima, ako ne kronološki, onda, barem, čini mu se ontološki već utvrđene, čvrsto, možda i tvrdoglavo – sigurno tvrdoglavo – utemeljene stavove. Kad Nikola govori o umjetnosti govori kao da izgovara istine koje nadilaze njega, mene, društvo ili vrijeme, a neslaganje s tim istinama u najmanju je ruku nerazumijevanje, ali zapravo glupost. Nesposobnost, ona za njega najgora: nesposobnost gledanja. Jer za to nema isprike. Sreća je – naša, njegova i moja, da ja oko umjetnosti imam uglavnom pitanja. Baš kao i on oko onog drugog, u vezi čega moja mišljenja prestaju biti samo to, a onaj “ja mislim” postaje tek puka formalnost, ostatak nekog davno usvojenog bontona.
Svi imamo to nešto. Naravno, ako imamo sreće.
Što misliš, kada je moguće kod nekoga prepoznati talent?
Ne znam. Ovisi. Talent nije u dječjem crtežu. Sva djeca super crtaju, a ne znam kad točno prestaje dječji crtež. Hoću reći, dječji crtež ima šarm, ima tu neku logiku dječjeg razmišljanja, ali tek u trenu kad netko napravi nekakav pomak, kad uoči problem – poput perspektive, nekog skraćenja – i taj problem uspješno riješi, onda možemo pričati o potencijalu. Premda, teško mi je procijeniti kad se pojavljuje talent kad uopće ne mogu objasniti što je talent.
Ali vjeruješ da postoji?
Da! Teško ga je definirati, ali ga je lako prepoznati. Talent je sinonim za moć.
Gledajući unazad, jer gledajući unazad stvari često tako izgledaju, umjetnost je došla prirodno. Otac slikar, stric slikar, gotovo renesansna konstelacija. I dok nije tu bilo usmjerenog učenja, šegrtovanja, a, svakako, ni pritiska, bilo je ono možda najvažnije: otpočetka svijest da postoji nešto što je – biti umjetnikom.
I Giacomettijev otac bio je slikar.
Rodinov je bio policijski službenik.
Imao sam, zbog tate i strica, umjetnost od početka pred sobom kao legitimnu mogućnost. U smislu zanimanja. Nešto što može biti “posao”, nešto od čega “možeš živjeti.” Iako mi to sa zarađivanjem nije palo na pamet dok se nisam morao početi uzdržavati. O tome uopće nisam razmišljao. Zapravo, uopće nisam planirao, nisam imao planove. Upisao sam Primijenjenu pa Likovnu akademiju jer je za mene to bila jedina opcija. Samo sam to htio upisati. Dvoumio sam se samo da li upisati slikarstvo ili kiparstvo. Slikarstvo mi je bilo poznato. Odrastao sam u slikarskom ateljeu. A kiparstvo me uvijek privlačilo, bilo mi je nekako skriveno i malo mistično. Njušio sam mnoštvo novih materijala i njihove otpore.
Činilo se tada kao velika odluka, ali kasnije sam shvatio da jedno ne isključuje drugo. Danas radim oboje, ne naravno u isto vrijeme, to je drugačija vrsta pažnje, ali volim misliti da se te dvije stvari, slikarstvo i kiparstvo, nadopunjuju. Nešto započnem u crtežu, a završim u skulpturi, nešto se završi u crtežu, nešto nikada ni ne bude crtež nego odmah bude skulptura. Mislim da je izražavanje u raznim medijima na kraju opet pitanje znatiželje, volje i satnice.
A kako znaš treba li nešto biti crtež ili skulptura?
Vjerujem da svima pa tako i meni, radovi u glavi dolaze kao prizori. Kao slike. Znači, dvodimenzionalno. Iz iskustva znam kada nešto ima potencijal biti trodimenzionalno. Crtež je puno brža disciplina pa je neke stvari lakše provjeriti u crtežu. Ipak, ako planiraš napraviti skulpturu, nemoguće ju je u crtežu istražiti do kraja. Skulptura je 360 vizura, 360 crteža samo oko jedne osi. Ako se pomakneš dva centimetra gore ili dolje, opet je to nešto drugo, znači ima bezbroj vizura i bezbroj prizora. Hoće li nešto biti crtež ili skulptura na kraju ima veze i sa samom idejom, kojem materijalu i kojem mediju odgovara. Svoje sam sfinge, na primjer, uopće jako malo crtao. Skicirao sam čisto neke natuknice – od početka sam imao snažan poriv da budu u prostoru. Negdje sam pročitao da su ono što danas nazivamo “sfinge” Egipćani označavali izrazom koji se otprilike prevodi kao “skulptura koja je oživjela”. Pa se i to uklopilo u moju ideju i priču oko nje.
