Juraj Šantorić (1997., Zagreb), student etnologije i antropologije te filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, prošle je godine sudjelovao u Vizkulturinom istraživačko-obrazovnom programu Kako misliti urbanizam i javni prostor?. Kao završni autorski rad u sklopu programa, osmislio je tridesetominutni performans Horizont mora i mlijeka – PERSPEKTIVA AUTOPOZDRAVA, koji će 26. siječnja u 20 sati izvesti u Kulturnom centru Magacin u Beogradu. Uz najavu performansa i artist statement, donosimo intervju koji je s umjetnikom vodila Petra Šarin.
Juraj Šantorić bio je dugogodišnji polaznik dramskog studija zagrebačkog Teatra Tirena i učilišta Zagrebačkog kazališta mladih, a osim dramskih grupa, sudjelovao je u mnogobrojnim kazališno-izvedbenim radionicama. Od 2016. godine profesionalno se bavi dramskom pedagogijom u Teatru Tirena, a surađivao je s Kazalištem Besa u okviru ljetnog Besa kazališnog kampa na otocima Visu i Svetom Andriji. Kao asistent režije surađivao je s Bobom Jelčićem (Satiričko kazalište Kerempuh) i Edvinom Liverićem (ZKM).
*Juraj Šantorić / foto: Marija Androić
Artist statement:
Horizont mora i mlijeka – PERSPEKTIVA AUTOPOZDRAVA autorski je projekt nastao kao refleksija na niz okolnosti unutar obiteljskih, partnerskih, prijateljskih i profesionalnih odnosa koji su se dijelom prelomili u istoj točci, ODLASKU. Što taj odlazak donosi i odnosi polazišni je impuls za postavljeni kolaž. Izgleda da prijelom na jednoj lenti ne znači nužno kraj, međutim on svakako sugerira da su se u novonastalom raskoraku odškrinula vrata za sve ono što se dugotrajno taložilo i napinjalo, a sada u samoći isplivava na površinu. Kada se postaje umjetnikom?, Što je ostalo jugoromantičarima?, Odakle čovjeku žudnja prema moru? – pitanja su koja pletu mrežu na kojoj se ljuljuška ovaj performans. S jedne strane ovdje je riječ o kriku za otvaranjem i oslobađanjem od dosadašnjih strahova po pitanju samoostvarenja. S druge strane, ovo je svojevrsna rekapitulacija dosadašnjeg sebe, pri čemu je izvedba samo mogući medij kojim se intrapersonalno nastoji pomiriti s interpersonalnim. Ipak, ovo je, prije svega, samo jedna osobna priča o ambijentalnosti i ambijentima kojima sam dosad svjedočio i koje sam stvarao na relaciji Balkana i Mediterana, a u kojima se na neki način nastojim odrediti.
(Hvala od srca – Petri, Milošu, Aleksandru, Pavlu, Lenki, Zorici, Mili…)
*autor plakata: Pavle Mijuca
► Odlazak, i njegovi brojni aspekti, polazišna su točka za promišljanje tvog nadolazećeg performansa. Odakle odlaziš? Kamo odlaziš? Kako odlaziš? I, naposljetku, zašto odlaziš? – pitanja su koja se nameću pri čitanju artist statementa.
Juraj Šantorić: Odakle i kamo odlazim? Ponekad se i ja to pitam… Zapravo, to mi se pitanje nekako intenzivnije pojavilo nakon prošlog ljeta. Odrastao sam u Laduču, selu kraj Zagreba, a u Zagreb sam išao u srednju školu i u tom sam se periodu najviše motao oko kazališta. Onda me kozmos uputio prema moru pa sam otišao studirati u Zadar, najprije razrednu nastavu, a zatim sam paralelno upisao antropologiju i filozofiju i nekako ušao u svijet teorije, postepeno ostavljajući kazalište po strani. Korona je u tome bila važan faktor, jer je umjetnički sektor naglo postao sužen, osobito u lockdownu, pa sam se u to vrijeme okrenuo proučavanju humanistike. Prošlog ljeta sudjelovao sam u projektu Telling Future u Kopru, gdje sam prisustvovao čudesnoj radionici Framing Reality – Human Touch, pod vodstvom Mártona Debreczenija, na kojoj smo radili performans i tad me štrecnula misao: “mogu bježati od kazališta koliko hoću, ali ono je uvijek negdje tu”. Kreativnost, htjeli mi to ili ne, uvijek nekako nađe put da izađe na vidjelo. Puno sam toga sada rekao, a nisam rekao ništa o odlascima i dolascima. Da, mislim da je prirodno da se ljudi u jednom trenu upute dalje od kuće i krenu pronaći sebe, odnosno neko svoje mjesto pod suncem. No, povremeno se pojave poslovne ili obiteljske prilike koje ukazuju da je ipak praktično znati vlastitu adresu. U zadnjih nekoliko godina događalo mi se da bi me ljudi pitali na koju adresu da mi nešto pošalju, a ja bih na to malo zastao. Još uvijek ne znam kamo točno idem, ali nadam se da je to Mediteran.
