Recentni period s ožujka na travanj obilježilo je u Zagrebu nekoliko uzbudljivih umjetničkih što eksperimenata, što retrospektivnih pogleda unatrag, ali promišljenog, problemskog karaktera, kakvi su pozornost sudionika scene skrenuli prema pojavama koje su ili bile zaboravljene ili u takvom svjetlu još nisu bile ni promatrane. Izabrao sam četiri zagrebačka primjera koji posjeduju značenje šire od scenskog te zainteresiranim pratiocima vizualne kulture mogu pomoći osvijetliti poneke “sive zone”, no također im pružiti priliku da na ranije nepoznate načine iskuse rad već više ili manje afirmiranih, u lokalnim i širim okvirima prepoznatljivih autorskih imena. Započet ću s dizajnom vizualnih komunikacija i nastaviti prema suvremenoj umjetnosti u užem smislu, s ciljem argumentiranog izlaganja logike svog odabira.
*Izložba “Opremio: Mihajlo Arsovski” u HDD galeriji / foto: Monika Džakić
Prva postaja ovog puta je Galerija Hrvatskog dizajnerskog društva, gdje je od 12. do 29. ožujka održana izložba Opremio: Mihajlo Arsovski, u kustoskoj koncepciji voditelja galerije, svestranog Marka Goluba, te Dejana Kršića, dizajnera, publicista i profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu, inače dugogodišnjeg istraživača, ali i svojevrsnog kolekcionara opusa jedne od najvažnijih osobnosti u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog dizajna. Naime, većina eksponata koji su se mogli vidjeti na izložbi u njegovom su vlasništvu, i mada ni jedno izdanje koje je likovno opremio (kako se nekoć često pisalo kad bi netko bilo kakvu publikaciju dizajnirao ili oblikovao) Arsovski u principu nije bilo limitirano, neke od njegovih najljepših i najzanimljivijih knjiga danas je jako teško, gotovo nemoguće pronaći. Primjerice, takva je knjiga Prirodopis pjesnika Danijela Dragojevića, poznatog i po tome što inzistira da svi njegovi rukopisi dožive samo jedno izdanje, bez obzira na potražnju koja ne jenjava. Radilo se, dakle, o izložbi koja si je postavila zadatak da (re)varolizira jedan od najplodnijih, ali i najznačajnijih segmenata opusa Mihajla Arsovskog – sve reprezentativno što spada pod tzv. editorial design: oblikovanje iliti likovnu opremu knjiga, časopisa, monografija, ponekih kataloga, no i cijelih biblioteka u kakvima se ponajbolje ogledala vještina autora u projektiranju dvodimenzionalnih vizualnih sustava, taman toliko čvrstih da “prenose” identitete izdavačkih pogona, uredničkih koncepata i pojedinih publikacija sve dok se nisu trajno upisali u (sup)-kulturni imaginarij nekoliko poratnih generacija. Istodobno, Arsovski si je ostavio dovoljno prostora za osebujne grafičke eksperimente, ostvarene prvenstveno u polju tipografije, koju je učinio vlastitim izražajnim sredstvom poput malo kojeg drugog dizajnera na ovim prostorima. Posebna je vrijednost Golubove i Kršićeve selekcije bila u tome što ju nisu ograničili samo na “pionirski” period šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Arsovski predvodio povorku autora/ica koji su trasirali