Tijekom nedavno održanog, premijernog izdanja festivala Plan D, nekoć Dana D, imali smo priliku upoznati dvoje iznimno zanimljivih kolega iz susjedne nam Srbije, Uroša Krčadinca i Ivonu Petrov. Zajedno oni su za studente/ice te praktičare i teoretičare dizajna i srodnih područja priredili trodnevnu radionicu neobičnog naziva Zagrebački geoglifi. K tome, Uroš je u subotu, 30. rujna, samostalno održao vrlo dobro posjećeno predavanje Data Storytelling ― od pronalazača do pripovjedača koje je publika pratila s velikim interesom, nakon čega je slijedila mala prezentacija rezultata njihove radionice, također ne ostavivši nikoga ravnodušnim. Sve su to bili i više nego dovoljni povodi da popričamo s Ivonom i Urošem jednom kad je intenzivan tjedan njihovog boravka u Zagrebu minuo, a za čitanje nema bolje preporuke od činjenice da u društvu određenih ljudi jednostavno osjećate kako vam se, razgovarajući s njima, šire dragocjene sive stanice i bujaju moždane vijuge. Tako je bilo i ovaj put. No, prije nego što počnemo, malo faktografije…
Uroš Krčadinac u svom radu povezuje iskustva iz područja informatike, vizualnih umjetnosti, pripovijedanja, animacije i dizajna. Trenutno radi kao predavač na Departmanu za digitalne umetnosti Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu. Napisao je knjigu o tromjesečnom putovanju kroz Afriku (Bantustan), napravio je softver za vizualizaciju emocija (Synesketch), obranio doktorat i snimio nekoliko animiranih filmova. Zanimaju ga osobne geografije, neobični jezici, mape i grafikoni, vrtovi i ljuljačke, ničije zemlje, prostori s nejasnim identitetima i općenito djela koja je teško svrstati u kategorije.
Ivona Petrov studentica je arhitekture i smatra da prostor pripada ljudima, zanima je spontana ili organizirana reciklaža prostora pri čemu se isti koriste na nove, organske ili nekonvencionalne načine. Istražuje karte i kako one nastaju, pogotovo karte transporta. Lovi greške u prijevodu i voli učiti nove jezike, posebno one specifične, neprevodive riječi i izraze. Dugo se bavi fotografijom, digitalnom i analognom, a od nedavno je počela istraživati i kroz film. Omiljeni medij joj je, pak, strip i strpljivo čeka trenutak kada će webcomics zavladati svijetom.
*Ivona Petrov i Uroš Krčadinac na Planu D
► Uroš, u uvodu svog predavanja Data Storytelling, nedavno održanog na festivalu Plan D, poslužio si se citatom Adama Curtisa koji ću ovdje slobodno prevesti jer mi se čini bitnim za ovaj razgovor: “Postojeći sustav moći nama je temeljno nevidljiv. Boravi u tokovima financija, grana se u novim oblicima menadžmenta te u računalnim procesorima i (digitalnim, op.a.) medijima. (…) Mislim da je ono, što čeka biti otkriveno, novi jezik maštanja koji će opisati takav sustav moći i držim da umjetnici i novinari mogu to učiniti”. Naglašavaš nezaobilaznu ulogu novog jezika u budućoj komunikaciji kako između ljudi, tako i među ljudima i strojevima te na kraju uvoda ističeš rečenicu: “Na tom jeziku pisat ćemo i propagandu i poeziju”. Ovo smatram intrigantnim jer me podsjeća na revolucionarne i utopijske invokacije kakve su se za poeziju podrazumijevale, primjerice, u doba Oktobarske revolucije i ruske avangarde, čije je arhetipsko djelo u tom području zbirka Na sav glas Vladimira Majakovskog koju je pak likovno oblikovao El Lissitzky. Prepoznaješ li u političkim previranjima međuratne Europe paralele s današnjim vremenom, pogotovo što se tiče načina na koje se ljudima obraćaju i mijese ih politički i ideološki sustavi? Također, kakva je točno veza između ključnih riječi tvog uvoda ― mašte, jezika, propagande i poezije s novokovanicom data storytelling iliti pripovijedanje podataka? Naposljetku, drago mi je što si ujedinio umjetnike i novinare ― znači li to da umjetnici trebaju nastaviti putovati što dalje od svoje kule bjelokosne, tj. ugodnog balona elitne kulture, dok bi novinari skupa s njima morali ponovno postati ono što su nekoć, pretpostavljamo, bili ― branitelji istine i razotkrivači laži? (Ispričavam se na podugačkom prvom pitanju, ali neka i nama ono posluži kao uvod.)
