Mirjana H., umirovljenica; kaput:Vidra Vinkovci, cipele: Alpina.
Zdravko. Š., prodajno-tehnički asistent; majica: Neda Senj, cipele: Planika
Ivana. R., studentica; jakna: HM, hlače: Zara
Akvarel & styling; Stipan Tadić
Tako bi možda mogli izgledati captionsi za novu izložbu Stipana Tadića “Street Fashion Zagreb” koja se u ponedjeljak 21.12 otvara u galeriji Greta.
Priča kreće tako da je Stipan Tadić za stanovitog naručitelja trebao isporučiti 5 crteža mjesečno, onako u njegovom stilu, opisujući svakodnevicu u zamjenu za nekoliko groševa koji će mu, kao mladom slikaru omogućiti egzistenciju. Pa tako priča: “Oduvijek su me fascinirali ljudi s trgova ili okretišta u gradu – i to oni koji kao da se stapaju s golubovima. Često ih gledam, ne one tipične užurbane prolaznike, već one ljude koji se čine da nemaju kamo, koji nemaju nekog hitnog posla, koji se prave da čekaju tramvaj, promatraju, prešetavaju se, pijani su – oni su me u početku najviše zanimali, dakle – klošari (haha). Kasnije sam počeo dodavati u seriju i mlađe ljude i radnike i slične, jer htio sam ipak dobiti neku šarolikost, da su samo klošari, bilo bi dosadno. Većina fotki po kojima sam slikaro je nastala na Trgu bana Jelačića. Kroz to 2-3 godišnje crtanje napravio sam 150 akvarela. Pošto idem sam po gradu i fotografiram te ljude, puno je ugodnije fotkati ih s leđa.”
I tako su nastali leđni portreti, portreti bez lica, ali koji tako skriveni postaju još zanimljiviji, mističniji, zagonetniji.
Polovicom i krajem 19.stoljeća u Rusiji postojali su takozvani ambulantni slikari koji su svojim bilježnicama i stalcima slijedili kirgiske pastire i sibirske lovce po zaleđenoj pustopoljini. Slijedili su ih imajući na umu Turgenjeva i Dostojevskog, i da je život na selu jedini moralno ispravan i kao takvoga treba objektivno prikazati i saživjeti se s njime.
Pa tako Stipan, po bespućima zagrebačkih ulica, hvata život onakav kakav zaista jest, u maniri ruskog realizma. Ljude i njihove priče Stipan zapravo ne zna, već ih u svojim radovima samo interpretira, potencira – kako već i dolikuje urbanom storytelleru.
No, je li to uopće moguće – biti objektivan i bilježiti život faktografski? Naravno da ne, jer svaki je pristup krajnje subjektivan i stvara neke vlastite narative. Onda, s druge strane, pitamo se, zašto, kada je fotografija milijun puta brža i dostupnija, hvatati se akvarela da se uhvate tako efemerne, brze pojave poput ljudi na ulici? Zašto uz milijarde postova na Instagramu koji pod heštegom #ootd bilježe ljude i njihov life skill stavljanja odjeće na sebe i krenuti u gotovo apsurdan antitehnološki, super spori i toliko starinski medij akvarela?
Stipan kaže da mu je važna i repeticija u radu i promatranju koja mu stvara meditativni element. Kroz njega nabraja, popisuje, arhivira.
No ono što mi se čini bitnijim je: zato što Stipan to može, tako da malo provocira (ipak teško da će ovom serijom dovesti postojanje fensi pariških, londonskih i zagrebačkih stritstajlera u pitanje) i na tako prepoznatljiv humoran način nikada zapravo ne priča o onome što je prikazao, već inteligentno, s nevinim ali ne naivnim pogledom komentira stvari iza slike.
Na onaj sitni buržujski način, u dubini, bez da ikome kažeš, ipak poželiš da je Stipan baš tebe odabrao dok si na Trgu čekao/la tramvaj za neko fensi artsy otvaranje. Jer svi želimo taj medijski moment od 15 minuta; jednu fotku na streetstyle blogu ili jedan akvarel u Greti.
Više o događanju pratite na Facebook eventu https://www.facebook.com/events/935748573145279/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
