Kad nedjeljom posjetiš zagrebački klub Močvara ne očekuješ puno ljudi, osim možda nekog tko si odluči produljiti subotu. Kod ulaza u pogon „Jedinstvo“ ovog nedjeljnog popodneva bilo je par mladih djevojaka i momaka koji su kratili sate. No u predstojećim će ih danima tamo biti znatno više, jer Močvara ovih dana slavi 15. rođendan!
Povodom te značajne obljetnice dogovorili smo intervju s Igorom Hofbauerom i Darkom Kujundžićem ljudima koji su klub koji je oblikovao kulturnu kartu Hrvatske i regije, oblikovali kroz onu ‘šarenu’ stranu: plakate, papir i vizualni identitet.
Napomena prije čitanja intervjua u nastavku je jedan Parental Advisory: Riječ „plakat“ se kroz tekst ponavlja ravno pedeset i dva puta!
*Igor Hofbauer i Darko Kujundžić
Iako je Hofbauerov potpis u Močvarinim vizualima najprepoznatljiviji, nisu samo Darko Kujundžić i on zaslužni za veliki posao iz proteklih 15 godina. Tu su, kroz vrijeme, radili ili još uvijek rade Slobodan Alavanja, Danijel Sikora, Tomislav Vranić, Marko Matosić i Ivan Eror.
Ako izdržite do kraja ovog intervjua saznat ćete razvojni put naših alt junaka, ljude bitne za edukativno guglanje, par zabavnih zgoda iz procesa stvaranja, plus trikove kako ne ostati gladan poslije giga u metropoli.
► Ima li danas smisla radili plakat kada je primarni alat za oglašavanje postao facebook event?
Hofbauer: Ako hoćeš razliku u funkciji koncertnog plakata nekada i sada… danas ima jako puno niša i ljudi koji su zainteresirani za sitotisak plakata i on je dobio svoju ulogu kao neka vrst fetiša… Ljudi ih skupljaju u sitotisku, nema ih smisla stavljati po ulici jer ih je zabranjeno postavljati, a lijepiti ih možeš samo selotejpom. Dakle, ima logike da ih se u sitotisku radi i poslije koncerta ih se lijepo odnese doma. Ali oni više ne oglašavaju.
Kujundžić: Ako gledaš neki razvoj Močvarinog plakata; ti su plakati u ranim danima kluba doista imali neku informativnu ulogu. Nisu samo ‘oglašavali’ događaj nego su sadržavali i tekstove o bendu, i sve to što je u estetskom smislu za plakat bila katastrofa… Širenje interneta je tu zapravo napravilo super uslugu plakatu, jer se on sam rasteretio svih svih tih suvišnih informacija. Zatim se dominacijom interenta dogodila ta “smrt plakata”. Odnosno dominacijom interenta i odlukom Gradskog poglavarstva da se zabrani plakatiranje na ilegalnim pozicijama. Danas se, barem meni osobno, čini da je plakat postao neka stvar prestiža. Na primjer, Močvara i danas radi i ilustrira programe, i sve jer je to dio nekog identiteta, znaš. Pokazuje se jedan drugačiji način i pristup radu. Bend je dovoljno dobar da se za njega radi plakat, a i da nije dovoljno dobar… super je kad bendovi dođu i kažu “wow, tiskali su ih”, jer se i vani plakati sve manje rade.
Hofbauer: Da, i bendovi rade tu neki ‘merchandise’. I u kontekstu rock plakata on sam je postao predmet koji se kupuje na koncertima, koji se u tim kružocima izlaže; ima ljudi koji u to ulažu, ljudi koji sitotisak cijene.
