Najveća i najdugovječnija splitska likovna manifestacija, Splitski salon, ove se godine održava 40. put. Na više gradskih lokacija, od 6. listopada do 15. prosinca, na različite će se način tematizirati problem umjetničkog preživljavanja u 21. stoljeću.
Izložba Mjesto za umjetnost po kustoskoj koncepciji Bože Kesića otvorena je prošloga petka, 12. listopada, u Dioklecijanovim podrumima. Riječ je o izložbi idejnih rješenja spomeničke i javne skulpture koja je praćena inicijativom da se odabrani radovi nagrade privremenim ili trajnim postavljanjem u javni prostor. Cilj ovakve vrste izlaganja jest potaknuti razmišljanje o tome kakve su uopće mogućnosti i načini izlaganja skulpture u javnom prostoru, kritički razmotriti probleme pojavnosti skulpture u odnosu na prostor i potaknuti kreativno promišljanje javne skulpture u urbanom kontekstu. Namjera utemeljenja ovakve dionice u sklopu 40. Splitskog salona proistekla je iz izravnog uvida u problematični diskurs suvremene javne skulpture na području Splita i šire. Radi se o problemu koji obuhvaća fenomenološki aspekt skulpture, no tangira i obzor izvan samog medija poput njenog postojanja (i preživljavanja) u okviru zajednice.
*Otvorenje izložbe “Mjesto za umjetnost” / foto: Darko Škrobonja
Ovaj segment Splitskog salona inspiriran je, među ostalim, manifestacijom Skulptur Projekte Münster, koja se od 1977. svakih deset godina prožima s urbanim tkivom grada Münstera, donoseći nova rješenja i izazove u diskurs javne plastike, kao i gotovo mitska kiparska radionica koja se održala unutar splitskog Art ljeta ’87. S tim na umu, indikativno je vidjeti kakvim plodovima može uroditi jedan srodan poduhvat u Splitu. Glavno nadahnuće izložbe Mjesto za umjetnost izvire iz ponovnog obraćanja pažnje na egzistencijalni status rada i njegova autora. Implicitno se radi o pitanju stanja i održivosti postojećih javnih skulptura u Splitu, kao i o višeslojnoj poziciji umjetnika u odnosu na tržište i mehanizme provedbe i realizacije natječaja. S tim na umu, planirano je da program ove dionice 40. Splitskog salona bude upotpunjen javnim predavanjima koja bi se temeljila na osvrtu na trenutno stanje i nove mogućnosti u okviru lokalne produkcije javne skulpture. U sklopu izložbe bit će organizirana dvije tribine na temu javne plastike i problematike aktualne prakse raspisivanja natječaja za javnu skulpturu sagledana iz dva kuta struke: predstavnik kiparske sekcije HULU-a Kažimir Hraste održat će predavanje s pitanjima publike u četvrtak, 25. listopada. u 18 sati, a predstavnici DAS-a u petak, 26. listopada u 19 sati.
Umjetnici: Balić Goran, Bečić Antonija, Bengtssonn Sapunar Doris, Bićanić Dino, Bosnić Josip, Bošković Freund Ana, Čulić Mladen, Dužević Dragan, Džaja Nikola, Elisabet Ana, Fistonić Grgur, Grimani Petar, Gugić Marko, Halbarth Vilim, Hraste Kažimir, Ivančić J. Pino, Jelača Tonka, Jelenić Antej, Kamenjarin Davor, Katavić Petar, Kolovrat Ivan, Kovačić Kuzma, Kovačić Petra, Ivica Jakšić Čokrić Puko i PIN studio, Krašković Denis, Krpetić Zoran, Labrović Siniša, Lukas Midžić Hana, Martinić Đani, Matetić Duje, Matijević Tihomir, Mijić Matko Pauk Manuela ,Perkov Vedran, Popović Dalibor ,Puljić Ivana ,Radica Luka , Sesartić Dijana Iva, Stanić Milan, Stojićević Lana, Strinić Ante, Šimundža Mate, Šitum Boris, Živković Kuljiš Loren
*Otvorenje izložbe “Mjesto za umjetnost” / foto: Darko Škrobonja
Izložba Mjesto za umjetnost organizirana je na temelju prilagođenog natječaja iz kojeg je izdvojeno pet finalista čija će se idejna rješenja razmatrati prilikom dodjele velike nagrade 40. Splitskog salona pod pokroviteljstvom Croatia osiguranja.