► Koje dihotomije na relaciji Balkan-Mediteran, intrapersonalno-interpersonalno planiraš obraditi u performansu i zbog čega su relevantne?
Juraj Šantorić: Odnos Balkana i Mediterana za mene je vrlo važan i kompleksan, vjerojatno zato što vjerujem da u njemu leže odgovori na pitanja mog identiteta. Prošle akademske godine na kolegiju Mediteranistika spominjali smo kako se kulturni krugovi u Hrvatskoj ugrubo mogu podijeliti na Balkanski, Mediteranski i Srednjoeuropski kulturni krug. Zatim smo se mi studenti proizvoljno, sukladno geografiji ili osobnom osjećaju, nastojali pozicionirati. Zanimljivo je da bih ja, prema geografiji, trebao pripadati Srednjoeuropskom krugu, koji uopće nisam smatrao relevantnim za mene. Onda sam krenuo u smjeru Balkanskog kruga, pa sam shvatio da zapravo ni to nije to, jer sam balkanstvo doživljavao kao neku jugoromantičarsku priču. Kako sam se preselio u Zadar i uživao u blizini mora, Mediteranski krug činio se kao prihvatljiv odgovor. Postoji tu još jedna zanimljiva stvar: u mom rodnom kraju govori se kajkavskom ikavicom. Radi se o specifičnom govoru koji je zbog tronaglasnog sustava puno bliži čakavskom nego kajkavskom, a nastao je kad su stanovnici doline Neretve, zajedno s franjevcima, pobjegli od Turaka i naselili prostor u kojem sam se rodio. Međutim, ja sam to sve želio isprobati u praksi pa sam otišao na razmjenu u Beograd, gdje se sada nalazim, kako bih se promotrio u balkanskom kontekstu. U performansu uspoređujem atmosfere balkanskog i mediteranskog ispijanja kave, a uz pomoć knjige Jože Horvata Besa: brodski dnevnik pokušavam dati odgovor zašto mi je more tako važno. Horvat u knjizi opisuje proces pripreme za svoj put oko svijeta te se dotiče povezanosti čovjeka i mora preko soli, koju promatra kao prirodni put ka začetku svekolikog života, jer je sol kemijski vrlo slična krvi. Što se tiče interpersonalne i intrapersonalne dimenzije, putem tekstova kojima bilježim vlastitu struju svijesti u trenucima emotivnog naboja, nastojim propitati svoj odnos sa spomenutim ambijentima, odnosno sudar vlastitog identiteta s balkanskim i mediteranskim društvima.
Inspiriralo me i ohrabrilo predavanje Katerine Dude u sklopu projekta Kako misliti urbanizam i javni prostor?, koja je, onako usput, spomenula da prilikom umjetničkog izražavanja ne trebamo uvijek polaziti od grandioznih tema, nego da je ponekad dovoljno krenuti od osobnih stvari ili tema koje nas smetaju ili provociraju. Zato mi je ovaj performans važan – da se ohrabrim i da si dopustim kreativno suočavanje s vlastitim pitanjima, bez razmišljanja hoće li se performans nekome svidjeti ili donijeti društveni boljitak.
*foto: Aleksandar Danguzov
► Tretiraš li odlazak kao jednokratan (ali ne i jednoznačan) čin ili su odlasci ponavljajuća praksa u sklopu šireg procesa?