Kujundžić: Super je i to da se plakat isprofilirao kroz vrijeme, jer oni koji su ga radili onako usput i za bezveze poput nekog generičkog programa u nekom klubu, ti ljudi su, zapravo, više-manje prestali raditi i štampati plakate, a oni koji su nastavili jer plakat vole i imaju taj neki estetski afinitet, oni su ostali i rade ih bolje nego ikad. Sad imaš i Svena koji se pojavljuje sa svojim radovima i koji je čisti proizvod neke ljubavi prema grafičkom dijelu s jedne strane i ima to izvorište u glazbi koja ga je vjerojatno primarno nadahnula, kao i nas… jer ja se nikada nisam školovao za ovo što radim. Studirao sam književnost i bibliotekarstvo, ali me uvijek privlačilo to vizualno u glazbi i kroz druženje sa pokojnim Barom, sa Hofom, počeo sam se baviti i živjeti od toga.
Hofbauer: Tu pričamo o entuzijazmu i ljubavi prema glazbi i ako se misliš time baviti, moraš to jako željeti. Netko se time baviti mora, a nije bilo puno ljudi koji su željeli. To je zbog ljubavi; hoćeš da ljudi to čuju, da ljudi to vide.
Kujundžić: Imamo sreću da postoji Močvara kao klub i da možemo raditi ove stvari za super bendove. Meni je takva situacija bila nedavno s Mike Wattom i njegovim plakatom . Rek’o sam: “Ja ću to raditi.” jer po svim parametrima to je trebao biti plakat mog života. I onda te to dovede u neku neurotičnu situaciju da tipa tri dana, tri večeri radiš plakat i četvrtu sam sebi kažeš da to ništa ne valja. Na kraju je izašao valjda peti prijedlog, ali prva četiri nisu izašli iz sobe van. Postaviš si neku ljestvicu i ono… dolazi ti Mike Watt i ne možeš mu prodati burek. To mora biti jeben plakat.
Hofbauer: Nitko od nas nije školovan za ovo. Ja sam recimo samo srednju školu završio. Mislim, uvijek sam znao crtati, ali nisam uspijevao to artikulirati.
Jeste li, kada je cijela priča s Močvarom krenula, očekivali da klub doživi 15 godina?
Hofbauer: Iskreno, nisam baš razmišljao o tome. Ali opet, vidiš da danas ništa ne stari i ljudi su svi balzamirani i mladi, pa i klub doživljavaju kao nešto što kroz generacije ide s njima. Doduše, malo me zabrinulo kad sam vidio da sam do sada napravio 150 programa (smijeh). Jer po nekoj logici trebao sam se odavno prestati time baviti i otići u neki City Tower Centar i zarađivati neku lovu.
Kada ste počeli raditi za Močvaru?
Kujundžić: U Zagreb sam došao 2002. i počeo raditi za klub, a Hof… Močvara se otvorila ’99-e, a Hof je sa URK-om (Udruženje za razvoj kulture) počeo još… kad Igore?
Hofbauer: Negdje 1996. To su bili plakati za Filozofski faks i svašta drugo… zapravo za koncerte koje je URK radio. Čim su klub otovorili počeo sam za njih crtati. Prvi su bili jako nevješti, naivni… tada još nije bilo Googlea, nisam imao računalo, nije još niti ta ikonografija bila profilirana. Imao sam neke dvije-tri knjižice od Charlesa Burnsa po kojima sam učio.
Nije li prva verzija Močvare bila negdje kod Botaničkog vrta?
Kujundžić: To ti je prva Močvara u Runjaninovoj ulici, i trajala je negdje pola godine. A Močvarica na Gornjem gradu je bila mali birc koji je trajao tipa mjesec dana (smijeh). Mislim da je najbitniji za Močvarin plakat u toj ranoj fazi, uz Hofove ilustracije – pokojni Ivica Baričević – Bara.
(Ivica Barićević umro je 2002. s trideset godina, a zaslužan je za Earwing Records i Žedno uho s Matom Škugorom;, svirao je u par post/nešto bendova i radio vizualno oblikovanje. Za omot prvog albuma Bambi Molestersa dobio je Crnog mačka. Ta godina nije bila loša samo kod nas jer otišao je i Jam Master Jay kao i Joe Strummer. Layne Staley se također trajno preselio. Prekinuli su Britney i Justin; Gwen Stefani se bila udala za onoga iz Bush, a El Bahattee je objavio Amen.)
