Službena dijagnoza poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću ADHD motivirala je umjetnicu i ilustratoricu Klaru Rusan Klarxy za početak jednog velikog i potencijalno dugoročnog projekta! Naime, svoje osobno iskustvo nošenja s ovim poremećajem Klarxy je pretočila u seriju crteža o ADHD-om “zauzetom” mozgu, o stvaranju misli u “ADHD uvjetima”, o intruzivnim mislima koje prate taj poremećaj, a crteže je nedavno predstavila u zagrebačkoj galeriji Klet, na izložbi koja je – posve u duhu ADHD-a – zamišljena kao promjenjiv i dinamičan ombnibus iskustava i priča.
U nastavku pogledajte neke od crteža iz serije, uz prateći tekst umjetnice, a na kraju slijedi fotogalerija postava izložbe.
Kako (ne) funkcionira moj mozak na ADHD-u?
Zamislite olimpijski bazen koji umjesto 8 ima 16 traka. U svakoj od njih istodobno plivaju minimalno dvije plivačice, a ponekad i čitave grupe (ne)sinkroniziranih plivačica. U svakom slučaju, niti jedna traka nikad nije prazna. Čak i ako u nekoj traci plivačice uspijevaju plivati pravilno, bez međusobnog sudaranja, to često prolazi ispod radara jer u ostalih 15 traka vlada apsolutni kaos.
Taj je bazen moj mozak, a plivačice su moje misli, međusobno vrlo različite. Ima ih bržih i sporijih, vještijih i nespretnijih, mlađih i starijih, sitnijih i krupnijih, onih koje se održavaju na površini i onih koje rone… Kad u bazen uskoči prva plivačica, odnosno kad se u mozgu pojavi prva misao uopće, započinje utrka na duge staze koja traje sve dok u bazenu još ima plivačica. Dok je mozak mlad, voda je u bazenu svježa. Plivačice završavaju svoje etape ili se putem utapaju, a nove uskaču da im se pridruže ili da ih zamjene. No za razliku od pravih olimpijskih bazena, ovaj nema sustav za pročišćavanje pa se voda polagano prlja. S vremenom, voda postaje ustajala, a šanse za preživljavanje plivačica se smanjuju. Što je mozak stariji, to slabije radi, a bazen bez plivačica pun ustajale vode znači kraj igre, smrt.
A kao što sam spomenula, moje plivačice nemaju sve jednake sposobnosti. Neke od njih u bazenu se bore za goli život pa nose narukvice za plivanje ili se održavaju na luftićima. To su misli koje nikako da nauče plivati jer naprosto ne razumiju kako. Dok sam išla u srednju školu, u svom sam bazenu – posebno na satovima matematike, fizike i logike – imala čitave grupe takvih plutajućih misli. Neke stvari nije lako shvatiti, a za neke nam neće pomoći čak ni pomagala za plivanje…
Ponekad u bazenu možete vidjeti i situacije kada jedna plivačica za sobom povlači drugu. Nije sasvim jasno je li ta druga zbilja izgubila svijest ili se samo pretvara, ali ono što sigurno znam jest da prva daje sve od sebe kako bi spasila drugu. To su one misli kad se ne možeš sjetiti gdje si nešto vidio ili stavio, gdje si i kada bio pa u kaosu svih tih drugih podataka koji te bombardiraju pokušavaš poput detektiva pronaći informaciju koja ti treba.