put postmodernizmu u domaćem dizajnu (pored njega, bili su to Boris Bućan, Goran Trbuljak, Gorki Žuvela, Dalibor Martinis, Sanja Iveković i dr.; uz iznimku prvog, primarno protagonisti Nove umjetničke prakse koji su dizajn doživljavali kao legitimno polje umjetničke igre i medijskih istraživanja), niti su se posvetili tek njegovim najslavnijim knjiškim pothvatima poput oblikovanja časopisa i biblioteka Studentskog centra (Razlog i Teka), Matice Hrvatske (Kolo) i Centra za kulturnu djelatnost, nego su predstavili i najrecentnija ostvarenja nastala u devetom desetljeću života – dizajn pjesničkih knjiga Zvonimira Mrkonjića u izdanju Meandra ili monografije pokojnog Zlatka Boureka, ali su upozorili i na izrazitu oblikovnu vrijednost nešto manje poznatih ekonomskih publikacija i časopisa te opsežnih povijesnih knjiga s kakvima su prednjačile kuće Liber i Novi Liber Slavka Goldsteina, Grafički zavod Hrvatske za vrijeme urednikovanja Alberta Goldsteina, itd. Spomenuti Dragojevićev Prirodopis izašao je 1974. u sklopu BiblioTeke istoimenog časopisa Studentskog centra, za koju bih rekao da je bila izdavačka platforma možda i najotvorenija za najsmjelije tipografske eksperimente Arsovskog, imajući na umu uistinu radikalni dizajn kultne pjesničke knjige ili poeme Hembra Tončija Petrasova Marovića (1976.) te Mrkonjićevog prijevoda prijelomne moderne poeme francuskog pjesnika Stephanéa Mallarméa Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj (originalno izdanje 1897., Tekino na hrvatskom također 1976.). Prilikom prelistavanja oba izdanja, čitatelju ubrzo postaje jasno koliko je pažljivo Arsovski doista iščitavao svaki rukopis koji je primio na oblikovanje, posebno kada se radilo o poeziji koja je njegovom oblikovnom interpretacijom nerijetko dobivala nekoliko dodatnih slojeva sadržaja. Uvjetno rečeno, konzervativnije biblioteke poput CeKaDeove, čijim je nakladničkim programom ravnao prozaik i dramatičar Slobodan Šnajder, Arsovskom su pogotovo osamdesetih dozvolile da si da oduška u iskušavanju raznolikih pristupa variranju vizualnih identiteta biblioteka od knjige do knjige, pa s velikom sigurnošću mogu reći da su on i Alfred Pal u poslijeratno doba generalno postavili temelje i današnjeg boljeg oblikovanja knjiga. Čitava ta spisateljska, prevodilačka, uređivačka, izdavačka i oblikovna produkcija k tome svjedoči ogromnoj proliferaciji kulturnog polja u socijalističko doba, čija dostignuća baštinimo do danas, kao i činjenici da su neki od njenih centralnih pogona bili studentski i kulturni centri, poput Studentskog centra u Zagrebu koji je praktički postao sinonim za dizajn Mihajla Arsovskog (i obrnuto), dok u najnovije vrijeme tiho promatramo nonšalantno, ali surovo institucionalno gašenje najkvalitetnijeg i najnaprednijeg što je SC unatrag petnaestak godina nudio, čime je hvalevrijedna tradicija prikladno povezana sa suvremenošću. Kada je već naglo prestala ići naprijed, hoće li se današnjica vratiti boljoj ili lošijoj prošlosti, ostaje za vidjeti.