Kad kažeš “provjeriti u crtežu” – što to provjeravaš?
Opet ću uzeti sfinge za primjer. Sfinga je spoj velike mačke – lava, ako pričamo o Egiptu – i čovjeka. Htio sam napraviti prepoznatljivo tijelo velike mačke, nije mi bilo važno čita li se kao lav, tigar, gepard, leopard, svejedno, važno da nije kućna mačka nego velika mačka, zbog proporcija i snage koju velike mačke imaju u tijelu. Taj spoj životinjskog tijela i ljudske glave mi je bio prvi veliki problem. Da ne izgleda kao da sam lavu odrezao glavu i umjesto nje nasadio ljudsku, nego da taj stvor djeluje kao organsko biće, kao da je “moguće”. Radi se o apstraktnom momentu koji je možda teško shvatljiv nekome tko se time ne bavi – da je kiparski moguće. Likovno. To znači da izgleda kao da je postojao razlog da se to napravi. Da ne posumnjaš u to. Da ne izgleda kao spoj dvije skulpture. Ako čak izgleda tako, da funkcionira. To je definitivno spoj dvaju bića, samo po sebi je to disharmonija; da odrežeš pravom lavu glavu i nalijepiš ljudsku napravio bi monstruma. Ali kad gledamo egipatske sfinge, one ne izgledaju kao monstrumi. Izgledaju kao nekakva bića koja su mogla postojati. Zato što su kiparski oblikovane jednim jezikom. Ta glava i to tijelo su spojeni istom logikom. Sfinga izgleda isto kao i skulptura faraona, nema razlike. E sad, kako to napraviti, a ne ponoviti egipatsku sfingu, kako to napraviti, a da ta glava bude suvremena glava i da nema stilizaciju Egipta…
Ideja ima i previše, bilježnice su mu pune citata, skica, nekakvih možda i šifriranih poruka, koje samo on može odgonetnuti. A nekad i ne može pa se smije. Čuo je, kaže, da se neki znaju mučiti, između radova i ciklusa zapeti, ne znati što sad: “To je sigurno jako teško.” Njemu ovaj jedan život neće biti dovoljan za sve što već sada želi napraviti. O smrti do nedavno nismo smjeli ni pričati, sama pomisao izazivala mu je paniku; ne toliko zbog vlastitog nepostojanja već zbog nezavršenog posla. U zadnje vrijeme mu se smrt ne čini baš tako strašna pa se pita je li to znak usporavanja, možda mu nije više toliko stalo?
“Fuck death,” napisao je Leon Golub, pet godina prije nego je umro. Golub je doživio osamdeset i treću, a Nikola će i više, barem devedeset i koju, i u ateljeu će raditi do zadnjeg dana. Kod kipara je to, navodno, naprosto tako. Iako crtanje, modeliranje i ta umjetnost koju radi više nisu, samo, igra, s odrastanjem se nije puno promijenilo – ulog je veći, neuspjesi su teži, uspjesi, možda, manje apsolutni, ali Nikola u svom ateljeu i dalje, uglavnom, uživa. Svaki dan.
Treba mi ta rutina i izolacija. Ne moraju svi tako, ali ja moram ići u atelje svaki dan, manje više. Na primjer, ovo more (op. a. ovaj razgovor upravo vodimo na terasi s pogledom na Šibenski zaljev, ustupak za mene i našeg šepavog psa) me skroz razjebe. Odem tjedan dana na more i treba mi barem toliko da se vratim u rutinu.
Da si to mogu priuštiti, vjerojatno bih bio razmaženo derište u samo svom pješčaniku i da za nikog ne moram ništa raditi. Da je sve po mom, da samo ja diktiram raspored.
I kako bi to izgledalo?