Kujundžić nastavlja: Kroz devedesete si imao razvikane Božesačuvaj s jedne strane, a s druge super dizajnere iz Arkzina koji su radili fenomenalno oblikovanje za NGO scenu. I imao si Baru koji je bio kao… opozicija. Radio je fenomenalne omote, slične recimo omotima koje su u to vrijeme u Chicagu radili Fireproof Press za Touch And Go Records. I upravo taj spoj Igorove ilustracije i Barinih grafičkih tehnika uobličio je neki osnovni identitet Močvarinog plakata. Bara ti je radio slično kao i ovi iz Fireproof Press na natronu za Shellac i Tortoise; radio je Air Freshner, prvi CD od Peach Pit i jedan fenomenalni omota za bend Matchless Gift.
Drew Struzan, čovjek koji je naslikao plakate za Blade Runner, Indianu Jonesa i Star Wars u dokumentarcu „Man Behind the Poster“ govori vrlo iskrenu rečenicu: “Poverty makes the technique.“ Koliko su vam tehničke i financijske limitacije diktirale rad?
Hofbauer: S tehničke strane ovo je interesantno pitanje, zato što u mom slučaju ta situacija da imaš samo jednu boju koju možeš koristiti ti jako isprofilira i iskristalizira ideju. Znači, naučiš da stvar mora dobro izgledati samo s jednom bojom, što je jako teško. Na kraju sam počeo insistirati na tome da se ideja dovede to tog stupnja da boje uopće nisu potrebne.
I danas radim u najviše dvije boje.
Kujundžić: Čitav taj naš rad ti je zapravo krenuo iz neke ograničavajuće točke… svi su imali želju baviti se time, a nitko točno nije znao kako… Mislim da te to dosta motivira da napreduješ. Recimo plakat za Let 3 iz 2003. koji smo Hof i ja radili s jednim čudovištem … Znači, Hof je napravio plakat za neku okladu…
Hofbauer: Ja se toga ne sjećam (smijeh)
Kujundžić: Jesi.
Hofbauer: A vjerojatno…
Kujundžić: Znači, nacrtao ga je temperom na nekom debelom kartonu i to je bilo dosta reljefno. Poskenirao sam to i nije mi bilo jasno kako da to izvučem… što da napravim s tim… ono, imaš samo hrpu reljefa. I onda sam to u Photoshopu stempao, muljao, vamo-tamo… a taj je crtež bio inspiriran knjigom o nigerijskim filmskim plakatima.
Hofbauer: To je knjiga koji je tiskala francuska kuća koja se zove Le Dernier Cri iz Marseille-a koja se bavi plakatima na način koji mi se jako sviđa. Rade sitotisak i jako su bizarni.
Kao poljski plakat?
Hofbauer: Ne, ne. To je baš škola, shvaćaš? Škola gotovo na akademskoj razini. To je plakat baš po svim pravilima plakata. Ovo, s druge strane, je apsolutno bez ikakvih pravila plakata.
Kujundžić: Kod njih je zapravo preuzeta matrica holivudskog plakata… uglavnom niti dan danas mi kod tog plakata za Let 3 nije jasno kako smo ga tako dobro uspjeli napraviti.
Kako vam izgleda workflow danas?
Kujundžić: Imam dva vizualna afiniteta; jedan je Art Chantry, američki dizajner i profesor, koji je od svih tih tipova iz devedesetih radili za izdavačke kuće s tim kolažnim stilom dosta utjecao na mene. Onako wow!
A Raymond Pettibon?