Suprotnost tim nespretnim mislima su grupe sinkroniziranih plivačica. One ne samo da vrhunski plivaju, nego svom kretanju dodaju i kreativnu ekspresiju, što je odlično u trenutcima kada je baš to i potrebno. No ako je zadatak što prije doći od točke A do točke B, odnosno što efikasnije završiti misaoni proces – onda to počinje predstavljati problem. Na primjer, kada nešto prepričavam u beskonačnost jer priču prekidam s još dvadeset drugih manjih epizoda, izgubim nit pa je ponovno pronađem – takozvano sinkronizirano pričanje. Osim toga, ponekad se u bazenu nađe i ta jedna plivačica koja je negdje izgubila svoju ekipu za sinkronizirano plivanje, ali i dalje uporno izvodi naučenu koreografiju. Problem je u tome što u obliku solo točke to jednostavno ne izgleda dobro…
Moje plivačice nisu sve jednako stare. U bazenu se tako pojavljuju bebe, mlade kreativne misli koje me potiču na nove projekte, nadahnjuju me za nove radove i daju mi nove ideje. Primjerice, baš bih mogla u bazen ubaciti i jednu bebu – takav tip misli.
S druge strane, tu su i te stare plivačice, misli koje već dugo plivaju, problemi koji me dugo muče i za koje ne uspijevam pronaći rješenje, ili pak misli tipa ajme koliko sam ostarjela, kad se probudim mamurna i prebrzo ustanem pa me zabole križa, pogled mi se zacrni i zazuji mi ušima.
Moje plivačice ne prolaze kroz bazen sve na jednakoj dubini. Plivačica koja roni je misao koja se bavi dubljim introspekcijama. Možda na dnu bazena nešto i pronađe! S druge strane, to može biti i neka neiskoristiva misao koja se naprosto tamo dolje uhljebila i nema namjeru igdje otići. Naposljetku, plivačice koje rone mogu biti i one misli kad zazujim i zapiljim se u zid, isključim se pa sve što ljudi govore čujem nejasno, kao pod vodom.
Na dnu mojeg bazena ima i utopljenih misli koje još nisu izvučene na površinu. To su misli o stvarima koje nisam još spremna pustiti, ili misli koje sam potisnula. Ipak, u takvim slučajevima postoji i mogućnost da plivačice uskrsnu, kad se misao zbog nekog trigera vrati nazad na površinu. No to se događa vrlo rijetko. Uostalom, kao i uskrsnuća općenito…
S druge strane, tu su i plutajuće misli koje ponekad samo leže na vodi, a ponekad koriste luftiće, rijetke opuštene misli kojima se nikamo ne žuri, kao da bezbrižno šeću cvjetnom livadom. Te su misli prilično inertne pa najčešće ne dolaze do izražaja. Korisne su onoliko koliko je korisna i glazba u liftu – uljepšavaju put, ali ne mijenjaju ni smjer ni cilj. Tip lijepih misli kada hodaš ulicom i prođeš pored štanda s mandarinama pa pomisliš “uuu… počela je sezona mandarina…” Tip znatiželjnih misli kada negdje pročitaš da čovjek ne može polizati vlastiti lakat pa za svaki slučaj provjeriš. Tip bezbrižnih misli kada ti padne na pamet da plavetni kit vjerojatno nikada neće vidjeti kako izgleda snježni leopard.
Na sličan način od utrke odustaju i plivačice koje pecaju, pretvaraju se da rade nešto korisno. Njima je savršeno jasno da u bazenu nema riba i da to što rade nema nikakvog smisla, no eto, one poziraju, prokrastiniraju. To su misli bez ikakve veze, boli me kurac misli, yolo misli.
Za razliku od takvih bezbrižnih plivačica, ovdje su i plivačice koje su se spotaknule i slučajno u bazen upale u odjeći – neplanirane, intruzivne misli koje ne mogu ništa drugo doli otplivati do drugog kraja bazena, neugodne misli koje mi svijest bombardiraju pesimističnim alternativnim scenarijima, misli tipa sve je u redu, ali što ako… (ubaciti najgori mogući scenarij).
