Koja je točka na zagrebačkim obalama Save najpodesnija za etapni gradograditeljski iskorak grada na njegove obale; zašto nije pametno dati prioritet proširenju tramvajske mreže trasi do aerodroma; što smjestiti na prostor Velesajma i koje je općenito stanje urbanističke struke, neke su od tema, prijedloga i alternativa aktualnim gradskim planovima o kojima govori Zoran Hebar, arhitekt, urbanist i potpredsjednik Udruge hrvatskih urbanista.
Radni vijek proveo je u Urbanističkom zavodu Grada Zagreba, gdje sad radi kao pomoćnik direktora. Neki od važnijih projekata su mu realizacija urbanističkog rješenja naselja Špansko- Oranice gdje je projektirao i sve parkove, pješačke ulice, trgove te dvije stambene zgrade. Po njegovom prvonagrađenom rješenju iz 1980. godine uređen je i blok Martićeva – Heinzelova – Šubićeva s tržnicom i prvom javnom garažom te obližnji park Bartola Kašića kao razrada tog prijedloga. Autor je i poslovno stambene zgrade u Samoboru, vile na Pantovčaku, apartmanskog naselja u Novom Vinodolskom, vila u Šipanskoj Luci, stambeno – poslovne zgrade u Voćarskoj ulici, te nekoliko fontana (park Bartola Kašića, trg 101. brigade i park u naselju Špansko – Oranice, fontane i spomenik na Trgu žrtava Ovčare u Vukovaru) itd. Dobitnik je jedne od tri jednakovrijedne prve nagrade na natječaju za regulaciju Save u Zagrebu 2002. godine.
*Zoran Hebar
Intervju je dio Vizkulturine serije razgovora koji fokusiraju urbanistički i drugi razvoj Zagreba s ciljem podizanja razine znanja o gradu i kulture prostora.
► Bili ste član mnogih žirija arhitektonsko-urbanističkih natječaja u Zagrebu. Koja je najslabija točka postojećih procedura?
Zoran Hebar: Mislim da treba dobro proanalizirati program za natječaj prije objave raspisa, a trebalo bi i izraditi svojevrsnu prostornu simulaciju i provesti ozbiljnu raspravu na ocjenjivačkom sudu prije konačnog definiranja programa. Od natjecatelja bi trebalo tražiti i makete odgovarajućeg mjerila, što bi se trebalo posebno obeštetiti. Nekada je bilo normalno da se po završetku natječaja štampa odgovarajuća publikacija što je značilo papirnati trag o radovima. Sada je to iznimka, što nije dobro. Mislim i da bi bilo dobro dati veći značaj uključenju javnosti na upoznavanju s rezultatima natječaja, a možda i s programom. Pitanje je i koji je smisao provedbe natječaja na kojima sudjeluje veliki broj ljudi, sve to i košta, a onda se ništa od toga ne realizira. Svakako bi trebalo izbjegavati provedbu natječaja samo forme radi, a što je u Zagrebu praksa.
► Što mislite o ideji da kod natječaja za važnije projekte, stručni žiri bira tri najbolja prijedloga i nakon toga se otvara razdoblje za predstavljanje tih prijedloga javnosti, eventualne korekcije te da tek onda uslijedi finalni izbor koji bi imao i elemente građanske participacije?
Zoran Hebar: Mislim da je to dobra ideja, samo bi trebalo promisliti o tome tko vrši konačni odabir nakon uključivanja javnosti. Trebalo bi domisliti je li to isti žiri ili neko drugo tijelo.
► Koji su poželjni koraci prema boljem uključivanju javnosti?
Zoran Hebar: Javnost bi se mogla uključivati već u procesu verifikacije natječajnog programa. Da se to uradilo kod npr. natječaja za crkvu na Savici ne bi bilo današnjih problema. No, to raspisivač i investitor moraju znati prepoznati kao kvalitetu, a ne kao smetnju.
► U recentnoj i relevantnoj anketi, čak 77% ispitanika izjasnilo se protiv gradnje ičega, pa tako i crkve (točnije: vjersko-poslovno-stambenog kompleksa koji se gura pod terminom crkva), u parku na Savici. Čak je i 72% ispitanika katoličke vjeroispovijesti protiv gradnje u parku. Građanska inicijativa koja brani park podršku je dobila od DAZ-a i Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata. Potpredsjednik ste Udruge hrvatskih urbanista. Bi li udruga podržala građansku inicijativu koja brani javni park na Savici od bilo kakve izgradnje?
