U Klovićevim dvorima upravo traje međunarodna izložba Strukture nevidljivog i to kao jedan od segmenata istoimenog umjetničko-znanstvenog projekta koji dodatno uključuje još niz događanja: predavanja i susrete s umjetnicima i znanstvenicima na Akademiji likovnih umjetnosti i na Institutu Ruđer Bošković, te u Tehničkom muzeju prezentaciju radnih materijala i pripremnih istraživanja koja su prethodila nastanku umjetničkih djela. Izloženi su radovi devetero hrvatskih i međunarodnih umjetnika, a projekt će se ove jeseni nastaviti u Fondaciji Vasarely u Aix-en-Provenceu.
Radi se o sjajnom projektu i pokušaju ujedinjenja umjetnosti, znanstvenih spoznaja i tehnologije, s radovima koji su nastajali u dijalogu s fizičarima i matematičarima. Odnos između umjetnosti, znanosti i tehničkih dostignuća ima svoju dugu povijest, a ta je veza osobito osnažena u dvadesetom stoljeću, primjerice u konstruktivističkom pokretu u sovjetskoj Rusiji dvadesetih godina prošlog stoljeća. Nosila ga je težnja k implementaciji umjetnosti u život u obliku primijenjenih umjetnosti, razvoja dizajna, te inženjerskih i arhitektonskih projekata, propagirala se nova estetika za novo vrijeme i isticao otpor svakom larpurlartizmu i ‘čistoj’ umjetnosti. Idejno nasljeđe konstruktivizma iznova se rasplamsalo u umjetničkim zbivanjima pedesetih i šezdesetih godina u Europi, u sklopu kojih su zagrebačke izložbe Novih tendencija (od 1961. do 1973.) predstavljale osobito važan doprinos.
Na aktualnoj se izložbi ne može ne zamijetiti duhovna srodnost sa zbivanjima otprije pedesetak godina i njihovom konceptualnom podlogom, no postoje naravno i jasne razlike. Naime, izložbe Novih tendencija usmjeravaju se prema optičkim umjetničkim ‘istraživanjima’, luminokinetičkim objektima, interaktivnim i ambijentalnim radovima, prezentira se problematika prirode čovjekove percepcije, inventivna i dinamična upotreba svjetla kao materijala, a poseban je naglasak stavljen na aktivan angažman gledatelja u samom procesu stvaranja oblika i značenja rada, dok se usporedo u raspravama naglašavala potreba za demistifikacijom umjetnosti. Budući da je mogućnost mijene i varijacija često ključni aspekt tih radova, neminovno se u procesu recepcije osvještavaju osnovne kategorije prostora i vremena. Ova umjetnost računa s gledateljevim višeosjetilnim iskustvom, sveobuhvatnim djelovanjem na recepciju, jer takvo iskustvo bolje odgovora suvremenom svijetu. Tendencije 4 1968. i 1969. bilježe i pionirski pothvat uvođenja kompjutorske tehnologije u stvaranje umjetničkih djela ili, rečeno u ondašnjem duhu, u vizualna istraživanja. I sam pojam umjetnosti se sad želi donekle zaobići. Znanstvenici poput Vladimira Bonačića po prvi put se izravno angažiraju kao umjetnici, stvarajući kompjutorski generirane svjetlosne objekte u javnom prostoru. Radilo se o važnom utiranju puta kasnijem razvoju digitalne umjetnosti.
Kako je već rečeno, odjek ovakvog shvaćanja umjetnosti i njene povezanosti sa znanošću osjeća se i na izložbi Strukture nevidljivog. Ono što izostaje jest negdašnji naglašeni polemički i društvenokritički duh rasprava i teorija koje su pratile zbivanja na Novim tendencijama. Manifestno se postavljalo pitanje o položaju umjetnika u odnosu na društveni sistem, i uže, u odnosu prema umjetničkom svijetu, opiralo se komercijalizaciji i eksploataciji optičkih efekata u potrošačkom društvu. Zadržala se još stara konstruktivistička vjera u mjenjalačku snagu umjetnosti i u revolucionarno značenje ‘novih oblika za novo društvo’. Tog avangardnog patosa utopije, razumljivo, danas više nema.
Nakon prvog posjeta izložbi Strukture nevidljivog izašla sam iz Klovićevih dvora zapanjena sugeriranjem mnogobrojnih kompleksnih i dubljih dimenzija našeg fizičkog svijeta i vlastitim nepoznavanjem fizike. Odmah sam se prihvatila traganja za osnovnim pojmovima, najčešće iz tekstova prilagođenima djeci, o tome što je svjetlost, kako nastaju boje, što je zvuk, što su elementarne čestice, kaustika… Razgovori umjetnika i znanstvenika koji sudjeluju u ovom projektu u popratnom katalogu izložbe vrve informacijama – postavlja se pitanje: koliko je nestručnjaku uopće moguće interiorizirati spoznaje, primjerice, kvantne fizike? Teško, no znanstvenici odgovaraju da apstraktne spoznaje donekle ipak mogu postupno postati dio svakodnevne predodžbe otvarajući put posve drukčijem shvaćanju i percipiranju svijeta. Činjenica da je Zemlja okrugla nekoć je također bila samo apstraktna ideja.