Uroš Krčadinac: Nevidljivi odnosi moći, da, mislim da je to ključno, kao i novi jezik maštanja. Zamislimo, igre radi, da netko sutra poželi okupirati internet. Šta bi trebao napraviti? Prije samo dvadesetak godina naš zamišljeni luđak pokušao bi okupirati centralnu televiziju. Bilo je sasvim jasno gdje je centar. Svoje malene kućne antene okretali smo k TV tornjevima i predajnicima. Te antene često smo popravljali sami i mogli smo razumjeti, na nekom nivou, kako sve to radi: od urednika do predajnika. U vremenu prije televizije također smo imali urednike, imali smo novine i knjige, infrastrukturu tiskarskih ili štamparskih sprava, opet je bilo jasno gdje je središte. Danas, pak, imamo cloud. Što je cloud? Koliko nas zaista razumije što je i kako radi cloud? Računarstvo u oblaku! Podaci uvijek dostupni, sve naše slike, pisma, sjećanja, poslovni razgovori, zalihe pornografije ― sve je to uvijek dostupno i šalje se direktno iz oblaka. Kakav prizor: anđelčići nose podatke! Retorika clouda ― to je vrhunska ideološka mistifikacija. U stvarnosti, umjesto rajskog web-oblaka, imamo tešku fizičku infrastrukturu interneta, optičke kabele, servere, rutere i satelite. Naši podaci iz oblaka nalaze se vrlo negdje, vrlo prizemljeni, u bazama podataka na serverima u Kaliforniji, Londonu, Berlinu, Moskvi, Šangaju ili Dubaiju, svejedno sad, Užičkoj Požegi ili Slavonskoj Požegi. Povezani su mašinskim jezicima, algoritmima i protokolima koji su opet konkretna stvar, nizovi komandi koje su kodirali inženjeri. O toj fizičkoj infrastrukturi globalne mreže pisali su autori poput Andrewa Bluma i Carla Malamuda, i to u obliku putopisa. Meni je to uzbudljivo. Ljudi su obilazili čvorišta kabela i farme računala, gledali ih, slušali, mirisali, pokušali ih doživjeti. Mislim da bih volio u budućnosti napraviti nešto na toj liniji.
Međutim, kako o tome pričati? Kako, primjera radi, ispričati priču o rudnicima u Kongu, u kojima djeca vade koltan i kositar, koji se zatim prevoze u Maleziju i Kinu gdje ih se obrađuje da bi se od njih, naposljetku, napravili pametni telefoni i laptopi koje danas koristimo svi, čak i Kongoanci? Svaki put kad kupimo novi gadget, posredno pomažemo paravojske u Kongu, tj. oružane biznismene koji kontroliraju rudnike. Tu sam priču prvi put čuo kad sam bio tamo, u Istočnom Kongu, pedesetak kilometara od jednog rudnika. To su ti nevidljivi odnosi moći, taj suludo povezan vrli novi svijet. Kako o njemu pričati? Ok, pisat ćemo knjige, pravit ćemo filmove, ali kao da to nije dovoljno. Kao da je potreban jedan precizniji jezik da bi se to opisalo. Zamišljam niz mapa, grafikona, dijagrama, međusobno povezanih tekstova i komentara, zamišljam aplikacije koje do podataka dolaze u realnom vremenu, male kućne vizualizacije koje nam opisuju koliko smo resursa potrošili, interaktivne priče koje objašnjavaju zaduženost, zagađenje, trošenje resursa ili promjenu klime, romane u obliku interfejsa. Zamišljam ljude koji s taktom i nervom znanstvenika ili inženjera istražuju svijet dok priče pričaju sa strašću i uvjerenjem pisaca, redatelja i umjetnika. Združene energije recimo Wernera Herzoga i Aarona Schwarza. Pritom sam svjestan zamki pozitivizma, svjestan sam da izmjereno nije samo po sebi istina, ali bih ipak volio da novi jezik maštanja bude i jezik znanosti i tehnologije. Inače ćemo, kako je J. G. Ballard primjetio još prije tridesetak godina, “ostati nijemi”. U jezicima kojima smo pripovijedali u XX. stoljeću, jeziku književnosti, filma, kazališta, stripa, meni to pomalo nedostaje: inženjerska preciznost, pošten odnos prema stvarnosti, prema onome što smo promatrali i izmjerili. Također mi nedostaje ono što si tako lijepo opisao: putovati što dalje. I fizički i mentalno. Izaći iz čahura svojih identiteta i struka, učiti, putovati, hakirati, praviti, suočiti se s halabukom svijeta.
