Goran Rako je arhitekt i profesor na zagrebačkom arhitektonskom fakultetu od 2000. godine na kojem je i diplomirao 1978. Ranu karijeru je obilježila suradnja s arhitektom Bojanom Radonićem s kojim ga je proslavio natječajni rad za Kongresni centar u japanskom gradu Nari gdje su osvojili prvu nagradu 1991. godine. Dobitnik je više stručnih priznanja i nagrada za svoje realizacije te je sudionik gotovo stotinu urbanističkih i arhitektonskih natječaja. 2003. otvara vlastiti projektni ured Radionica arhitekture d.o.o. s kojom realizira neke od najznačajnijih radova svoje karijere kao što su muzej Narona u Vidu, dječji vrtić Šegrt Hlapić, više stambenih i društvenih zgrada.
Odlično se pozicionira na međunoradnim natječajima za Centar za proučavanje prirodnih katastrofa u Istanbulu (1. nagrada), Collider activity Center u Sofiji (jedna od pet prvih nagrada) te Muzej Bauhausa (među prvih 20 radova). Na koncu, realizira Muzej vučedolske kulture za koji dobiva Veliku nagradu zagrebačkog Salona arhitekture te nagradu Viktor Kovačić Udruženja hrvatskih arhitekata. Navedena realizacija povod je razgovora za Vizkulturu.
*Goran Rako / foto: Maja Bosnić
► Izgradnja muzeja u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme opire negativnim trendovima. Svjedoci smo nekoliko uspješnih realizacija u posljednjih desetak godina. Što mislite koji je uzrok tome? Čini li vam se da je to ipak samo privid uspješnosti?
Goran Rako: Vjerojatno je slučajnost, ne vjerujem u njegovu uzročno posljedičnu vezu. U našoj struci postoji kontinuitet periodičnog bavljenja jednom tipologijom: jedno su se vrijeme izvodili vrtići i škole, a prije toga POS. Sve se to dešava u nekakvim valovima koji nemaju smisla ili pozadine u širem socijalnom kontekstu. Ono što nedostaje u toj praksi je plansko promišljanje, primjerice kod izgradnje novih škola. Shvatilo se u pola tog vala da bi u Hrvatskoj nedostajalo oko tristo škola kako bi one sve radile u jednoj smjeni. Kada se zaključilo da je to irealno, na neki se način njih prestalo graditi. Mislim da bi se stanoviti napredak trebao napraviti u planovima izgradnje i programima tipologija. A što se tiče spomenutih muzeja, jako mi je drago što se to događa. Posjetiti Krapinu, Mali Lošinj, Vid pa i Vučedol i doživjeti djelić povijesti kroz te muzeje je zaista sjajno. Pogotovo turistima kojima ta ponuda odskače od ustaljeng sunca i mora.
*Goran Rako / foto: Maja Bosnić
► Finalizacija Muzeja vučedolske kulture trajala je dvanaest godina: deset godina izgradnja samog muzeja, zatim dvije godine realizacija postava i opremanje. Kako je bilo voditi projekt u tako sporom ritmu? Postoji li opasnost da se putem izgubi elan i strast?
Goran Rako: Naravno. Ali treba napomenuti da smo mi uključeni u priču oko Muzeja vučedolske kulture od 2008. godine, a do tada su postojali samo načelni razgovori. Sama ideja postoji već tridesetak godina. Aleksandar Durman i Ruža Marić već desetljećima razmišljaju i bore se za Muzej. Mi smo imali sreću jer smo upravo završili muzej u Naroni, i kako su iskustva u radu s Ministarstvom bila jako pozitivna, dobili smo taj posao. Zaista nije bilo lako u tako dugom periodu razvijati jednu ideju i raditi na projektu. Na primjer, otkad smo počeli raditi za Ministarstvo ovo je šesti ministar. I morali smo uložiti enormne napore jer je naša obaveza da surađujemo sa svima. Jesmo putem izgubili elan? Pa izgleda da nismo. Vjerojatno i zato što smo u zadnjoj etapi uključili Vanju Ilić za izradu postava koja je nosila glavninu komunikacije s dizajnerima i arheolozima. I ona je jako utjecala na naš dio, kao i mi na njen. Nogometnim žargonom, projektirali smo u maniri „duplog pasa“ kako bismo na koncu finalizirali kuću. Ako je u međuvremenu i pao elan, njena pojava nam je dala svježine i energije.