No izloženim radovima nije namjera ilustrirati znanstvene ideje pomoću umjetnosti. Riječ je o suptilnijem odnosu, u kojem su i umjetnost i znanost shvaćeni kao oblici razumijevanja i orijentacije u svijetu, ljudske sposobnosti kojima pokušavamo proniknuti u zagonetnu strukturu pojavne zbilje. Njihovo međusobno interdisciplinarno prožimanje oplemenjuje i jednu i drugu, otvara nove mogućnosti poimanja i iskustvenog doživljavanja. Napokon, imaginacija, invencija i stalna potreba za proširivanjem granica zajedničke su i umjetnicima i znanstvenicima: primjerice, smione i genijalne fizikalne hipoteze tek rijetko i nakon stalnog modificiranja nalaze svoju materijalnu potvrdu. Iako je prvotni dojam izložbe pomalo metafizički, brzo se uviđa da su se umjetnici nadahnuli znanstvenim spoznajama i potom ih oblikovali u radove koji ukazuju na osjetilno nedostupne, nevidljive unutrašnje zakonitosti koje ravnaju fizičkom stvarnošću i time dovode do vidljivosti jednu drugačiju materijalnost, zapravo dublje i mnogobrojne stvarnosne dimenzije. Pitaju se o prirodi percepcije, prostora, gibanja čestica, o strukturi tvari i ponašanju valova zvuka i svjetlosti; pitaju se ‘kako funkcioniraju stvari’.
*Isabelle Sordage – ‘Boite a dessin villa arson’
Francusku umjetnicu Isabelle Sordage zanima kakve forme može ‘utjeloviti’ zvuk, na koje nas oblike asocira: radi se o sinestezijskom pristupu doživljaju svijeta, a ona to sama naziva geometrijom zvuka. U ambijentalnom radu Kutija za crtanje zvučni valovi odbijaju se od zida i velikih parabola, obojanih u crveno, a zvuk se dodatno mijenja u interakciji s ljudskim tijelom, tako da postaje intenzivnijim i višim kako se približavamo paraboli, posebice njenom središtu, a na suprotnom zidu, kod zvučnika, gotovo je posve nečujan. To nas potiče na vizualiziranje fizičke prisutnosti igre zvučnih valova oko nas i crteža kojeg stvaraju u prostoru.
*Marine Antony – Black Over Blue
Dvije vrlo dojmljive prostorne instalacije mlade umjetnice Marine Antony predstavljaju svojevrsno istraživanje prirode vizualne i auditivne percepcije, a kretanjem kroz rad pobuđuje se posebno kontemplativno iskustvo. U prvom radu, Black Over Blue, zamračeni prostor ispunjen je aluminijskim pločicama pravokutnog oblika, obješenima na različitim visinama. Svaka je pločica s jedne strane crna, dok je s druge prekrivena fluorescentnim premazom koji u mraku stvara mističnu plavičastu auru svjetlosti. Kretanjem kroz prostor ispunjen lebdećim pravokutnicima oni naizgled tonu u mrak i nestaju, a potom opet iznova izranjaju; zahvaljujući tromosti oka (onom istom fenomenu koji je omogućio iluziju pokreta na filmu), na mrežnici nam zaostaju refleksije fluorescentne strane pločica, tako da se čini da je pravokutnika mnogo više nego što ih doista ima. Osjećaj je sveprožimajući i percepcija uskoro prerasta u kontemplativno iskustvo. Sama umjetnica je ponudila i konkretniju interpretaciju: željela je evocirati atmosferu kretanja među nepoznatim ljudima, onaj anksiozni i neugodni osjećaj u prigodama društvenih okupljanja…
Lebdeći pravokutnici osnovni su motiv i njenog drugog rada, naziva Bijeli šum, no ovaj put se radi o devet velikih bijelih modula koji okretanjem u prostoru proizvode ‘iskričavi’ šum. On odjekuje čitavim prostorom izložbe i dodatno podsjeća na udaranje valova o obalu i valjanje zrnaca pijeska pod utjecajem njihove sile. Nakon malo čuđenja, shvaćamo da aktivno sudjelujemo u nastanku rada: naša nepokretnost pokreće rotaciju pravokutnika, dok se na svaki naš pokret pravokutnici usporavaju, a šum zamire.