Bio bih još gori. Bilo bi mi još gore. Ne bih se nikad naučio raditi kompromise, što znači da bih većinu vremena bio frustriran. Bio bih sretan i očajan! Imao bih sve po svom u odnosu na okolinu, ali u ateljeu bih i dalje imao iste probleme i ne bih se znao nositi s time da nešto nije onako kako hoću, da nije uspjelo. Lako je kad je nešto jasno, kad imaš sve ili ništa, kad nešto valja ili ne valja, ali većinu vremena sam zapravo u međuprostoru. U kompromisima. I sad, kako pristati na kompromis, a ne izgubiti kvalitetu? Kvalitete?
Ne znam.
Kako to izgleda kad si razjeban?
Kao da mi je neka špaga prerezana i treba ju ponovno spojiti, moram ju zavezati, ali onda tu imam čvor, nije glatko, zapinjem. Osjećam se kao da moram opet ispočetka – sve. Onda okolišam, radim sve samo ne ‘to’. Idem na tri kave umjesto na jednu.
I to je grozan dan?
Grozan dan. Grozni dani.
Grozan dan je, naravno, ali na drugi način, i kad mi se nešto uništi. Kad nešto fizički, odnosno tehnički upropastim. Na primjer upropastim kalup, što znači da sam ostao bez skulpture, koja je prethodila kalupu. To je možda najgore, jer nema natrag. Osrednji ili nekakav mlitav dan, kad nisam ništa uspio napraviti, to prođe, već idući dan može biti sjajan. Ali kad mi se nešto uništi, kad nešto uništim, to znači da sam izgubio ono na čemu sam radio mjesec, dva, tri. Nepovratno izgubio. Nema natrag, tj. nema naprijed, mogu samo početi nešto novo, a to je onda nešto drugo, jer vjerujem da je svaka stvar neponovljiva – bez obzira je li bila loša ili dobra, tim gore ako je bila dobra. Novi rad može biti jednako dobar, može biti drugačiji, lošiji, pa i bolji, ali nije isti.
Jedne večeri, s deset, jedanaest godina, nikako nije uspijevao “anatomski točno” nacrtati ljudsko tijelo – “ne sjećam se više, mislim da je bio neki Rambo” – i onda je, u naletu dječjeg bijesa, zgužvao, rastrgao, “ma podemonio sam” čitav bunt praznih papira.
Živo se sjećam jer to je bio prvi put pa je i mene iznenadilo – eksplozija kakvu ne očekuješ. A od onda se više puta dogodilo da sam demolirao radove – mislim onako, u afektu. U bijesu. Nije problem uništavanje, naravno da treba radove filtrirati, ali ovo moje uništavanje, izvan kontrole, mislim da proizlazi upravo iz neke potrebe za kontrolom. Osjećaj nemoći nad pomanjkanjem kontrole. Vadim kip iz kalupa, počne se raspadati i onda popizdim do kraja, naprosto prođem kroz rad – čekićem ili s nogom.
I bilo ti je lakše?
Bilo mi je instantno žao! Instantno.
Više to ne radim.
Kako znaš da je nešto dobro?
Osjetim. Negdje između želuca i usta.
Tada je najsretniji, kad je vidio nešto dobro, kad se sjeti – da dobre stvari postoje.
Nešto te lupi, neki rad, nešto te privuče… Sad pričam o tuđim radovima. I onda kreneš u analizu. No tu trebam biti precizan: meni dobre stvari su meni bliske stvari, zato me privuku. Nema dobar rad neki apsolutni magnetizam, koji može privući bilo koga, nego osjetiš vezu sa sobom.
S vlastitim radovima mi je drugačije. Sporo završavam radove, to je uvijek bilo tako. Često radim varijante da provjerim, kroz cijeli proces ispočetka, zašto je nešto uspjelo ili nije. Često mi se događa da napravim pet varijanti bez da ijednu završim i krenem na nešto drugo. Mislim da u svakom trenu u glavi imam pedeset nedovršenih radova koje sam započeo i negdje zapeo. I zato, budući da sve toliko dugo traje, nema onog iznenađenja i teško mi je u jednom trenutku procijeniti je li nešto na razini. Nekada mi se čini da nije na razini zato što nije onako kako sam planirao – što, zapravo, ne znači da je promašaj. Pa sad, hoću li inzistirati na onoj originalnoj zamisli ili ću prihvatiti novo kao kvalitetu – e to je pitanje odluke. Ali, nekada mi se dogodi da mi neka moja skulptura zabljesne – okrenem se preko ramena, ugledam ju kao prvi put i pomislim “A u PM, to sam stvarno ja napravio?” To je najbolji osjećaj na svijetu.