Tu su i plivačice s perajama, brze misli nastale u bljesku, munjevita otkrića najčešće proizašla iz panike, kao i nevješte plivačice koje plivaju dijagonalno, misli koje prekidaju sve druge tokove. One naprosto idu po svome i često nesvjesno ruše red, mir i poredak u bazenu, toliko snažno ometajući druge plivačice da utrka ponekad mora krenuti ispočetka, a to pak znači da moram naprosto odustati od dana i pričekati idući…
Možda se pitate ima li u cijelom tom bazenu ijedne normalne plivačice. Naravno da ima! Nemojte misliti da su baš sve nesposobne, lijene ili pogubljene… Postoje i snažne plivačice u vrhunskoj formi koje vično barataju tehnikom delfina, prsnim i miješanim stilom, plivačice koje pravocrtno jure i pobjeđuju, koje su na ponos na svakom županijskom, državnom, europskom i svjetskom natjecanju. Neke od njih spremne su čak i za olimpijadu! One idu od točke A do točke B i rješavaju probleme. One su – funkcionalne!
Uostalom, sve su moje plivačice na jedan način normalne. Naime, svaki bazen ima svoja pravila, a moje ih plivačice poštuju onoliko koliko mogu. Ono što vam mogu garantirati jest da svaka od njih prije ulaska prolazi kroz onaj gadni bazenčić za noge, što znači da sve u bazen ulaze čiste. Osnovnu higijenu treba poštivati! Na kraju krajeva, sve bi se te plivačice još i snašle u bazenu da nije toliko krcat, da ga ne trebaju dijeliti s tolikim drugima, svaka s drugačijim sposobnostima, ciljevima i stilovima plivanja. Nema potrebe da ih ovdje nabrajam baš sve, od tolikog kaosa, jedva da će i ove doći do izražaja. Ono što na kraju još ipak moram spomenuti jest da kad popiješ tabletu za ADHD, u bazenu se iznenada stvore jetskijevi pomoću kojih misli veliko brzinom odrade ono što trebaju. No takve su situacije uvijek samo privremeno rješenje…
A sada, prijeđimo na malo praktičniji prikaz. Te tokove misli koje smo do sada zamišljali kao trake u bazenu sada ćemo preoblikovati u moždane vijuge. Da, jasno mi je da mozak u stvarnosti tako ne funkcionira… Ali ja nisam neurologinja, pa vas lijepo molim za razumijevanje.
Svaka vijuga u mom mozgu predstavlja jednu plivačku traku po kojoj se plivačice kreću brže ili sporije, kako im već polazi za rukom. Dok one plivaju i šalju informacije od točke A do točke B (ili pak samo ometaju i drugima staju na put), oko moje glave sve struji i vibrira. Mrlje u mojoj kosi koje vidite na crtežu možda ćete pripisati grešci u crtanju. Svim takvim sumnjičavcima poručujem da ću ih namjerno ostaviti u neizvjesnosti, tako da nikad ne budu sigurni jesu li nastale slučajno ili namjerno. Ali čisto iz zabave, ponudit ću još jedno moguće objašnjenje – mrlje su malene eksplozije koje ste možda vidjeli na YouTubeu ako ste ikada gledali videe o funkcioniranju neurona koji pritom struje, svijetle, pomiču se i trzaju. Ili? A možda su mrlje ipak najobičnije mrlje?
U svakom slučaju, ovaj je crtež prilično jednostavan pa nema potrebe da previše pričam. Osim pora na koži i praznog pogleda koji sve oko mene zavarava da sam u stanju hibernacije, tu su još i plivačice (ili, bolje rečeno, plutačice) koje se pridržavaju za pojaseve za spašavanje te su pomoću užadi privezane za unutrašnjost moje glave. To su još nedomišljene, neprerađene misli koje lebde oko mene i čekaju da ih se privuče i uvuče unutra. Ukratko, ovaj crtež pokazuje da kaos nije samo u glavi, već i izvan nje, gdje čitavi rojevi misli tek čekaju da postanu dio priče!
Staneš na rub balkona i pomisliš: a što bi se dogodilo da skočim? Bi li se polomio i preživio ili polomio i poginuo? Ili malo blaža verzija – na vratima kafića piše “nezaposlenima ulaz zabranjen” pa se pitaš što bi se dogodilo da uletiš unutra. Ili još blaža verzija – profesorica ti kaže da ne smiješ pričati pod satom, a ti se zapitaš što bi se dogodilo da se zaletiš kroz prozor. Šalim se.
