Umjetnike Brunu Pogačnika Wukodrakulu i Ivanu Vukšić, koji posljednjih par godina djeluju zajedno pod imenom TARWUK, zatekao sam u Zagrebu povodom predstavljanja njihovog projekta NVV (o kojem smo pisali ovdje) i premijerne prezentacije publikacije u Galeriji Kranjčar, u suradnji s renomiranim fotografom Hrvojem Slovencem. Nakon Zagreba, svoj umjetnički rad nastavljaju u Rijeci, gostovanjem na rezidencijalnom programu Kamov i site-specific projektom u Malom Salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka (28.7. – 12.8.2016).
Tko je TARWUK, što Ivana, a što Bruno imaju za reći? Kako je umjetnički djelovati u megalopolisu kao što je New York City? Gdje su im identiteti izmješteni, što je s individualnim radom te kako vide politička zastranjenja Hrvatske, ali i SAD-a, pročitajte u razgovoru pred vama.
*Bruno Pogačnik Wukodrakula i Ivana Vukšić (foto: Juraj Vuglač)
► Vas dvoje ste TARWUK. Krenimo s rođenjem istog, u kojoj je sada dobi, na što brije, kamo ide, što hoće?
Ivana: Umjetnički kolektiv Tarwuk osnovan je 2014. godine. Rad nam se temelji na interakciji, suradnji i interdisciplinarnosti. Variramo izmedu tandema i kolektiva jer smo svoju kolaboraciju proširili na ostale članove obitelji. Tako da sada, osim svojih ludosti, krotimo ludosti još sedmero ljudi i nasilno spajamo sve njihove interese, tako da smo često u ulozi nekog veziva. To nam je omogućilo da živimo život u kojem starcraft videoigra i sušena lavanda mogu koegzistirati u istom narativu. Želimo živjeti od svoje umjetnosti i čitav život stvarati.
Bruno: Cilj je postaviti temelje prakse koja bi nam omogućila da se konstantno preispitujemo kao umjetnici i ljudi bez da se oslanjamo na prokušani vizualni ili konceptualni kanon. Kolaboracija je najteži način kreacije, ali i najviše pruža, ako je uspješna. Rad s obitelji nam pruža dobar način da provedemo vrijeme skupa.
► U Zagrebu ste povodom izložbe u Galeriji Kranjčar. Dajte nam okvir priče i, naravno – samo prljave detalje iz procesa?
Ivana: Posljednje tri godine skupa radimo na kustoskim projektima. Ovo je druga publikacija koju smo izdali u sklopu projekta NVV kroz koji istražujemo inovativne mehanizme prezentacije, distribucije i konzumacije umjetnosti. NVV eksperimentira s novim taktikama temeljenima na kolaborativnim odnosima u svijetu umjetnosti danas. Konkretno, ovogodišnji projekt se odvija u više faza u New Yorku i Zagrebu. Kurirali smo 14 umjetnika, što domaćih, što njujorških, njihove radove isprintali i onda potajno, u suradnji s voditeljem gradilišta, radove inkapsulirali u zidove jednog vrlo popularnog kluba koji je svoj novi prostor uređivao na Lower East Side-u. Klub je danas otvoren i nitko ne zna da smo mi toj zgradi, koja je prvo bila pogrebno poduzeće, pa parking, a sada fancy klub dodali jedan svoj sloj povijesti. Izložba se jedino moze “konzumirati” preko knjige koja je svojevrsna dokumentacija procesa. Okupili smo vrlo zanimljivu ekipu umjetnika i kao do sada pokušavamo biti svojevrsni most između tamošnje i lokalne scene. U galeriji Kranjčar prezentiramo knjigu i izložbu radova Hrvoja Slovenca, koji nas je pratio na lokaciji i dok smo se mi valjali po staklenoj vuni, on je fotkao stvari koje su mu bile zanimjive, što je rezultiralo predivnim apstraktnim kompozicijama i genijalnim postavom u galeriji.