Vrijeme je zapravo dobra stvar. Izostane možda taj ekstatični trenutak “prepoznavanja”, bude antiklimaktično, sporo, ali mislim da, barem kod mene, radovima treba vrijeme da sazru. Ne vidim odmah valja li nešto ili ne. Nekad znam odmah, ali nekad i tek nakon pet godina. Jer nije pitanje samo sazrijevanja rada nego i mojeg sazrijevanja. Skupljanja iskustva,i u radu i u gledanju, razvoja svijesti.
Bojiš li se tuđeg utjecaja?
Tuđe radove koristim kao reference. Ako radim neku temu kojom su se i drugi bavili, pogledam kako su to drugi riješili, a onda to ili iskoristim ili ne. Neke ljude to opterećuje pa izbjegavaju gledati sve što ima neke veze s time na čemu oni trenutno rade, ali mene ne. Kad krenem istraživati uglavnom već imam donekle razvijenu ideju. Na faksu sam često provjeravao radove umjetnika s kojima sam osjećao likovnu povezanost tako što sam ih koristio kao predloške. Kroz praktičnu analizu dešifriraš nečiju kompoziciju, proces gradnje. I bio sam, pogotovo tada, svakako otvoren prema utjecajima: što mi se sviđa, što mi je blisko, kako bih ja neke stvari riješio drugačije; ako bih vidio neku dobru kombinaciju boja, pokušao bih to prevesti u svoju gamu. Pogotovo za slikarstvo, Šebalj mi je bio neprocjenjiv. On je opet cijeli izrastao iz Picassa, iz Picassove stilizacije, ali bio je u tome autentičan; pogotovo što je bio stariji, to je više bio svoj. I ti se utjecaji, naravno, mogu prepoznati. Blizak mi je u nekom trenutku bio Beckmann i čim sam počeo koristiti crni crtež, a onda još i boju na taj ekspresionistički način, netko tko poznaje Beckmannov rad i moj rad, mogao je znati: aha, sad gledaš Beckmanna; ili sad gledaš Grosza, Bourdellea… Ali sve su to kao mali izleti iz vlastite jezgre. Uzimaš ono što te intrigira i brzo shvatiš ima li to vezu s tobom. To je oblik učenja. E sad, ja sam imao sreće da sam dosta rano osjetio svoj karakter u radu i to je nekako odmah bilo vidljivo, i meni i drugima, pa je onda to možda lakše nadograđivati. Kad krenemo studirati počinjemo od sebe, ali je teško filtrirati utjecaje tako da se ne pogubiš u njima, nego da zadržiš integritet. Iako je to najjednostavniji put, teško ga je izdržati. Kad kreneš od gledanja – od modela, od prirode, poznatih kriterija – brzo se pojaviš ti, vlastiti sistem zaključivanja i interpretiranja, reduciraš, riješiš se elemenata koje su tebi suvišni. Ali okruženi smo gomilom radova, tuđih rješenja, ideja koje su atraktivne i neke ljude odvedu u nekom smjeru, dalje od njih samih. Krenu od tuđeg rada kao polazišne točke, ali u njenoj zoni ostanu, ne uspiju se odmaknuti. Zato mi se čini da je puno sretnije stajati u svojim temeljima, a onda od drugih usput čupkaš i ugrađuješ u ovo što već imaš.
A inspiracija?
Djelomično dolazi, naravno, iz izvora kojih nisam svjestan, uvjeta unutar kojih postojim i kojih sam produkt. Osim tih, u početku sam, kroz školovanje i učenje, sisao prvenstveno unutar domaćeg umjetničkog kruga i nasljeđa – kao vampir početnik koji tek uči kako jesti pa prvo pojede ljude oko sebe. Lakše je učiti iz okoline jer su te informacija iz prve ruke, fizički prisutne i opipljive. Okrenuo sam se s vremenom i drugim izvorima a danas, iako mi, kao što sam rekao, život još uvijek nekad smeta, imam osjećaj da se život i rad sve više isprepliću. Danas inspiraciju nalazim oko sebe, u prirodi i društvu, više nego u umjetnosti. Također, danas se duže zadržavam, provodim više vremena na pojedinom vratu, osluškujem otkucaje bila i tražim svoju krvnu grupu.