Juraj Šantorić: Ponekad bih si volio olakšati pa reći da su gibanje i promjene mjesta čovjeku prirodne, a zatim se sjetim da poznajem ljude koji su čitav život proveli na jednom mjestu i pritom ostali sretni i ispunjeni. Ono što generalno najviše volim kod putovanja su novi ambijenti. Još kao dijete obožavao sam kad bih išao kod nekog prespavati, odnosno trenutak kad se ugase svjetla reprezentativne pozornice ugošćavanja i kad samo ležiš kod nekog na kauču, gledaš kako svjetla javne rasvjete u tu sobu ulaze drugačije nego u tvoju i rade potpuno drugačije sjene; miris je drugačiji, temperatura, oblik jastuka, sve… Eto tako ja doživljavam svaki dolazak, i to me jako zabavlja i inspirira. Zato mislim da se nikad neću trajno usidriti u jednoj točki. Volio bih imati i krila i krojenje, znati gdje mi je dom, a opet i dalje istraživati nove svjetove. U dosadašnjim putovanjima spoznao sam da mi više odgovaraju manji i mirniji gradovi uz more oko kojih ima dovoljno puste prirode u koju mogu odlutati kad to poželim. Još ako u njima postoje zanimljivi napušteni prostori, poput skladišta ili otoka u rijeci, pogodnih za kakve umjetničke projekte, to su mjesta mojih snova.
Imam osjećaj da su mi karte baš nekako (ne)logično pale na stol. Odrastao sam na selu u prirodi koju obožavam, a kazalište i performativnost moja su najveća strast. Upravo u razdoblju između sedamnaeste i dvadesete godine, u kojem sam se najaviše bavio pitanjima tko sam, što sam, kamo idem, prvo odlazim u Kazališni kamp Teatra Tirena na radionicu Kazalište i priroda, a potom s Kazališnim kampom Kazališta Besa odlazim na Svetac, nenapučeni otok bez struje i vode, satima udaljen od kopna. Ondje smo stvarali, među stablima rogača i tovarima, uz podražaje iz prirode.
*foto: Aleksandar Danguzov
► Deset se godina baviš glumom, pohađao si brojne edukacije i radionice, a 2014. glumio si u spotu Što se dogodi na internetu… za kampanju Klikni za nenasilje Ambidekster kluba. Autori spota mladi su aktivisti koji su ukazali na opasnosti cyberbullyinga, odnosno njegove refleksije i pretakanja iz virtualnog u stvarni svijet. Zašto ti je bilo važno baviti se ovom temom iz pozicije glumca?
Juraj Šantorić: Možda će se ovo činiti malo čudno, ali ja zapravo uopće ne volim glumiti. Grozan mi je taj osjećaj izloženosti. Oduvijek me više zanima što se nalazi iza scene, što pokreće projekt, kako se promišlja tema, kojim se motivima nešto može ispričati… Taj proces je za mene najveća čar. Bilo mi je zabavno pripremati predstave, a onda sam i sâm završio u njima, tako to ide s dramskom. No, jako volim gledati glumce i zbilja ih poštujem. Divim se njihovoj snazi, koliko se otvaraju i izlažu pred publikom. Možda će se netko pitati zašto onda radim ovaj performans ili zašto ga netko drugi ne izvede. Odgovor je vrlo jednostavan: uvijek se plašim jesu li teme koje me zanimaju dovoljno bitne i jesu li moje ideje dovoljno kreativne i potentne. Zato u ovom performansu pričam svoju priču u kojoj prije svega pokušavam sebi predstaviti sebe. Osim toga, vjerujem da izlaskom pred publiku s vlastitim idejama stječem legitimitet u budućnosti zamoliti nekog drugog da to učini, kako bih se mogao posvetiti stvaranju iza scene.
Što se tiče kampanje protiv cyberbullyinga, jako mi je drag taj projekt i stvarno sam sretan što sam imao priliku sudjelovati u njemu. Mislim da je riječ o vrlo važnoj i aktualnoj temi za koju bih čak rekao da je aktualnija danas, nego prije osam godina kad smo se mi njome bavili. Mislim da trenutno nedostaje takvih kampanja, odnosno ima ih, ali mislim da su nedovoljno glasne u usporedbi s količinom internetskog nasilja.
*foto: Aleksandar Danguzov
► Sudjelovao si na različitim kazališnim projektima i susretima mladih u Hrvatskoj i inozemstvu poput European Drama Encounters (EDERED), Juventafesta, ASSITEJ-a. Zašto su ovakvi susreti mladim amaterskim glumicama, glumcima i zaljubljenicima u kazalište od velikog značaja?