Bruno: Jedan zanimljiv detalj u vezi same zgrade u kojoj smo izveli taj tajni projekt: na lokaciji ispod temelja zgrade pronađen je ljudski kostur. Hrvoje Slovenc tvrdi da je čuo čudne zvukove dok je snimao u podrumu lokacije, te da je na par fotki prisutan neobjašnjiv sjaj, kao neka svijetleća sjena.
*Lauba, No New Followers, Zagreb, 2015.
► Wow! A sad kao ekonomsko pitanje: kako surađuje umjetničko stvaranje i (život) sa zaradom, konkurencijom i stvarnim prilikama u New Yorku, u tom uvijek odvojenom balonu umjetničke scene?
Ivana: New York zbilja jest specifičan u svojoj brutalnosti, ali jednako tako i u prilikama koje nudi. Mi sada jos uvijek balansiramo između to dvoje. Kao i u bilo kojem gradu tvoj život na neki način ovisi o krugu ljudi koje poznaješ. Mi smo to imali i napustili kada smo otišli iz Hrvatske tako da smo se u srednjim tridesetim ponovno našli u ranim dvadesetim kada formiraš neki svoj krug prijatelja. New York nas drži mladima, zainteresiranima, nabrijanima i ne gladnima.
Bruno: Konkurencija je brutalna, al mi smo tvrdoglavi (oboje ovnovi u horoskopu). Obogatili se nismo (još), a prilike čekaju hrabre. Uz sve to, rad rad i rad je uvijek ključ, a uz to treba imati i sreće. Najbitnija stvar koju smo naučili do sada je da budemo potpuno iskreni kako u radu tako i u komunikaciji o svome radu. Jako je puno interesantnih stvari koje odvraćaju pozornost od prave problematike kojom se trebamo baviti, i jako puno truda odlazi u nastojanju da se instinkt i intuicija održavaju paralelno s intelektualnim i kritičkim promišljanjem konteksta samog diskursa.
► Imate agenta i potrebujete li ga?
Ivana: Nemamo agenta niti galeriju s kojom oficijalno radimo. Bilo bi nam možda lakše da je to drugačije, ali to su stvari koje se ne mogu forsirati i koje se moraju same od sebe desiti. Naš je rad specifičan, manje komercijalan i mi želimo raditi iskljucivo s ljudima s indigo aurom.
Video stills, Verahta_M491a192()INKAROH, 2016.
► U kojemu je stanju vaš individualni rad, Brune ili kojeg već identiteta, Ivane i kojeg već identiteta – kako umjetničkog tako i uže funkcionalnog, naravno?
Ivana: Osim Tarwuka ne postoji nikakav drugi kreativni output. Ne brijemo na potpunu tjelesnu sinergiju kao Genesis P-Orridge, ali tu smo negdje.
Bruno: Nema povratka na individualnu praksu, Tarwuk je puno moćniji nego što smo mi bili odvojeno kao pojedinci. Stvari koje smo radili prije/bili prije su iza nas, a mi gledamo samo u svijetlu budućnost.
► Adorno je na neki način otvorio put promišljanju materijalistički, nenormativno fundirane estetike. Čini mi se da je vaša umjetnost takva. Tek čeka na svoj vokabular, ili griješim? Što mislite o tome?
Ivana: Super paralela. S uključivanjem u rad ostatka obitelji počeli smo intenzivno graditi neki svoj vrlo subjektivan i specifičan svijet koji je hermetičan samo onima koji nisu spremni ići dalje od onih osnovnih podražaja. Manje smo opterećeni teorijom, ali opet svjesni povijesti i konteksta unutar kojeg stvaramo. Mi smo najviše fokusirani na potragu za onim pra-impulsom za stvaranjem i u svom radu pokušavamo, postavljajući si različite prepreke, biti konstantno na rubu, vrlo intuitivni, s brzim reakcijama, neopterećeni previše estetikom i vrlo iskreni u onom što jesmo. Sve je čista magija.
