Ponedjeljkom predstavljamo autorske projekte i serije radova iz sfere suvremenih vizualnih umjetnosti
Predstavljamo seriju radova “Strukture prikrivanja” autorice Lane Stojićević
O radu (Vedran Perkov):
Odlučila ruska carica Katarina Velika, davne 1787. godine, da sa svojom svitom i nekoliko stranih ambasadora na putu prema Krimu posjeti netom osvojena područja nakon osmogodišnjega rata s Turcima. Putem se tako mogla diviti izuzetnim rezultatima poslijeratne obnove: nepregledne pustopoljine bijahu obrađene, stara naselja obnovljena, nova izgrađena, a zadovoljan i zahvalan puk poklicima sreće i privrženosti pozdravljao je caricu kuda god je prošla. Vođa puta, feldmaršal Grigorij Aleksandrovič Potemkin, namjesnik Nove Rusije i njezin obnovitelj, ponosno je carici pokazivao postignute rezultate.
Nakon prolaska carice i njezine pratnje kroz neko selo, vojnici bi kuće rastavili, ukrcali na kola i premjestili na sljedeće mjesto kroz koje će kolona uzvanika proći. Seljaci bi isto tako napustili naselje pohitavši da što prije stignu pomoći vojsci pri izgradnji novog. Iza savršeno uređenih parkova i aleja kočoperio bi se red fasada, skrivajući pogledu da iza njih nema ništa. Svečano obučeni seljaci cvijećem bi obasipali cijenjene goste koji su u gomili, vjerojatno, mogli zamijetiti pokoje familijarno lice iz nekog od naselja koja su prije toga posjetili. Bez obzira na to koliko su građevine bile vješto izgrađene ili unajmljeni seljaci umješni u svojoj izvedbi, obmana je bila više nego očita. Čini se nevjerojatnim da su svi akteri priče pristali na ovaj igrokaz.
Kao posljedica opisane crtice iz povijesti nastala je fraza Potemkinovo selo koju ćemo metaforički upotrebiti kada želimo naglasiti da je nešto obmana ili varka, prazna kulisa, privid; jednom riječju – laž.
Zgoda od prije 230 godina danas nam se čini kao simpatična priča, gotovo bajka. Bajka o Putovanju Carice i Generala kroz Sretnu zemlju.
U drugoj Sretnoj zemlji, onoj u kojoj Lana Stojićević živi, stvari nisu bitno drugačije. Nedavno je jedan doajen hrvatske privatizacije odlučio sebi sagraditi malo naselje, i to usred nacionalnog parka. Najprije je podigao metalne konstrukcije koje nose krovove da bi uz pomoć snimke iz zraka mogao tvrditi kako su kuće od davnina tu i da za njih nije potrebna građevinska dozvola. Odlučio je obmanuti državu, prevariti institucije, izigrati zakone, a narod učiniti budalama. Učinio je to zato što je mogao, a mogao je zbog svoje pozicije i moći. Priču su razotkrili novinari, digla se velika graja, pa je nesuđeni graditelj odustao od izgradnje. I to je bilo to. Drugih posljedica nije bilo.
Jedan od naših vodećih teleoperatera odlučio je, zbog osiguravanja bolje pokrivenosti signalom, a time i ostvarivanja većega profita, postaviti što više svojih odašiljača unutar naseljenih mjesta. Postavljanje odašiljača iziskuje gomilu dozvola i „birokracije”, jer se antene što štetno zrače ne mogu postaviti kako se kome hoće. Brže-bolje smislili su rješenje: odašiljače će postaviti na krovove privatnih kuća i zamaskirati ih kutijama nalik na dimnjake. Odlučili, dakle, direktori telekomunikacijske tvrtke – zbog svoje pozicije i moći–obmanuti državu, prevariti institucije, izigrati zakone, a narod učiniti budalama. I to samo zato jer su mogli. Digla se velika graja, prosvjedovali su stanari susjednih kuća i – nikome ništa. Teleoperater ih je postavio još i više.
