Film se, kao što to piše filmolog Hrvoje Turković, smatra “simbolom povijesnog procesa modernizacije”, ali je “postao i sastavni čimbenik modernizacije”. Neki drugi autori, poput Marka Shiela i Tonyja Fitzmauricea, idu korak dalje: kinematografija je suština modernizacijskih i globalizacijskih procesa. Jonathan Beller pak u potpunosti radikalizira teoriju kinematičke proizvodnje grada i izvlači njenu britku oštricu: kinematografija je paradigma svijeta u kojem je kapital transformirao čin gledanja u rad, pri čemu je svako gledanje ujedno i prisvojeno od kapitala. U vremenu sveopće dominacije ekrana, manjih i većih, našim svakodnevicama i virtualnim psihogeografijama, Bellerova radikalizacija itekako ima smisla.
Što kinematograf znači u takvom sustavu? Kinematografi su osebujna materijalizacija društvene, ekonomsko-političke i kinematičke proizvodnje tipa prostora koji svojim specifičnim načinom korištenja postaju društvena mjesta manifestacija vrlo visokog intenziteta društvene razmjene. Ne zaboravimo, kinematograf je izniman prostor modernog grada: zajedno s kazalištem, javnim parkom, javnom knjižnicom, muzejem i dr., kinematograf je mjesto naročite proksemijske kvalitete modernizma i posve novih pregovaranja granica osobnog i zajedničkog, privatnog i javnog. Posljedično: ako su kinematografi društvena mjesta koja su pogonila procese modernizacije, onda je njihovo rastakanje ujedno i čin rastakanja tekovina modernizacije.
Zagreb je grad čiji je industrijski zamah uvelike poticala i kinematička proizvodnja. Iako je zahvaljujući franšizama velikih producenata i distributera (poput npr. Metro Goldwyn Mayera, osnovanog 1924. na obroncima Beverly Hillsa) te nizu (neuspjelih) pokušaja pokretanja filmskih studija bio jedno od kinematičkih središta i Kraljevine Jugoslavije, puni potencijal zamašnjaka filmske kulturne industrije Zagreb dostiže tek nakon 2. svjetskog rata, u socijalističkoj Jugoslaviji. Početkom 1960-ih, kada su se po brojnim zagrebačkim narodnim sveučilištima otvarale kino-dvorane (Narodno sveučilište August Cesarec na dvije lokacije, Dubrava, Trnje, Otokar Keršovani također na dvije lokacije, da spomenem samo neke), kino-projekcija je dnevno u gradu bilo i do 100-injak. Kino “Kosmaj” u Jurišićevoj ulici imalo je dnevno i po 5 projekcija. Naravno, uvjeti projekcija nisu bili isti u trnjanskom Kinu “Romanija”, Narodnom sveučilištu “Dubrava”, Kinu “Kosmaj” ili u najdugovječnijem i najraskošnijem zagrebačkom kinu o kojem će ovdje biti riječ: Kinu “Balkan”.
*Kino “Balkan” u izvornom izdanju / izvor: privatni arhivi
Kino “Balkan” otvoreno je 1925. godine pod tim imenom, a ne pod imenom “Europa” kako ga zadnjih nekoliko desetljeća volimo zvati (osobno ga zovem Evropa, a ne EUropa, ali hajde, držat ću se hrvatskog “pravopisa”, jer mi smo tu u Agramu ipak ojropčanci, možda i film opet nazovu slikopisom, da bude sve “kak se šika”, sic). Ako ćemo pravo, tj. ako smatramo da su nam društvene prakse važnije od arhitektonskih kućišta (daleko od toga da podcjenjujem dobru arhitekturu, ali sam u zadnjih nekoliko desetljeća ipak naučila da društveni program prije svega određuje njenu životnost) koja tim praksama transformiramo u društvena mjesta, Kino “Balkan” ima svojeg važnog prethodnika u jednom od prvih zagrebačkih kinematičkih prostora: kinu Društva ćirilometodskih zidara koje je funkcioniralo u dvorišnoj baraci s prilazom iz tada Samostanske i Marovske ulice. U tom se kinu prije 110 godina, 1909., prikazao prvi dugometražni film u Zagrebu uopće.
*Balkan prolaz, najvjerojatnije oko 1925. godine. / izvor: privatni arhiv
Adolf Müller ne bi izabrao za svoj kinematograf baš tu lokaciju da na istoj već nije bila postojala uhodana kinematografska praksa. O Müllerovima se već dosta pisalo, a najzanimljiviji tekst o toj obitelji i njihovom kinematografu napisala je Branimira Lazarin 2008. godine. Taj tekst počinje sljedećim odlomkom koji objašnjava njegov povod: “Prošle godine u listopadu Grad Zagreb kupio je jedino preostalo ‘obično’ kino Europa odlučivši se na hrabar […] čin: opstanak kultnog kina s početka prošlog stoljeća na atraktivnoj lokaciji donjogradske jezgre. Potpis gradonačelnika Bandića i predsjednice Uprave Kinematografa Zagreb Ine Čavline na kupoprodajnom ugovoru s brojkom od 21,9 milijuna kuna čekao se s iskrenom strepnjom punih godinu dana, koliko je trebalo inicijativi ‘Daj mi kino’ Zagreb Film Festivala i Hrvatskog filmskog saveza da odobrovolji novokomponiranu menadžersku narav gradske uprave”.