*Muzej Vučedolske kulture (foto: Miljenko Bernfest, Boris Cvjetanović)
► Koliko je timski rad, pogotovo s već afirmiranim arhitektima poput Vanje Ilić, ali i sa srodnim strukama danas zapravo bitan? Mislite li da projektanti pomalo moraju otpustiti famu total-dizajnera opće prakse?
Goran Rako: Očigledno je, jer se više ne može pratiti ni stići ovaj ritam. Tu je još jedan banalni razlog: ako ured želi funkcionirati, ne možeš imati jedan posao pogotovo kada traju osam (!) godina. Podjela posla i delegiranje uloga je jako bitno. Imam sreće što godinama imamo iste kooperante što je jednom arhitektonskom uredu jako bitno jer se kroz godine rada stvori povjerenje koje je krucijalno da bi na koncu jedna kuća funkcionirala. Istina, strpljivost i mogućnost rada s velikim brojem ljudi, kako arhitekata tako i interdisciplinarnih timova, dolazi s godinama. Kao mladi projektant, nisam imao toliko strpljenja.
► Je li nestrpljivost svojstvena svim mladim ljudima koji rade u kreativnim domenama?
Goran Rako: Jako! Mladi ljudi u najboljoj namjeri znaju zbog velikih ambicija sebi zakomplicirati život, pa ponekad izgubiti poslovne partnere ili posao. Ego također igra veliku ulogu u tome. Kroz timski rad učimo da nismo izuzetni i da je svačije znanje jednako vrijedno, a za to treba mnogo strpljenja. Strpljenje je najvažnija odlika arhitekta.
*arhitekti iz Radionice arhitekture (s lijeva na desno) Fani Frković, Jelena Prokop, Tena Knežević, Sara Jurinčić, Ana Ranogajec, Goran Rako, Dora Krušelj, Klara Nikšić i Josip Sabolić / foto: Maja Bosnić
„Arhitekt bi trebao uložiti napor
da svojim rješenjem ne zasjeni eksponate
nego ih istakne u prvi plan.“
► Ovo je nakon muzeja u Vidu drugi in situ muzej kojeg ste izveli u Hrvatskoj s ponešto sličnim konceptom: vanjskom promenadom koja se penje po zgradi do krova s kojeg puca pogled na lokalitet. Radi li se o slučajnosti?
Goran Rako: Znate, u projektiranju se postavlja uvijek isti izazov: kako da kuća iz vani bude što manja, a iznutra što veća. Muzej Narona je u centru Vida i on je ekstenzija trga koji se nalazi ispred. To je muzej koji je veličine košarkaške dvorane kojeg smo rasjekli i stepenasto udaljili od trga da bismo vani postigli spomenuti efekt, a iznutra efekt osvijetljene prostrane hale. Sličnost je povezana sa kontekstom, pogotovo terenom. Nije da smo na muzeju u Naroni otkrili rješenje za in situ muzeje, već se jednostavno tako nametnulo. Sjećam se točno kada smo prvi put bili na lokaciji u Vučedolu da smo kolega Josip i ja shvatili kako bi bilo jako dobro da se kroz muzej popnemo na lokalitet. Onda smo se svim silama trudili pronaći drugi koncept da se ne bismo ponavljali. Nakon toga smo jednostavno poslušali kontekst i rješenje se nametnulo samo, pa je tako djelovalo kao da se kuća s vremenom i nacrtala sama.
*Muzej Narona, Vid, (foto: Miljenko Bernfest, Boris Cvjetanović)
► Trebaju li muzeji u manjim središtima imati često spominjani bilbao efekt i prizivati turiste na taj lokalitet ili čak biti pokretač ekonomije?