Stručni ocjenjivački žiri u sastavu Ive Šimat Banov, Božo Kesić, Željko Marović donio je odluku prema kojoj će za Glavnu nagradu 40. Splitskog konkurirati idejna rješenja i modeli sljedećih autora: Josip Bosnić, Kažimir Hraste, Denis Krašković, Manuela Pauk i Boris Šitum. Nagradu Emanuel Vidović ove godine sponzorira Croatia osiguranje.
Zbog nadprosječne kvalitete dospjelih radova, ali uz limitirane mogućnosti za dodjelu obeštećenja i razmatranja većeg broja autora kvalitetnih rješenja za završnicu Salona, žiri je uz odabir petero autora za završni krug odlučio pohvaliti i umjetnike: Goran Balić, Dragan Dužević, Nikola Džaja, Tihomir Matijević, Ivana Puljić.
O dobitniku nagrade odlučit će žiri u sastavu: Blaženka Perica, Ivana Meštrov, Andro Filipić, Robert Jozić i Vice Tomasović, a osim plakete i novčane nagrade u iznosu 10.000 kn HULU će pokrenuti inicijativu da se dobitno rješenje realizira u javnom prostoru.
Dobitnik nagrade Emanuel Vidović bit će proglašen na zatvaranju ove izložbe u utorak 6.11. 2018. u 20h u Dioklecijanovim podrumima.
Više o radovima finalista potražite u nastavku:
Josip Bosnić
Ulica Ruđera Boškovića kao urbanističko-arhitektonska cjelina s kraja XX. stoljeća dala je gradu Splitu sadržaje koji su trebali upotpuniti suvremeno urbano tkivo grada, prvenstveno kao komunikaciju neopterećenu automobilskim prometom unutar koje je trebala egzistirati slobodna pješačka zona s nizom sadržaja stanovanja, kupovine, zabave i rekreacije.
Ipak, ova dobro zamišljena urbanističko-arhitektonska cjelina od svog nastanka do danas nije zaživjela s potpunim rješenjima koji bi je kao suvremenu u potpunosti definirali. U svom živopisnom i dobro osmišljenom kaskadnom spuštanju od sjevera prema jugu, omeđenom pročeljima arhitekture internacionalnog stila stambene gradnje, ostalo je nekoliko praznih prostora koji jednostavno traže rješenja prostornih akcenata kojima bi se cjelini dao odgovarajući smisao i upotpunilo urbano tkivo.
Uzimajući u obzir da je u novije vrijeme ova komunikacija postala poveznica niza objekata splitskog visokog školstva, u dobroj mjeri svakodnevni prostor kretanja studenata i profesora splitskog Sveučilišta, držim potrebitim ovoj činjenici dati i konkretni sadržaj.
Naime, poznato je da se u kampusu, sjeverno od Ulice Ruđera Boškovića – matematičara, geodeta, fizičara, filozofa i teologa – nalazi najveći dio fakulteta Sveučilišta u Splitu. Ako tome dodamo da se uz južni dio ove komunikacije nalazi Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i zgrada uprave Sveučilišta (Rektorat), s pravom možemo razmišljati da mogući prostorni akcent cjeline ovog urbanog tkiva treba imati upravo tematska i estetska obilježja znanosti.
Upravo stoga predlažem da se na drugoj kaskadi, gledano od sjevera prema jugu, u središtu četverosmjerne pješačke komunikacije ukomponira skulpturalna kompozicija koja bi u vidu jezgre i elektrona (povezujući time i znanstvenika Boškovića) simbolizirala upravu Sveučilišta kao jezgru i dvanaest fakulteta kao elektrone koji kruže oko jezgre. Ovako složena cjelina dala bi jasnu poruku u tematskom pogledu, a vizualno unijela nove oblike i kretanja u ritmično ujednačeni slijed kubnih formi.
Skulpturalna cjelina bila bi izrađena od nehrđajućeg čelika (inox)u približnim gabaritima od tri do pet metara, a bila bi oslonjena na travnatu podlogu izdignutu na betonskom postamentu s kamenom oblogom, visine oko pola metra.
Detalji pratećih sadržaja i same izvedbe bili bi pojašnjeni tijekom realizacije.
Kažimir Hraste
Gdje je završila voda koja je ušla u Piriju?
MISTERIJ JE RIJEŠEN!