*GPS crtež nastao na radionici na Planu D
► Koliko znam, ti si formalnim obrazovanjem informatičar, no tvoji profesionalni i stvaralački putovi razlikuju se od uobičajenih IT-evaca onoliko koliko je to uopće moguće, čini se. Kako si se, krenuvši od informatičkih i računalnih izvora, dotaknuo vizualnog pripovijedanja, tj. komunikacije, i zašto? Kako doživljavaš odnose između ovih i drugih disciplina kojima se baviš ― što ih ujedinjuje, a što razdvaja? Činjenica je da suvremeni privredni sustav na Zapadu funkcionira tako da sve više (re)producira sve uže specijalizirane i visokoprofitabilne poslove dok su nižeprofitabilne struke danas one šire definirane, pogotovo u sekundarnom i tercijarnom sektoru, u smislu sirove i jeftine radne snage. Ti sustavno izbjegavaš precizirati svoju “tržišnu nišu”, što je kontra pristupa koji se forsira svugdje, no istodobno si visokoobrazovani i kvalificirani stručnjak za više područja. Kako bi, polazeći od svog primjera prema makroperspektivi, komentirao dinamiku suvremenog tržišta rada koje od “kreativaca”, sve češće prekarnih radnika, traži visok nivo fleksibilnosti, ali ovdje, na periferiji Evrope, ne nudi mnogo zauzvrat?
Uroš Krčadinac: Jednostavno je tako ispalo. Dobro su mi išle prirodne znanosti i studirao sam informacijske tehnologije, i to u kontekstu poslovne informatike, ali otkad znam za sebe volio sam crtati i pisati. Uporedo s gimnazijom i fakultetom napravio sam nekoliko crtanih filmova. Kad su mašine u pitanju, uzbudljiva su mi značenja i oblici, ne kako mašina radi, nego zašto radi. Tijekom doktorskog studija shvatio sam da se neću baviti softverskim inženjerstvom, da se ne osećjam dobro kad previše programiram i da, na kraju krajeva, ne bih ni mogao biti zbilja kvalitetan inženjer u tradicionalnom smislu. Krleža bi rekao: “Eto, to je moje unutarnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletantizma?” A Lévi-Strauss: “Nedostaje mi sposobnost da mudro obrađujem jedno područje i da iz godine u godinu ubirem plodove tog rada: moja je inteligencija neolitska.” Karakter koji “krči vatrom”, tako on kaže, ide k neispitanim područjima, ponekad ubere žetvu, ponekad za sobom ostavi pustošinu… U međuvremenu sam ipak završio doktorski studij, shvativši koliko mi je to inženjersko i istraživačko iskustvo dragocjeno, ne nužno kao znanje koje nudim IT tržištu, već prije kao solidna osnova da bolje razumijem današnji svijet i uhodam se u prostor drugih profesija. Na primjer, trenutno vodim predmete “Programiranje za umjetnike i dizajnere” i “Vizualizacija podataka” na Departmanu za digitalne umetnosti Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu. Nekoliko godina bavio sam se uređivanjem, pisanjem, crtanjem i mikroizdavaštvom za regionalni putopisni centar Klub putnika. Prije toga radio sam na projektu Synesketch, open source softveru za generativnu animaciju emocija u tekstu, što mi je bio centralni istraživački fokus na području interakcije čovjeka i računala. Za takve poslove dragocjeno je imati mnogostruko iskustvo, imati obrazovanje i knjiško i tehničko i drumsko.