*Izložba “Skrojene budućnosti?” u Tehničkom muzeju Nikola Tesla / foto: Markita Franulić
Ako je riječ o posveti jednom dijelu prošlosti koga bez grižnje savjesti mogu proglasiti boljim, odnosno istraživanju onog što je od njega ostalo, tada je još od 22. ožujka pa sve do 22. svibnja nezaobilazna zagrebačka postaja preko puta Studentskog centra, a to je Tehnički muzej Nikola Tesla. Unutar stalnog postava muzeja, naime, održava se izložba Skrojene budućnosti?, koja podrazumijeva dio reprezentativnog materijala kreiranog, sistematiziranog ili distribuiranog putem istoimenog projekta, organiziranog u sklopu programa Umjetnost i kultura 54+, namijenjenog aktivnijem uključivanju starijih osoba u kulturno-umjetnička događanja i ostvarenog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Julija Gracin, dizajn postava Tina Ivezić, Nika Pavlinek i Damir Prizmić, a voditeljica projekta je Kosjenka Laszlo Klemar. Umjetnički radovi okupljeni izložbom tematiziraju nasljeđe hrvatske tekstilne industrije nastalo u periodu socijalističke Jugoslavije, tj. kolektivne ili intimne radničke borbe i sudbine u tranzicijskom i post-tranzicijskom razdoblju devedesetih i dvijetisućitih, kada je većina proizvodnih pogona iz javnog vlasništva pod više nego sumnjivim okolnostima prešla u ruke “novokomponovanih” poduzetnika s interesom za sve prije nego samu proizvodnju tekstila i razvoj radnih uvjeta te radničkih prava; što je rezultiralo, dakako, propadanjem tvornica i masovnim otpuštanjem i/ili osiromašenjem zaposlenih, da i ne spominjem opadanje životnog standarda izborenog i političkom naobrazbom posebno radnica unutar radnih zajednica, društva, sindikata i sl. S jedne strane, velika vrijednost izložbe u tome je što se većina radova ne svodi na puko bilježenje uzroka i posljedica, niti su umjetnike zadovoljila amaterska istraživanja čiji podaci ne mogu imati težinu profesionalno postavljenih znanstvenih studija, već su umjetničkim postupcima uglavnom uspjeli utjeloviti aspekte teme kakvi upravo takvim istraživanjima ostaju prešućeni, dok u medijskim napisima neopravdano poprimaju senzacionalističke, “žute” konture. S druge strane, postav izložbe izvrsno funkcionira u prostoru Tehničkog muzeja, možda i jedinom monumentalnom izložbenom prostoru u Zagrebu koji usprkos veličini i inženjerskom karakteru posjeduje sasvim specifičnu toplinu, koja ne duguje toliko socijalističkoj “patini” koliko činjenici da je znatni dio interijera izgrađen od drva, materijala s kojim ljudi uvjerljivo najbolje rezoniraju, pa o bilo kakvom dojmu galerijske “bijele kocke” ne može biti ni govora. Štoviše, posve je logično i primjereno istraživačke, postkonceptualne, audio i video umjetničke radove na temu industrije u nestajanju smjestiti u javnu instituciju posvećenu arheologiji i antropologiji privrede te brizi za preživljavanje tehničke kulture i pamćenja vremena kada je Hrvatska bila srednje razvijena industrijska zemlja u napredovanju, a turizam i uslužne djelatnosti nipošto nisu bili jedini gospodarski stupovi društva. Bilo da su nastupili borbeno ili refleksivno, kritično ili empatično (što ionako ne trebaju biti strogo razdvojene kategorije), umjetnici su na autentične načine ispripovijedali važne priče, u pojedinim slučajevima angažirajući se šire od produkcije rada izravnim uključivanjem u radničku borbu, kakav je primjer Marka Markovića. Pored njega, starije radove izložili su Luiza Margan, Dina Rončević i Boris Šitum. Vanja Babić, Tin Dožić, Ana Horvat, Bojan Mucko i Sandra Sterle predstavili su radove nastale na radionicama umjetnosti zvuka u sklopu projekta, “kojima se zvukom nastojalo zabilježiti ono što je nestalo, bilo da je riječ o znanju, vještinama ili životu unutar ili izvan radnih mjesta”*, pri čemu radovi nisu nužno ograničeni “samo” medijem zvuka, već se u kombinaciji s logikom postava kreću u smjeru elaboriranih zvučnih i materijalnih ambijenata (“radionice su održane u Splitu, Sinju, Zadru, Osijeku, Varaždinu, Čakovcu i Zagrebu s bivšim radnicima i radnicama tvornica tekstilne industrije u tim gradovima u sklopu participativnog programa projekta”*). Na ovu izložbu uvrštena je i prezentacija materijala s dokumentarne izložbe Što je nama naša Dalmatinka dala?, posvećena istraživanju povijesti sinjske tvornice Dalmatinka, koja je u potpunosti promijenila i modernizirala taj kraj i čija je zgrada nedavno beskrupulozno srušena, u isto vrijeme kada je u Sinju Neli Ružić snimala videe projicirane na ovoj izložbi. Izložba o Tvornici i predionici konca Dalmatinka, čiji su autori (kao i prateće publikacije) Dragana Modrić, Jelena Pavlinušić i Nikola Križanac, prvi put je održana 2017. u galeriji Sikirica u Sinju. Dublja refleksija o svim izloženim djelima može biti tema jednog budućeg teksta.