I kroz sve te promjene, čisto u pogledu sadržaja, konstanta tvog rada je zaokupljenost tijelom. O čemu misliš da se tu radi, zašto te to toliko privlači, drži?
Privuče me određena snaga, gustoća u tijelu. U pokretima, čak i u sitnim gestama, čitam kako je neko tijelo konstruirano “iznutra”. Učini mi se da je “lako” prevodivo u kip, da samo po sebi ima neku skulpturalnu pojavnost. Možda je tu odgovor zašto sam primarno kipar. Više sam svjestan pojedinih figura – volumena u prostoru nego scena u kojima jesu. Čak i kad radim dvodimenzionalno, uglavnom prikazujem jednu figuru.
Koliko vrijednost nekog rada ovisi o sadržaju, ima li to uopće veze?
Meni je moj sadržaj jako važan. Od toga krećem, to je manifestacija mišljenja – ne mislim mišljenje kao stav nego kao proces. Ali je li sadržaj primaran za tuđu procjenu mog rada, mislim da ne. Meni sadržaj tuđih radova nije važan, u smislu da ću na temelju priče procijeniti je li neki rad dobar, ili nije. Čini se da umjetnici drugačije gledaju nego, na primjer, povjesničari umjetnosti. Praksa puno pomaže u gledanju. Povjesničari umjetnosti uglavnom gledaju komparativno, a mislim da takav pristup nije potpun, to jest nekako ide mimo same “poante”. To je pogotovo izraženo kada se govori o suvremenoj umjetnosti, u tom razgovoru više nema mjesta za osjećaj prema nečemu. Osjećaj je postao sporedan, poezija nebitna. Bojim se da danas i sami umjetnici izbjegavaju poeziju.
“Hardly anyone really feels about painting: they read things into it.” Francis Bacon
Nikola onaj svoj osjećaj, između želuca i usta, sa mnom dijeli najčešće izrazom lica, rukama pokuša obuhvatiti i opisati koliko je nešto dobro. I bude mi, uglavnom, jasno što je htio reći. Kad je nešto “loše” ili naprosto “nije dobro” s tim mu je lakše – može pokazati gdje je neka greška, gdje je nešto trebalo biti drugačije, bolje. Ali tuđe greške ga ne ljute, ljuti ga odustajanje, izostanak pokušaja – manjak truda ili hrabrosti. Što je često jedno te isto.
Stilizacija je, na primjer, lakši put. Dobro, tu se vraćamo na ono pitanje talenta. Moćan likovnjak će stilizirati inteligentno i ta stilizacija će bit pokušaj, potraga za novim jezikom. Ali u puno slučajeva stilizacija je izbjegavanje problema. Na primjer, ne možeš dobiti jednostavnu, snažnu glavu, pa ćeš onda maknuti oči – i definitivno pojednostaviti stvar. I dalje će se vidjeti da je to glava, ali riješio si se jednog problema. Pa ćeš maknuti uši – uši su jako veliki problem, teško ih je napraviti da izgledaju kako treba, a i usitnjavaju veliku plohu profila. Ako ih ne možeš napraviti kako treba, jednostavno ih makneš i tako dalje. To je stilizacija koja me smeta. Ne mislim na stilizaciju Grčke, Egipta, skulpture Modiglianija… Ovo mi je zapravo isto teško za objasniti, to isto spada u ono prepoznavanje, kad je nešto uspjelo ili nije. U Grčkoj je sve stilizacija. Proporcije Apoksiomena ne odgovaraju proporcijama ljudskog tijela, Apoksiomen je stilizirano ljudsko tijelo. I k tome je tip. Toliko i toliko su mu izdužene noge, članci na prstima su u toj i toj proporciji naspram šake, naspram cijelog tijela, i te su mjere, odnosi, točno ponovljeni kod svakog Apoksiomena. To je napravljeno radi umnožavanja, ali je, ujedno, i pronalaženje novog jezika. Stilizacija o kojoj ja pričam, koja je bijeg od problema, boljka je novijeg doba.
