U formiranju kognitivnih mapa gradova često, pa i neizbježno, posežemo za markatorima prostora koji, osim znamenitosti i mjesta od interesa, služe i kao orijentiri. Upravo takvi znakovi u prostoru u mnogome određuju slike gradova kakve (pre)poznajemo. Za landmark često označujemo nešto što je prepoznatljivo pa utoliko i nešto prema čemu je lako stvoriti i nekakav odnos.
U vremenu kada prostori gradova bivaju standardizirani, kako to navodi Joseph Rykwert, označitelji poput landmarka ili drugih osobitosti, samo dobivaju na važnosti.
Jedan od takvih objekata u Zagrebu je i vodotoranj izgrađen u razdoblju između dva svjetska rata neposredno uz Strojarsku ulicu, na nekadašnjem prostoru pogona Ugarskih kraljevskih državnih željeznica, odnosno kasnije Tvornice željezničkih vagona Janko Gredelj.
*Vodotoranj Gredelj / foto: Mario Anić
Iako postoje i drugi, primjerice stariji i niži vodotoranj u sklopu Zagrebačke pivovare u Ilici koji ima i status spomenika i u cijelosti je obnovljen, ili onaj bitno mlađi i viši u sklopu vodospremnika na Bukovcu, ipak je upravo onaj gredeljevski onaj koji ima najveći potencijal repera za novo gradsko središte koje bi se trebalo dogoditi na jednom reurbaniziranom i reaktiviranom prostoru Gredelja. Kada znamo da je riječ i o jedinstvenoj strukturi u gradu, vodotoranj već samim time dodatno dobiva na važnosti. Kipar Slavko Marić, koji u Gredelju ima atelje, nazvat će ga i “zagrebačkim Eiffelovim tornjem, samo boljim”.
*Vodotoranj Gredelj iz Strojarske ulice / foto: Tamara Brixy
Prije sadašnjeg vodotornja, u okviru tvornice postojao je stariji vodotoranj, izgrađen 1890. godine kao prvi u Zagrebu, a bio je smješten na sjevernom dijelu kompleksa, uz željezničku prugu. Taj je vodotoranj srušen 1986. godine i to bez odobrenja nadležne službe za zaštitu spomenika kulture. Novi vodotoranj smješten je na istočnom obodu tvornice, uz samu Strojarsku ulicu, a bio je izgrađen zbog modernizacije i širenja proizvodnje. Dugo godina je prostor Gredelje bio omeđen dvjema vertikalama: na zapadu dimnjakom Parmolina (izgrađenim 1916. i srušenim 2014.) i na istoku vodotornjem.
I stari i novi vodotoranj, kako to objašnjava nekadašnji zaposlenik i poznavatelj povijesti Gredelja Špiro Dmitrović (gredelj-stanje-izmedju.tumblr.com) , služili su “za napajanje omekšanom, prokuhanom vodom parnih lokomotiva, jer je prokuhana voda u sebi sadržavala manje kamenca koji bi se taložio na cijevi parnog kotla na lokomotivama. Voda kojom se punio vodotoranj isisavana je iz Save gdje je uz nasip postojalo postrojenje koje je kuhalo vodu i s pumpama pod pritiskom cijevima tlačilo vodu u vodotoranj. Na ovaj način znatno se produžavao rok eksploatacije parnih lokomotiva. Teško je pretpostavljati do kad je toranj radio jer su kasnije sve ložionice mogle proizvoditi omekšanu vodu uz manje troškove.”
I nakon što već desetljećima ne „radi“, i nakon što su se na njegovom vrhu smijenile zvijezda i šahovnica onako kako su se mijenjali društveni sustavi, i danas se njegova uloga postepeno mijenja i to kako se mijenja izgrađeni krajolik oko njega. Nekad je dominirao sam, a sada se njegov odraz zrcali na staklenim fasadama obližnjih, bitno viših, stambenih tornjeva (tzv. Crnci ili Betlehemke). Konstantna je tek u njegovoj prisutnosti i činjenici da je već gotovo jedno stoljeće prepoznatljivi dio zagrebačkog nebopisa (skyline).
*Vodotoranj Gredelj nekada / Hrvatski željeznički muzej
Vodotoranj je uglavnom održavan sve do prestanka rada tvornice na staroj lokaciji 2011. godine, i od tog trenutka čitav je kompleks prepušten propadanju, ponajviše zbog svakog izostanka gradskih planova za njegovo uspješno integriranje u grad putem kratkoročnih i privremenih strategija, odnosno dugoročnog plana.
Nasuprot tome rasulu, vertikala vodotornja sažima u sebi iskorake planske modernizacije koja je označila pokretačku snagu ne samo jedne važne i velike tvornice, već čitavog grada. Vodotoranj je materijalni svjedok utemeljiteljskog razdoblja Zagreba kao velikog grada, ujedno razdoblja kada je grad znatnije zakoračio u industrijalizaciju koja i je uvjetovala njegov populacijski i svaki drugi rast. Pritom, koliko god da je prostorna predispozicija tvornice, zajedno sa željezničkom prugom, djelomično blokirala prirodno širenje prema jugu, toliko je njeno postojanje istovremeno bitno utjecalo na razvoj industrije, činjenicu da su se mnoge kasnije tvornice razvile upravo iz Gredelja i da je industrija, osobito u razdoblju socijalističke Jugoslavije, doslovno postala dijelom identiteta Zagreba. Utoliko ta arhitektura i takvi toponimi modernizacije zaslužuju biti sačuvani, a svoju (novu) ulogu mogu i trebaju imati i danas kada nekadašnje hale Gredelja proizvode samo tišinu.