*Izložba “Ljubav i otpor Ivane Popović” u MSU-u / foto: Ana Opalić
No, u nastavku ću se nakratko zadržati na dizajnu kostima i odjeće, nužno vezanim za industriju tekstila. Prije tri godine prerano nas je napustila vrlo svestrana i izrazito produktivna umjetnica Ivana Popović, kiparica koja se tijekom više od četvrt stoljeća neprekidnog umjetničkog rada (diplomirala je na ALU u Zagrebu 1993., ali se javnosti predstavila već 1989. modnom revijom svojih šešira u zagrebačkom klubu Kulušić), ostvarila u više različitih i njenim interesima originalno vezanih područja: teatru i performansu (kao autorica i izvođačica), kostimografiji i modnom dizajnu, kiparstvu i produkt-dizajnu, crtežu i slikarstvu, primijenjenoj umjetnosti, itd. Dvadeset i prvog ožujka u Muzeju suvremene umjetnosti otvorena je njena prva velika, kritička retrospektivna izložba u kustoskoj koncepciji Nataše Ivančević, također autorice kataloga-monografije, čiji dizajn uz vizualni identitet izložbe potpisuje sveprisutni Andro Giunio (za dizajn postava bila je zadužena Lada Sega, a suradnici na svim segmentima izložbe su brojni i može ih se lako provjeriti u impressumu na web stranicama MSU-a). Sada neću ulaziti u prikaze pojedinih cjelina ove veoma opsežne, kritički iznimno izazovne izložbe, koja se odlikuje velikim bogatstvom i raznolikošću postava, kakvo je praktički nemoguće obuhvatiti jednim ili dvjema posjetima; ali ću zaključiti da njen značaj, barem za mene, nadilazi “samo” valorizaciju opusa Ivane Popović (premda je to nedvojbeno bilo potrebno učiniti) i tiče se još više fiksiranja zeitgeista hrvatskih devedesetih, odnosno njihovih progresivnih strujanja koja nisu bila do srži inficirana nacionalizmom, militarizmom i drugim reakcionarnim formama političkog života. Na vrlo originalan način, rekao bih da heterogeni rad Ivane Popović objedinjuje najbolje od avangardnih i naprednih tendencija druge polovice osamdesetih, ludičkih ih spajajući s kurentnim trendovima popularne kulture devedesetih, kada su, čini mi se, pale i posljednje granice između elitne i masovne kulture, a prodor u digitalno demokratizirao je proizvodnju umjetnosti još više nego što je to ranije bio slučaj – a sve u mraku političke, privredne i društvene katastrofe kakva je bila raspad Jugoslavije. Dojma sam da pogotovo kazališno-kostimografski i izvedbeni opus Ivane Popović uvjerljivo izražava kontradikcije tog kompleksnog, često i konfuznog vremena, kada usred rasapa kulturnih i svih drugih vrijednosti nije bilo lako izdržati na margini (naravno, nije ni danas, no o tom potom’), no upravo je margina opstala kao izvor moralno opravdanih izbora kako u umjetnosti, tako i životu. Na tom tragu, fotografije kazališnih predstava i performansa kojima izložba obiluje imaju itekakvu dokumentarnu vrijednost u ponovnom otkrivanju istraživački zanemarenih rukavaca alternativne kulture u regiji, što pogotovo vrijedi za kostime koje je Ivana Popović kreirala za komade u režiji nekih od tada (i sada) najzanimljivijih predstavnika teatra u regiji, poput Ivice Buljana, Montažstroja, Dragana Živadinova i dr. Dobar je to podsjetnik koliko se uzbudljivih pojava odvijalo i u doba koje se dan-danas zbog zasad nedovoljnog znanstveno-istraživačkog rada još uvijek čini ponajprije kao crna rupa novije povijesti.