Zašto je to i danas interesantan podatak? Između ostalog, zato jer bi i danas bilo zanimljivo znati: a) u čijem vlasništvu je tada bila tvrtka Kinematografi Zagreb d.o.o. (koja je upravljanje zagrebačkim kinematografima preuzela od poduzeća “Narodna prosvjeta” koje je njima upravljalo neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata), te b) u što je uloženo 21,9 milijuna kina koje je Grad (dakle svi mi) platio za kino nekad društvenom poduzeću (koje je također dakle pripadalo svima nama, ali onda 1990-ih odjednom dobilo ekstenziju d.o.o., pa pripalo samo nekome od njih).
Kada arhitekt i povjesničar arhitekture Aleksandar Laslo 2006. godine piše preporuku za zaštitu kina kojem tada već svi tepaju “Europa”, kao da se nikad ni nije izvorno i čitavo vrijeme trajanja socijalističkog Zagreba zvalo “Balkanom”, jedna od zainteresiranih stranaka je i tvrtka Kinematografi d.o.o. (tada sa sjedištem na Tuškancu 1, gdje se nalazi Kino “Tuškanac”, a danas i Hrvatski filmski savez, čija se prethodna inkarnacija nalazila u dvorištu Dalmatinske 12).
2013. godine izdaje se rješenje o Kinu “Europa” kao kulturnom dobru, koje je izdalo Ministarstvo kulture, Uprava za kulturnu baštinu. U tom rješenju više se ne pojavljuje kao zainteresirana strana poduzeće Kinematografi d.o.o., već Kino “Europa” (dakle Kinematografi d.o.o. su nestali s poprišta lokalnih kinematičkih zbivanja u periodu 2006.-2013., a mene odista kopka u što su uložena sredstva dobivena prodajom SVIH zagrebačkih kinematografa). U tom istom rješenju navodi se i sljedeće: “Zgrada kina ‘Europa’ sagrađena je 1924./25. g. prema osnovi arhitekta Srećka Florshütza, atelijer S. Florshütz i braća Hintermeier, kao integralni dio većeg urbanog ansambla – ulične trgovačko-stambene četverokatnice u Masarykovoj 10, gradskog pasaža s trgovačko-stambenom galerijskom četverokatnicom u Miškecovom prolazu 1-3 i nasuprot njoj postiranom zgradom kino-kazališta te trgovačko-stambene četverokatnice u Varšavskoj 3-5. Zgradu kino-kazališta podigli su kao reprezentativno ‘Kino Balkan-Palace’ braća Alfred i Leo Müller, nasljednici najveće gradske ciglane ‘Müller’ u Kustošiji i utemeljitelji uglednog ‘Industrijalnog voćarstva Milerov brijeg’. Filmofil Leo Müller (Zagreb, 1894. – Jasenovac 1941.), okušavši se i kao glumac u prvim hrvatskim filmovima, nakon gradnje kina ‘Helios’ 1916./’17. g. u Frankopanskoj 10/1 (danas Dramsko kazalište Gavella), 1924./’25. podiže elitnu kinodvoranu u Varšavskoj, na mjestu gdje je od druge polovine 19. stoljeća stajala poznata restauracija Lobe-Krizmanić s pivnicom i plesnom dvoranom, čiji su podrumski dijelovi (ledvenica – rashladne komore) očuvani u podrumskome sjevernom dijelu zgrade kino-kazališta, a koja je bila adaptirana 1919. godine za prvu zgradu kina ‘Balkan’ braće Müller, prema osnovi arhitekta Ferde Šege”.
Zavirila sam u građevinsku dokumentaciju o Kinu “Europa”: ne spominje se nikakav Ferdo Šega. Prvi tragovi o planovima za Kino “Balkan” u Samostanskoj ulici br. 3 na posjedu A. Müllera potiču doduše iz ožujka 1919. godine. No, radi se o dokumentima naslovljenim “Nacrt u svrhu adaptacije”, a ovjerili su ih graditelji Pluhovsky i drug. Dokumentacija sadrži sljedeće elemente: Tlocrt, Tlocrt balkona i Sadašnji položaj prostorija (dakle položaj iz 1919. godine).
Pitanje jest: kamo su iz službene dokumentacije o Kinu “Balkan”-“Europa”- “…” nestali Pluhovsky i drug?!