Međutim, ta integracija kao da se nazire tek sada, nakon godina i godina bauljanja. Tržište rada nije blagonaklono prema neolitskom pristupu, ono od nas traži specijalizaciju, da budemo korisni za velike sustave, a pritom su ti veliki sustavi sve manje korisni za nas. Većinu stvari, na koje sam ponosan, pravio sam besplatno dok sam novac zarađivao na drugim, malim projektima za klijente. Sada predajem više nego ranije i u svoj predavački rad trudim se integrirati, s jedne strane, vizualne, književne i dizajnerske prakse, s druge inženjerstvo, a s treće ― kritički odnos prema društvu. Onda jedna od tema bude ― demistifikacija clouda. Studenti reagiraju dobro, ali su isprva zbunjeni jer im se od prvog razreda govorilo ― ili si dobar u matematici, ili u jezicima, ili si za prirodne, ili za društvene znanosti pa onda imamo umjetnost, posebnu kategoriju, za talentirane, za rođene umjetnike, romantične duše iz kojih treba progovoriti autentični genij. To je sve, naravno, ideološka budalaština. Muzike nema bez matematike, kao što računarstvo ne postoji bez povijesti ratovanja i vojne tehnologije. Samo što je mi, koji težimo ovakvoj integraciji, još uvijek ne znamo oblikovati, riskirajući da kao generalisti postanemo beskorisni za tržište rada. Preostaje nam stara trogloditska praksa: opipavati zidove špilja i krčiti vatrom.
*Uroš Krčadinac: Infografike iz knjige “Bantustan”
► Jedno kraće, ali ne nužno lakše pitanje za oboje: smanjuje li se danas, pogotovo na ovim prostorima, ljudska sposobnost maštanja i zamišljanja stvarnosti drugačije od postojeće? Pitam vas ovo posebno u kontekstu suvremenog europskog visokoškolskog obrazovanja koje se poslije Bolonjske reforme sve više usmjerava prema usvajanju sposobnosti rješavanja specifičnih problema i zadataka, umjesto stjecanja fundamentalnog znanja i razvijanja kritičkog mišljenja, njegovih metoda i alata. Gdje su korijeni nepostojanja novih socijalnih utopija? Ima li njihov izostanak veze s tim što djeca u pubertetskom razdoblju, na nižim nivoima obrazovanja, najčešće ne razvijaju različite vještine pripovijedanja, osim u redundantnim, prilično zastarjelim oblicima?
Uroš Krčadinac: Anthony Dunne, dizajner interakcija, autor koji interakciju tretira kao neku vrstu poezije, kaže: “Trenutno nedostaje jedno ― društveni snovi.” Kako maštati te snove? Evo, dobili smo jeftina masovna sredstva izražavanja i komunikacije, univerzalne medijske strojeve, danas svatko može snimiti film i podijeliti ga s drugima, napisati knjigu, napraviti video-igru, skladati, izmisliti internet-mem, ali novih društvenih snova nema. Kao da se plašimo maštati. Sloboda ne zna pjevati kao što su libertarijanci pjevali o njoj.
Ivona Petrov: Meni se čini da danas društveni snovi postoje, ali su raspršeni: širom svijeta formiraju se nove male struje koje, iako geografski udaljene, virtualno zajedno delaju. S druge strane, paralelno opada pažnja na globalnom nivou i ove iskre često ne zasjaju dovoljno jako da bi stvorile prominentniji zajednički san pa je potrebno uložiti značajno više energije i motivacije u njihov opstanak.
Uroš Krčadinac: A što se tiče formalnog obrazovanja, mislim da sam prije zavolio čitati usprkos nego zahvaljujući školskoj lektiri i pisanim zadacima. U pravu si, Bojane, to jesu zastjareli oblici pripovijedanja, ali mi se čini da je još veći problem to što su satovi jezika i književnosti u našim državama pretvoreni u gadan ideološki dril. Predaje se XIX. stoljeće, romantizam i osnovna pismenost, čitanje i pisanje, a šta je s vizualnom pismenošću, medijskom pismenošću, digitalnom i data pismenošću?
