Tragovi nestajanja – u iščekivanju četvrtog čina

Autorica: Jasna Jakšić

[o radu “Tragovi nestajanja (u tri čina)” Igora Grubića, kojim se Hrvatska predstavljala na lanjskom Venecijanskom bijenalu, a koji u svjetlu aktualnih događanja dobiva nova značenja i vrijednosti]

U vrijeme evropske post-karantene, rasta globalne razine epidemije, iščekivanja ekonomske recesije i sveprisutnog novog normalnog, Tragovi nestajanja, prvi puta predstavljeni kao cjelovita instalacija na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti i otvoreni netom prije proglašenja pandemije, kao da su predvidjeli budućnost. Prizori iz suburbijskih gustiša i utočišta, zatvorenih obrtničkih radnji i raspadajućih tvornica, iz post-industrijskih krajolika potpuno lišenih ljudskog prisustva nakon iskustva samoće i praznine karantene i policijskog sata, što se sada preselilio u druge krajeve svijeta, dobivaju neko novo značenje. To je možda najzornije prisutno u prvim, animiranim kadrovima filma Kako se kalio čelik u kojemu dvojica junaka i njihov pas kroz nenaseljeni, brežuljkasti pejzaž, dolaze do napuštene tvornice. Nestajanje se više ne odnosi samo na razdoblja modernizacijskog zamaha i industrijalizacije te nikad dovršene i trajne ekonomske tranzicije i političke normalizacije, već, možda, i na ljudsko postojanje uopće.

*Igor Grubić, “Kako se kalio čelik”, 2018., video, 12’40”

*Izložba “Tragovi nestajanja (u tri čina)” na 58. venecijanskom bijenalu / foto: Bojan Mrđenović

Dio instalacije smješten je u arhivskim ladičarima, izvorno namijenjenim čuvanju fotografija od propadanja uslijed svjetla i UV zračenja. Prijenosom povijesnog sjećanja se, skriven u sigurnosti mraka, bavi ciklus nazvan prema Azrinom albumu Filigranski pločnici – fotoesej posvećen nestanku malih obrta na Balkanu. Riječ je o krajevima u kojima tradicionalni obrti, impregniranim otomanskim ali i, nerijetko, venecijanskim nasljeđem, između ostalog, prenose obiteljske tradicije. Istodobno, uzmiču pred agresivnom transformacijom gradova i gradske ekonomije, postajući destinacijskim kulisama i nudeći jednokratne doživljajne prečace za kratkotrajne posjetitelje. Nižu se fotografske sekvence koje počinju od zatvorenih, zakračunatih metalnih vratnica prostora oglašenih za prodaju. Iza skromnih metalnih portala nalazile su se brijačnice, slastičarnice i krojačnice, malene radnje filigrana, jorganara, krznara, ikonopisaca koje, izgubivši kupce što se sve više okreću uvoznoj jeftinoj masovnoj proizvodnji. Grubićev je esej posveta ne samo vremenu koje seže u neka predindustrijska razdoblja, prizivajući duh britanskog književnika, kritičara, povjesničara umjetnosti, građanskog aktivista Johna Ruskina koji je prije stotinu i sedamdest godina, u jeku druge industrijske revolucije, pisao svoje kapitalno djelo Stones of Venice – gdje se ne bavi samo venecijanskom arhitekturom već i vremenom prije podjele rada. Vrijeme je to kada je, prema Ruskinovoj viziji, zanatski rad bio jedinstven i cijenjen, usmjeren ka nekom zajedničkom prostoru i dobru, što je prepoznao u stilu u kojemu su izvedene brojne vijećnice evropskih povijesnih komuna – u gotici, koja u svom imenu nosi aluziju na vrijeme propasti Rimskog carstva. S druge strane, poput Venecije, nasljednice u velikoj mjeri i bizantske tradicije koja je stoljećima s Otomanskim carstvom izravno graničila, ratovala ali i trgovala, i kroz čije je luke, pristaništa i dućane Levant susretao Evropu, mjesta koja će Grubić okupiti pod imenom što ukazuje na gradski okoliš, u svojim teksturama, materijalima i povijesnim slojevima nose i povijest migracija i izgradnje gradova – mahala, varošica i sajmišta, nastalih na marginama jedne obrtničke, migrantske internacionale Albanaca, Kramara, Židova, Roma i Cincara i mnogih drugih.

*Igor Grubić, “Tragovi nestajanja (Filigranski pločnici)”, 2006.-2019., foto-esej

*Izložba “Tragovi nestajanja (u tri čina)” u Galeriji MKC u Domu mladih u Splitu / foto: Darko Škrobonja