Meni se intruzivne misli najčešće javljaju kada sjedim u grupi ljudi. Tulumi i koncerti su u redu. Tamo je previše ljudi i prevelika buka da bi čovjek zaključio kako je nesiguran, osim ako nije takav i došao… Dakle, problem mi predstavljaju društvene situacije u kojima sve ljude vidiš i svi su ti dostupni za razgovor. Budući da sam po naravi vrlo društvena i otvorena osoba, čovjek bi pomislio da s takvim situacijama neću imati problema… No takva okruženja za mene predstavljaju dvostruki posao. S jedne strane, moram komunicirati i sudjelovati prema van, a s druge strane isto to činiti i prema unutra, unutar moje glave.
Na ovom je crtežu prikazana jedna verzija mog stana. Naravno, ovo nije zapravo moj stan. Što si vi to umišljate? Možda bi najviše voljeli da vam predam i ključeve pa da me s lakoćom pokradete? Da mi uzmete… Ne znam… Cipele i posteljinu, na primjer? U redu, ionako u stanu nemam ništa pretjerano vrijedno za ukrasti… Ništa osim svog psa koji je pravi pravcati linjajući anđeo na četiri noge…
No dobro, u mom stanu s crteža okupili su se moji prijatelji na ugodnom druženju. Sve je u redu, atmosfera je potpuno bezopasna. Samo nas neki golemi meteor može iznenaditi i pokvariti nam atmosferu. No u isto se vrijeme u mojoj ADHD glavi vrte svi mogući nemogući (Hmmm, ili?) scenariji.
Pročitajmo crtež slijeva nadesno.
U mojoj spavaćoj sobi pod krevetom živi čudovište koje se hrani nogama. Znate ono čudovište zbog kojeg ste dok ste bili mali preskakivali pola sobe kao Blanka Vlašić, da vas slučajno ne dohvati za nogu i pojede? Jedino što se otad promijenilo je to da sam prije mislila da će me pojesti cijelu, a sada, budući da sam ipak veći zalogaj, mislim da bi mi otkinulo nogu eventualno do prednjeg križnog ligamenta… Visoko na ormaru, gdje ih ne mogu vidjeti, naselile su se pak strizibube i drugi nepoznati insekti koji vježbaju samo za jednu stvar – ulaženje u moje uši i jedenje mog mozga. Upravo tako, dobro ste čuli! Osim toga, uvijek postoji i šansa da se u zidu sobe nalazi kostur nekog prošlog stanara. Čitala sam svakakve knjige, znam što je sve moguće…
Nimalo sigurnije nije ni u kupaonici. Naime, u zahodskoj školjki boravi zmija koja samo čeka da sjednem pa da me ugrize za koji god dio mesa stigne. Ako se takve stvari događaju u Australiji, zašto se ne bi mogle dogoditi i u Hrvatskoj? Jesmo li mi po nečemu bolji od Australaca? U tušu pak uvijek prijeti opasnost od pada i lomova. Ondje smo na skliskom terenu. Pogotovo prilikom brijanja dijelova tijela za koje su potrebne napredne gimnastičarske vještine. A sve to s ogledalom… S obzirom na to koliko često crtam o smrti, nesrećama i hororima, pomalo je neozbiljno od mene što općenito nisam fan horora. Da, da, znam! Već vidim što ćete reći… Ali postoje i kvalitetni filmovi, bez jump scareova! Ovaj će te stvarno ostaviti bez riječi, moraš ga pogledati! E pa ne, hvala. Bojim se da ću nakon filma umisliti da je sve što sam u njemu vidjela stvarno moguće. Uglavnom, ne znam gdje sam to pokupila, vjerojatno je riječ o nekoj poznatoj filmskoj sceni, ali kad perem zube, bojim se da ću u ogledalu nakon ispiranja usta ugledati nekoga tko stoji iza mene. U ovoj kupaonici doduše ne bi stala još jedna osoba, ali možda bi mogla visjeti… Dobro, ali tko bi to mogao visjeti? Pa ne znam, netko… Ili, još gore, nešto!
