Autorica: Rosa Rogina
S obzirom na nestabilnu globalnu političku situaciju u posljednjem desetljeću, tema arhitekture u političkom okruženju iznenada je dobila novi interes u cijelom svijetu. Kao odgovor na post-2008 financijsku krizu i njezine neizbježne posljedice unutar izgrađenog okoliša, prevladavajuća doktrina korporativne arhitektonske produkcije sada je uvelike ugrožena alternativom iz suprotnog kraja društvenog spektra – lokalnim ‘odozdo prema gore’ arhitektonskim akcijama. Koji je potencijal arhitektonske prakse u području politike? Je li arhitektura samo pasivni odraz aktualnih političkih pitanja ili arhitektonska praksa može formulirati vlastite interese, zahtjeve, i iznad svega, može li se arhitekt kroz primjenu sredstava i principa aktivizma kritički angažirati oko širih društvenih i političkih pitanja?
Ovaj članak je refleksija na osobni projekt koji sam nedavno razvila pod širom temom ‘Arhitekture i Aktivizma’, gdje sam pokušala koristiti arhitektonsku teoriju i praksu kao sredstvo za preispitivanje širih socio-političkih problema. Otok Diego Garcia, lokacija projekta ‘Koraljne granice – postvojni pejzaž’ (link), postao je žarište moje istrage, zbog svoje suvremene važnosti i burne prošlosti koja je bila predmetom kontinuiranih političkih kontroverzi u proteklih pedeset godina.
Jordi Colomer (Španjolska, 1962) Bukurešt, 3´(2003) Video projekcija
Kroz svoj vijek trajanja, svaki predmet, nevažno je li riječ minijaturnoj figurici ili teritoriju veličine otoka, je upleten u mrežu društvenih i političkih odnosa. Ne postoji neutralni dio materijalne kulture s kojom živimo. Svaki fragment našeg okruženja utjelovljuje društveni ili ekonomski sustav koji ga je stvorio. Tako je, primjerice, konfiguracija grandioznih bulevara u Parizu koncipirana primarno da bi se izvršio pritisak nad francuskim pobunjenicima devetnaestog stoljeća, a neuobičajeno niski nadvožnjaci na autocesti Long Islanda u New Yorku odigrali su ključnu ulogu u borbi protiv vozila javnog prijevoza u službi nižih klasa iz američkog predgrađa.
Upravo zato, Ai Wei Wei, jedan od najinteligentnijih kreatora današnjice, koristi process destrukcije urne dinastije Han da bi kritizirao kulturne vrijednosti i društvenu povijest koji taj antikni predmet sadrži u sebi. Ne postoji neutralno arhitektonsko tlo. Kao posljedica, svatko tko kroči u arhitektonsku praksu se istog trenutka odmiče od bilo kakve političke i ideološke neutralnosti te se uključuje u mrežu društveno-političkih odnosa koji okružuju njegove postupke.
Ai Weiwei, Dropping a Han Dynasty Urn, 1995, svaka fotografija 148 × 121 cm
U svom pisanju, francuski sociolog Bruno Latour najavljuje pomak kritične pažnje od arhitekture kao skup činjenica prema arhitekturi koja dotiče pitanja od globalne važnosti, gdje su posljedice arhitektonskog djelovanja od veće važnosti nego njena fizička manifestacija. Međutim, to ne znači napustiti dizajn sam po sebi, nego razumjeti ulogu arhitekta u širem smislu i onkraj pasivne reakcije na identificirani prostorni problem.
*Robert Moses: Dizajn nadvožnjaka na autocesti Long Islanda u New Yorku
Već šezdesetih godina, arhitekt Cedric Price se zalagao za arhitekturu koja dovodi u pitanje ideju o tome što gradimo i zašto. Ideja koja, prema riječima Rem Koolhaasa ‘rastavlja u dijelove jednu po jednu komponentu svete ambicije nikad preispitane arhitektonske struke’, te ju preslaguje u nekonvencionalan sustav relevantan suvremenim društvenim potrebama. Dok u Engleskom rječniku stoji da je arhitektura ‘umjetnost ili praksa projektiranja i građenja građevina’, Price se nikad nije slagao s time. Za njega arhitektura ‘ne bi trebala imati veze s rješavanjem problema – radije bi trebala stvarati poželjne uvjete i mogućnosti dotad viđene kao nemoguće’.
Pa tako, za Pricea najinteresantnija komponenta kafića koji je dizajnirao za Blackpool Zoo 70-ih godina, nije bila činjenica da netko provodi vrijeme pijući kavu unutar prostora koji je on osmislio, već ideja eventualne transformacije istog prostora u nastambu za žirafe, kada se dokaže da je postojeći prostor postao socijalno irelevantan. U tom kontekstu, dvojnost proaktivne arhitektonske prakse koja ima u isto vrijeme mogućnost otkrivanja, formuliranja i postavljanje odgovora na socio-prostorni problem postaje vrijedan resurs. Ako razmatramo arhitektonsko djelovanje kao process tkanja odnosa između prostora, ljudi, institucija i države, može li arhitektura djelovati kao oblik otpora i intervenirati u postojeći socio-politički konflikt? Možemo li razmatrati arhitekturu kao političku praksu?