Juraj Šantorić: Atmosfera i iskustvo takvih susreta zaista su veliko bogatstvo. EDERED je bio prvi veliki susret na kojem sam sudjelovao i imao priliku upoznati ljude gotovo iz cijele Europe. To je ona vrsta iskustva gdje se susretneš sa sto različitih osoba koje gaje jednaku strast prema nečem kao i ti, i to je neprocjenjivo, jer osim poznanstava i razmjene ideja, zapravo dobivaš potvrdu da postoje ljudi koji se bave sličnim stvarima diljem svijeta. Imam prijatelje koji stalno obilaze takve susrete i stvaraju, što je prekrasno. Iako postoje brojni programi tog tipa diljem svijeta, nedostaju na razini Hrvatske. Bilo bi super kad bi postojale prilike da se zaljubljenici u kazalište nalaze na različitim mjestima u Hrvatskoj i stvaraju angažirane ili eksperimentalne predstave i performanse. No, nezavisna scena u Hrvatskoj nikad nije dobila dovoljno poticaja da se sustavno razvije. Kako ja vidim situaciju, postoje dva problema. Prvi su nedostatna sredstva u proračunima, a prema tome i financijska podrška. Iako postoje javni natječaji Ministarstva, gradova, općina i zaklada, ponekad se čini kao da su rezervirani za postojeće programe. Zadnje dvije godine pokušavam organizirati jedan manji umjetnički festival i nadam se da će ove godine polučiti uspjeh. U tom smislu želim pohvaliti natječaje određenih kulturnih ustanova i sveučilišta koji s vrlo jednostavnom prijavnicom i malim sredstvima ipak otvaraju prostor mladima za manje projekte, kako bi postali vidljivi na sceni. Tu dolazimo do dugog problema, a to je nedostatak mreže mladih zaljubljenika u kazalište. Vjerujem da nas ima po cijeloj Hrvatskoj, ali nema baš puno prostora da se susretnemo, upoznamo i razmjenjujemo ideje, osobito na međuregionalnoj razini. Budžeti su često toliko mali da bilo kakva putovanja predstavljaju prevelik trošak. Tu bih se vratio na priču zašto mislim da će mi u skorije vrijeme biti važno imati stalnu adresu. Čini mi se da se u Hrvatskoj gotovo nemoguće probiti ako nisi dio nekog kulturnog kruga. S preseljenjem u Zadar primijetio sam koliko je u Hrvatskoj prisutna centralizacija, odnosno gravitiranje ka Zagrebu, barem što se tiče nezavisne i alternativne kazališne scene, pa ako nisi blizu ljudi ili ako ne čuju za tebe, ne sjete te se. Možda je na tom tragu pandemija ipak donijela neke prednosti. Pojavili su se online projekti na kojima svi mogu sudjelovati neovisno o geografiji. Trenutno sudjelujem u projektu Muzejski praktikum u kojem pripremamo online izložbu Zalutali u poznatome i odlično mi je kad se spojim na Zoom i čujem dijalekte od Slavonije do Dalmacije. U tom smislu želim istaknuti i da mi je projekt Kako misliti urbanizam i javni prostor?, koji se također izvodio online, vrlo drag i da sam baš sretan jer sam se imao priliku susresti s toliko zanimljivih ljudi i predavanja. S nekima sam čak počeo surađivati oko ovog performansa, a putem su se pojavile ideje za moguće priče u budućnosti. Upravo je to poanta ovakvih vrsta projekata, jer kad se ljude umreži i potakne da stvaraju, samo je nebo granica.
*foto: Aleksandar Danguzov
Horizont mora i mlijeka – PERSPEKTIVA AUTOPOZDRAVA
Trajanje: 32 minute
Izvodi: Juraj Šantorić
Montaža videa: Aleksandar Arsovski
Autor plakata: Pavle Mijuca
Fotografije: Aleksandar Danguzov
Mjesto: Kulturni centar Magacin, Centralni prostor
Kraljevića Marka 4-8, Beograd
https://kcmagacin.org/en/mkm-naslovna-english/
https://www.facebook.com/kcmagacin
Vrijeme: srijeda, 26. 1. 2022. u 20:00 sati
Za ulazak u Kulturni centar Magacin nije potrebna Covid potvrda niti najava, ali je nužno nositi masku tijekom cijelog boravka u Kulturnom centru Magacin.
Autorski projekt Jurja Šantorića Horizont mora i mlijeka – PERSPEKTIVA AUTOPOZDRAVA nastao je uz podršku Kulturnog centra Magacin, a u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji je kroz 2021. godine provodila Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
Kontakt: [email protected]