Goran Rako: Pa ako bi trebalo da muzeji imaju taj famozni bilbao efekt mi smo pogriješili. On je više anti bilbao muzej. Često se spominje primjer Gehryevog muzeja kojeg je on nesretno reciklirao dalje, međutim manje je poznato da je opera u Sidneyu stvorila isti taj efekt četrdesetak godina prije Gehryevog muzeja s mnogo većim odjekom. Nakon izgradnje opere čitav se grad promijenio u mondeno središte s muzejima, artističkim životom, osnovala su se sveučilišta te se privukao veliki broj studenata nakon čega je Sidney postao kulturno središte Australije.
► Muzej u Vučedolu ima drugu ulogu?
Goran Rako: Mislim da ima apsolutno drukčiju ulogu. Kao i muzej u Vidu on je samo opna za eksponate koje sadrži. Poput seoske škole ili crkve njena pojavnost mora imati jednu dozu zadrške, da sadržaji koje te kuće baštine ili potiču iskoče u prvi plan. Takav je pristup posebno bitan kod projektiranja muzeja. Arhitekt bi trebao uložiti napor da svojim rješenjem ne zasjeni eksponate nego ih istakne u prvi plan. Uvijek se sjetim mog prvog i jedinog posjeta Guggenheimovom muzeju u New Yorku. Bila je jedna predivna izložba o ruskim konstruktivistima s odličnim eksponatima i impresivnim maketama. Ja izložbu uopće nisam vidio koliko mi je Wrightova zgrada bila fascinantna. Izložba je, ironično, potpuno pala u drugi plan.
*Muzej Vučedolske kulture / nacrti i 3D prikazi
► Uspjeh malih muzeja je u suživotu s gradom i zajednicom u kojom se nalaze?
Goran Rako: Ne znam je li to pitanje, ali ću ga shvatiti kao kompliment. Da, to je bila naša želja. Ukoliko se to dogodi, mi smo uspjeli u našem naumu. Arhitektura ne bi trebala biti iznad života te svojim prisutstvom radikalno mijenjati tako malena mjesta.
► Nameće li se tipologija in situ muzeja kao kuće koja poklanja javni prostor mještanima?
Goran Rako: Naravno. To je uspjeh svakog projekta, pogotovo zgrada za kulturu. Sami koncept in situ muzeja jest da su oni u lokalnoj zajednici, pa čak i na istom mjestu gdje su vrijedni nalazi pronađeni. Arhitekturom bismo im trebali oplemeniti pa čak i nadodati javni prostor.
*Stambeno naselje u Den Boschu, Nizozemska
► Primijetio sam kako ste jedan od rijetkih projektanata koji uvijek navodi sve članove arhitektonskog tima kao koautore. Možete li nam malo reći kako izgleda rad u Vašem uredu?
Goran Rako: Gotovo oduvijek radim u timu i značajan dio moje karijere je bila suradnja s arhitektom Bojanom Radonićem. Naš rad, druženja i razgovori ranih devedesetih su bili izrazito važni za moj a mislim i njegov napredak. Mi smo mogli telefonski razgovarati o projektu i sutra doći s istom skicom. Tada sam se zaista naučio surađivati na projektima. Današnja situacija u birou je sjajna, zaista imamo odličnu ekipu. Radimo na dva načina: ili ja odlučim da ćemo raditi natječaj, pa ga počnem skicirati, dok se ostatak ekipe bavi „važnijim“ poslovima u uredu. Drugi je način da se dogovorimo koji natječaj radimo pa svatko nabacuje ideje na jednu zajedničku ploču u kuhinji. Kada odredimo koncept, koji najčešće nije iz jedne glave, podijelimo posao i s njima je zaista užitak raditi na natječajima. Najveće je uživanje maknuti se od ovih svakodnevnih poslova i briga koje imate u ishođenju svih mogućih dozvola i posvetiti se konceptualnom promišljanju nekog zadatka. Gotovo da nam dođe kao team building. Imam sreću i jako veliku privilegiju da radim s mojim bivšim studentima koje sam imao prilike upoznati kao mentor na fakultetu, tako da se svi dobro znamo. Mislim da se to osjeća u našem radu.
*arhitekti iz Radionice arhitekture / foto: Maja Bosnić
„Na međunarodnim natječajima imam osjećaj
da nekome treba to što ja radim.“
► Privukli ste pažnju stručne i šire javnosti odličnim plasmanima na međunarodnim i domaćim natječajima, međutim Muzej vučedolske kulture je posljedica direktne narudžbe koja je proizašla iz uspješne realizacije muzeja u Vidu. Mislite li ipak da bi kuća ovakvog značaja trebala proći kroz natječajnu proceduru?
