U četvrtak i petak održan je Vernissage odnosno otvorenje Venecijanskog bijenala arhitekture 2016.. Od nedjelje 28. svibnja kada je Bijenale otvoreno za publiku, pa sve do 27. studenog do kada traje, javnost ima priliku razgledati ovogodišnji bijenale koje, kao i svake godine, osim na ogromnim izložbama u Arsenalima i Giardinima, svoj sadržaj “širi” i na niz lokacija širom Venecije. Uredništvo Vizkulture posjetilo je Bijenale, i u sljedećim tjednima predstavit ćemo viđeno, a naš današnji članak posvećen je hrvatskom nastupu na Bijenalu.
Rad koji nas ove godine predstavlja na najvećoj smotri arhitekture na svijetu naslovljen je “to trebamo – to radimo”, a osmislio ga je autorski tim kojeg čine Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnić, a o konceptu projekta smo pisali ovdje. Njihov rad aktualizira sadržajnu rekonstrukciju triju građevina, Pogona Jedinstvo u Zagrebu, H-zgrade kompleksa Rikard Benčić kao budućeg doma Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i Doma mladih u Splitu.
Tema ovogodišnjeg Bijenala, koju je odredio kurator – Alejandro Aravena, je Reporting from the front. Odgovori s prve linije fronte, lokalnih bojišnica, dojave trenutnih situacija, prikazi stvarnosti iz prvih linija, kako god reinterpretirali ovaj naslov, arhitekti su temom dobili zadatak na njega odgovoriti, referirajući se i(li) reflektirajući stanje u kojem djeluju. Društveni, kulturni, stručni, sociološki, suradnički, politički, materijalni, emigrantski, imigrantski i kakvi god drugi mogući konteksti, bili su poticaji za lokalne arhitekte da elaboriraju datu temu u činjenično stanje okoline iz koje dolaze te na taj način javnosti prezentiraju odabrane, i vjerujemo točne karakteristike, (arhitektonskog) realiteta u kojem djeluju.
Hrvatski tim odlučio se bazirati na temi triju lokacija, u tri itekako simptomatična grada za hrvatsku stvarnost; metropoli i dominantnom Zagrebu, uvijek problematičnom Splitu i nezaobilaznoj Rijeci kao paradigmi drugačijeg (dodatno potenciranoj tituli EPK 2020), točnije građevinama unutar ovih gradova koje generiraju itekako važne kulturno-društvene procese i događanja, jasno pokazujući potencijale svake od njih, kako u arhitektonskoj, tako i u angažiranoj sadržajnosti. Kako napominju u svojoj artikulaciji ideje nastupa prikaz arhitektonskih projekata isprepleten je s prikazima društvenih procesa, a arhitektonski rad prezentiran kao dio zajedničkog društvenog angažmana više sudionika.
Sve tri navedene građevine istoznačnica su određenog djela kulturne scene u svakom od gradova, a ono što je važno napomenuti jest da se radi o nedovršenim građevinama, koje se unatoč tome kontinuirano koriste za umjetničke, kulturne i društvene programe različitih aktera upletenih u njihovo djelovanje i ispunjavanje sadržajem, krucijalnim za gradsku scenu u kojoj djeluju, ali i nacionalnu scenu. Kako napominju autori, njihovo arhitektonsko oblikovanje nastaje kroz niz interakcija, intervencija i manjih zahvata kojima se prostori neprestano unapređuju.
Fokus na ovakav pristup materiji, kao odgovor na pitanje, tezu ili samo Aravenin stav o “stanju na fronti”, osim što je iskren i nezaobilazan za Dinka Peračića kao izbornika nastupa te njegov okupljeni tim, istovremeno je indikativan pokazatelj stanja stvari na domaćoj kulturnoj sceni kojoj, po već nebrojivim, suludim i nestručnim odlukama te zabrinjavajuće površnim, jasno političkim i za scenu pogubnim stavovima resornog Ministarstva i Vlade, prijeti neizvjesna budućnost, održivost i daljnja, a nužna i potrebna, stabilizacija i pozicioniranost.
Može li joj arhitektura pomoći, po pitanju projektiranja kao programiranja i neodvojivoj ulozi arhitekata u procesima nastanka, razvoja i budućnosti ovakvih lokacija i situacija kojih u Hrvatskoj zasigurno ima još, svojevrstan je cilj postavljen pred arhitekte i kulturne radnike koji stoje iza ovog projekta, ali i sve ostale participante domaće kulturno-umjetničke i arhitektonske scene.
Projekt “to trebamo – to radimo”, kojeg prati iscrpna istoimena publikacija, jasno komunicira neodvojivost spomenutih procesa koji podrazumijevaju nužnu transdisciplinarnost i umreženost, ilustrirajući dosadašnju uspješnost na primjerima navedenih lokacija i upleteniih organizacija.
Upravo direktna upletenost arhitekata kao prvolinijskih aktera kulturne scene, poentirana kroz funkcionirajuće i kulturno relevantne primjere, uspjela je u šumi i kaosu svega viđenog, a povremeno sličnog, ponavljajućeg ili konceptualno prvoloptaškog, hrvatski nastup učiniti autentičnijim, drugačijim i znakovitijim od mnogih drugih Paviljona i nacionalnih nastupa.
No bilo kakav snažniji i relevantniji dojam nastupa Hrvatske na Bijenalu, u kontekstu predstavljenog Paviljona, teško da može izazvati veći “impact” s obzirom na činjenicu da se prostorno NE radi o paviljonu, nego prolaznoj prostoriji pozicioniranoj na putanji razgleda dobrano nakon što su vam mozak, oči, osjetila i impresije prepuni arhitekonskog košmara koji Bijenale, s obzirom na ogroman postav, može biti. Usporedbe ovakvih “paviljona” i efekta koji mogu izazvati s ambijentalnošću, sveobuhvatnošću i efektom koji slijedi nakon što posjetite “pravi” paviljon, kao objekt pojedine države unutar kojeg se događa izložba/oprostorenost ideje i koncepta ili prostorna instalacija, elaborirane na znatno većem prostoru, ali i u zatvorenoj cjelini, nemoguće su, ali time ćemo se pozabaviti u jednom od naših sljedećih tekstova.
Više o projektu to trebamo, to radimo pratite na službenoj stranici we-need-it-we-do-it.org te na Facebook stranici eventa facebook.com/events/1552582891704335/
Fotografije: Maja Bosnić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
