Nina Petrović vlasnica je produkcijske kuće Švenk i na sceni se već dugi niz godina etablirala kao uspješna producentica televizijskih reklama i igranih filmova. Kao producentica potpisuju neke od najuspješnijih i produkcijski najkreativnijih reklama iz posljednjih nekoliko godina za brojne klijente, uključujući niz kampanji za A1 Hrvatska. Iako će se Nina složiti kako Švenk u svom portfoliju ima više iskustva s reklamnom industrijom, ponajviše iz razloga što su poslovanje započeli upravo toj niši, njen osobni interes spram igranom filmu sve je učestaliji, a posljednjih nekoliko godina fokus Švenka na filmsku produkciju sve intenzivniji. Najnoviji uradak iza kojeg Nina Petrović stoji kao producentica, povod za ovaj razgovor, je dugometražni film „Nosila je rubac črleni“ koji upravo možete pogledati u hrvatskim kinima. Film redatelja Gorana Dukića i scenaristice Sandre Antolić nastao je u produkciji Švenka u koprodukciji s Antitalentom i Vertigo Visual iz Sjeverne Makedonije. Film je snimljen u Hrvatskom zagorju i prvi je dugometražni igrani film na kajkavskom narječju nakon pola stoljeća, a svoju je premijeru imao na 69. Pulskom filmskom festivalu gdje je osvojio nagradu Zlatna vrata Pule u glasovanju publike za hrvatski program, o čemu Nina Petrović ima samo riječi hvale: „Presretni smo što smo osvojili nagradu publike u nacionalnom programu u Puli! To je baš velika stvar – jer je pulska publika ona prava, zahtjevna filmska publika. Kako je naš film na zagorskom dijalektu nismo bili sigurni hoće li im sjesti i kako će reagirati. No izgleda da taj strah nije bio opravdan, super su nas primili!“
Ovih dana, nakon nedavne zagrebačke premijere te projekcija u Krapinskim toplicama i Krapini, Nina Petrović zajedno s ostatkom filmske ekipe nastavlja predstavljati film “Nosila je rubac črleni” na turneji po Zagorju gdje su, priča nam, reakcije više nego odlične: „Sad tek mogu reći da smo napravili hit!“ oduševljeno će Nina. „Najviše sam se bojala kako će Zagorci reagirati, ali čini se da ih nismo razočarali. Kina su puna, ljudi se smiju i to me silno veseli!“ zadovoljno zaključuje.
Razgovor smo nastavili komentirajući dualnost Nininog profesionalnog djelovanja; različitog ritma produkcije reklamnih kampanja za velike klijente s jedne strane i produkcije igranog filma s druge. Nina napominje kako svaki od ovih dvaju formata ima svoje prednosti i veselja, ali i obaveze te stresove, i objašnjava:“Dinamika ova dva procesa je nemjerljivo različita. Dok je u produkciji reklamnih TV spotova vrijeme najčešće stisnuto do granice nemogućeg, igrani film ima svoj „nikako-dočekat“ tempo… Kod rada na filmu ostaje puno više vremena za predprodukciju, produkciju i postprodukciju, najviše iz razloga što se kreativno kreće raditi puno prije nego zatvorite financijsku konstrukciju. Onda imate vremena sve pripremiti i promisliti više puta i, ako želite, na vrijeme promijeniti ono što vam se više ne sviđa. Kako radim oba formata navikla sam na brzu proizvodnju reklama pa se dogodi da me rad na filmu izludi svojom sporošću, čak dovede do osjećaja malodušnosti, jer pomislim da nikad nećemo završiti.“
Nina nam napominje kako je svjesna svih prednosti, karakteristika, izazova i mana koje postoje s obje strane njezinog produkcijskog posla, kako filmskog tako i reklamnog. Kao posebno bitne stavke u poslovima produkcije reklama, koje smatra ključnima i preporučuje svima koji se bave isključivo filmskom industrijom, su brzina i učestalost angažmana. Svoj stav nadalje elaborira: „Reklamnih projekata ima puno i često pa vrlo brzo stječete različita iskustva, kako tehnička tako i kreativna. Upoznajete rad kolega i njihova drugačija razmišljanja i načine pristupa radu. Kada bih radila samo film mislim da bi bila znatno neiskusnija i nespretnija, jer vjerojatno ne bih imala toliko prilika vidjeti i osjetiti raznolikost u svim segmentima produkcije.“
Upravo raznolikost suradnika s kojima dolazi u kontakt tijekom produkcija tema je koja nas je zaintrigirala, s obzirom na to da u svom poslu radi sa svim mogućim branšama kreativnih industrija; od redatelja/ica, preko snimatelja/ica, glumaca/ica, direktora/ica fotografije do marketinških agencija i svih ostalih kreativaca… izuzetno puno različitih ega na jednom mjestu, na što odgovara: „Istina je, kad smo kod ega, kod kreativaca ga ne fali (smijeh). No nije mi teško s tim se nositi jer godine iskustva donesu neke vještine kojima se znate prilagoditi. Najvažnije je da vi dobijete upravo ono najbolje od umjetnika/ica odnosno autora/ica zbog čega ste upravo njih angažirali, a da je u službi reklame ili filma. To jesu li oni drski, plačljivi, kasne li na posao… to se sve riješi ako su kreativno nezamjenjivi za vaš projekt. Ono što je važnije od ega je to što kroz svoj posao susrećem mnoštvo vrlo zanimljivih ljudi koji žive od svoje zaigranosti i mašte, taj dio mi je najdraži i zato se veselim što sam u ovom poslu.“
Nina nam skreće pažnju kako je krilatica koja se vrti kroz Švenkov službeni web i glasi svaki tjedan snimamo reklamu ipak malo pretjerana. Tako je, sjeća se, bilo nekad, ali su su se kroz proces i takav pristup, iskreno priznaje, ipak malo opametili. Ističe da mirniji tempo rada daje bolje rezultate finalnom proizvodu i da se kao produkcijska kuća, po pitanju klijenata i aktualnih projekata, sve više okreću onoj staroj poslovici „bolje jedan, ali vrijedan“. Tako je već dugi niz godina Švenk producent velikog broja reklamnih spotova za telekomunikacijskog operatera A1 Hrvatska. Kao najvrjednije za nju i njen tim iz tog dugogodišnjeg produkcijskog procesa Nina podcrtava: „Tu je najvažnije uzajamno povjerenje. Oni znaju da na nas mogu računati kada god i kako god.“ Upravo ista vrlina međusobnog povjerenja i njoj je najvažnija u profesionalnim suradnjama, a na pitanje što joj je u stresnim trenutcima najvažnije da operater pruža, da se na njih možeš pouzdati i kada ne smije iznevjeriti, spremno odgovara: „Brzina Interneta, stabilna mobilna teza i dobra služba za korisnike 🙂 Sve drugo prepuštam njima, oni znaju bolje (smijeh).“
Prisjećajući se neke posebno izazovne situacije u kojoj je telekomunikacijski segment bio izuzetno značajan za uspješnu realizaciju procesa snimanja, bilo filma, reklame ili nekog segmenta produkcije, kaže: „Danas ne možete ništa napraviti bez dobre internetske veze, a za nas producente niti bez mobitela. Posao rješavamo brže nego ikada isključivo zbog telekomunikacijskih usluga. U Švenku, primjerice, snimanje pratimo u real-timeu. Klijent ponekad možda ne može prisustvovati snimanju, ali želi vidjeti kako proces napreduje. Mi mu to možemo omogućiti isključivo zbog dobre internetske veze. Za vrijeme pandemije, dok smo pripremali snimanje „Nosila je rubac črleni“ svakodnevno smo imali Zoom sastanke s redateljem koji je bio u Los Angelesu, i tako smo uspješno mogli nastavili pripreme za realizaciju filma. Inače bi stali i plakali (smijeh). Naravno, ne mogu internet ni mobitel zamijeniti ljude, ali nam itekako mogu pomoći.“
Upravo su ljudi ključan faktor Nininog segmenta posla jer da se snimi jedna reklama, kako nam opisuje, po projektu zapošljavaju između 60 i 70 ljudi. Rad s tako puno suradnika u kratkom vremenu, s tempiranom rokovima i ograničenim uvjetima, zahtijeva kontinuiranu i pouzdanu komunikaciju i vještinu predanog rada s velikim brojem ljudi, što je i svojevrsni sukus producentskog posla: „Ljudi s kojima Švenk producira reklame i filmove uglavnom su vanjski suradnici, slobodnjaci ili firme koje se bave određenim segmentom posla koji nam je potreban. Najčešće radimo s istim i uhodanim timovima, ali se autorski dio ekipe mijenja prema sadržaju reklame i afinitetu autora/ice. Utjecaj mene kao producentice u odabiru autora i suradnika vrlo je važan no sve mora biti u dogovoru s kreativnom agencijom, klijentom ili redateljem, ako se radi o igranom filmu. Producenti su na kraju odgovorni za sve i zato je iznimno važno zadovoljstvo ljudi s kojima surađujem. To je za mene jedna od dobrih strana produkcije, u odnosu na stalno zaposlenje u nekoj kompaniji. Ovako možete suradnike birati sami, niste osuđeni na ljude koji vam se možda i ne sviđaju, a morate s njima biti svaki dan (smijeh)“.
Na kraju razgovora vratili smo se na temu Nininog aktualnog filma „Nosila je rubac črleni“ na čiji je snimanje, nevoljko se prisjeća, kao i na gotovo sve procese unatrag dvije godine, utjecala pandemija. Nakon niza početnih odgađanja datuma početka snimanja; od nedostatka budžeta preko nekih privatnih razloga tima i čekanja termina za potvrdno sudjelovanje dijela filmske ekipe s kojom su htjeli surađivati, kako nam Nina priča, konačno su krenuli, ali su ubrzo bili prekinuti lockdownom pa onda i zagrebačkim potresom; „Kada smo stali sa snimanjem ja sam bila očajna. Mislila da se film nikada neće dogoditi i da nas neka viša sila bojkotira (smijeh)! Iz današnje perspektive, kad zaboravim sve te trenutke, razmišljam samo o tome kako se čovjek prilagodi svakoj prepreci koja se dogodi i, ako ima cilj, iz svake neželjene ili neplanirane situacije nađe izlaz. Da sam, kojim slučajem još tamo prije početka snimanja, znajući što će nam se sve dogoditi tijekom produkcije filma, to stavila na papir – zgužvala bih ga, odmah bacila u koš i rekla „ma kakvi, ništa od ovog, idemo na sladoled, pa doma!“.
No ističe kako su, nakon prvog šoka, zbrajanja misli i osjećaja, hrabro nastavili sa snimanjem koje je trajalo 5 tjedana i na vrijeme završili: „Kažem hrabro, jer smo bili prvi film kod nas koji je krenuo sa snimanjem dok je još trajala pandemija. Nemate pojma kakva je to neizvjesnost dok je cijeli svijet u strahu, vi kao nešto snimate i bavite se kulturom… Ali imali smo „u timu“ treću generaciju dresiranih prasica pa sam si rekla „što ću, moram“ (smijeh).“
Prve reakcije na film „Nosila je rubac črleni“ govore da su gledatelji itekako željni dobre zabave i dobre komedije, a kako i ne bi bili kada se radi o duhovitom vizualno atraktivnom filmu u kojem se kao glavni protagonisti pojavljuju sveznajući Isus Krist, prefrigana kuma Anka i brbljava svinja Beba.
Kakva su očekivanja ekipe o generalnoj recepciji filma u kinu distribuciji, osobito u ova globalno nepredvidiva vremena, gdje nam svima sigurno treba jako puno smijeha i opuštanja Nina spremno kaže: „Napravili smo komediju koja je bajkovita i po fabuli i po lokaciji. Zagorje je prelijepo, Isus koji priča i prasica koja se zaljubljuje vas kroz sat i pol vode u duhovitu avanturu. To danas svima treba. Smijeha nikad dosta, pogotovo u ova vremena.“
O recepciji domaćih filmova i razlozima zašto, čini se, ljudi sve manje odlaze u kino Nina na kraju našeg razgovora komentira: „Moguće je da se to događa iz par razloga – za jedan je sigurno kriva pandemija, jer su se ljudi odvikli od odlazaka na javna mjesta. Sad će trebati vremena da se sve vrati na staro. Za drugi razlog smo sami krivi – filmska publika u Hrvatskoj je izgubila interes za domaći film i generalno je dojam da su naši filmovi turobni i teški. I to je jako, jako tužno. No to se pomalo mijenja jer je u zadnje vrijeme izašlo puno dobrih filmova i serija.
Usuđujem se reći da ćemo i mi ovim filmom vratiti vjeru i zainteresiranost za hrvatski film i odlazak u kino. Naš je film po mnogočemu lijep i zabavan, ali nije samo to. Možda je najvažnije to što ima neku pozitivu u sebi. Kad film završi i ljudi izađu iz kina imaju osmjeh na licu i fićuk nove melodije koju su čuli. Taj dio je meni najdraži, to nam je potvrda da je sklop prelijepih zagorskih pejzaža, duhovitih replika genijalnih glumaca i originalnih songova dopro do ljudi i postigli smo da se, makar nakratko, osjećaju zadovoljno i opušteno!“ – optimistično zaključuje!
Sadržaj je nastao u suradnji s partnerom A1 Hrvatska.