*Crtež ‘Cedric Price & Kresimir Rogina doing their best for the improvement of architecture’
2008. godine, netom prije 11. međunarodne izložbe arhitekture poznate kao Venecijanski biennale, selektor Aaron Betsky je pozvao arhitektonske stvaraoce i mislioce da daju svoj odgovor na odabranu temu ‘Ondje: Arhitektura onkraj građenja’. Betsky je time izazvao arhitektonsku struku da umjesto da izlaže, kako to obično biva, svoja najnovija arhitektonska ostvarenja, da se koncentrira na središnje probleme suvremenog društva. Kao što je i sam istaknuo ‘što bi trebalo biti očigledno je činjenica da arhitektura nije građevina. Arhitektura mora sezati izvan građenja, jer zgrade nisu dovoljne.’
Iste godine, zajedno sa svojim čileanskim uredom Elemental, arhitekt Alejandro Aravena je bio nagrađen Srebrnim Lavom Bijenala za perspektivnog mladog arhitekta. Danas, 8 godina kasnije, Aravena je dobitnik Pritzkerove nagrade te je sam imenovan za selektora bijenala u Veneciji, obje titule koje su ranije uglavnom padale u ruke poznatih stararchitectsa. Međutim, to se nije dogodilo zbog bilo kakvog Araveninog prestižnog statusa, nego upravo zbog njegova socijalno odgovornog pristupa arhitekturi koji osim projektiranja uključuje i procese rada s lokalnim zajednicama i pregovaranje sa umiješanim političkim tijelima.
*Fotografija Njemačke arheologinje Marie Reich koju je Alejandro Aravena odabrao da bi zaokružio ideju ovogodišnjg bijenala: arhitektura koja stvara nove točke gledišta. Maria Reich je mogla promatrati pustinju iz zraka, ili barem se kretati do jednog do drugog mjesta promatranja osobnim vozilom, no ona je odlučila hodati kroz pustinju a aluminijskim ljestvama na ramenu
Gotovo u isto vrijeme, mladi i osvježavajući londonski kolektiv Assemble (na Vizkulturi smo o njima pisali OVDJE), je postao prvi arhitektonski studio koji je primio znamenitog Turnera, najprestižniju britansku umjetničku nagradu koja je gotovo uvijek do tada padala u ruke više mainstream tipu umjetnika poput Damiena Hirsta i Tracey Emin.
Ovaj mladi kolektiv okičen je Turnerom u čast njihovog Granby Four Streets projekta u Liverpoolu koji su razvili u suradnji sa stanovnicima tog zapuštenog stambenog naselja, gdje su mještani samoinicijativno pokrenuli prostornu obnovu kroz procese farbanja fasada, sađenja nove vegetacije, kreacije novih javnih prostora i uspostavljanja lokalne tržnice. Danas Assemble predstavlja novu generaciju mladih enfant terrible arhitekata koji odbijaju igrati bilo kakvu korporativnu igru.
*Assemble: Yardhouse project u istočnom Londonu, kolektiv sastavljen od 18 članova od kojih nijedan nije u potpunosti ovlašteni arhitekti a većina nisu uopće arhitekti.
Umjesto toga, zajedno s ostalim arhitektonskim buntovnicima kao što su Londonski Architecture_00, Carl Turner Architects, Public Works, Studio Weave i We Made That, posvećuju se svakodnevnim ljudskim potrebama i promicanjem socijalne uloge arhitektonske profesije. Postoje dva načina korištenja drva, tvrdi Reyner Banham u svojoj knjizi Architecture of the Well-Tempered Environment: možemo izgraditi drvenu kolibu ili zapaliti vatru.
Ovaj ambiciozni kolektiv izgleda da se odlučio zapaliti vatru i najaviti radikalnu promjenu postojećeg arhitektonskog status quoa. U neku ruku, sa svojim lo-fi rješenjima i kooperativnim ‘do it yourself’ pristupom građenju, Assemble zrcali kontra-kulturnu eksploziju šezdesetih gdje je običan čovjek bio ovlašten sudjelovati u arhitektovoj romantičnoj fascinaciji sa znanosti i tehnologijom. Kakav je utjecaj ovog svježeg arhitektonskog pokreta u povojima još je uvijek prerano za reći, međutim sama činjenica da su uredi poput Assemblea i Elementala prepoznati od strane institucija poput Venecijanskog bijenala, Turnerove i Pritzker nagrade, govori nam da je na dolasku novi proaktivni val u arhitekturi.