Ivona Petrov: Sve što je čovjek od početka XX. stoljeća radio je bila borba da izađe iz okvira koji su se dotad spontano ili silovito nametnuli, a ipak se čini da se u današnjem formalnom obrazovanju istraživanje civilizacijskog stvaralaštva najčešće svodi na književnost i likovnu i glazbenu umjetnost. Umjesto jasne strukture, ovakvi kalupi često izazovu otpor i knjiga odjednom postaje nešto protiv čega se treba buniti, a ne izvor potencijalnog širenja vlastitih vidika. A jasno je da s knjigom moramo početi da bismo pisali i time započeli misliti o nekom novom načinu pripovijedanja. Također, stjecanje praktičnih vještina uglavnom je u sjeni teorijske podloge što stvara disbalans i otežava stvaranje osobnog odnosa učenika i predmeta. U mom slučaju pozitivni izuzetak predstavljala je Istraživačka stanica Petnica, nedaleko od Valjeva, koja radi kao nezavisni centar za radoznale osnovce i srednjoškolce. Petnički pristup je dragocjen jer ne samo da polaznici stječu vještine rada na terenu, prednosti učenja stvaranjem vide se i u tome što se nečije angažiranje napaja isključivo njegovom vlastitom radoznalošću za određeno područje. Tako se spontano izmaštaju drugačiji, kvalitetniji svjetovi za koje će se prije boriti, nego i za jedan do tad.
*Radionica na Planu D
Uroš Krčadinac: Moje osobne utopije vezane su za obrazovanje. Zamišljam čudne škole u kojima se ne radi po predmetima nego po temama, recimo, imamo temu vrt i onda o vrtu govorimo iz ugla biologije, književnosti, etnografije, dizajna, politike ― što je sve vrt? Nešto slično razvijamo u Petnici, nešto provučemo kroz nezavisne radionice, nešto uključimo u fakultetski program. I Plan D je dio te priče. Dabome, sve je to ograničenog opsega jer da bi se takav pristup organizirao na nivou društva, potrebno je drugačije društvo, ali nesumnjivo je dragocjeno. Ako se igdje može maštati drugačiji svijet, može u takvim oazama. Njegovati vrtove – to je moja utopija. Njegovati dobre vrtove ideja, ljudi i stvari, ljubavi i otpora.
► Zamolio bih vas da nam oboje predstavite po jedan vlastiti projekt, individualni i zajednički, koji osjećate reprezentativnim za svoj rad, bilo da je realiziran u potpunosti ili tek konceptualno. Također, pojam projekta shvatite najšire moguće ― to ne mora biti nešto na čemu ste radili za nekog drugog.
Uroš Krčadinac: Evo jednog zajedničkog: Ivona i ja smo proljetos bili dio ekipe koji je pravila zoetrop na pedale. Zoetrop je sprava za animaciju, jedna od onih iz 19. stoljeća, koja se sastoji od bubnja s prorezima i crteža koji se stave u njega. Kada se bubanj zarotira i pogled se spusti na proreze, crteži se povežu u pokretnu sliku i naše oko vidi film. Zoetrop, koji smo mi osmislili, ima pedale i radi po sistemu sobnog bicikla. Jedna od sudionica radionice animacije nazvala ga je animacikl. Sve smo to pravili u suradnji s beogradskom umjetničkom ekipom Karkatag i organizacijom Naš grad, naša scena. Eto primjera udruženih pronalazača i pripovjedača.
*Uroš Krčadinac: Generativna grafika (lijevo) i Infografika iz knjige “Bantustan” (desno)
Ivona Petrov: Počelo je kao projekat mapiranja napuštenih gradskih prostora pri čemu je izdvojeno kino Slavica u beogradskom naselju Karaburma. Kao i većina lokalnih kina, Slavica je zatvorena, i u suludom procesu privatizacije sada praktično postoji samo kao artefakt u malom parku koji je i dalje mjesto okupljanja lokalaca. U naselju, koje od zatvaranja kina nema nijednu kulturnu instituciju, radionica animacije osmišljena je tako da nas vrati u doba kad je animacija bila u samom začetku, a slike u bubnju predstavljale su ne samo čin imaginacije, nego i čin otpora.
► Kakve su veze između vašeg rada i znanstvene fantastike kao žanra narativnih umjetnosti, bilo da je riječ o literaturi, filmu, glazbi ili nečemu četvrtom? Na tom tragu, inspiracija je očita, no iz kojih izvora je crpite?
Ivona Petrov: Još uvijek se sjećam kad sam kao dijete slučajno otkrila Star Trek, gledala sam hipnotizirano satima i bila iskreno iznenađena što ljudi iz okoline nisu dijelili moje uzbuđenje. Možda fantastika nije za svakoga, ali vjerujem da inspiracija, koja iz nje proistječe, može biti, čak i u svakodnevnom radu.
Uroš Krčadinac: Da. Meni je draga fantastika uopće, ne samo znanstvena. U gimnaziji sam bio zaljubljenik u FRP, Fantasy Role Play, igre igranja uloga uz pomoć sustava pravila ― a kad kažem da sam bio zaljubljenik, mislim na to da sam bio geek i nerd, štreberčina, i to se vjerojatno nije promijenilo u međuvremenu.