*Vodotoranj Gredelj/ foto: Tamara Brixy
Niz objekata Gredelja upisan je 2004. godine u Registar kulturnih dobara RH (radionica za opremu lokomotiva, radionica za opremu vagona, tokarnica i kovačnica te vodotoranj) kao dio cjelovitog industrijskog krajolika – integralnog kompleksa nekadašnje Strojarnice. Dvije godine kasnije prema rješenju iste uprave Ministarstva kulture najviša razina zaštite je uskraćena svima osim radionici za opremu kola, pa tako i vodotornju koji je osobitost čitavog kompleksa i jedinstveni znak u prostoru. Nevjerojatna je činjenica da objekti, temeljem znanstvene valorizacije, prvo dobiju status spomenika, pa im ista služba status ukida, no to manje govori o spomenicima, a više o sustavu podložnom pritisku.
Vodotoranj tako danas ima samo status ambijentalne vrijednosti, bez ikakve formalne zaštite, što u praksi znači tek preporuku o očuvanju koja nikoga ne obavezuje da ga sačuva pa ga bilo koji investitor proizvoljno može i srušiti.
Stanje u kojem je vodotoranj sada nije obećavajuće, kao što to nije ni stanje čitavog kompleksa prepuštenog propadanju kao strategiji. U pokušajima spašavanja onoga što spasiti treba, briga za vodotoranj ujedno znači i obranu Zagreba u njegovim mnogostrukim identitetima i kulturnim krajolicima koje su oblikovala stoljeća baštine, pa tako i one industrijske i modernizacijske, a koja ubrzano nestaje. Osobito lako nestaje ona koja nije bila najvažnija, već je svoju vrijednost imala u malom mjerilu i marginalnim značenjima i to unatoč visokoj kvaliteti arhitektonskog izraza koji je, upravo zbog nevidljivosti, ostao neprepoznat. Primjer takve prakse brisanja su 2014. godine srušeni objekti Munjare koji su se nalazili na Trešnjevci, neposredno s južne strane Hotele Panorama kao nedvojbeno vrijedna zdanja koja su nepovratno izgubljena.
Jasno, vodotoranj u budućnosti sasvim sigurno više neće imati svoju izvornu funkciju koju je izgubio dok je tvornica još radila, no njegova je budućnost u svim njegovim sporednim i paralelnim ulogama – markatora, landamarka, svjedoka i spomenika, a isto tako i u svi njegovim mogućim budućim ulogama. Uopće bi značenje čitavog Gredelja, nakon vremena industrijske proizvodnje, neizostavno trebalo nuditi stvaranje koje će ponovo iznjedriti neku novu vrijednost: prostornu, društvenu, kulturnu, gospodarsku, političku. Svaka reurbanizacija Gredelja koja bi po važnosti za grad bila ispod razine one koju je na toj lokaciji imala istoimena tvornica, bila bi neuspjeh.
U traženju novih uloga za vodotoranj, u svom vrlo malom mjerilu, natječaj za intervencije na vodotornju proveden u sklopu projekta Ars Publicae 2012. godine, povodom 150. obljetnice dolaska željeznice u Zagreb, na tragu je promišljanja vodotornja kao mogućeg poligona za suvremenu umjetnost, a time možda i dodatno prepoznatljivog gradskog repera.
Izvedeni rad autora Anje Iveković Martinis i Marka Škalića podrazumijevao je simultano označavanje vodotornja laserima iz različitih smjerova, od različitih ljudi koji vodotoranj svakodnevno gledaju sa svojih prozora i balkona. Skromni pokušaj skretanja pažnje na manje uobičajenu strukturu zapravo je bio i pokušaj skretanja pažnje na stanje i perspektive čitavog kompleksa Gredelja – u budućnosti suvremenog središta grada ukoliko se s tim javnim interesom reurbanizira, a ne eksploatira tek kao još jedna atraktivna parcela.
*Vodotoranj Gredelj / foto: Mario Anić
Sam vodotoranj nužno je sagledavati u okviru kompleksa kojemu pripada. Teorije konzervacije nalažu da se objekt čuva na autentičnom mjestu, iako je dislokacija moguća, najčešće u slučaju ugroženosti objekta. No, njegovo buduće mjesto možda može biti bolje od sadašnjeg već i kroz neko novo urbanističko rješenje kompleksa, čime može dobiti na vidljivosti, pa i značenju. Takve ideje, ne samo za vodotoranj, potrebno je testirati kroz govor o gradu, ali i neposredno iskustvo prostora kroz njegovo otvaranje za javnost i upoznavanje koje može rezultirati prepoznavanjem i ulaganjem.
A da bi uopće mogli govoriti o njegovoj budućnosti, važna je i njegova sadašnjost i potreba da se objekt sačuva. Ukazivanjem na vrijednosti i potencijale, lansiraju se i mogućnosti za čitav kompleks čiji prostor danas predstavlja najvredniji pojedinačni prostorni resurs Zagreba, čija je budućnost, međutim, ipak neizvjesna.
Naime, naši su svjetovi veliki onoliko koliko smo ih sposobni imaginirati. No, jaki smo onoliko koliko smo ih sposobni graditi. U gradu se rijetko gradi od ničega jer je prošlost gotovo u pravilu dio onoga što doživljavamo urbanim prostorom, osobito onim koji je ili pretendira biti – grad.
Razina slojevitosti prošlosti u njenim različitim manifestacijama može se mjeriti i na primjeru bioraznolikosti šume – ona starija je u pravilu bogatija. Utoliko, slojevi koje je prostor Gredelja baštinio nisu i ne bi trebali biti prepreka, već prednost lokacije i smjeorokaz njene budućnosti, a vodotoranj trajni i sastavni dio slike suvremenog Zagreba kroz neku novu priču.
Fotografije: Mario Anić, Tamara Brixy, Hrvatski željeznički muzej
Autor: Saša Šimpraga (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