Uz pomoć kompjuterskih simulacija, fotografija, konstrukcija, fasada i kulisa, Lana Stojićević kroz Strukture prikrivanja opisuje dvije gore navedene hrvatske priče. Iako potka njezinih radova doista potječe iz priče o Potemkinu i njegovoj obmani, pogrešno bi bilo nazvati njezine radove samo svojevrsnim Potemkinovim selima ili ironičnim komentarom aktualne društvene situacije. Svi znamo da su u dimnjacima antene, a da ispod krova nema ničeg. Lana razotkriva nešto puno veće i važnije: činjenicu da smo, kao društvo, na laž naviknuli. Količina pokušaja obmana i očitih prevara kojima smo svakodnevno izloženi graniči s napastvovanjem. Nasilje je to nad zdravim razumom, dobrim odgojem i moralnim standardima svakoga koji ih ima. Kao falusi strše, penetrirajući u nebo, izduženi dimnjaci ilustrirajući poziciju moći društvenih elita kojima se može što im se prohtije, jer znaju da negativnih konzekvenci neće biti.
Lana kroz svoje radove otkriva i to da smo se i sami spremni služiti lažima. Bez obzira na količinu morala, visokih standarda ili dobrog odgoja, posegnut ćemo za laži čim se ukaže potreba. Prevariti institucije, izigrati zakon, riješiti problem preko veze, krupno ili sitno pogodovanje, nepotizam, mito– nisu to samo „privilegije” elite. Da baza nije ista, ni elita ne bi mogla tako funkcionirati.
Iako beskrajno simpatični, razigrani i velikom dozom humora prožeti, radovi na ovoj izložbi prikazuju puno mračniju sliku stvarnosti. Radovi Lane Stojićević nisu samo kulise; oni su prije svega ogledalo. Zrcalo ispred kojega bismo se trebali dobro zamisliti i preispitati. A ne pristati biti akteri i ove priče.
Strah me je, ipak, da će na kraju opet ispasti – nikome ništa.
O radu (ulomak iz teksta Tine Vukasović):
Dva su primjera koje umjetnica posebno ističe kao apsudne primjere snalaženja – dimnjaci bez dima i krovovi bez kuća. Dimnjaci s jedne strane skrivaju ono što je unutar njih, a krovovi prikrivaju nepostojanje kuća, ono što bi trebalo biti ispod njih, a zapravo je prazan prostor. Na ovoj izložbi ne vidimo savršeno prikrivene antene vodećih mobilnih tvrtki već gotovo improvizirane, bojom, veličinom i materijalom neusklađene reprezentacije dimnjaka. Dim kojeg lažni dimnjak ne može ispustiti prikazan je samo na videu, a u kombinaciji sa zvučnim signalom, jedinom asocijacijom na antene, stvara se još nadrealniji moment tog već lažnog prikaza. Primjer „naopako izgrađenih kuća” umjetnica prikazuje maketom kojoj je dovršen samo krov, a nepostojanje fasade otkrivamo promjenom očišta i uočavanjem sjena prazne metalne konstrukcije ispod krova.
Fotografije radova: Tihana Mandušić, Goran Radošević
Strukture prikrivanja / foto-kolaž, multimedijalna instalacija, digitalna grafika / 2017.
O autorici:
Lana Stojićević (Šibenik, 1989.) diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na kojoj od 2015. radi kao vanjska suradnica. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Metro Imaging / New East Photo Prize / Mentorship Award (Calvert 22 Foundation, London), godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najboljeg mladog umjetnika/cu 2015. godine, druge nagrade izložbe Young Contemporary Photography: Different Worlds (Galerija Photon, Ljubljana), nagrade Erste Grand Prix, Rektorove i Dekanove nagrade te prve nagrade Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Bila je nominirana za New East Photo Prize, HT nagradu (MSU, Zagreb) i Nagradu Radoslav Putar (Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb).
Više o autorici:
www.instagram.com/lana_stojicevic/
lanastojicevic.wixsite.com
Kategorija ARTODROM otvorena je za prijave vaših autorskih radova, koje primamo na naš mail [email protected]. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad
