Piše: Ljubica Anđelković Džambić
Unutar šume Stupnički lug skriva se spomen-park Rakov Potok, mjesto koje nenametljivo čuva sjećanje na žrtve jednog od najmračnijih razdoblja hrvatske povijesti. Riječ je o drugom najmasovnijem ustaškom stratištu iz vremena NDH na širem području Zagreba koje danas, zaboravljeno i zaraslo, nijemo stoji tik uz brzu cestu. Tek će pažljivije oko prolaznika zamijetiti usamljeni spomenik-putokaz koji iz visoke trave stidljivo poziva na skretanje s glavnog puta i otkrivanje ove teške priče: „Vidi gdje počiva četiri stotine žrtava fašizma 1941. godine Rakov Potok.“ Iako je u prošlosti bio uređen i umjetnički osmišljen, ovaj je prostor od devedesetih godina prošloga stoljeća prepušten sustavnom i svjesnom zaboravu. Danas ga od potpunog nestanka iz kolektivne svijesti otimaju tek rijetke umjetničke i aktivističke inicijative, odnosno povremeni komemorativni posjeti veteranskih organizacija.
U tom duhu otpora zaboravu, povodom Dana oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 2026. u Rakovom Potoku bila je postavljena privremena memorijalna umjetnička intervencija u čast žrtava fašizma pod nazivom Vidi, vrata su otvorena. Riječ je o radu vizualnog umjetnika Marka Tadića, nastalom pod kustoskim vodstvom Saše Šimprage i u organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Tim se radom ponovno, tri godine nakon umjetničkog performansa Kad bi drveće hodalo autorice Rosane Ratkovčić i u produkciji Virtualnog muzeja Dotrščina (o kojem se na Vizkulturi pisalo ovdje), fokus javnosti usmjerio na ovo zanemareno povijesno mjesto. Povratak umjetnika i publike pokazuje kako je lokalitete barbarskog stradanja (iznova) moguće preinačiti u mjesta kulture kojima se posreduju ključne humanističke i ustavne vrijednosti uspostavljene upravo u antifašističkoj borbi.
Pod okriljem mraka
Za razliku od spomenutog performansa iz 2023. godine, intenzivne grupne izvedbe koja je posjetitelje silovito i izravno suočila s potresnim podacima o ustaškim zločinima nad mladim skojevcima, ovogodišnji umjetnički rad donosi posve drugačiji ton, usredotočujući se na tišinu i unutarnji doživljaj. Ekspresivnost tog prijašnjeg, dnevnog događaja u Rakovom Potoku zamijenio je intimistički pristup koji pažnju zaokuplja na drugačiji način, postupno započevši u smiraj dana, s kulminacijom u noćnom ugođaju, vješto koristeći poetski i pomalo mistični potencijal noćnog luga. Noćna tama kao vrijeme radnje priziva pojam mraka, za koji u kontekstu ovog mjesta stradanja možemo pronaći različita značenja, bilo da mislimo na sveopće pomračenje uma u doba NDH, na činjenicu da je Rakov Potok bio mjesto zločina ili svijest o tome kako danas ovaj spomen-park prebiva u tami zaborava pod utjecajem povijesnog revizionizma. Referirajući se na moguća tumačenja ovog pojma, Marko Tadić kao ambijentalnu kulisu odabire noć – doslovni mrak u koji će intervenirati svjetlom.
Također, pod okriljem mraka ranih 1940-ih odvođeni su mnogi zagrebački ilegalci, a ti iznenadni nestanci ostavljali su njihova prebivališta praznima, s tragovima nekadašnjih im života. Ideju naglo napuštenog i praznog doma Marko Tadić će, kako tumači, povezati s napuštenošću ambijenta spomen-parka, prostora koji danas svojom ruiniranom vanjštinom ukazuje na odnos društva spram ovakvih memorijalnih mjesta. Kao što možda slučajni prolaznik u toj šumi nailazi na ostatke neodržavane infrastrukture i izblijedjele Kovačićeve stihove na masovnoj grobnici te pokušava rekonstruirati značenje tog mjesta, tako će i autor publici ponuditi izložbeni postav, scenu čiju priču treba nadograditi vlastitim tumačenjima. Povezujući dva prostora – interijer zamišljenog doma iz kojeg su odvedeni progonjeni stanari te eksterijer koji je mjesto zločina i njihova posljednjeg počivališta, umjetnik u šumi postavlja scenske elemente i gradi opustjelu prostoriju u kojoj se naziru jasni tragovi ljudske prisutnosti, ali u kojoj raspored sugerira agresiju koja se dogodila nad osobama kojima je naglo prekinuta svakodnevna rutina.
Naslovom Vidi, vrata su otvorena umjetnik se referira na početak teksta na vanjskom spomeniku-putokazu koji prolaznicima suptilno nudi da uđu i upoznaju povijest ovog mjesta. Tadićev poetičan odabir riječi sugerira publici da njegovoj ambijentalnoj intervenciji pristupi na način nekoga tko neplanski otkriva skriveni prostor, transformirajući se u slučajnog svjedoka stavljenog pred čin interpretacije zatečenog.
Čin zamjećivanja nečeg neočekivanog, kao što su otvorena vrata nekog nepoznatog prostora, često je praćen i gestom lagano nakrivljene glave kao izraza čuđenja, možda i oklijevanja oko sljedećeg koraka ili posljedice radnje zavirivanja u prostor: to otkrivanje sugerira i odličan plakat dizajnera Tea Petera za ovo događanje u kojem igra horizontalno i vertikalno postavljenih pojmova, možda i kao svojevrsnog tlocrta sobe, kod promatrača izaziva upravo takav pokret glavom.
Imaginarna soba i stvarni životi
Nakon što su pred sumrak dovezeni do ulaza u spomen-park, posjetitelji su krenuli prema središnjem mjestu događanja u dubini šumarka, do kojeg ih je vodila, od svibanjske trave gotovo neprohodna, usko utabana staza. U pažljivom probijanju najprije će uz stazu naići na predsoblje – vješalicu i ormar kao nagovještaj nečeg značajnijeg što se nalazi još dublje u šumi. U ormaru, blago osvijetljenom i poluotvorenom, među stvarima stoji razglednica sa znakovitim crnim krugom – moguće mrljom ili mračnom tajnom – sugerirajući oprez, možda i dozu nelagode, ali i budeći znatiželju. Staza dalje vodi šumom do središnjeg dijela gdje se nalazi velika tamna nadgrobna ploča. Na platou ispred nje posjetitelji nailaze na scenografiju koja uz pomoć nadolazeće noći i scenske rasvjete kreira začudan, gotovo onirički prikaz: usred šume nailazi se na jednu građansku sobu stilskog predznaka s početka prošlog stoljeća. No, namještaj je većim dijelom razbacan, s jasno insceniranim tragovima premetačine: ovdje je nečiji život naprasno zaustavljen. Izvrnuti stolci, radio koji je utihnuo, na pod bačeni predmeti, odložen fotoaparat, na stolu novine koje je netko netom prije čitao, upaljena svjetiljka i otvoreni ormari s razbacanim knjigama i stvarima.
Za poticaj rekonstrukciji zamišljene priče koja se dogodila prije njihova dolaska posjetiteljima služe mnogobrojni detalji ove umjetničke intervencije, u koju umjetnik uz ostale predmete suptilno postavlja i vlastite radove na razna slučajna mjesta po sobi. Koristeći svoj prepoznatljiv umjetnički rukopis kojim minimalistički intervenira na stare razglednice, ovaj put Tadić za njih odabire zlatnu boju. Crno-bijele vedute tako oplemenjene zlatom sugeriraju dragocjenost svega što povezujemo s mjestom ovog događanja: sjećanja, borbe protiv fašizma, otpora zaboravu, humanosti, dragocjenosti ljudskih života i slobode.
Posjetitelj ulazi u prostor suočen s tišinom i prizorom koji je pred njim. Ulaskom u prostor sobe postaje njezin privremeni stanovnik, sluteći prethodni događaj, možda i iščekujući sljedeći. Mrak noći postaje saveznik. Soba je poveznica s prošlošću: prisnost koja se osjeća u razgledavanju ostataka nečijeg imaginiranog života transferira u svijest o stvarnim životima ljudi koji su proživjeli ovakve tragične sudbine i skončali upravo na prostoru gdje se posjetitelj sada nalazi. Ujedno, progovara i šire, aludirajući na sve one živote koji su stradali i stradavaju pod mrakom fašizma, ne samo u toj sobi, ovoj šumi ili nekom gradu.
Prvotno oklijevanje ili iznenađenje zamjenjuje znatiželja: vidi, vrata su otvorena – otvorena osobnom istraživanju tog oneobičenog i slojevitog prostora, na koje vabi njegovo svjetlo, koje kontrapunktalno mraku šume djeluje toplo i prisno. Prisjetimo se nakratko da pojam vid, odnosno glagol vidjeti, u etimološkom smislu predstavlja i znati, a osjetilo vida razaznaje sve oko sebe upravo pomoću svjetla. Pomoću svjetla vidimo, pomoću svjetla – spoznajemo. Kako pada noć, tako osvijetljeni predmeti i namještaj sobe postaju sve sjajniji, privlačeći posjetitelje bliže svjetlu/spoznaji.
Privremenost čina za trajno pamćenje
No, u Tadićevu radu nema nametanja interpretacije. Vizualni znakovi za nadopunjavanje praznina suptilno su rasprostrti prostorom, a poveznice svatko kreira sam. I to je vrsta slobode. Isto tako, njegovo je ključno obilježje privremenost – čitav postav i događanje traju oko sat vremena, nakon čega se svjetla gase, publika odlazi, a kulise se odnose i mjestom radnje ponovo će zavladati mrak. Možda baš u toj prolaznosti umjetničkog čina koji će nam brzo nestati iz vida leži posebna snaga, jer ga tim više treba čvršće zabilježiti u sjećanju. Iz kratkotrajnosti nestvarne atmosfere proizašle iz spoja mračne šume i osvijetljenog postava izrastao je i intenzivan doživljaj, kao i poseban odnos među brojnim okupljenim posjetiteljima koji su svojim dolaskom još jednom oformili privremenu zajednicu posvećenu obnovi kolektivnog sjećanja na žrtve ustaškog terora, kao i vrednote koje su nam ostavile svojim beskompromisnim djelovanjem.
Osvjetljujući tek nakratko zaboravljeno mjesto Rakova Potoka, umjetnička instalacija Marka Tadića ne fiksira ništa materijalno ni trajno – ni spomenike ni značenja. Ona nas svojom prolaznošću podsjeća na to da kolektivnu svijest i pamćenje bitnog ne mogu jamčiti ni osigurati čvrsti mramorni spomenici, već samo permanentno ustrajanje u osvješćivanju i promoviranju ispravnih uvjerenja, u današnjem svijetu post-istine i ideoloških zastranjenja uvijek iznova izloženih novim izazovima. Kako će napisati Nietzsche: “vječno se gradi ista kuća bitka”, misao je koja nas podsjeća da erozija temelja antifašističkih vrijednosti uvijek prijeti, zbog čega je otpor društvenoj amneziji zadaća koju moramo ciklički obnavljati i trajno – imati u vidu.
Autorica teksta: Ljubica Anđelković Džambić
Fotografije: Inia Herenčić
Tekst je nastao u sklopu projekta ReMember Europe koji provodi Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Projekt financira Europska unija iz programa CERV.