Bruno: Ako tako gledamo na to, onda u biti vokabular odnosno teorijska ladica u koju bi mi svrstali svoju praksu još čeka da bude otvorena. Uz osobne interese, koji sežu od egzistencijanih pitanja tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo, odnosno zašto smo ovdje, pa do evolucije čovječanstva i percepcije društva kroz primitivnu, simpatetičku magiju, pa zatim znanost te na kraju umjetnost koja danas pokazuje da ima ogromnu moć komunikacije i duhovne emancipacije, imamo neki teorijski okvir koji smo si postavili gdje se naš rad definira u tom nekom političkom smislu. Taj okvir se kreće oko interesa za odnose, materijalnost, objekt bilo fiziki ili digitalni, gdje je naše razumijevanje svijeta oko nas vezano za tijelo i kao kontejner za sadržaj (kako tjelesno materijalan, tako i emotivan, kognitivan i duhovan). Sve je vezano za materiju tako da je u tom formalno smislu sve skulptura. Nas izravno zanima ljudska forma, razvoj i poimanje iste kroz povijest kako civilizacije tako i umjetnosti. Subjektivnost kao individualni moment koji se intuitivno očitava kroz samorealizaciju pri kreativnom činu. Sve to provedeno kroz rigorozan proces s našom obitelji, gdje se sva naša razmisljanja i rješenja dovode pred test. I sve se stalno mijenja i razvija, kako rad postaje sve kompleksniji. Tako i vokabular.
*Pony Project, 4D/// Dominant Demon Doorstep Document, Bec, 2015.
► Koliko vam je tekst važan i što trenutno čitate, na što se oslanjate?
Ivana: Izuzetno nam je važan jezik, i vrlo ga subverzivno korisitimo. On nije u funkciji da demistificira, skoro je kao još jedan materijal. Za dosta stvari unutar rada izmislili smo vlastite riječi. Imena naših izložbi su naši konstrukti. Smatramo da kada nešto umiješ nazvati da to onda i posjeduješ, zato nam je bilo bitno da svi naši radovi imaju imena koja smo im mi dali tako i kada napuste studio i dalje su naši. Pokopali smo francuske filozofe i uglavnom gutamo teorije o ancient vanzemaljcima i čitamo dosta antropoloških tekstova i science fictona. Na noćnom ormariću trenutno leže Charles Stross Accelerando, Eliphas Levi “The History of Magic”, William Gibson “Count Zero” i Nathan Never “Posljednja bitka”.
Bruno: Opsjednuti smo s postlanguage paradigmom koja se uvodi preko youtubea i Googlea. Za sada je još u nekom lost-in-translation stadiju, tako da automatic caption na većini youtube videa postaje oblik poezije koja nije pripadna digitalnoj logici. Jako je zanimljiv taj amalgam jezika koji se u real-time prevodi i razvija. Pure digital concrete poetry in motion.
► Preminuo nam je Mladen Stilinović – koji je, između ostalog, govorio i o važnosti dokolice za umjetničko stvaranje. Kako izgleda vaša dokolica u gradu „koji nikada ne spava“? Jeste naspavani, siti? Što se sve mora osigurati prije ulaska u proces stvaranja?
Ivana: Najvažnije je da imamo studio u kojem možemo raditi sve što želimo. I u njemu smo uglavnom šest dana u tjednu. Jedan dan tjedno pokušavamo provesti u prirodi. Daleko smo od njujorškog glamura. Vozimo bicikle i puno šećemo po gradu. Na svakom koraku je nešto što nas inspirira. Tu uvijek ima nešto što moraš napraviti tako da najmanje vremena imaš za sebe. Mi smo došli u New York s ciljem da tu imamo karijeru tako da je sav naš fokus usmjeren ka tome.
Bruno: Nevjerujem u dokolicu, disciplina i rad su jedini put ka spasenju. U New Yorku postoji uvijek neki osjećaj koji se najbolje definira sa ‘urgency’. Tajna je taj pritisak i stres kanazlizirati u rad, i koristiti ga kao gorivo, a ne kao nešto što spriječava kreativni proces. Kao što Ivana kaže, potreban je poprilično strog režim rada i discipline da se u New Yorku može funkcionirati. Raspored je uvijek pun, a dokolici nema mjesta u njemu. Taj jedan dan tjedno pokušamo uzeti off, ali se jako često dogodi da se on prebacuje iz tjedna u tjedan i ponekad i ne dogodi. Grad je velik i puno se vremena provede u transportu s jednog mjesta na drugo, pa nam je vožnja biciklom postala i rekreacija i prijevoz.