Zoran Hebar: Naravno da podržavamo stav građana. Pa i takvi objekti se grade prvenstveno zbog njih. Začuđuje da to predstavnici Crkve ne uočavaju.
Uvjeren sam da je osnovna zadaća urbanizma definiranje kvalitetnih javnih prostora bez obzira na to radi li se o parku, trgu, ulici ili nekom drugom otvorenom prostoru. Ako je to točno, tada ne bi trebalo „napadati“ parkovne prostore, bilo planirane ili postojeće, novom gradnjom, bez obzira na namjenu.
► Nekoliko je slučajeva u gradu da se upravo vjersko-poslovno-stambeni objekti, praktično na silu, planiraju graditi na prostoru javnih parkova, a od toga su dva slučaja slična i aktualna: Savica i Kajzerica. Takva praksa uzurpacije javnog prostora nanosi štetu Zagrebu, a servisirana je upravo od stručnih službi koje su dužne braniti javni interes, ali to ne čine. Kako to komentirate?
Zoran Hebar: Smatram to ili manifestacijom moći ili nerazumijevanjem funkcije koju ti ljudi obavljaju. Žalosno je da se Hrvatskoj uopće sagradilo desetke crkava koje su ili na lošoj lokaciji ili je njihova arhitektura loša. Zagreb bi se trebao isticati kao pozitivan primjer. Umjesto toga se nasilnim lociranjem crkava tamo gdje bi se devastiralo postojeće parkove i zelenilo izaziva ogorčenje javnosti i nanosi šeta gradu. Razumijem želju da Grad i Kaptol što jednostavnije riješe imovinske odnose, no kako je i crkva javni objekt ona bi trebala biti locirana tamo gdje će je građani prihvatiti kao svoju, a ne kao nametnuto rješenje koje poništava postojeću vrijednost.
► Kako ocjenjujete rad Zagreb Foruma? Osim što uopće nema natječaja za uređenje, nijedan projekt novih preuređenja javnih prostora u gradu nije u Forumu pravovremeno, a ni uopće javno prezentiran. Ne bi li upravo to mjesto, kad već postoji, trebalo biti mjesto za upoznavanje javnosti s planovima i raspravama prije implementacija, sve kako bi se procedure demokratizirale i to s ciljem iznalaženja boljih rješenja za grad?
Zoran Hebar: Naravno da bi to bilo dobro mjesto, ne samo za prezentacije već i za osluškivanje glasa javnosti. No Forum bi mogao, poput npr. ljubljanskog, biti i pokretač raznih razvojnih inicijativa. No, ne poznajem dobro rad i ciljeve Foruma pa nisam najbolji sugovornik za ocjenu njegova rada.
► Autor ste jednog od tri rada nagrađenih jednakovrijednom prvom nagradom za regulaciju čitavog poteza Save u Zagrebu.
Izgledi da se projekt realizira su za sad nikakvi, no što se može učiniti već danas bez velikih zahvata u taj prostor?
Zoran Hebar: Mislim da bi prvo trebalo revitalizirati korištenje same rijeke. To su pokazale božićne kajakaške i kanu utrke, nedavna utrka osmeraca, kros takmičenja itd. Zašto se po inundacijama npr. ne bi organiziralo i kasačke ture konjima s hipodroma?
Mislim da bi pun pogodak bilo i oživljavanje plovidbe Savom, u prvoj fazi kao turističko izletnička atrakcija kakvu npr. danas ima Vukovar. Kasnije bi to mogao biti i dio sustava javnog prijevoza putnika. Zašto se od Podsuseda do Savice ne bi došlo vodenim taksijem ili malim brodom? Kao što se skelom može prijeći rijeku između Medsava na području Samobora do područja Zaprešića ili nizvodno kod Rugvice, moglo bi se svojevrsnom skelom, kao atrakcijom, prelaziti s obale na obalu u užem dijelu Zagreba. Isto tako bi trebalo obnoviti ideje o plutajućim ugostiteljskim objektima. Uz suvremeno korištenje obnove nekadašnjeg kupališta bilo bi zanimljivo u rijeci usidriti i plutajući bazen. Radi boljeg korištenja šetališta na nasipima moglo bi se postaviti i platforme na stupovima u inundaciji te na njima nuditi razne sadržaje.
► Koju točku na Savi vidite kao prioritetnu za gradograditeljski, etapni, iskorak prema realizacijama na obali?
Zoran Hebar: Za to je najpodobniji prostor današnjeg okretišta Savski most (više pročitajte ovdje).