Goran Rako: Proces u kojem se osmišljavao Muzej vučedolske kulture je specifičan. Ministarstvo je u jednom trenutku upalo u cajtnot zbog financiranja i tadašnji ministar kulture je odlučio da nas zbog odlične suradnje na muzeju Narona u Vidu angažira kako ne bi propali novci koje su dobili od Europske komisije. Mi smo naravno prihvatili taj izazov jer smo znali da je to prilika koja se pruža jednom u životu. Teško mi je odgovoriti što bi trebalo biti predmet natječaja a što ne. U urbanističkim se planovima primjerice definira mnogo natječaja koji po mom mišljenju nisu nužni. Ako na nekoj lokaciji koja nije pretjerano značajna za grad investitor odluči graditi zgradu, a imaju arhitekta s kojim imaju odličnu suradnju, nema razloga da se nameće natječaj jer je dobra suradnja arhitekta i investitora zapravo garancija dobre arhitekture.
*Collider activity Center, Sofija, Bugarska / natječaj
► Mislite li da je institucija natječaja na kojima su stasale generacije arhitekata danas u krizi?
Goran Rako: Osobno obožavam raditi natječaje. Do sada sam ih valjda napravio stotinu, a žirirao na tridesetak. Arhitekti na natječajima uvijek daju maksimum jer otklone kalkulacije koje imaju kada rade naručeni projekt: što će misliti investitor, hoćemo li dobiti suglasnosti, kako će proći kod referenata…Treba biti iskren, mislim da je većina natječaja dobronamjerna. Uvijek se krene u želji da pobijedi najbolji rad i to najčešće tako i bude, međutim nekad se vidi da žiratori vuku prema vlastitom senzibilitetu ne imajući na umu potrebe šire zajednice što mislim da je normalni i očekivani ljudski faktor. Tvrdim da je toga puno manje nego što se govori u javnosti. Razlog lošoj fami natječaja je kriza jer je izlazak na natječaj dio egzistencije i uredi ovise o nagradama. Kako se uredi bore za opstanak nakon svake objave rezultata se povlače repovi jer je projektantima ulog mnogo veći nego prije.
► Razlikuje li se u vašem uredu produkcija natječaja za međunarodno i domaće tržište? Jesu li strani natječaji poligon za konceptualnost koja se u Hrvatskoj sve manje prepoznaje?
Goran Rako: Nažalost da, jer kada radimo domaće natječaje uvijek nekako vučemo ručnu kočnicu. Mi na međunarodne natječaje izlazimo da bismo ih dobili i do sada smo ostvarili neke jako dobre rezultate. Trudimo se biti maksimalno realistični i maksimalno konceptualno zreli. Programi su na stranim natječajima u najmanju ruku smisleniji. Lokacije su dovoljno velike, žiriji su bolji, nagrade su veće. Takva organizacija jednog natječaja vam zapravo predstavlja izazov i užitak projektiranja. Na međunarodnim natječajima uvijek imam osjećaj da nekome treba to što ja radim.
*Centar za proučavanje prirodnih katastrofa, Istanbul, Turska, natječaj
► Dobitnik ste velike nagrade Salona arhitekture i Viktora Kovačića za spomenuti muzej. Mislite li da bi Salon trebao početi ponovno valorizirati konceptualne iskorake u praksi, a manje samu realizaciju poput UHA-e?
Goran Rako: Mislim da bi. Sjećam se vremena kada je trogodišnji Salon bio nešto drugo u odnosu na UHA-ine realizacije. Prvi je valorizirao taj konceptualni iskorak dok je drugi pratio realizaciju najznačajnijih objekata u zemlji. U jednom su trenutku ta dva događanja jednostavno su se počeli previše podudarati i tada kolega Saša Randić i ja za izbornika Salona pozivamo Stefana Boerija koji je bio urednik Domusa, tada najvažnijeg časopisa u Europi. Željeli smo da se u toj sličnosti Salon izdigne u vrednovanju konceptualnih kvaliteta projekata. Bili smo izloženi strahovitim napadima zbog tog poteza jer smo htjeli prekinuti jednu praksu. Usporedio bih tadašnju situaciju u struci sa stanjem naše nogometne reprezentacije – odlična grupa pojedinaca kojima treba izbornik svjetske reputacije da odabere najbolje među njima.
