Autor: Pavle Mijuca
Vizualni umjetnik Pavle Mijuca prošle je godine sudjelovao u Vizkulturinom istraživačko-obrazovnom programu Kako misliti urbanizam i javni prostor?. Kao završni autorski rad u sklopu programa predstavlja umjetničko djelo The City is My Lunapark!. Tim povodom, uz artist statement, donosimo intervju s umjetnikom, koji je vodila autorica programa Petra Šarin.
Pavle Mijuca
Artist statement
The City is My Lunapark! je rad u kojem istražujem fenomenologiju grada Zagreba s naglaskom na problematiku prostornog planiranja. Nakon istraživanja različitih komponenata javnog prostora, odlučio sam se fokusirati na probleme poput gospodarenja otpadom, prometa i problematičnih arhitektonskih projekata. Tiskanjem ilustracije na svili rad prelazi iz virtualnog u fizički prostor, poprimajući svoj konačni oblik svilene marame. Odabranim medijem vizualnu umjetnost dovodim u koliziju s modom, jer nošenje marame u javnom prostoru dovodi do odstupanja od konformističkog shvaćanja umjetnosti i granica likovnog rada. Time se formalno nastavljam na blizak projekt, ciklus radova Full of new beginnings (2021.), u kojem sam se bavio problematikom prostornog planiranja grada Splita pod utjecajem turizma.
Dimenzije rada: 100×100 cm
Materijal: digitalni tisak na svili
Godina: 2022.
► U novom radu The City is My Lunapark! baviš se problematikom grada Zagreba putem trijade promet-otpad-arhitektura. Iako u Zagrebu živiš tek nekoliko mjeseci, tema se vrlo brzo iskristalizirala. Kako je izgledao istraživački i umjetnički proces, koji je rezultirao razradom teme na primjerima koje ističeš?
Pavle Mijuca: Iako u Zagrebu živim samo par mjeseci, njegov povijesni razvoj i urbanističku problematiku pratim već dugo. U Zagreb sam doselio neposredno prije početka programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, tako da mi je znatno pomogao u procesu upoznavanja grada. Istovremeno sam započeo proces istraživanja: razgovarao sam sa stanovnicima, čitao stručnu literaturu, proučavao Generalni urbanistički plan (GUP) iz 2003. godine, listao medijske članke i pregledavao forume. Međutim, želim istaknuti da je najvažniji dio mog stvaralaštva upravo onaj neplanirani, spontani proces. Kada bih, primjerice, vidio nešto apsurdno, brzinski bih to fotografirao ili nacrtao. Stalno bilježim anomalije koje zamjećujem u prostoru. Tako na mobitelu imam pregršt foldera u kojima se nalaze fotografije i screenshoti raznih nebuloza koje vidim ili pročitam u javnom prostoru, na internetskim portalima i forumima, Google Mapsu i slično. Forumi su mi najdraži, pogotovo ako se radi o amaterskim konverzacijama na temu urbanizma i infrastrukture. Mislim da čitajući ih najviše učim.
Temelj za stvaranje kompozicije digitalne ilustracije bilo je odlagalište otpada ili “brdo smeća” na Jakuševcu. Otud sam krenuo graditi ostale motive, poput različitih arhitektonskih objekata s područja grada Zagreba. Primarno su me privukli svojom estetikom, a zatim sam krenuo proučavati pozadinsku priču tih projekata. Tako su se na marami našli hotel Antunović, fantastičan primjer balkanske turbo-tehno arhitekture i vojni neboder Vukovar na Hrvatskom vojnom učilištu blizu Črnomerca, primjer loše interpolacije i nacionalističkog kiča. Kako se kompozicija kompletirala krivudavim tračnicama i ZET-ovim tramvajima, dobio sam dojam lunaparka, otkud proizlazi naziv djela.
► The City is My Lunapark! nije prvo umjetničko djelo koje tiskaš na svili. Zašto ovaj medij odabireš za tretman goruće gradske problematike u Zagrebu, a ranije u Splitu radom A Catwalk on the Riva (2020.)?
Pavle Mijuca: Ideja svilene marame pojavila se tijekom izrade projekta u kojem sam proučavao utjecaj turizma na prostorno planiranje u Splitu. Tada je marama funkcionirala kao statement, odnosno kao turistički suvenir koji simbolizira sveprisutnost turizma i njegovu hegemoniju u dalmatinskom priobalju. U radu “A Catwalk on the Riva” marama je bila sezonski statusni simbol lutke Jagode. Objasnio bih to sljedećim satiričnim primjerom: Mjesecima živimo izvan svog doma u lošim uvjetima, kako bi naš intimni privatni prostor nekome postao sekundarna rezidencija. Kuća nam nema fasadu. Ali nema veze, zaradili smo si svilenu maramu. Idemo je malo pokazati po rivi. Ipak, želim istaknuti da mi namjera nije bila kritiziranje spomenutih partikularnih praksi, već sam nastojao prikazati ironičnost dijalektike suživota s turizmom.
Nakon tog rada, počeo sam intenzivnije razmišljati o svili kao savršenom mediju za prikazivanje ideja kojima se bavim te ponovno oblikovao rad u formi marame. Zanimljiva mi je kolizija vizualne umjetnosti s modom, a samim time odstupanje od konformističkog shvaćanja umjetnosti i granica likovnog rada te izlazak iz white cubea. Privlači me ideja lepršanja marama javnim prostorom kad postanu dio nečijeg outfita.
►Trodijelna serija koju čine radovi Betoniziraj!, ranije spomenuti A Catwalk on the Riva i Pukni puško, rodilo se muško, nastala je kao tvoj diplomski rad Full of New Beginnings (2021.) na Sveučilištu umjetnosti u Zürichu. Odnos prema javnom prostoru, koji stvara tenzije i konflikte, a istovremeno proizvodi identitete zajednice, ocrtavaš tipologijom arhitekture, što je ponajviše razvidno u distopijskom tretmanu splitske plaže Žnjan u Betoniziraj!. Možeš li nam približiti svoje uvide u problematiku?
Pavle Mijuca: Kad se bavim javnim prostorom pokušavam izbjegavati elitistički pogled na problematiku. Urbanizam kao praksa kakvu poznajemo danas je zastarjela, običnom čovjeku nerazumna i nevidljiva. Odatle proizlazi moja potreba da se urbanizmom bavim u umjetničkom smislu, gradeći satiričko pripovijedanje kojim pokušavam predočiti zapažene prostorne fenomene. Prosječan čovjek vjerojatno ne shvaća u potpunosti sadržaj generalnog urbanističkog plana i nema vremena izučavati prostorne planove. Uzimajući to u obzir, zamišljam kako stvoriti nešto nalik GUP-u što bi prikazalo kontekst i problematiku određenog prostora, a istovremeno bilo pristupačno i razumljivo svima. Tako je konačan proizvod mog rada nešto što ne zahtijeva stručno znanje i iskustvo.
Čovjek definira prostor, a prostor definira čovjeka. Upravo me ta neprekidna tenzija konstantno tjera na rad, promatranje, crtanje. Kad sam krenuo koncipirati radove o Splitu, razmišljao sam kako na nekonvencionalan način prikazati apartmanizaciju i betonizaciju, procese koji već desetljećima penetriraju u dalmatinsko priobalje. Betoniziraj! je nastao kao plod mog razmišljanja o GUP-u. Postavio sam pitanje može li se GUP učiniti interaktivnim, može li se prevesti u nešto poput video igre. U to vrijeme aktivno sam pratio što se događa s nelegalnom gradnjom i ugostiteljskim objektima na plaži Žnjan. Moj istraživački i umjetnički proces poklopio se s vremenom kad je grad Split pripremao teren za predaju koncesije nad plažom i uklanjao nelegalne, pretežito ugostiteljske objekte. Tijekom tog procesa Žnjan je za mene postao poput kataloga svih fenomena koje sam zamijetio u javnom prostoru Splita. Počeo sam slagati distopiju apartmanizirane plaže u izometrijskoj perspektivi. Tom distopijom gospodari splitski investitor Duje, fiktivni lik koji gradi nebodere i apartmanske kuće na svakoj slobodnoj parceli plaže. Kad je alternativna mapa Žnjana poprimila svoj konačni oblik, počeo sam je doživljavati kao vrstu distopijskog GUP-a, kao svojevrstan anti-GUP. Mapa se može zoomirati do najsitnijih detalja i iznimno mi je zanimljivo doznati što se sve na njoj može zamijetiti i što se iz tog iskustva može ponijeti.