*Practice, j_KOPSA _LUCIS.32, New York, 2016.
► Dajte nam par hintova: što tek planirate raditi, kako to planirate – i gdje? Dakle, ispričajte nam svoju viziju budućnosti, koja na tren (ili već neko vrijeme) izgledala potpuno nemoguća u ovoj našoj Hrvatskoj…..
Ivana: Vrlo smo optimistični, jer nema alternative. U Muzeju za modernu i suvremenu umjetnost u Rijeci imamo prvi muzejski solo show koji se otvara 28. sprnja. Nakon toga se vraćamo u Ameriku i organiziramo NVV prezentaciju knjige u New Yorku. Sudjelujemo u jednoj grupnoj izložbi u Poljskoj i čekamo rezultate par natječaja na koje smo se prijavljivali. Do kraja ćemo godine realizirati još jedan projekt u New Yorku, nadamo se raditi sa staklom, i pokrenuti residency program u kalifornijskoj pustinji, a sve ostalo je u zraku i dok se ne desi ne treba o tome govoriti.
Bruno: Budućnost je svijetla (ne u Hrvatskoj). Izgleda da je potrebno otići što dalje iz Lijepe Naše kako bi se moglo svojom glavom misliti, stvarati i živjeti. Amerika je daleko od idealne zemlje po političkom sustavu, birokracija im je katastrofa i pravni sustav jedva čeka pogrešku da te unište. Unatoč svemu tome, postoji mogućnost stvaranja vlastite sudbine. Idealno bi bilo jednog dana otvoriti veliki studio gdje bi mogli dovesti cijelu obitelj i skupa raditi. Sigurno bi voljeli nastaviti raditi projekte koji uključuju druge umjetnike i njihov rad stavljaju u prvi plan, pogotovo u kontekst dovoditi umjetnike iz Hrvatske s onima u Americi, kroz različite generacije i medije. I taj residency program u Joshua Treeu bi bila sjajna stvar.
*Pony Project, 4D/// Dominant Demon Doorstep Document, Bec, 2015.
► Kako s odmakom vidite ovaj filoustaški smjer u koji je skrenula naša kultura i društvo? Kako, s druge strane – vidite pojavu Trumpa, posljedično i odnos prema vama – ipak imigrantima? A još i umjetnicima?
Ivana: S obzirom na krah kapitalizma i krizu na istoku, migrante iz Afrike….sve što se dešava, prirodni je rezultat toga. Ljudi se boje i kada se boje biraju konzervativne političare. Naš je problem što su oni lopovi i pod krinkom domoljublja temeljito uništavaju bilo kakvu priliku za napredak. U Hrvatskoj nikad neće biti bolje bez obzira tko je na vlasti jer preduvjeti za to ne postoje. Europa postaje ratnom zonom, ne znam gdje ćemo se moći od svega toga sakriti. Amerika je priča za sebe i sa svojom unutarnjom i vanjskom politikom sotonizira. New York je svojevrsni balončić koji će, kada dođe vrijeme, vjerovatno prsnuti kao i svi ostali, a do tada red, rad, disciplina i puno ljubavi.
Bruno: Katastrofa. I Trump, i klerofašizam u Hrvatskoj, i katolici koji šire mržnju, i netrpeljivi susjedi, nepismeni ministri, otkazi kulturnjacima i rasizam i homofobija. Sve je gore i gore, ali možda ima nade da se sve okrene kako Ivana kaže uz puno ljubavi. I tolerancije.
*Bruno Pogačnik Wukodrakula i Ivana Vukšić (foto: Juraj Vuglač)
Više radova na tarwuk.com
Razgovarao: Srđan Sandić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