U kuhinji su pak vještice koje kuhaju otrov. Iako, tu sam pri crtanju dosta izmišljala jer, realno, ako će me itko ikada otrovati, to ću onda biti ja, sa svojim vrhunskim kulinarskim vještinama… Oko kuhinjskog stola stoji grupa ljudi koja smišlja opaki plan kako da me se riješe, njih osam, baš kao i mojih prijatelja koji sa mnom sjede za stolom… Mene ne brine to što mi ljudi pričaju iza leđa, nego to što te informacije nikad nisu došle do mene. I sama znam koliko mogu biti naporna ili ne-dobra. Zapravo pretjerano razmišljam o tome da svima idem na živce i da se nikome ustvari ne da sa mnom družiti, ali da mi nitko to ne želi reći. Ali ja volim svoje prijatelje i vjerujem im. Oprostite, prijatelji.
Jednako kao što nema granica tome što si sve mogu umisliti da se događa, često se bojim i da stvari oko mene nisu isitnite. Pa ja se bojim čak i kriptovaluta! Kako da onda ne strahujem od susjeda tupog pogleda koji uvijek ima spuštene rolete? Tip sam osobe koja svako malo umisli da je Truman u Trumanovom showu, a istodobno pak smatram da nisam dovoljna bitna da me novinari na ulici pitaju za mišljenje o Adventu u Zagrebu. Kažem vam… Moj mozak ima stvarno puno posla….
Na vrhu crteža prikazano je kako je nastala ideja za ovu izložbu. Naime, prije nekoliko godina, na jednom ljetnom druženju, prijatelj me nakon cijele večeri upitao kako to funkcionira moj mozak – kao da skače lijevo-desno, gore-dolje, istodobno vodi pet različitih tokova misli, a rijetko koji završi. Što se točno za vrijeme tog kaosa događa u mojoj glavi? U mislima mi se onda pojavila slika olimpijskog bazena i plivaćih traka. No to vam je ionako sve već poznato iz objašnjenja prvog rada… Ovo je pak priča o rođenju misli. Kako uopće nastaju te misli koje naposljetku završe u bazenu? Da bi se misao rodila, ključan je susret dvaju važnih faktora. Za potrebe ovog rada, možemo ih nazvati “On” i “Ona”, iako to ustvari mogu biti i stvari, pojave, mirisi i asocijacije… Ja sam se malo pogubila u ovom objašnjenju pa se nadam da barem vi pratite ono što govorim…
Dakle, gdje smo stali? Postoji devet koraka do trenutka kada mlada misao završava u bazenu i započinje plivati. Prvi je korak susret, podražaj kada mozgu još ništa nije jasno. U slike koje stvara mozak često ulijeću elementi koji u tu sliku ne pripadaju. Početci su uvijek takvi – nejasni, zamućeni. Postupno slike postaje jasnije i realnije. Logično, nakon susreta započinje upoznavanje. Prilikom prvog rukovanja nastaje pravi tornado vrućine i kemijskih reakcija koje započinju nepovratan proces stvaranja misli. Rađaju se maleni atomi misli u različitim oblicima. Gusjenice u želucu ubrzo će se pretvoriti u leptiriće.
Na prvom spoju posvuda lete leptirići. Pod pretpostavkom da je u pitanju sjajna misao u nastanku, sve se nastavlja vrlo intenzivno. Jezici se vesele, stopala se grle, čak se i hrana na stolu smiješi… Atomi se spajaju u molekule, a molekule u… U… No dobro, shvaćate proces… Stvari se spajaju, prespajaju, rastu, nastaju, ližu i… I vode ljubav! Četvrti je korak zapravo potpisivanje ugovora između neurona, atoma i svih tih sitnih stvari u mozgu da svi pristaju na nastanak misli. U slučaju misli, za razliku od stvarnog svijeta, nakon seksa baš svaki put dođe do začeća.