Ivona Petrov: Pogoršalo se.
Uroš Krčadinac: Treba nam Nerd pride! Sjećam se kako smo se u gimnaziji ložili. Crtali smo mape, smišljali smo svoja pravila, zagonetke i pisma, svoje društvena uređenja. Vilenjaci i paladini bili su naš način maštanja o društvu, možda baš zato što epska fantastika pripada desnom imaginariju ― časni kraljevi, mudri bijeli magovi, zle vještice, vrijedni seljaci i pravedni feudalizam ― pa je bilo zabavno to subvertirati. Te avanture bile su neka vrsta spekulativne fikcije. Tako nešto, eto, moglo bi se raditi u onoj čudnoj školi o kojoj sam pričao. Možda bude prostora da na fakultetu uvedemo predmet Interaktivni narativ gdje bismo se bavili i takvim stvarima. Vidjet ćemo. U svakom slučaju, fantastika je prisutna u našim praksama. Kad smo u Klubu putnika pisali Bantustan, afrički putopis, dakle dokumentarnu prozu, služili smo se, na nivou forme, ilustriranim mapama, nelinearnim mogućnostima čitanja i drugim elementima fantastičnog romana. Nešto kao dokumentarni Tolkien. Karte, priče i nešto kombinatorike ― to ne prestaje biti uzbudljivo.
Ivona Petrov: Meni su u djetinjstvu knjige bile daleko najuzbudljivije: Njegova mračna tkanja, trilogija Philipa Pullmana bila je ozbiljna prekretnica u mom pogledu na svijet. Fantastika pruža novi kontekst u vidu drugih okolnosti i mogućnosti, ali fundamentalna pitanja ostaju ista: kako se nosimo sa svojom ulogom u svijetu? Knjige su mi draže od filmova zbog razrađenijih pozadinskih priča, ali naravno, danas fantastika raste i zahvaća nove teritorije. Radujem se novim načinima cross-media pripovijedanja, mješavini verbalnog, kartografskog, melodijskog i čisto vizualnog narativa.
*Radionica na Planu D
► Radionicu, koju ste na festivalu Plan D održali za studente i profesionalce, metodološki ste postavili veoma nekonvencionalno. Premda je polaznika/ica bilo samo sedmero, bili su vrlo različiti: od studenata i diplomanata dizajna vizualnih komunikacija, preko praktičara teorije i kritike dizajna do muzeologa i radnika u turizmu čiji je zadatak bio da u mapama Zagreba pronalaze i raznovrsnim medijima crtaju suvremene geoglife, odnosno monumentalne crteže u prostoru. Međutim, neovisno o krajnjem ishodu pojedinih radova, poanta radionice bila je da polaznicima preokrene perspektivu kretanja gradom te izgrađenim okolišem uopće, tj. da ih potakne stvarati individualnu koreografiju kretanja prostorom. Što vas je potaknulo na osmišljavanje ovakve radionice, kako ste razradili njene postupke i je li ovo bio prvi put da ste je održali? Ako nije, kakvi su sve rezultati bili drugdje?
Uroš Krčadinac: Počelo je od zajedničke fascinacije kartama i gradovima, oblicima i značenjima, tehnologijom koja se ne koristi na način koji je za nju predviđen ― tu mislim i na GPS-uređaje i na sam grad. I to je neka vrsta neolitske prakse. Imaš interaktivnu mapu, vidiš sebe kao malen kružić koji se po njoj kreće, i pomisliš, hajde da ne radim ono što interfejs očekuje od mene, hajde da nacrtam geoglif. To sam prvi put pokušao prije 8 godina, kada sam bio u posjetu prijatelju u Parizu. Nacrtao sam logo svoje istraživačke grupe na fakultetu. Crtao sam ga dva dana, prešavši preko 60 kilometara, živ sam se ubio i sjećam se da sam pomislio ― možda bi se jednom od ovoga mogla napraviti radionica, ali čemu to? U stvari me je Ivona, gledajući to iz ugla arhitekture, urbanizma i fotografije, uvjerila da tako nešto nije besmisleno.