Primjećujem sličan principu slučaju javnih radova. Javno postavljene skulpture su tu “zauvijek”, to jest vjerojatno barem do kraja tvog života, a ako si nešto zajebao, onda su ta greška i neuspjeh zauvijek tu. Mislim da zato umjetnici često javnim radovima pristupaju ziheraški, smanjuju zonu nesigurnosti. Ima kipara čiji su radovi jako uzbudljivi, a spomenici im mogu biti nevjerojatno dosadni. Ima puno dosadnih spomenika.
Ima li tamo vani neki tvoj “neuspjeh”?
Meni se za sad još nije dogodilo da sam neki javni kip, kojih nemam puno, požalio. Sva sreća, jer ne mogu zamisliti nešto gore. Ali dogodilo mi se da su mi skulpture kriminalno postavljene. Iako je to “manje” zlo, jer nije problem samog kipa, nego konteksta, koji bi se teoretski jednog dana trebao promijeniti no u praksi se to gotovo nikada ne događa i ukupni dojam ostaje – loš. Autori, odnosno kipari, žele i trebaju imati puno veći utjecaj na postav nego što je to slučaj. Postav je gotovo jednako važan kao i rad. Ban Jelačić je, na primjer, dobro postavljen spomenik. I Goldoni u Jurišićevoj, Sunce u Bogovićevoj… Fenomenalno je sjeo Radaušev Petrica Kerempuh na Dolcu. Slabo je postavljen onaj Kožarićev crveni “cik-cak” spomenik u Gajevoj. Postav Vucinog Tina Ujevića nije najsretnije riješen, ali ne znam kako ga se moglo drugačije postaviti. Postojala je ideja da bude nisko, na podu, ali to je skoro utopijski potez, to se nitko ne bi usudio napraviti. Zdenac života je sjajno spušten, a malo bi bilo potrebno da i spomenik Stjepanu Radiću na onom nezahvalnom mjestu pristojno stoji. S tim da nisam pobornik nekakve umjerenosti po pitanju interpolacija – da bi skulptura trebala biti prirodno uklopljena u okoliš. Okoliš se mijenja a, još više, čini mi se da skulpture koje su se negdje “uklopile”, zapravo budu nevidljive. Suvremeni grad je vizualno izuzetno agresivan – u boji, u vizurama, pozadina je uvijek neki jumbo plakat, led svijetlo, izlog, reklama, tramvaj, suncobrani, štandovi, advent, glupe crvene kravate i ostali prigodni folklor… I to je nešto s čime se spomenik, kao javna skulptura, treba moći nositi. Zato ovaj nasilno postavljeni spomenik Tesli u Masarykovoj uopće nije loš. Izgleda suludo, na dobar način.
Koliko su spomenici utjecali na tebe, možda i prije nego si ih sam počeo raditi?
U djetinjstvu su skulpture i slike koje smo imali po kući najviše utjecale na mene. I spomenici po Gornjem gradu, gdje sam provodio najviše vremena. Recimo zdenac preko puta Klovićevih dvora, gdje onaj tip davi zmiju. To mi je bilo super. Bio mi je privlačan jer sam mu se mogao vješati oko vrata i motati se oko njega, nije bio na nekoj distanci odakle ga samo možeš gledati nego si se mogao fizički s njim suočiti, doživjeti ga taktilno. I ono što mi je tada dodatno bilo uzbudljivo je ta scena. On nešto radi, davi zmiju, bori se protiv nje – akcija. Bliže je tom nekom dječjem, fantastičnom doživljaju nego Šenoa ili neka druga stojeća figura.
To je prednost javnih radova i zato ih volim raditi – doživljeni su. Nije mi važno da ja za to znam, da imam feedback, nego me veseli činjenica da svojim postojanjem nužno utječu na druge – bar da ih zaobiđu, da ih vizualno vrijeđaju ili da su im privlačni, da uživaju u njima. To znači da i ja postojim.
Izložbe su jedna druga vrsta rizika, tu izlažeš nešto intimno, sebe.