* Pierre Gallais -‘Architexture (Phil…en…tropie)’
Matematičar i umjetnik, Pierre Gallais, stvara instalacije pune nekog elementarnog dinamizma, koristeći se laserskim zrakama i fluorescentnom vunom napetima poput struna u prostoru. Architexture (Phil…en…tropie) predstavlja matematički crtež elipse u prostoru, a nakon dužeg promatranja shvaćamo da je stvoren raspinjanjem ravnih niti narančaste vune, dok je jedina doista eliptična linija u ovom radu nastala vezivanjem za sjecišta ravnih linija. Matematika mu služi kao alat za konstruiranje instalacija i ostvarenje takvih preciznih geometrijskih formi. Tehnički superiorno je izveden i ‘Plano Flexionante Circular’, rad Eliasa Crespina, instalacija sačinjena od obješenih metalnih štapića čijim pravilnim i uzastopnim ritmom spuštanja, dizanja i raspršivanja upravlja digitalni mehanizam. Prostorni crtež koji tako nastaje sugerira kretanje i dinamiku valova, a dodatno se prizor razigrava prisutnošću dviju sjena cijelog mehanizma na zidovima.
* Pierre Gallais -‘Plano Flexionante Circular’
Mirjana Vodopija na ovoj je izložbi nastavila razvijati teme koje ju već dugo zaokupljaju, poput prikaza obično nevidljivog kretanja zraka i istraživanje svjetla, ovaj put kao snopova svjetlosti vidljivih u dodiru s česticama prašine, dima, vode. U impresivnoj instalaciji Vortex, nastaloj u suradnji s fizičarom Davorom Horvatićem, prikaz nasumičnog gibanja čestica projiciran je na platnu kružnog oblika koje se ‘zašiljuje’ u pravac, a na dodatnoj projekciji na zidu isti se prizor pretvara u motiv gibanja čestica koje nestaju središtu vrtloga. Moglo bi se reći da se radi o udvajanju prizora: zahvaljujući dinamičnom obliku platna dobivamo dojam realnog vrtloga, a na projekciji na zidu njegovu dvodimenzionalnu simulaciju. To budi razne asocijacije, od popularne predodžbe o crnim rupama do prizora spiralnog kretanja galaksija. Vidljivost, formu i igru snopova svjetla umjetnica vizualizira u Uronjenom svjetlu, videoprojekciji u kojoj ukoso postavljeni projektori projiciraju svjetlost kroz vodu, tako da ukršteni snopovi stvaraju svjetlosne crteže prekrasnog motiva klepsidre, romboidnih oblika, dijagonalnih pruga.
*Tommi Grönlund i Petteri Nisunen – Plane
Finski umjetnici i arhitekti Tommi Grönlund i Petteri Nisunen svojim umjetničkim projektima već dugi niz godina istražuju prirodne fenomene i sile. Kao i u većini ostalih radova, i u njihovoj se instalaciji Plane materijalizira i dovodi do svijesti osjetilima skrivena struktura pojavnog svijeta: ovdje je riječ o ‘prikazu’ magnetne sile koja se nalazi u međuprostoru između dva magneta pričvršćena na čelične valjke, prevladavajući gravitaciju i držeći u napetoj okomici žice na koje su pričvršćeni. Paradoksalno, unutar statičnosti ovog rada kao da osjećamo istodobno pulsiranje sila koje ga drže na okupu. Poseban pak interes posjetitelja izaziva nihov rad Nestabilna materija u kojem se na pokretnoj strukturi kotrljaju i premještaju tisuće čeličnih kuglica, slijedeći nagibe ploče, isprva polagano, a potom silovito i proizvode zvuk sličan šumu valova. Prizor pomalo podsjeća na kretanje mase ljudi, gledano iz ptičje perspektive. Vizualni dojam se intenzivira iz daljine: sve izgleda poput pomičnog reljefa, a površina kuglica postaje vibrirajuća izmjena crnog, sivog i srebrnog.
*Tommi Grönlund i Petteri Nisunen – Unstable Matter
Sama autorica izložbe, Martina Kramer, inspirirala se geometrijskom strukturom engleskog matematičara i fizičara Rogera Penrosea, poznatoj kao Penroseovo popločenje, a Ivana Franke, slično kao i Marine Antony, ponovno se poigrala s mogućnostima ljudske percepcije. U radu In the Faraway Past and In the Future minimalnim sredstvima, najlonskom mrežom raspetom unutar aluminijske konstrukcije i LED svjetlom postiže dinamičan i kinetičan, pomalo duhovit, optički efekt: kretanjem ispred površine mreže vidimo kružne oblike koji se međusobno preklapaju, smanjuju, nestaju i ponovno nastaju.
*Ivana Franke – In the Faraway Past and In the Future
U sinergiji umjetnosti, znanstvenih spoznaja i tehničkih mogućnosti nastaju radovi vođeni istraživačkom i otkrivačkom znatiželjom, a tematsko jedinstvo može se odrediti kao zajednički napor umjetnosti i znanosti ka istraživanju granica osjetilnih mogućnosti i proširivanju sposobnosti drukčijeg shvaćanja svega oko nas. Ako se patos prethodnika i izgubio, ostao je dječji, zaigrani entuzijazam oko čudesnosti našeg svijeta.
Fotografije via: Klovićevi dvori, thisiscolossal.com , insert2014.in, Artaddict.net, isabelle-sordage.fr.
Izložba je otvorena do 15. lipnja 2014.