I tako malena misao raste u trbuhu uz veliku pomoć svih prisutnih. Svi u glavi trude se da je dobro hrane i potiču. A onda, kada misao zaključi da je spremna, sve oko sebe – od ovojnice do svojih roditelja – požuri u sterilne uvjete da se ondje porodi…
Nakon poroda, čovjek pomisli da je sve gotovo, ali život tek počinje. Misao je rođena. Čeka je velik posao – morat će napraviti mnogo koristi ili štete. Doktor koji je pomagao pri porodu ubaci je u bazen pa kako prođe – proći će!
Da nije bilo šalabahtera, teško da bi ikad bilo kraja mom obrazovanju. Ti papirići na nekim su mi predmetima doslovno značili razliku između prolaza i pada.
Mama mi je često govorila: “To vrijeme koje ulažeš u pisanje tih papirića mogla bi komotno utrošiti i na učenje, na kraju bi ti došlo na isto…”, na što bih ja odgovorila: “Istina.” Ali za učenje bi me trebao nadgledati netko sa šibom u ruci, dok mi je pisanje šalabahtera predstavljalo zabavan projekt za koji sam uvijek imala volje.
Ovo nije priča o tome kako obrazovni sustav mlade ljude u razvoju preopterećuje s prevelikim brojem predmeta i informacija. Ovo je priča o tome kako je obrazovni sustav mene kao mladog čovjeka u razvoju preopterećivao s prevelikim brojem predmeta i informacija. Zapamtiti godine? Nikako. Imena? Slabo. Formule i “logične” definicije? Nemojte se ljutiti, ali – nema šanse. Događaje? Ovisi o tome je li (i tko) umro, je li se izmislila neka nova hrana, lijek ili prijevozno sredstvo. A tako otprilike izgleda škola. Stoga sam ja odlučila da ću si maksimalno olakšati posao i jednostavno preskočiti nekoliko stuba. Ali stvarno malenih stuba… Jer, prije ili kasnije, nađeš se u situaciji kad ionako moraš znati sve što ste radili na satu. Naime, na usmenim ispitima nema šalabahtera…
Na ovom sam vam radu odlučila pokazati gdje sam sve skrivala šalabahtere – od đonova na cipelama i radijatora pa do boca vode i prstiju, ili pak na nogama, ako bi školska godina dočekala vruće ljeto i japanke. Bilo je svega i bilo mi je stvarno lijepo. Ipak, najljepše je to što nikad više neću morati raditi šalabahtere!
U ADHD-ovskoj glavi nikad ne vladaju mir i tišina. Barem ne u potpunosti. No, čisto statistički, ponekad se mora dogoditi i nešto što prema tome teži. Jer tko visoko leti, nisko pada! Odnosno, u slučaju ADHD-a, rekla bih da je situacija obrnuta – tko visoko pada, nisko leti. Kad kažem da (nisko) letim, pritom mislim na trenutke kad sam u zagrljaju svoje majčice, na leđima svojeg momka ili na kavi sa svojom najboljom prijateljicom… Kad ne moram za sat vremena negdje biti, kad mogu puno pojesti, previše se naspavati i najglasnije smijati, a da me pritom ni zbog čega ne muči grižnja savjesti. Lijepo je i kad nisam ja ta koja kasni na sastanak pa čekam drugu osobu, kad je toplo i nisam znojna… Kad nešto ne košta puno, kad je jogurt hladan, a burek vruć… Sretne misli moje su sigurne zone. Kad anksioznost postane dio svakodnevnice, takve su sretne misli vrlo rijetke… Ali nemojmo sada o tome – samo happy thoughts!