Svakako. Ali vjerujem da je rizik idealna pozicija u ovom poslu. Pod riskiranjem mislim da svaki rad gledaš ne kao jedan u nizu nego kao da je prvi. Nije moguće to postići, naravno, ali da tome stremiš. Tako izbjegavaš maniru. Pri tom ne mislim da uvijek iznova mijenjaš stil i izričaj nego da radiš pomake. Riskiraš jer ideš u nepoznato, napuštaš ono već potvrđeno i nesiguran si. Ne mora biti bolje pa čak ni jednako dobro, često bude i lošije.
I to je ono što bih volio da ljudi osjete u mojim skulpturama – to kopanje, frustracije, eventualni uspjeh, čitav proces. Na taj način mislim da se izlažem, da to pokazujem ili želim pokazati. Želim da ljudi imaju potrebu neko duže vrijeme provesti gledajući ih ili da ih više puta pogledaju. Da su vam privlačne. To bi mi značilo da uspijevam. Oko drugih stvari nemam previše pitanja, ako sam nešto odlučio izložiti mislim da je dovoljno uspjelo, kao skulptura, tako da se ne osjećam izložen tuđim komentarima u tom smislu. Ono što me rani je manjak podrške. Tu sam osjetljiv i osjećam se ugroženo kad je mojim radovima uskraćena vidljivost. Ignoriranje je Ahilova peta za nesigurni ego kreativaca.
A nakon izložbe se osjećam uglavnom prazno, kao nakon nekakvog sportskog natjecanja. Ne u smislu pobjede ili poraza, nego u onom smislu da sam se za nešto pripremao tri mjeseca, ili pet godina, i sad sam to pokazao, i gotovo je. I kako god da je prošlo, čini se nedostatnim u odnosu na uloženi trud.
A zašto su ti izložbe važne?
Bitno mi je da svoje radove vidim negdje drugdje, u nekom novom kontekstu, to je još jedan način provjere. I sam postav mi je privlačan zadatak – balansiranje skulptura unutar određenog prostora. To također može biti kiparski zahvat i vrijedno iskustvo. Uvijek inzistiram da sam postavljam svoju izložbu jer je i stvaranje odnosa među figurama kreativan čin. Pokušavam stvoriti neku napetost koja usmjerava i fizički aktivira gledatelja. Ne kažem da to ne može nitko drugi, ali čuvam ekskluzivno pravo na taj izazov.
A prodaja radova?
Do prije nekoliko godina mi je odvajanje od radova bilo na rubu neprihvatljivog. Danas ovisi od rada do rada. Neki su mi jako važni i teško se odvajam od njih, a ako već moram radije bih da odu negdje gdje ću im i dalje imati pristup – da su kod nekog koga poznajem ili u nekoj javnoj zbirci. Definitivno ne želim da lošji radovi dođu u tuđe ruke. A bolji, naravno, želim da su vidljivi, ali opet kad mi je nešto dobro, volim da mi je blizu. Kad odu… ostajem bez dokaza jednog iskustva.
Hm, to je zapravo malo ludo, da mi je važnije da ja mogu vidjeti svoje radove nego da ih mogu vidjeti drugi. To je možda neki problem?
Možda.
Što bi bio da nisi kipar?
Genijalni violinist. Ili poznati violinist. Ili violinist.
Ili mesar!
Sjetim se Soutinea i njegovih raščerečenih životinjskih tijela. I Rembrandt je naslikao zaklanog vola, braća Carracci (ili samo Annibale?) slikali su mesnicu. Proust je pisao o mesarima a svoju je kuharicu, Francoise, usporedio s Michelangelom. Sve to kao da ima neke veze, nekog smisla. A Nikola dok priča o mesarenju, rukama opisuje zrak – modelira.
Pitaš li se ikad čemu sve to?
Ma nemam ja kapacitet za takva pitanja.Ponašam se kao da je to što radim najvažnije na svijetu – iako je drugima potpuno nevažno.
Ne pitam se, a da se pitam, mislim da bih na kraju ostao s argumentom: ali ja to volim.
Fotografije: Ivan Dorotić
Rad Nikole Vrljića možete pratiti na Instagramu instagram.com/nikola.vrljic/
Razgovarala: Barbara Šarić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