“Tijekom arheoloških istraživanja otkriveno je mjesto i cijev kroz koju otječe voda koja ulazi u Piriju. U prvi mah se mislilo da je otkrivena cijev Dioklecijanovih termi! No, preciznom analizom utvrđeno je da je neosporno riječ o cijevi iz koje izlazi voda iz Pirije! Lokacija je logična. (Cijev leži na osi Marmontove ulice.) Logično je i da je nađena u moru, blizu same Rive.
Grad Split je odlučio obilježiti to otkriće s velebnom cijevi koja bi prigodno bila svinuta u završnom djelu, a sve kako bi se istaknulo značenje toga otkrića i ushićenje s kojim su ga građani primili!”
Cijev bi se nalazila u moru, blizu same obale, gdje ne bi ugrožavala plovidbu. Smjestila bi se na pravcu osi Marmontove ulice, da Pirija i Cijevi budu u vizualnom kontaktu. Cijev bi izlazila iz mora i bila bi visoka oko 3 m, pri čemu trba voditi računa o razlici između plime i oseke. Bila bi izrađena od bronce. Dio pod vodom noću bi bio osvijetljen.
Ovaj projekt bio bi nastavak ideje Pirije u koju utjeće voda, a sada bi se znalo i gdje ona završava. Budući da mi je poznato da je Splitu ključni element svakog projekta održavanje (čega sam bio svjestan i kad sam radio na Piriji, zato voda izlazi iz fige!), ideja je ta da voda koja ulazi u Piriju izlazi iz Cijevi – ako sve radi! Međutim, ako ne radi, radi na suho – misaono. Cilj projekta je veselje ljudi nakon što otkriju vezu između dva objekta udaljena stotinjak metara.
Denis Krašković
Javna skulptura Sve je moguće inspirirana je arhitektonskom formom glazbenog paviljona te fenomenom kupole, a funkcija joj je da glorificira prostor na kojem je postavljena, te da u njega unese vedrinu i senzaciju. Zadatak ove skulpture je uveseliti javni gradski prostor te može biti postavljena u park, pokraj dječjeg igrališta, na plažu ili pak na neku livadu pokraj stambenog bloka u Splitu. Svojom izražajnom bojom i razvedenim oblikom želio sam izgraditi formu koja će stvoriti neočekivanu dinamiku i koji će razbiti ustaljene koncepte skulpture u javnom prostoru. Skulptura ima simetrični ovalni oblik, a u funkciji može služiti kao dječje sklonište od kiše ili jakog sunca. Javna skulptura je zamišljena u stakloplastici (armirana poliesterska smola) i bila bi visine 5 metara.
Manuela Pauk
Skulptura Miš, mačka bi trebala biti velika otprilike dva do tri metra. Prikazivala bi miša koji jaše mačku ponosito, kao kad borci / pobjednici jašu svoje konje. Od vizualnih priloga prilažem skicu i fotografiju manje skulpture s istom temom.
Konceptualno objašnjenje:
Split ne posjeduje ni jedan konjanički spomenik. Pošto se takav nije prirodno dogodio, ne bi ga imalo smisla više ni forsirati. Moj prijedlog je izvedenica iz tradicije konjaničkih spomenika, ali slobodan od ideologija. Jedino značenje koje bi taj spomenik imao je satirično slavljenje same kiparske tradicije na dopadljiv i blesav način.
Boris Šitum
Ova skulptura je svojevrsna site-specific instalacija u prostoru. Radeći prostorni crtež zapravo nadopunjujem niz, čempres koji nedostaje. Skulptura bi bila izrađena od metalne cijevi promjera 7 cm, visina 9, 40 cm. Ona dominira veličinom ali elegantno ulazi u zadani prostor svojom “otvorenošću”. Novo stablo na neki način definira pogled promatraču ali ga ne zatvara, već mu daje novu dimenziju (park u ulici D. Šimunovića 25). Ideja za ovaj objekt, kao i kod mojih dosadašnjih radova, nastala je čestim boravkom na lokaciji (stanujem u blizini parka). Sam naziv – Košulja od lišća – naslov je pjesme mog pokojnog prijatelja, hrvatskog pjesnika Nikole Martića. Nerijetko je uz poeziju, tema naših razgovora na jutarnjim kavama bio biljni svijet, pogotovo stabla.
*Vizkulturin projekt “Vizkulturiranje društva, 2018.” je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