Kujundžić: Pettibon je više ilustrator. Mogu navesti deset ljudi što su utjecali na mene, ali govorim o onome što sam bio u stanju reproducirati. Art Chantry i Aestetic Apparatus bili su mi super i od njih sam pokupio taj kolažni pristup, a s druge strane super mi je i Jim Flora, stari kit iz pedesetih i šezdesetih što je radio omote ploča. Super mi je i Mihajlo Arsovski. Prođi kroz predvorje Teatra &TD-a i svi oni veliki tipografski plakati su njegovi. Znači, kolaž plus ilustracije. Mislim, tek sam nedavno počeo crtati i Mike Watt je, ono, vrhunac moje umjetnosti (smijeh).
Koji klub u regiji ima vizualni identitet toliko izražen kako Močvara?
Kujundžić: Kino Šiška u Ljubljani.
Hofbauer: Menza Pri Koritu u Metelkova Mestu. Nije da ih radi moja bivša žena, ali stvarno su dobri! Šiška ima jako dobar dizajn, a ovi Metelkovčani su entuzijasti.
Kujundžić: Ono što je meni najzanimljivije na području bivše Jugoslavije danas vezano za klupski dizajn je mladi dečko iz Ploča, koji živi u Splitu i radi za Kocku tamo i zove se Ivo Matić. Fenomenalan ilustrator čovječe. Crno-bijela tehnika, line art i to… mlad klinac… to kad sam vidio, pao sam na dupe. Volio bi da jednog dana mogu crtati tako, ali to nisu moje sposobnosti.
Hofbauer: Ma naučim te crtati (smijeh).
Kujundžić: Lik ima super zaokruženu estetiku… tipografija… super mi je što sav lettering ručno radi.
Hofabuer: U mojem slučaju radi se o Bruni Toliću, našem čovjeku u Srbiji, koji ne radi puno, ali je radio vizual za Klopku za pionira. Tu je i Nadan Rojnić, puležan koji živi u Švicarskoj već jako dugo, ali dok je živio u Jugi radio je za MKC Koper i ispalo je da je napravio nekih 200 ili 300 plakata. I kad si spomenuo već Pettibona, imao je izložbu u Ljubljani na grafičkom bijenalu u istoj galeriji u kojoj je bio i Raymond Pettibon (bio je to 26. Grafički bienale Ljubljana 2005., op. a.).
Dakle, dali su mu neku razinu značaja u Sloveniji. A Raymond je lud, luud čovjek. I užasno enigmatičan i toliko je seksi, kao Rodchenko i te slike… ti to ne možeš više izbiti iz glave, shvaćaš? To je toliko jako… baš kao Rodchenko. Znači, poslije toga više gotovo da ne možeš ništa drugo osim nešto modificirati, ali tu su postavljeni temelji potpuno. U Rodchenkovom slučaju dizajna, a u Pettibonovom slučaju neka zajebana toliko intimna grafika, takav jaki jezik da se dešava da ima petsto ljudi koji to pokušavaju, jer se više toga ne mogu riješiti. Isti ti je problem bio i sa Charlesom Burnsom.
Kujundžić: Nadan je u MKC-u radio kada?
Hofbauer: Jedno devedeset prva i devedeset druga pa je otišao.
Kujundžić: …i MKC je tada imao tipa pet-šest koncerata mjesečno. Za sve je koncerte radio ručno ilustrirane plakate jer toj je bio vrijeme prije računala.
Hofbauer pali četvrtu cigaretu.
Kujundžić nastavlja: I dan-danas kad odeš u taj MKC, u predvorju imaš sve te Nadanove plakate na zidu koji fenomenalno izgledaju.
Kad smo već kod plakata na zidu, zašto se Močvarni plakat ne može negdje kupiti na objesiti na vlastiti zid? Kao neka vrsta kulturne razglednice.
Hofbauer: …e, to je pametno pitanje!