Upsut treba reći i da je Savska cesta, koja završava ili počinje na okretištu, najvažnija gradska živa razvojna okosnica od Save do Ilice. To dokazuje tramvajska pruga, brojni sadržaji raznih namjena i neboderi koji formiraju siluetu ovog dijela grada, no svi poštujući vizuru na crkvu sv Marka.
Savski most je jedan od najstarijih prijelaza preko Save. Jedino je mjesto, uz Podsusedski most, gdje se razina nasipa i same ulice ne razlikuju. Nažalost, susjedni Jadranski most ništa od toga ne poštuje, čak presijeca pješačko kretanje nasipom, ima vrlo nisku donju kotu konstrukcije itd. Upravo to je i primjer kako ni natječaj ne mora uvijek dati dobre rezultate.
Prostor okretišta bi trebao postati gradski trg na obali rijeke. To sigurno neće postati ako se realizira tzv. intermodalni terminal s brojnim parkiralištima, što se sad planira.
Umjesto toga, trebalo bi oblikovati obode trga gradnjom zgrada s lokalima i javnim sadržajima u prizemlju. Okretište tramvaja kao dio gradske povijesti treba ostati u tom prostoru, naravno s drugačijim opločenjem i uređenjem stajališta. U budućnosti bi se tramvajsku prugu moglo i produžiti duž nasipa prema Mostu Slobode, a možda i preko obnovljenog i ojačanog Savskog mosta prema Kajzerici gdje bi se mogla nastaviti na razini krune nasipa prema hipodromu.
Sadašnji autobusni terminal bi trebalo premjestiti, po mom mišljenju, u prostor između spoja pruga za Sisak i Karlovac, uz Jadransku aveniju. Ionako gotovo svi autobusi idu u prostore s južne strane Save.
Nekada se npr. u PUP-u Savska – Šarengradska planiralo dva nebodera, po jedan sa svake strane početka Savske ceste kao svojevrsne simboličke elemente početka Savske.
Prostor današnjeg igrališta uz zgradu Veslačkog kluba Trešnjava bi se moglo urediti kao park, a samu zgradu obnoviti. Vrlo bi važno bilo i osigurati šetnicu prema nekadašnjem kupalištu i kompleksu Mladosti pa makar i denivelirano oko upornjaka Jadranskog mosta. No, neovisno o tome što imam jasnu viziju mogućeg razvoja tog prostora smatram da bi najbolje bilo raspisati urbanističko – arhitektonski natječaj, ali prethodno pažljivo definirati program ili kazati da je to anketni natječaj za koncept.
Bilo bi pametno u fazi izrade programa uključiti javnost, vidjeti kako se prostor već koristi sad i čuti što građani žele od tog prostora.
► Koje su konkretne prepreke ali i poželjni koraci prema realizaciji uređenja prostora okretišta kod Savskog mosta tj. mogućeg budućeg Savskog trga?
Zoran Hebar: Najveća prepreka je želja da se tu sagradi tzv. intermodalni terminal (više o terminalu pročitajte ovdje) koji uključuje željezničku stanicu, autobusni terminal s parkiralištima osobnih i taxi vozila i tramvajsko okretište. Smatram da je to devastacija priobalja i loše prometno rješenje. Prepreka je u glavama odgovornih koji ne vide da se uređenju Savskog mosta treba pristupiti pažljivo i kompleksno, a ne samo ovakvim projektima. Isto tako nije rješenje u šminkanju Savskog mosta ili davanju imena Hendrix Zelenom željezničkom mostu. Na kraju, Savski most je mjesto koje koriste tisuće ljudi i oni zaslužuju uređeniji prostor. Sadašnje stanje se može ilustrirati činjenicom da tamo donedavno nije bilo ni klupa za odmor koje su postavljene tek nakon zahtjeva građana.
► U Zagrebu se sporadično najavljuje tramvaj do aerodroma, no produženje tramvajske mreže nije se dogodilo desetljećima, iako su mnogi od koridora odavno osigurani. Kako gledate na taj problem totalnog zapostavljanja takve infrastrukture i koje trase vidite kao prioritetne?
Zoran Hebar: Koliko znam, do većine aerodroma vozi željeznica ili neko drugo šinsko vozilo koje nije tramvaj. Nekada se za tu trasu razmatrala mogućnost gradnje brzog šinskog koridora koji bi bio na stupovima, iznad zemlje. Možda bi o tome trebalo razmišljati ponovno. A ni koridor pruge za Veliku Goricu nije tako daleko od aerodroma pa bi bolje željezničke veze mogle poslužiti i putnicima i stanovnicima Velike Gorice.
