Pitam se zašto mi je taj Interlace bio zanimljiv. Koga je na umu imao Ole Scheeren kada je za OMA-u projektirao mastodontski projekt kondominija koji nalikuje više na HDB nego li na staklene vertikalne krletke koji Singapurom niču kao gljive poslije kiše.
Singapurske politike stanovanja zanimljiva su priča. Ako je po nečemu taj azijski tigar poznat, onda je to gigantski projekt socijalno poticajne stanogradnje, takozvanih HDB-eva, koji su obilježili 50 godina vladavine glavne singapurske stranke People’s Action Party – PAP. HDB stanovi (Housing Development Board) čine 85% ukupnog lokalnog stanovanja, dok ostalih 15% otpada na kondominije, luksuzne stanove koji sve više postaju simbol uspjeha i životni cilj svakog Singapurca. Mladi Singapurci sve više teže životu u gated communityju s privatnim bazenom, koji je manifestacija bogatstva, staležnih razlika i kapitalizma u svom svojem sjaju. Kondominij nije samo stanovanje, to je stil života.
S druge strane, termin “javni stanovi” ili “socijalni stanovi” često evocira pomalo negativnu prostornu ikonografiju u mnogim zapadnim zemljama. Štoviše, podsjeća na Le Corbusierovu ideju grada koja je dosegla svoje granice. Asocira na disfunkcionalne četvrti koji na neki način svjedoče o državama bez blagostanja. Prostorne imaginacije javnih stanova kreću se od trošnih fizičkih struktura koje su napaćene kriminalom i porocima, i u kojima mahom žive stanovnici nižeg socijalnog statusa.
Ipak, u srži svakog projekta javnog stanovanja je modernistički utopijski ideal. To je mogućnost ravnopravne distribucije društvenog bogatstva gdje je naglasak na socijalnoj stabilnosti i sigurnosti svih građana.
Dok su mnogi takvi utopijski projekti na zapadu doslovce neuspjeli (počevši od Heygate i Pruitt-Igoe naselja), singapurski masivni projekt socijalnog stanovanja proglašen je fenomenom i najvećim uspjehom “jednopartijske” države. Socijalno stanovanje u Singapuru označeno je “simbolom ponosa, nacije i političkog uspjeha PAP-a, te interesa vladajućih za javno blagostanje.” Zaista, HDB su svugdje gdje seže pogled na grad. To su stotine identičnih (sličnih) višekatnica koje je 50 godina gradila samo jedna građevinska kompanija. U svakom HDB naselju nalaze se identični sadržaji: tržnica, park, društveni centar, javni bazen. U njima je život siguran, ugodan, projektiran, kontroliran.
Promjena perspektive: The Interlace.
“Uživajte u životu na visokoj nozi s predivnim pogledom, obiljem prirodnog svjetla i ugodnog povjetarca. Opustite se uz dodire sofisticiranosti, dizajnerskog namještaja kozmopolitske dekadencije. Okružite se s hedonističkim sadržajima, fitnesom, wellnesom, alfresco večerama, klupskim sadržajem s kuhinjom za svaku prigodu. Opustite svoje misli, ugodite svojim osjetilima i luksuzirajte u bujnom spokoju.”
Tako nekako zvuče reklame za kondominije u Singapuru. U njima još Gdin i Gđa Uspješni ispijaju šampanjac iz tananih čaša, pogledavajući čas jedno drugo, čas svoju kraljevinu.
Sastajemo se s Mattom, američkim arhitektom koji u Interlaceu iznajmljuje stan. “Nekad se osjećam kao da sam u mirovini, na cruiseru”– objašnjava svoje viđenje života u kući s potpisom.
Kritika kojoj je OMA-in projekt Interlacea ponajviše bio izložen jest dizajnersko rješenje koje svojom pojavnošću nalikuje na amsterdamsko naselje Bijlmermeer. Heksagonalni gridovi koje formiraju generički blokovi jedina su dodirna točka između socijalnog nizozemskog projekta iz 70-ih i bogataškog nizozemskog projekta iz 2014. Sve ostalo, podložno je subjektivnoj interpretaciji.
Ulazimo u čuvarima ograđen prostor, jedan kaže oštro: “znate, nema fotografiranja!”. Svakako, spremit ćemo kameru. Ubrzo, na jednom zidu obavijest “uslikaj svoje najbolje trenutke ili obrok koji si skuhao u Interlaceu i objavi na Instagramu, hashtag #TheInterlaceLife.” Paradoks na prvom koraku.
I zaista, lako je osjetiti element dokolice dok povjetarac struji kroz 31 dijagonalno naslagani blok sa šest katova. Svugdje oko nas su lebdeće konzole, najsnažniji arhitektonski OMA-in potpis. Krovni vrtovi, skulpture lokalnih umjetnika, otvoreni teatar, dvoje ili troje ljudi koji šeću skupocjene pse. U njemu je život stvarnost koja nalikuje simulaciji. Simulirani luksuz za 5000 ljudi.
Čini se da je Interlace savršeni, zatvoreni tropski geto za bogati srednji stalež. To je ironijski zaokret, postmoderno čitanje Bijlmermeerovog stanovanja u kojem se tipologija prilagođava vrlo konzervativnom azijskome tržištu. On prihvaća kapitalizam, igra se s njegovim zadatostima, oponaša generičnost sveprisutnih HDB-a i time postaje gotovo distopijski, luksuzni projekt (za bogate).
Istodobno je kritičan prema utopijskim nedostacima modernističkog stanovanja, demonstrirajući novo stanje današnjeg društva. Da, Singapur je sigurna luka kapitalizma.
Interlace daje svojevrsnu lakoću brutalizmu i težini svojih prethodnika s kojima se jasno poigrava. Bijlmeer naselje, brutalizam, socijalno stanovanje – Interlace je projekt koji citira i ironizira gotovo sve navedeno. Istodobno, on gotovo demonstrativno realizira horizontalnost naslaganih jedinica u ekspresivno vertikalnom gradu.
No glavna provokacija Interlacea je upravo poigravanje s generičkim prostorom Singapura koji je zadan kao polazišna točka arhitektonskog promišljanja. Ne postoji kontekst kojem se potrebno prilagoditi, postoji samo ukupnost svih mogućnosti.
fotografije: Miro Roman
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