Ivona Petrov: Dijelom se razvilo i tijekom naših zajedničkih šetnji i primjećivanja sitnih detalja života u gradu, poput malih zidnih mozaika, grafita, arhitektonskih isječaka i dragulja svakodnevnog života. Crtajući gradom, ulice prestaju biti najbliži put od točke A do točke B, već vidimo da je svaka od njih svijet za sebe. The journey is the destination. Obraduješ se kada naiđeš na trg baš tamo gdje želiš proširiti crtež i mrštiš se kad ti grad smeta u tom pothvatu. A smetat će. Ne dozvoljava da ga oblikujemo po našoj želji, već zahtijeva da mu se prilagodimo. Samim tim, nameću se nova pitanja: kuda možeš proći? Što je zaista javni, općedostupni prostor? Što je točno na mapi, koju držiš, i za koga je ona pravljena? Kako mapu, kao sredstvo orijentacije koje danas uzimamo zdravo za gotovo, pretvoriti u sredstvo izražavanja? Ali, dok se crta, igra je na prvom mjestu. Jedan od GPS umetnika, Michael J. Wallace, svoje crteže gradom nazvao je “virtualne geoglifske avanture” jer su one upravo to ― avanture. Na ovaj način je svatko od polaznika stvorio osobni odnos s gradom, bio on stalni stanovnik Zagreba ili ga je posjetio prvi put. Ideja je bila da mi pružimo određeni okvir unutar kojeg su imali slobodu istražiti i potom se izraziti na način njima najbliži za završnu izložbu.
*Uroš Krčadinac u beogradskoj Novoj Iskri
► Na koncu, kako ste doživjeli ovogodišnji, premijerni festival Plan D, s obzirom na sam program i lokaciju njegovog odvijanja ― ogromni napušteni diskont na parkiralištu iza Tehničkog muzeja Nikola Tesla? Naime, tradicija je ovog festivala, koji se od 2010. do 2016. zvao Dan D, “okupirati” napuštene i neiskorištene industrijske prostore u Zagrebu i pokušati im udahnuti novi život kulturnim sadržajem u širem smislu riječi, zasad isključivo privremeno. Polazeći od ovog festivala, kako gledate na slične inicijative diljem regije koje svojim sudionicima i građanima sigurno donose brojne prednosti pa i prilike, no istodobno se suočavaju s kritikama početka gentrifikacije deindustrijaliziranih postrojenja koja su nekoć pripadala njihovim radnicima?
Ivona Petrov: Rado pratim pokrete okupacije napuštenih prostora: autentični i ekonomski pristupačni, uvijek osvježe grad, a također ne moraju nužno biti privremeni! Ovako se stvaraju izvanredne mogućnosti suradnje različitih stručnjaka, umjetnika i svih zainteresiranih za promjenu, a pritom se kod lokalnog stanovništva razvije prisniji odnos, znajući da su to sami podigli. Iako su ti procesi spori, mogu pokrenuti transformaciju cijele četvrti i nadam se da se to događa i u Zagrebu. Naravno, pitanje gentrifikacije je neizbježno, kao i u bilo kojem drugom procesu obnove grada i može se, ako ne spriječiti, barem usporiti, ali je potrebna suradnja lokalnih vlasti i pametnije planiranje (koje često izostaje, uglavnom iz čiste sebičnosti). Ne znam kako to spriječiti, ali smatram da ne treba odustati od okupacije napuštenih prostora.
*Ivona Petrov
Uroš Krčadinac: Ljudi, koji okupiraju prostore, moraju biti oprezni i uporni kako ne bi ispali “korisni idioti” za tuđe interese. Nadam se da smo tu lekciju naučili. Zato na inicijative, o kojima pričaš, gledam s radošću. Nema nam druge nego da se umrežavamo, povezujemo se preko ovih i ovakvih granica, borimo se za prostore i sami pravimo ono što želimo da postoji jer to nitko drugi neće napraviti. Mislim da je Plan D dio priče o njegovanju dobrih vrtova ideja, ljubavi i otpora.
Ivona Petrov: Mislim da je nužno uzeti prostor u svoje ruke: bilo to djelovanje u većim, društvenim razmjerima, poput Plana D ili inicijative Pravac Slavica, ili na osobnijem planu, kao što je crtanje gradskih geoglifa. Važan je svaki korak koji nas vodi dalje od te predrasude da je prostor nešto gdje nam je (ne)dozvoljeno obitavati, a ne naše osnovno pravo.
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