Mislim da bi bilo pametno i poboljšati javni prijevoz putnika na npr. sljedećim dionicama: povezati Trešnjevački trg i Savsku; prugu sagraditi u koridoru produžene Baštijanove ulice sve do Jankomira, ili prugu graditi duž Zagrebačke i Ljubljanske avenije; potom sagraditi prugu od Horvaćanske do Ilice; sagraditi prugu duž ulice Prisavlje; ili prugu sagraditi ili na novom mostu u produžetku Ulice Savezne Republike Njemačke ili na Mostu slobode. No, s obzirom na to da gradska uprava novac ulaže u druge projekte, skeptičan sam prema mogućnostima realizacije bilo koje od ovih trasa. Glavni kriterij za produženje tramvajske mreže trebao bi biti broj stanovnika koji gravitira nekoj od novih trasa, a to sigurno nije pruga za aerodrom.
►Koja je vaša ocjena sadašnjeg odnosa prema i predviđanja za prostor Gredelja?
Zoran Hebar: Gredelj je samo jedan od urbanistički vrijednih gradskih prostora s kojima Grad izgleda nema načina kako ih pametno iskoristiti. Tu su još i blok Badel, Paromlin, bivša klaonica u Heinzelovoj, bivša vojna bolnica u Vlaškoj, bivša cementara u Podsusedu (koja je u privatnom vlasništvu), bivša Automehanika u Vlaškoj 77, Zagrebački velesajam, gradilište tzv. Nove bolnice uz Savu, lokacija nekadašnjeg kupališta uz Savu, Trg dr. Franje Tuđmana…. Mislim da samo nabrajanje govori o tome kako je broj lokacija o kojima se samo priča, a ništa ne radi, prevelik. Siguran sam da bi se definiranjem stava, a zatim i propozicija za gradnju i uređenje našlo zainteresiranih investitora.
Što se tiče Gredelja, jednom će se netko ipak osmjeliti i raspisati natječaj za širi prostor Gredelja. Pojedinačni prijedlozi koji se pojavljuju u zadnje vrijeme (3LHD, CIE) su dobri kao propitkivanje, ali ne i kao moguća rješenja.
Budući natječaj trebao bi biti anketni i obuhvatiti i prostor Glavnog i Autobusnog kolodvora te Trga Stjepana Radića. Tu mislim na niveletu pruge, položaj Glavnog kolodvora te rješenje povezivanja Donjeg grada i Trnja, i to ne samo prometno već prvenstveno osiguranje kontinuiteta javnih prostora te njihovu tipologiju (parkovi, trgovi i sl.).
Za sam kompleks Gredelja (više pročitajte ovdje: http://gredelj-stanje-izmedju.tumblr.com/ ) treba konačno i finalno odlučiti koje se građevine mora čuvati te obnavljati, koje se može rekonstruirati, a gdje se može slobodno intervenirati. Pritom su važni aspekti namjene, promet, parkovi i drugi javni prostori te eventualna ograničenja u visini gradnje.
► Velesajam funkcionira kao zatvoreni blok. Da li je i na koji način uputno taj vrijedni prostor, bez da se narušava osnovni koncept, oživjeti i dodatno integrirati u grad?
Zoran Hebar: Ne treba smetnuti s uma da je Velesajam bio i politički i urbanistički revolucionaran potez gradonačelnika Holjevca, kao inicijalnog sadržaja za početak gradnje tadašnjeg Južnog Zagreba, te kako se to voli reći, prelazak Zagreba preko Save. Cijeli taj prostor novih naselja bio je osmišljavan prema visokim urbanističkim standardima po uzoru na švedske primjere. Iz toga izvlačim zaključak da Velesajam treba i u povijesnom kontekstu na određeni način sačuvati kao urbanistički spomenik.
Moglo bi se postaviti i pitanje zašto se slični sajmovi u npr. Grazu ili Münchenu i dalje razvijaju, a naš velesajam propada? Ljubljana je iz sličnog prostora razvila MTC kao multifunkcionalni centar i svojevrsni novi gradski centar.
Mislim da bi, sačuvavši najvrednije paviljone, trebalo vrlo pažljivo odvagnuti koje se namjene mogu razvijati u ovom kompleksu. To sigurno nije samo kongresni centar, poduzetnički centar i sl.