„Kod nas je nestalnost
jedina konstanta.“
► Trenutno se preuređuje Cascade centar u samom središtu Zagreba kojeg ste vi projektirali i čitamo naklapanja u medijima kako će postati hotel, dvorane za svadbe, noćni klub pa čak i crkveni muzej. Iako je zgrada projektirana kao zbir trgovačkih ulica s konceptom jasne vizure na sve izloge unutar kuće s Tkalčićeve ulice, ona danas poprima sasvim drugu funkciju zanemarujući taj koncept. Kako komentirate takvu prenamjenu objekta?
Goran Rako: Kada kući jedne namjene „prođe rok“ i ona postane nešto drugo, načelno tu transformaciju uvijek smatram nečim pozitivnim ali nisam siguran da se tom objektu to dešava. Nisam uključen u taj proces i to što se događa me jako boli. Međutim to nije moja kuća. Investitori su tu kuću sagradili, ona je njihova i oni je mogu mijenjati, ali nisam siguran da će biti bolje. Mi smo na početku zamišljali kuću koja ima četiri trgovačke ulice. Taj koncept nikad nije završen do kraja jer se trebao izvesti cjeloviti put od Kaptol centra prema Tkalčićevoj ulici na koji je trebala sjesti kuća, ali to nikada nije zaživjelo. Jedan od razloga prenamjene jest što se izgradnja te kuće dogodila u doba najgore krize. Tako je Cascade počeo propadati prije nego što se zapravo izveo.
*Cascade centar, Zagreb (foto: Boris Cvjetanović)
► Svjedoci smo kako se danas u Hrvatskoj grade trgovački centri mahnitom brzinom, a još većom zatvaraju. Je li budućim generacijama prenamjena šoping centara pandan prenamjene industrijskih postrojenja koji su danas aktualni?
Goran Rako: Mislim da je to neminovno. Jednostavno ne vidim tržište koje više može nositi toliku novu izgradnju šoping centara. Oni nestaju zajedno sa srednjom klasom koja bi valjda trebala kupovati u tim centrima. Problem je u Hrvatskoj što je skuplje obnoviti kuću nego izgraditi novu, da ne spominjemo uvjete za Zaštitu spomenika kulture. Upravo zbog toga imamo Paromlin u samom centru Zagrebu koji se počeo urušavati sam od sebe, dok na periferijama buja izgradnja. To je jednostavno nedopustivo! Tu bi vlasti trebale ući u dogovor s investitorima da im na neki način pomognu obnoviti postojeći objekt. Ta je praksa ustaljena u svijetu već godinama.
► Školovali ste se na zagrebačkom arhitektonskom fakultetu sedamdesetih godina, počeli ste raditi u „Konstruktoru“ zatim ratne devedesete, građevinski boom i na koncu današnju krizu. Možete li usporediti te faze? Živimo li danas u krizi ili je ovo naša realnost?
Goran Rako: Po mom iskustvu smo trenutno u krizi iz koje ćemo izaći, doživjeti ponovni boom nakon kojeg će slijediti kriza. Ako sam išta naučio iz iskustva, kod nas je nestalnost jedina konstanta. Jedna vječna sinusoida kriza i blagostanja. Imam osjećaj da se svakog ponedjeljka moram iznova dokazivati i da mi sve nagrade i natječaji ne znače ništa. Tako raditi četrdeset godina stvarno nije šala. Možda je razlog mog opstanka ta nevjerojatna želja koja graniči s fanatizmom koji ne znam točno čemu je namijenjen. Bogatstvo nije. Da sam htio imati novaca, valjda bih imao kafić i apartmane.
*Goran Rako
Portret i grupne fotografije: Maja Bosnić
Više o radovima Gorana Rake i Radionice arhitekture pogledajte na radionica-arhitekture.hr/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