Rad Pukni puško, rodilo se muško inspiriran je fenomenom neprestanog nadograđivanja katova, koji je prisutan diljem Balkana. Primjerice, u Italiji se često izostavlja gradnja krova kako bi kuća bila kategorizirala kao nedovršena, odnosno kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Na Balkanu pak trenutak izostavljanja krova, kad nosivi stupovi nestrpljivo vire čekajući da se digne novi kat, simbolizira iščekivanje rođenja sljedećeg sina. Taj apsurdni čin dizanja katova u nedogled promatram kao direktan proizvod još uvijek prisutnog patrijarhata u našem podneblju.
► Društvenu proizvodnju tzv. toksičnog maskuliniteta i njegove različite pojavnosti u javnom i privatnom prostoru tretirao si video radom Fresh Manly Homemade Cosmetics (2019.) i video igrom A Hooligan’s Night Routine (2018.). Postavljaš svojevrsno cinično istraživačko pitanje: što se događa s huliganima kad krenu na spavanje?
Pavle Mijuca: U praksi se često bavim propitivanjem hipermaskuliniteta i njegova utjecaja na javni prostor. Ta dva rada nastala su na samom početku studija kad sam se intenzivnije bavio identitarnim politikama i odnosima javnog i privatnog. Izabrao sam se baviti huliganima upravo zato što sam tu društvenu skupinu usko povezivao s pojmom muškosti. Sjetio sam se video igara koje je moja generacija često igrala ranih dvijetisućitih. U tim igricama postojali bi već složeni avatari koje bismo odijevali, šminkali i uređivali im kosu. Zatim mi je palo na pamet da bih mogao uzeti lik huligana, predstavnika hipertoksičnog maskuliniteta i staviti ga u tu poziciju. To je kao da uzmeš toksičnog heteronormativca i prirediš mu opuštajuću kupku, staviš mu maskicu, kremicu i sve što slijedi. Tako je nastala igra, a poslije i video animacija koja je bila inspirirana kulturom YouTube tutorijala i vlogova. Efekt koji sam želio postići u tim radovima bila je emaskulacija, a zatim i propitivanje u kojoj se mjeri identitarne politike mijenjaju prelaskom iz javnog u privatni prostor. U trenutnoj praksi više se ne bavim tim skupinama, jer su ih zamijenili investitori i utjecajni biznismeni.
Biografija autora
Pavle Mijuca (HR/RS) rođen je 1999. u Beogradu. Završio je BA Fine Arts na Sveučilištu umjetnosti u Zürichu. Za svoj diplomski projekt “Full of new beginnings” osvojio je BA Grant Award. U svojoj praksi bavi se fenomenologijom gradova i prostornog planiranja. Svoj proces započinje istraživanjem problematike urbanističkog planiranja poput gentrifikacije, ilegalne gradnje i nereguliranog planiranja. Istraživanje provodi na internet portalima, građevinskim forumima i društvenim mrežama te analiziranjem prostornih planova. Rezultat njegova istraživanja često je satiričan vizualni jezik koji preslikava u medij digitalne ilustracije. Takve ilustracije odlikuje prepoznatljiv kolorit koji sugerira odstupanje od stvarnosti i referira estetiku video igrica. Radovi se konačno ostvaruju u obliku printa na materijalima poput plastike ili različitih vrsta tekstila. Živi i radi u Zagrebu.
Umjetnikov portfolio može se preuzeti ovdje.
Kontakt: [email protected]
Instagram
Autorski projekt Pavla Mijuce The City is My Lunapark! nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