Tenis centar, klizalište, teretana, robna kuća namještaja, karting dvorana itd. pokazuju da ljudi vole dolaziti ovamo. Uređenje snow-board dvorane ili dvorane za biciklizam itd. mogu proširiti novu funkciju Velesajma. I sadržaji kulture, primjerice zgrada drame HNK i slično, mogli bi doprinijeti kvalitetnom korištenju kompleksa.
Pritom bi trebalo tražiti snažne investitore za npr. kvalitetan veliki hotel i druge sadržaje.
► Zagreb nema kongresni centar, za što je 2005. godine proveden i natječaj za lokaciju Pierottijeve ulice, no ništa se nije dogodilo. Kako ocjenjujete tu lokaciju i gdje bi po vama bilo uputno graditi takav sadržaj za kojim postoji velika potreba?
Zoran Hebar: S obzirom na to se taj natječaj nije niti pokušalo realizirati, smatram da treba tražiti novu lokaciju, jer je ova prezahtjevna i radi velikog rušenja. A i zbog kapaciteta hotela Westin te prometnih gužvi, mislim da to nije dobra lokacija. Takav centar s velikim vrhunskim hotelom bi se moglo sagraditi u bloku Badel ili u sklopu Velesajma gdje bi to bio jedan pod pokretača razvoja.
► Zagreb ima dvije potkove: donjogradsku Zelenu i novozagrebačku Plavu koja je urbanistički naznačena, ali nikad do kraja uređena. Taj je niz velikih javnih parkova mjestimično ugrožen nagrizanjima. Kako gledate na ideju potkove i potrebu da je se afirmira i konačno dovrši?
Zoran Hebar: Donjogradska Zelena potkova je jedna i jedinstvena, a još u GUP-u iz 1971. bila je planirana druga, veća, novozagrebačka potkova kao želja da se tzv. ekološki prsteni povežu i prošire. Mislim da dvije potkove ne treba poistovjećivati samo u različitim dimenzijama. Treba naglasiti da su svi parkovi, pa i novozagrebačka potkova, za grad važni u fizionomskom smislu, u ekološkom smislu te kao prostori za boravak građana u ugodnom ozelenjenom prostoru.
Bilo bi lijepo da se u Novom Zagrebu, u njegovom središnjem dijelu, konačno uredi novi veliki planirani park koji je dio potkove. No, desetljeća prolaze, a gradske uprave nisu bile u stanju organizirati čak ni npr. sadnju drveća kao baze novog parka.
„Nagrizanje“ koje se u međuvremenu događa je posljedica lokacijskog tzv. „diveloperskog“ urbanizma, a to ne želim ni komentirati.
►Gdje vidite moguću lokaciju za buduću novu zgradu zagrebačke Gradske knjižnice?
Zoran Hebar: Najbolja bi bila zgrada nekadašnje Sveučilišne knjižnice umjesto sadašnjeg Arhiva. Ta je zgrada biser secesijske arhitekture koji je pretvoren u skladište. To je neoprostivo. Ako se to ne želi prenamijeniti, moglo bi se knjižnicu locirati u kompleks nekadašnjeg Paromlina, u sklopu neke od vrijednih zgrada u kompleksu Gredelj, ili u blok Badel.
►Uloga planerske struke doživjela je velike promjene od neovisnosti. Kako je sustav posložen danas i što vidite da je uputno mijenjati?
Zoran Hebar: Sustav je organiziran tako da se prvenstveno želi osigurati kvantiteta i birokratska povezanost, a kreativnost i kvaliteta su prepušteni slučaju. To ilustrira niz činjenica. Zakon o prostornom uređenju čak ne poznaje riječ urbanizam, a među planovima se ne spominju ni regionalni niti provedbeni (ili detaljni) urbanistički planovi, dok je urbana komasacija, nakon što je nakon godina uvjeravanja bila uvrštena u prethodni zakon, u aktualnom, koji se primjenjuje od 2014., izbačena.
Urbanistički projekt se niti ne spominje. Osim toga, u provedbi se praktički ukida lokacijska dozvola, osim za posebne slučajeve.
I sam sustav donošenja planova je organiziran tako da se tek nakon donošenja Prostornog plana države mogu donositi novi prostorni planovi županija (PPŽ) a nakon njihova donošenja novi prostorni planovi uređenja gradova i općina (PPUG/O) Novi generalni urbanistički planovi (GUP) se mogu donositi tek nakon njih. To praktično znači da se neki novi GUP može očekivati tek za nekoliko godina.