*Assemble: Granby Four Streets, Liverpool
Još jedan dobar primjer arhitektonske prakse koji dovodi u pitanje arhitekture u političkom okruženju u sasvim drugom mjerilu je istraživački project Forensic Architecture baziran na Goldsmiths Sveučilištu u Londonu. FA koristi standardne arhitektonske alate i teorije u pokušaju artikuliranja javne istine unutar različitih pravnih i političkih foruma. U ime građana, aktivističkih grupa, nevladinih organizacija i državnih tužilaca diljem svijeta, ova eksperimentalna grupa primjenjuje kritičke prostorne intervencije u mjerilima od ljudskog tijela, zgrada sve do širih geopolitičkih teritorija, da bi istražili postupke državnih tijela i privatnih korporacija.
Za ovu skupinu arhitekata, umjetnika, filmaša i teoretičara, građevina nikad nije statična cjelina. FA tvrde da u današnje vrijeme, kada se suvremeni politički sukobi sve više odvijaju unutar urbanog okoliša u kojem živimo, zgrade imaju sposobnost registriranja vanjskih utjecaja, pamćenja i proizvodnje arhitektonskih dokaza. Proces kroz koji različite materijalne komponente izgrađenog prostora poput betona, čelika, gipsa, ili drva automatski pohranjuju informaciju o okolnim silama u sukobu, te uz pomoć naprednih arhitektonskih i digitalnih istraživačkih metoda mogu prenijeti tu informaciju dalje. U posljednjem dokumentarnom filmu iz šestodijelne filmske serije Al Jazeera Rebel Architecture, Eyal Weizman, začetnik grupe Forensic Architecture, objašnjava da kao što ‘patolozi moraju imati liječničku inteligenciju da razumiju što se dogodilo stradalom tijelu, društvo mora primijeniti arhitektonsku inteligenciju da bi objasnili prostorno nasilje ‘. Kroz različite široko-teritorijalne slučajeve od mapiranja Gvatemalskog vojnog genocida 80-ih godina pa sve do analize destrukcije urbanog okoliša napadima dronovima u Pakistanu, Afganistanu, Jemenu, Somaliji i Gazi u nešto bližoj povijesti, Forensic Architecture koriste arhitektonsku praksu da bi preispitali alternativne metode istraživanja kontroverznih zločina protiv fundamentalnih ljudskih prava diljem svijeta.
*Franceso Sebregondi (Forensic Architecture) prezentira izvješće Bijeli Fosfor u uredu Ujedinjenih Naroda u Ženevi, 12 studenoga 2012, fotografija: Forensic Architecture
Nevezano za mjerilo u kojem djeluje, arhitekt posjeduje moć povezivanja ljudi, institucija, političkih i ekonomskih moći. U proširenom kontekstu arhitektonske prakse pojedinac se kontinuirano bavi pitanjima kulture, politike i ljudskih prava te pruža drugačije razumijevanje politike. Arhitektura ne može zamijeniti parlamentarnu vlast, ali upravo njena kritična udaljenost od uobičajenih političkih tijela omogućuje nam da preispitujemo njenu moć kao politički instrument.
Kroz aktivističko djelovanje, pojedinac može ometati, odgoditi ili spriječiti proces rušenja ili građenja, ali istovremeno neće dostaviti društvu alternativno rješenje. Za razliku od drugih oblika aktivističkih praksi poput umjetnosti, novinarstva i javnih prosvjeda, arhitektura koristi mnogo sporiji i trajniji tempo. Uz moć da izravno utječe na način na koji konzumiramo naš izgrađeni okoliš, arhitekt ima sposobnost da artikulira aktivističke ideje u materijalnu i političku stvarnost.
Forensic Architecture u suradnji sa SITU Research: Napad dronovima: Bespilotno nasilje iz zraka
Sugestije za daljnje čitanje:
– ‘Spatial Agency: Other Ways of Doing Architecture’ by Nishat Awan, Tatjana Schneider and Jeremy Till
– ‘Architecture After Revolution’ by Alessandro Petti and Sandi Hilal
– ‘Ignorant School Master’ by Jacques Ranciere
– ‘Do Artifacts Have Politics’ by Langdon Winner
– ‘Every Form of Art Has a Political Dimension’ – Chantal Mouffe interviewed by Rosalyn Deutsche, Brandem W. Joseph, and Thomas Keenan (2001)
– ‘Forensis: The Architecture of Public Truth’ by Forensic Architecture (2014)
– Rebel Architecture: ‘The architecture of violence’ documentary with Eyal Weizman, Al Jazeera
– Rebel Architecture: ‘Guerilla architect’ documentary with Santiago Cirugeda, Al Jazeera
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