*Tin Dožić u Otvorenom studiju GMK / foto: Vanja Babić
Kad reče Giunio, zaključit ću priču crticom o najrecentnijem izlaganju čestog mu suradnika i kolege Tina Dožića, zasad zadnjeg korisnika programa Otvoreni studio Galerije Miroslav Kraljević, koji je u njihovom prostoru pod upravnom zgradom INA-e naslijedio popularni duo Žižića i Kožula. Dožić je možda idealni stanar Otvorenog studija, jer je kadar veoma intimni prostor GMK ispuniti od vrha do dna razgranatom aparaturom za elektroničke, kemijske, svjetlosne, zvukovne i razne druge eksperimente, čija zajednička unutrašnja logika nije nipošto razumljiva na prvu, no u njegovom slučaju niti ne treba biti; jer za početak je i više nego dovoljan jasan dojam da je posjetitelj ušao u pravi kabinet čuda, svojevrsni alkemijski laboratorij postinternetskog doba. Diplomirani psiholog (Hrvatski studiji) i novomedijski umjetnik (Ozafin ALU), Dožić u posljednje vrijeme vrlo uvjerljivo i zabavno (u najboljem smislu riječi) koristi otpatke digitalne industrije u umjetnički intoniranim laboratorijskim eksperimentima, kako bi transformacijom njihovog kemijskog sastava i dematerijalizacijom ranije privredne im svrhe proizveo nove vrijednosti i doprinose tumačenju životnih ciklusa djelića izgrađenog okoliša u kontekstu mikro i makro ekosustava, što logično utječe i na čovjeka i njegovo neposredno okruženje. Antropocen (tekuća historijsko-geološka epoha u kojoj je ljudski utjecaj na Zemljin geološki razvoj i ekosustave postao presudan) u Dožićevoj kreativnoj interpretaciji shvaćen je poput premreženog skupa informacijskih i industrijskih layera oko milenijske osnove planeta, specifični tehnoorganizam u kojem se analogni i digitalni mediji miješaju logikom neprekidnog obrtanja kapitala, dok je umjetnik taj koji instaliranjem glitcheva u samodostatni sustav otkriva njegove temeljne kontradikcije – no također u otpatcima pronalazi svježa estetska i etička otkrića pogodna za mišljenje nove, utopijske stvarnosti, usprkos svim budućim apokalipsima što tek trebaju dobiti prefiks post. S Tinom Dožićem bit ćemo spremni za preživljavanje u bilo kakvom hostilnom okolišu nalik Fallout videoigrama, pa čak i ako se eksperimenti koje provodi na prvi pogled čine besmisleni što se tiče usvajanja vještina opstanka. Međutim, radi se o prvenstveno mentalnom treningu za hibridne izazove koji nas čekaju pri krčenju puta do svijeta mnogo manje zasićenom prekobrojnim viškovima skoro svega postojećeg. No da posvećeni umjetnički rad nikad ne predstavlja višak, pokazuje i Dožićev preobražaj GMK u kokpit ludog izumitelja kome će na koncu svi povjerovati da može konstruirati podmornicu do središta Zemlje. Ili letjelicu pogodnu za napuštanje najboljeg od svih mogućih svjetova.
*tehnicki-muzej.hr/hr/kalendar/skrojene-buducnosti
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