Nadalje, nekada su prostorni i generalni planovi služili za to da se jasno definira koncept i osnovne smjernice budućeg razvoja nekog prostora. Danas je glavni cilj kako iz njih iščitati dovoljno detaljne odredbe za izdavanje građevnih dozvola. Druge države, npr. Slovenija i Srbija, imaju niz planova različite detaljnosti kako bi se postupno odredilo propozicije za gradnju. Kod nas se to želi iščitati praktički iz županijskog plana, a za PPUG i GUP je to obavezno. Sumnjam da je itko od nas tako mudar da može odredbama za provođenje propisati sve za definiranje mogućnosti gradnje i uređenja nekog prostora. Ipak bi tu trebala biti neka grafička prezentacija.
Povežemo li to sa aktualnim problemima sa zagrebačkim GUP-om i sve glasnijim zahtjevima za novim konceptom, dakle i novim planom, to će se još dugo čekati ili će se pod nazivom „Izmjene i dopune“ postojećeg plana donositi novi. Današnji GUP bi se nakon velikog broja izmjena i dopuna slobodno mogao zvati “Generalni provedbeni plan“.
► Koje je stanje urbanističke struke?
Zoran Hebar: Vezano i uz prethodno pitanje, veliki problem predstavlja činjenica da se urbanistička struka slabo razvija. Županijski zavodi za planiranje, sada javne ustanove, se financiraju iz županijskih proračuna, mogu raditi sve vrste planova, a privatne tvrtke, koje su na tržištu, sve teže dolaze do posla po sve manjim cijenama.
Nakon što su početkom devedesetih godina ukinuti gotovo svi tadašnji provedbeni planovi, inzistiralo se samo na donošenju PPŽ-ova i PPUG/O-va, neko vrijeme je GUP bio izbačen iz zakona, a razvio se tzv. ,posprdno nazvan, „lokacijski urbanizam“.
U razdoblju od tada do danas urbanistička struka se osipa, slabo se tvrtke ekipiraju novim mladim ljudima jer nemaju novaca.
Mislim da se država mora odlučiti. Prostorno i urbanističko planiranje može biti cijelo na financiranju iz proračuna, a tada treba jasno odrediti koji poslovi mogu biti na tržištu i tko ih može raditi. Danas je situacija takva da sve mogu raditi županijski zavodi no istovremeno je omogućeno da ured ovlaštenog arhitekta može raditi i npr. UPU ili GUP pa i PPUG/O.
► Na koji način pristupiti definiranju vizije urbanističkog razvoja Zagreba?
Upravo na primjeru Zagreba podsjetio bih da je tridesetih godina 20. stoljeća bio proveden međunarodni natječaj za sagledavanje koncepta daljnjeg razvoja grada. Zašto se nešto takvo ne bi moglo provesti i danas?
Kao i za svaki plan, treba poći od analize stanja i dosadašnjeg razvoja, uočiti koji su to najvažniji problemi u svakodnevnom životu građana te ponuditi kako ih riješiti. Tada se može na osnovu analize nekoliko varijanti odrediti kojim putem treba ići.
Mislim da je općenito pogrešno tražiti isključivo lijepu sliku budućeg izgleda grada, već treba osmisliti koncept koji će omogućiti cjeloviti i postupni razvoj, korak po korak, tako da se omogući i detaljnije sagledavanje rješenja za neposrednu budućnost, a da plan sadržava tek naznake za dulje vremensko razdoblje.
► Koje je urbanističko pitanje prioritet za Zagreb?
Najvažnije urbanističko pitanje Zagreba je zaboraviti aktualni GUP i naći snage za formiranje koncepta razvoja grada primjerenog 21. stoljeću. Današnji GUP je zapravo niz krpanja koncepta iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nisam siguran da je za to spreman ni Ured za strategiju ni Zavod za planiranje. Za to bi trebalo okupiti svu struku koja o razvoju Zagreba ima što za reći i to jednostavno artikulirati. Nakon participacije stanovnika u svim fazama stvaranja ciljeva i koncepata moglo bi se raditi na novom GUP-u. No, to ne bi smio plan iz kojeg se iščitavaju propozicije za građevne čestice, već pravi razvojni dokument. Zato bi ga trebalo raditi u mjerili 1 : 10 000 te propisati detaljnu urbanističku razradu pojedinih dijelova grada.
Razgovarao: Saša Šimpraga (sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku)
Prethodni razgovor iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte ovdje
Fotografije: Tamara Brixy, Katerina Duda, Saša Šimpraga, Katarina Zlatec
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