Internacionalan je, odnosno globalno prepoznatljiv, i ambijent svakodnevnog života na društvenim i gradskim okrajcima – njegova su mjesta privremena naselja sklepanih, bespravnih daščara koje su, u duhu reciklaže, tek nužne intervencije u okoliš, i primjene već korištenih, odbačenih materijala, ponovno bliskih Ruskinovu duhu, ovaj put iz ekoloških razloga. Riječ je o samoorganiziranom naselju beskućnika, koje je u svojoj promišljenosti i maštovitosti bliska vrhunskim arhitektonskim ostvarenjima, a održavanje povrtnjaka, vrtova i sjenica daje joj posebnu kvalitetu. Prateći život ljudi s društvenog ruba, Grubić njihovom privremenom životnom prostoru, samoorganizaciji i stambenim rješenjima daje dostojanstvo vrhunske arhitekture, doživljavajući vlasnike i stanovnike tih kućica pravim arhitektima. Topli interes za život drugoga, poštivanje njegova osobnog prostora i visoka razina poštivanja ljudskog dostojanstva koju Grubić iskazuje kako fotografijama što nastoje, prije svega, ukazati na ljepotu, originalnost i vrijednost te privremene arhitekture, tako i popratnim tekstovima iz kojih, prije nego li želja za skupljanjem trofeja, izbija želja za iskrenim, ljudskim odnosom sa stanovnicima tih prostora. Kao i u prethodnom ciklusu, gentrifkacija i spekulacija zemljištem tu ima posebno mjesto, vežući se uz intervencije u pejzažu koje nose samo modernistički neboderi na čijim se krovovima izmjenjuju odašiljači i reklame, ali i specifična arhitektura skladišta i velikih trgovina sa svojim neonski označitelji u pejzažu – bilo da je riječ o postojećim ili propalim korporacijama. Smještena između rijeke, komercijalne zone i gradske obilaznice, lokacija tog privremenog naselja sadrži sve označitelje nemjesta nastalih na okrajcima globalnog kapitala što se širi gradovima u kojima jaz siromašnih i bogatih postaje sve dublji, i koji, unatoč tome što sve češće klimatske nepogode i građevinska spekulacija uništavaju nastambe, neizostavno grabi naprijed.

*Igor Grubić, “Tragovi nestajanja (Wild House)”, 2006.-2019., foto-esej

Treće poglavlje, Dekonstrukcija tvornice, snimano je u opustjelim tvorničkim kompleksima, među kojima je i Željezara u Sisku, gradu koji je bio simbol industrijalizacije i industrijskog razvoja te, posljedično, razvoja radničkog pokreta. Fotografirajući napuštene tvorničke hale, Grubić u njima razotkriva katedrale i bazilike, zbog osvjetljenja i visine središnjih izduženih prostora, a u ispucanim prozorskim staklima čije boje odražavaju različite stupnjeve neodržavanja, prepoznaje apstraktne vitraje. Nekadašnji radnički prostori, u punom smislu te riječi, promjenom su političkog sustava i ekonomskom tranzicijom te zakučastim putevima podržavljenja društvenog vlasništva i meandriranjem kuponske privatizacije ostavljeni i prepušteni bršljanu i – još jednoj skupini s društvenih margina – sakupljačima željeza i sekundarnih sirovina koji iz starih pogona uzimaju sve što bi se dalo unovčiti. U kulturnim inicijativama koje će privremeno nastaniti derutne tvorničke dvorane i u sinergijskom djelovanju kulturnih radnika prepoznaje se plamen nekih novih nada, a ne gentrifikacijska prijetnja.

*Igor Grubić, “Tragovi nestajanja (Dekonstrukcija tvornice), 2006.-2019., foto-esej

*Izložba “Tragovi nestajanja (u tri čina)” u Galeriji MKC u Domu mladih u Splitu / foto: Darko Škrobonja

U postavu riješeni kroz didaktičke panele i brižljivo posložene arhive, fotoeseji prizivaju duh tvorničkih kancelarija i hodnika, a ne galerijskih i muzejskih prostora. Struktura koja predstavljenom ukida svaki spektakl i nepotrebnu dramaturgiju, svodeći ga na nereprezentativnu, vizualnu informaciju, izvedenu u maniri snimanja terena ili filmske skice, u opreci je s iznimno empatičnim i osobnim tonom popratnih tekstova. No zato drugi dio izložbe, animirani film Kako se kalio čelik, evocira herojsko vrijeme ne samo industrije nego i filmskog stvaralaštva, kada su filmski žurnali dizali moral radnicima. Riječ je o narativu koji počinje kao distopijski, i u kojemu ulazak u tvoričke hale vodi u slavnu prošlost, u sažetoj verziji propasti osobnih odnosa i pojedinačnih sudbina kroz raspad zajednica i kolektiviteta, no koji – razočaranju i sukobima unatoč – završava vjerom u zajednički rad. Snimljen u devet važnih tvornica u Hrvatskoj, Kako se kalio čelik u snimke tih napuštenih prostora, u kojima su još uvijek vidljivi tragovi nekadašnjeg boravka radnika, uvodi animirane nijeme figure oca i sina – starijeg u prisjećanju na nekadašnje udarništvo, dok se mlađi prepušta u mahove bezobzirnoj igri u ugaslom pogonu. Ispreplitanje dokumentarnih, dugih kadrova tvornica s povremeno minuciozno ubačenim figurama i životinjskim likovima (oni, za razliku od ljudskih, komuniciraju glasom), kao i s animiranim dijelovima u jednom se trenu, prekida projekcijom unutar filma – propagandnim spojem snimki djevojaka i mladića na radnim akcijama i partizanske pjesme, što vodi i ka konačnom obratu. Sukob generacija razriješio se u ponovno pronađenom plamenu koji će, barem metaforički, udahnuti novi život usnulim divovima. Fotografski eseji, koji kroz svoje sekvence bez ljudskih likova ostavljaju dojam filmskih setova, animiranom filmu daju prostorni i povijesni kontekst, ali i, konačno, nadu. Iz svjedočenja raspada i nestajanja možda će se, u nekoj imaginarno eliptičkoj konstrukciji, ponovo roditi neko bolje sutra.