Kujundžić: Dobro je pitanje, ali stvar je u tome da nam tržište nije dovoljno razvijeno da bi takva vrsta ulaganja zaživjela. I to ne samo ulaganja, nego niti kupovine. Recimo, ovog Mike Watta sam odlučio tiskati čisto da… znaš… bendu mogu dati trideset komada, da mogu dati ljudima koji su mi dragi… I onda smo prodavali na koncertu da pokrijemo trošak tiska i prodao sam ih jedno dvadeset i pet po 30 kuna. Taj sam plakat možda mogao prodavati za pedeset kuna, ali prodao bi možda pet. A bitno mi je da ljudi, kad idu doma, odu sa suvenirom.
Recimo, dok sam bio klinac u Sarajevu, skidao sam plakate sa zidova i nosio ih doma. Uglavnom, kod nas se ne prodaje niti muzika, a kamoli plakat.
Hofbauer: Ali kada ti netko skine plakat sa zida… to je najljepši osjećaj.
Kujundžić: To za prodaju plakata bi sve trebali smislit sami plakateri, ono… pronaći distribuciju, prodaju i hrvatsko tržište. Evo, imaš malog Svena (This Town Needs Posters) što tiska plakate sa šablonama i klišejima… oni tiskaju to na relativno šrot papirima, a super bi bilo da tiskaju na boljim kartonima i većim formatima. Druga je stvar koliko bi ljudi to kupovali, mislim da baš i ne bi.
Hofbauer: Pitaj mene šta mislim, prodajem plakate jebemu sunce! Tu ne možeš prodati. Prodajem ih vani; po Ljubljani, Beogradu… u Zagrebu uglavnom kupe stranci.
Po kojoj cijeni?
Hofabuer: (smijeh) Ovisi. Ne možeš prodati Bugaru po istoj cijeni kao i Amerikancu.
Kujundžić: Evo, nisam siguran mogu li se kupiti plakati iz Gavelle. To bi bilo nešto što je čak i isplativije. Cuculićevi radovi su odlični.
Nadalje, ekipa iz This Town Needs Posters su mladi ljudi, također pronaći prostor nije nikakav problem. Odeš lijepo u Mediku za 500 kuna mjesečno gdje imaju sito i ljude koji se time bave i buksaš stroj. Samo je stvar u tome tko će biti taj prvi koji će stisnuti, kupiti neki letterpress i početi raditi. To bi bilo odlično za kazališta tu po Zagrebu, za MSU, za izložbe… ono, vratiti plakat nazad!
U radovima se često referencirate na pop kulturu, pa nam za kraj preporučite neki dobar dokumentarac.
Hofbauer: Evo Bruce Lee iz Bukurešta… ne! Bruce Lee iz podzemlja. Uglavnom diler lik koji živi u podzemlju i imaš hrpu džankija po katakombama.
Kujundžić: Posljednji dokumentarac koga sam namjenski pogledao je Every Everything: The Music, Life & Times of Grant Hart. Na stranu glazbeni dio, Grant Hart ima jedan super dio u filmu gdje priča o dizajnu (radio je sve Hüsker Dü omote) i praktično pokazuje/objašnjava tajbe svoje cut & paste tehnike koja ja krasila, kako omote Hüskera, tako i njegovih solo radova.
I gdje se, na kraju, poslije koncerta u Zagrebu može dobro jesti?
Hofbauer: Bila je Romaja, jebemu, šta to nema više? (Ima; op. a.)
Kujundžić: Pa znaš šta… ja sam ti prestao pit’ (smijeh). Nema ti tu puno priče, dugogodišnji ritual nakon KSET-a bio je ili Ramadani na Črnomercu i ćevapi ili u sendvičaru “Zapruđe” u, jel, Zapruđe. (shout out teti tamo koja se ne čudi kada se uz pizzu traži i tartar, op. a.)
Hofbauer: Mislim, najbolja ti je fora otići u backstage od benda i uzeti ono šta nisu pojeli. To se tako radi. Obično ima nekih dobrih šnicli. Od soje.
Portreti Hofbauera i Kujundžića: Roland Rostohar