*Pogled na Samostansku ulicu (danas Varšavska) prema istoku, 1937. / izvor: privatni arhiv
Kada govorimo o Kinu “Balkan”-“Europa”-“…”, uloga Müllerovih je neosporiva. Međutim, Müllerovi su 1939. godine Anti i Olgi Topić iz Zagreba prodali svoj posjed za nešto više od 6 000 000 ( 6 milijuna) jugoslavenskih dinara. Da li se radilo samo o kinu, pardon ojropo, bajna djevo, je li se radilo samo o kinu, ili je u tu cijenu uključena i zgrada koju su Müllerovi digli na mjestu restauracije Lobe-Krizmanić (koja se nalazila u Masarykovoj 10, jer na mjestu koje se spominje u rješenju nalazila se samo ledenica, hajmo biti precizniji od tih rješenja koje izdaje Ministarstvo kulture, tamo je očito netko jako neprecizan, jer se sve jasno čita iz građevinske dokumentacije), ili pak i četverokatnica koja tvori istočni obod pasaža, ili pak i (nikad izgrađena!!!) trgovačko-stambena četverokatnice u Varšavskoj 3-5, to sve nije jasno, jer građevinska dokumentacija u Republici Hrvatskoj nije niti je ikad bila povezana s dokumentacijom o vlasništvu (hoće li ikad biti, vidjeti ćemo).
Građevna dokumentacija o Varšavskoj 3 ne sadrži nikakve dokaze da je nakon 2. svjetskog rata Anti i Olgi Topiću isplaćena neka odšteta (kao što recimo dokumentacija o Preradovićevoj 5 sadrži dokaze o obeštećenju obitelji Deutsch), no ukazuje na dokumentaciju o transferu vlasništva, odnosno o nacionalizaciji vlasništva Ante i Olge Topić.
Hm, kako to da onda restitucijom privatne imovine vlasnici Kina “Europa” nisu – potomci Ante i Olge Topić?! Tko su uopće Ante i Olga Topić?!
*Kino “Balkan”, 1954. / izvor: privatni arhiv
Sve su to pitanja na koja možemo tražiti odgovore dok čekamo da se Kino “Europa” obnovi. Zato su na njemu podignute skele prije nekoliko mjeseci. Ali, čekajte, hm… U proračunu Grada Zagreba za 2020. godinu nisu predviđena nikakva sredstva za obnovu najdugovječnijeg zagrebačkog kina, zapravo našeg posljednjeg kina!!! (kojih je nekada bilo gotovo 30, dok ih se tvrtka koja je njima do 1991. upravljala nije počela rješavati, od čega je samo za Kino “Balkan”, pardon “Ojropa”, uprihodila gotovo 3 milijuna eura). Kino kojeg, bez obzira što bismo voljeli imati i dobro opremljeno i funkcionalno Kino “Studentski centar”, nijedno drugo kino ne može zamijeniti: jer se radi o izuzetnom društvenom mjestu iznimno dugog povijesnog trajanja, mjestu na kojem se zahvaljujući odličnim programima i u posljednja dva desetljeća gomilao društveni kapital: gdje su kolale i razmjenjivale se ideje.
Možda ga baš zato žele umrtviti?! Možda i zato jer ulicom u kojem se kino nalazi još uvijek bruji poklik “Ne damo Varšavsku!”?! Ili se i opet, kao i 1919. već postojeće društvene prakse žele još malo dokapitalizirati nekom privatnom izgradnjom?!
*Balkan prolaz, 1966. / foto: I. Hećimović
A prolaz, usput budi rečeno, kojeg smo kolokvijalno ’80-ih prošlog stoljeća zvali Balkan prolazom (građevna dokumentacija o Varšavskoj 3 od 28. 6. 1928. godine s pečatom Građevnog poduzetništva Pollak i Bornstein svjedoči o planovima za pregradnju “uredskih prostorija u restauraciju u prolazu Balkan-kina”), zove se Prolaz sestara Baković. Jer ako se prolaz zove Miškecovim, čime se odaje počast jednom gradskom vagabundu i njegovoj romantičnoj ljubavi spram jednog kina i jedne prelijepe konobarice koja je 1927. godine osvojila titulu Miss Europe (ah, ta Ojropa), onda neka se kino zove Kino sestara Baković. U kulturnim geografijama naše male wanna-be-metropole to bi imalo daleko većeg smisla od guranja barbarogenijalnog Balkana pod tepih i isticanja te svjetlucave EUrope koja danas nije ništa civiliziranija no što je bila 1939. godine, kada Müllerovi prodaju svoje kino, možebitno svoj brijeg na kojem su mlade seljanke u nošnjama brale jagode, svoju ciglanu, možda i svoje rudnike na jugu Jugoslavije, i bježe glavom bez obzira iz grada koji će se uskoro pretvoriti u službeno leglo sramotne kvinsliške para-državice s jedne, i tinjajuću iskru nepokorenog grada s druge strane.
Da je ojropčansko pučanstvo iole civiliziranije nego tada, gladni i promrzli ljudi ne bi na granicama njihovog udobnog carstva bili tretirani kao niža bića.
*Prolaz sestara Baković 1980-ih / foto: I. Eterović
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
